Vođen pjesmama...

Cijelo vrijeme sam nekako trul, bezvoljan. Ne nalazim nikakvog smisla u stvarima koje radim i koje se događaju oko mene. Nekako sve prolazi, a ja nezainteresirano stojim na mjestu. Razmišljam, razbijam glavu, naprežem misli do krajnjih granica, do samih granica ludila i natrag, analiziram, kritiziram, tugujem, kipim od bijesa istovremeno. Želim objektivnost i bezvremensku mudrost i inteligenciju. Tako da mogu biti svjestan svega oko sebe, a da me to, ukoliko to ne želim, ne dira puno. Da onako svisoka gledam na sve, na svojem crnom prijestolju, u samoći, smijem se budalama i cijenim one koji su to zaslužili. I ništa više. Počela je škola, a ja ne želim apsolutno nikakav kontakt s ljudima, osim dvoje-troje možda, a i to čak koji puta ne želim, pa sve pričam s njima i vodim glupave razgovore preko volje. Zato jer ne mogu drugačije, i jer u tom glupom mjestu koji nazivamo razredom ne mogu naći nikoga sa sličnim stavovima, pogledima na sveukupni život, da zajedno sjednemo i analiziramo baš svaku moguću postojeću temu, ili da jednostavno šutimo, i razumijemo se. Svi imaju potrebu blebetati, a malo tko, u biti NITKO nije u stanju SLUŠATI, RAZUMJETI, SHVATITI! To su ključne riječi. Razred je veliki kokošinjac, svijet uopće, u kojem se samo kokodače, i nitko ne sluša nikoga. Žalosno, ali je tako. I onda se masu puta nađem usred tog košmara, roja riječi i besmislenih rečenica. I dođe mi da eksplodiram. Jednostavno onako, kao u filmu, stojim između svih, oni prolaze svojim poslom, blebećući, ne vide me, ali ja ih sve čujem, i njihove riječi se gomilaju u mojoj glavi, odbijaju, smetaju, čine me ljutim… Dođe mi katkada jednostavno da se proderem, razbijem nešto, izađem iz te prostorije prepune gluposti i odlutam nekamo… besciljno odlutam, da mogu odmoriti misli, sebe… da taj pritisak u glavi napokon popusti, da se oporavim, dođem k sebi. Ali se samo gomila u meni. I samo je pitanje vremena vjerojatno kada će popustiti sve brane i kočnice. I kada će bujica razoriti sve pred sobom. Koji puta poželim biti normalan (što je vrlo nedefiniran, širok pojam), ne razbijati glavu ovakvim stvarima. Ali svaki puta iznova spoznam da je ovo kao nekakvo moje prokletstvo kojemu ne mogu pobjeći. I shvatim da sam ga kao takvog odavno prihvatio i u biti na neki čudan način zavolio. Jednostavno ne mogu biti jednostavan. Tu sam riječ tražio. Ne mogu stvari prihvatiti kakve jesu i ne razbijati glavu detaljima. I zbog toga sam uvijek na kraju frustriran. Jer u globalu stvar hoda, ali jedan majušni detalj ne valja. Kada ga zamijetim, malen je. Ali kako vrijeme prolazi, postaje sve jasniji, dok ne počne smetati, upravo bosti u oči. I onda moram nešto u vezi toga poduzeti. I sve razorim, porušim onu glavninu koja je valjala zajedno s tim detaljčićem koji nije valjao. Da se jednostavno predočiti. Kao da imam pred sobom složenu kulu od karata. I baš jedna karta viri 2 cm van. Izdaleka kula izgleda fenomenalno, stoji, diviš joj se. A onda, kako se približavaš, počinješ uočavati tu loše smještenu kartu. I počne te mučiti. Dolaziš u napast samo malo ju prstom vratiti na mjesto. Svjestan si da karte sada bez problema stoje, kula je tu. I svjestan si da bi se pomakom te karte cijela kula mogla srušiti. Neko vrijeme oklijevaš, ali onda dirneš tu kartu. I gledaš kulu kako se ruši. Od vrha, pa sve do dna. U ruci ti ostane samo karta koja ti je smetala, karta zbog koje je kula srušena. Takav je i moj odnos s ljudima. Uvijek zamijetim tu jednu kartu koja strši i želim ju popraviti. Umjesto da shvatim da je kula baš zbog tog odstupanja jedinstvena i da se po tom razlikuje od ostalih kula. To joj daje posebnost. Uvijek kada bih mogao steći naklonost neke osobe, ja moram sve srušiti jednom kartom. Nakon što sve bude srušeno, ne da mi se ponovno sve ispočetka graditi, jer tek onda u pravilu neću moći iznova sagraditi kulu. Zbog nedostatka koncentracije rušit će se sve ranije i ranije, dok neću pobacati sve karte. Tako je i s ljudima, potpuno ista stvar. Kule i se ruše, gledam ruševine i ne gradim nove. Nemam volje, strpljenja, koncentracije... Padaju poznanstva, moguća i već postojeća prijateljstva, ljubavi, sve se ruši… sve ih rušim. Vlastitom glupošću. A prezirem glupe. Paradoks…



P.S. Iz ove cijele priče želim izdvojiti jednu ->objektivnu<- osobu za koju ovaj cijeli post ne vrijedi. Kula je doduše tek u izgradnji i nadam se da će ostati čitava.