Vođen pjesmama...

Evo još jedna pjesmica. Ne mogu se više posvetiti ovome blogu. Htio bih ali ne ide. Jednostavno u zadnje vrijeme nemam volje nizašto, gubim smisao sebe i svijeta koji me okružuje. I prepuštam stvari da teku same od sebe. I ako me uhvati bilokakva volja za bilošto, ona prođe u hipu jer jednostavno me nešto drugo zaokuplja, neka druga obaveza koju radim preko volje. Eto tako i ovaj post pišem a imam zadaće i učenja preko glave i još podosta obaveza doma. Osjećam se kao kakva marioneta koju svi vozaju na sve strane, kako im paše. A ja im to dozvoljavam kroz svoju rezignaciju uslijed viđenja besmisla. Ne mogu si pomoći. U ovome trenu ne znam i ne mogu niti baš želim drugačije.



Nema smisla bilo što tu komentirati, objašnjavati. Kad je sve obmana. Cijeli čovjekov život. Stalno očekujući sreću, zakopavajući tako poput noja glavu u pijesak, ljudi zatupljeno idu kroz život, ne htjedući sami sebi priznati da je život ništa drugo nego patnja. Besmislena patnja. Nema sreće. Ona je iluzija. Kako je to moguće i ja serem, reći ćete. Ajde sad jedno poduže pitanje. Čovjek teži sreći. Konačno je dostigne. I uvijek se hoće tada dogoditi neko sranje, da moraš težiti nekoj drugoj sreći. Dođeš i do te, i ta se izjalovi, ponovno težiš novoj... i tako se sve vrti u začarani krug. I glupi ljudi misle da je to jedna divna potjera za srećom, koja samo što ti nije u ruci, samo što ju nisi dosegao. A ne razumiju da se ponašaju poput trkaćih pasa koji love zeca, poput magaraca i konja s mrkvom na štapu pred sobom. Ne shvaćaju da jednostavno ne mogu do tog zeca, mrkve, sreće, koliko god brzo trčali, koliko god se trudili. I umjesto da tada stanu, i pitaju se: "Dobro, koji je ovo kurac? Ko me tu zajebava?", oni uporno trče dalje. Za svojom "srećom". Ma to je čista Patnja koja vam daje mamac i poigrava se vama. A nitko da stane, protrlja oči i shvati. Jer ljudi su glupi, ljudi su stoka. A tko se tu osjeća prozvanim i uvrijedi se, taj bi to upravo i trebao. Jer je glup.
Ali ne, dio, ogroman dio je opet uvjeren da serem i pričam gluposti. I pita se: "Dobro, a ako dobiješ tu sreću, tu iluziju, teorija ti pada u vodu." Ne. Teorija i dalje drži vodu. S jednom vrlo jednostavnom činjenicom: umrijet ćeš. I nema sreće. Raj? Ne nasmijavaj me, time su se mazale oči seljacima do početkom prošlog stoljeća. Nema raja. Ima trulež, raspadanje na sastavne dijelove i integriranje istih u biljni i životinjski svijet. Jer si pojeden od crva i gnoj biljkama. I to je sve. Jer i ti si sastavljen od molekula i atoma ljudi prije tebe. Krug života, ništa više. Vjera je mazanje očiju, ponovno zakapanje glave u pijesak jer se čovjek otkad zna za smrt ne može suočiti sa njom i jednostavnom činjenicom da odlazi u nepovrat. Nema duše, ničega. Samo djelomična reinkarnacija. Jer crv te pojede, pretvori u svoju bjelančevinu, biljka apsorbira i učini isto. Njih pojede nešto veće, završiš tamo. I tako prođeš lijepi dio prirode i budeš sve, pa na kraju možda opet i čovjek. Iliti jedna tvoja aminokiselina bude ugrađena u njegovu 759 398 765 434-tu bjelančevinu. I to je sve. Mrak.
Osjećate li se sad sretnima? Nisam ni mislio drugačije.


Sometimes life seems like just a dream....on our way to death.