15.11.2007., četvrtak

Surova stvarnost Najgore mi je od svega kad me izdaju ljudi za koje to nikad ne bih rekla da ce napraviti. U jednoj sekundi ti se srusi gotovo pola tvog svijeta jer ne znas vise ni kako se zoves. Ostala polovica jos se nekako nada da to sto se dogodilo i zapravo se nije dogodilo! Proteklih godinu dana provela sam s 5 ljudi koji mi prije gotovo nista ne bi znacili u zivotu. Ono, znala sam ih ko su, ali to je bilo to. I onda smo usli u tu ekipu i morali nauciti zajedno zivjeti, disati, razmisljati i snalazit se! Naravno, bilo je trzavica, bilo je suza, bilo je svađa, nepričanja, ali i smijeha i podrski i ne znam ni ja svega sto jos ne. U jednom trenutku doveli smo se do savrsenstva, nismo vise morali ni pricati, gotovo smo znali sto ono drugo misli, zavrsavali jedno drugom recenice... Uvodili i druge ljude u taj krug, ali do jedne određene granice jer smo osjećali kako bi nam se naš krug, naša grupa, naša obitelj mogla srušiti! I nakon godinu dana gotovo zajednickog zivota, ljudi te izdaju! Ne znam, mozda je to zato sto je on jedini muski clan te obitelji, mozda zato sto je najmladji, ne znam! I bojim se da necu nikad ni saznati jer on nece pricati o tome, a ja nemam snage niti zelim to vuci iz njega! Znam, dogodilo mu se mnogo novih stvari, dogodile su mu se stvari na koje on djelomicno nije ni bio pripremljen, ali kao sto su znali i ostali clanovi, znao je i on, da na mene moze racunati. Ja se nadam da je znao, jer inace ovo nista nema smisla. Oprastala sam mu djetinjatost, oprastala sam mu nezrelost u nekim situacijama, isto kao i on meni, pricali smo zajedno o svemu- i samo je sa mnom pricao o nekim stvarima. I onda se dogodilo ovo. Prvo se prestao javljati na mobitel, pa nije odgovarao na poruke, pa na ni jednu kavu nije dosao koju smo mi organizirali, niti je sam pokusao organizirati nesto cime bi svoju ekipu zadrzao. Da bi mi, na kraju krajeva, saznali da on misli da bi ga mi ismijavali zato sto se uclanio u jedan klub! Mi, kad smo to culi, u jednu ruku smo bili presretni, a u drugu smo se osjecali kao da nas je pregazio Jumbo Jet! Sretni smo bili jer super, moze i nas nauciti necemu novom, ali onaj drugi osjecaj je totalno pregazio srecu! Ljudi sa 2 razlicite strane su nas doslovno ismijavali sto mi ne znamo gdje je on i sto radi, a oni znaju!! I naravno, kako to ide u ljudskom rodu, cim nekog gazis, gazi ga do kraja, pa su se jos time i naslađivali. Sory, macak, znam da ces procitati ovaj post, i nadam se da ce ti nkeke stvari mozda sad biti jasnije! A isto tako se nadam da cemo konacno sjesti ti i ja sami ili cijela ekipa i rascistit neke stvari, jer ja ovako ne mogu dalje. I ne znam sto ce biti za 2 godine kad bi se ekipa trebala ponovno okupiti.

- 11:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.