Ne znam u kojem ste vi agregatnom stanju, ali ja se rastapam. Ne jer me netko šarmirao svojom slatkorječivošću, već od vrućine. 31°C. Upalit ću klimu, ali malo kasnije, najbolje pišem onda kad nešto žugam. Žugam, grintam, kukam... Možda zadnje vrijeme slabo pišem jer se nemam na što požaliti?
Ne znam u kojem točno smjeru idem s ovim razbacanim rečenicama, ali imam potrebu naglasiti da sam inače skroz chill, ne volim se žaliti, la vita e bella i sve to. Veselo djevojče, reklo bi se. Ali kad mi je vruće... Evo ne znam. Nije dobro.

Ja sam vam fetiva Dalmatinka. Imala sam sreću prvi put otvoriti oči u drugom najvećem gradu u Hrvatskoj. Lijepo je. Pitam se jedino srami li se mene taj grad s obzirom da pribjegavam pisanju na standardu. Ali sve je to naše, naši smo. Razumimo se.
Izgleda da sam sa žuganja prešla na predstavljanje. Moje ime je... Ne, na faksu sam naučila da se nikad ne predstavljamo s "Moje ime je..." već s "Ja sam...". E pa ja sam M. Ime mi je par slovaca dulje od toga, ali nek ta slova ostanu javna tajna, cliffhanger kojeg možda saznate u nekom od narednih postova, ako ih bude. Nadam se da će moje bloganje biti više kao Televisa presenta sa 300 nastavaka, a malo manje kao mini serija na HRT2.

Još sam pod dojmom ovog vraćanja bloganju. Osjećam se kao riba na suhom.
U 14:00 idem na plažu pa će se to barem u nekom smislu promijeniti.
Onda ću se osjećati kao riba koja je suha u moru.

Vrijeme je da prestanem tipkati.
Svete nedilje i slobodni dani.

Do idućeg posta,
M.

P.S. tko pogodi kako se zovem, znat će moje ime.

Oznake: more, ljeto, vrućina, blog, bloganje

One eternity later... Vjerujem da nisam jedina koja ovu frazu ne može čuti bez slike čuvenog Spužva Boba u glavi. Spužve Boba? Kroatist u meni trenutno čuči, ali anglist je ipak dobio svojih pet minuta s tom velepoznatom frazom - one eternity later...
O čemu ja to uopće pričam? Eternity bi bila vječnost, je l', a upravo toliko je prošlo od mog posljednjeg posta na blog.hr-u. Čitamo li se više uopće?

Sjećam se da sam u naponu tinejdžerstva i puberteta ovdje pronalazila utjehu, kako u slovima, tako i u ljudima koji su se krili iza svojih blogova. Dijelili smo tračke iz svojih života i osjećali se kao da nas netko čita , a onda smo prešli na gledanje. Fotografije su već dugo najpopularnije sredstvo kreativnog izražavanja, meni također vrlo drago i blisko, ali iako kažu da fotografija vrijedi tisuću riječi, meni se čini da svima fotografije šute. A i moje su, čini mi se, sve tiše... stoga pišem.

Htjela sam vidjeti jesu li mi zahrđali prsti, znam li još tipkati bez gledanja u tipkovnicu, je li se skupila prašina po mom, kako mi je rekla profesorica iz srednje škole, motu za pisanje? Nerado priznajem da sam zadnji post objavila prije deset (10!) godina, a kad možeš kazati takve stvari to uglavnom znači da stariš... Da, starim, zato se vraćam starim navikama.

Ako si se našao ovdje, pročitao isječak mojih nebuloza, javi mi, molim te. Da znam da nas ima još!
Inače je ovo još jedna epizoda mojih misli, samo za mene. Ali nije ni to loše!

Do idućeg posta,
M.

Oznake: blog, pisanje, bloganje