A dead soul born

Dame i gospodo dobrodošli na kratko ali jasno jebanje u zdrav mozak. Današnja lekcija će vam objasniti kako da se ponašate kada vam nešto totalno ide na onu stvar, a u ovome slučaju ću to biti ja i moja ogavna pojava. Prije svega, cilj je da vam objasnim kako sam ja jedna jako neozbiljna, preemotivna i totalno sjebana osoba, te ako i pokušate razumjeti nešto što vam kažem neće vam biti jasno, a za gluposti ne trebate pitati, pošto sam i bolesno lijen, pa vam neću dati odgovor, a i moram se praviti da me boli kita za sve da dobijem malo na svojoj emocionalnoj obrambenoj taktici.

Dakle, ovim postom ću pokušati objasniti sebe, a vi ako možete shvatiti ja ću vam čestitati i shvatiti da za mene i meni slične izgubljene duše ima nade. Naime rođen sam dana 13. rujna 1983. Naime, ja i još dosta dani su rođeni na dan kada je dosta i umrlo, no njima ne znam imena. Ne znam ni onima koji su se rodili, koga ustvari za to briga. Možda neke bolesne statističare koji u mraku svoje sobice u potkrovlju, uz petrolejsku lampu, prepisuju podatke o rođenima i umrlima iz Osječkog doma i tako si ispunjavaju vrijeme i stvaraju si svijet. No dobro, preskočimo njih i vratimo se na mene. Ipak ja još nisam jedan od takvih, iako nije isključeno da i sa mnom bude nešto slično u budučnosti.
Od mlađih dana me dosta jebala moja emotivnost i nezainteresiranost za time da budem neki faca ili neki istaknut, i ne možete vjerovati kako čovjek zbog toga kada je stariji može imati nedostataka. Ipak, ne žalim, ja sam zadovoljan sa samim sobom, koliko mogu biti. Ustvari, svako mora voljeti sebe koliko god može, i raditi na sebi da postane još bolji.

I sada, došao sam do toga da me jebala emotivnost. E vidite, ja se ne mogu žaliti da nisam imao cura, imao sam, brojkom sam prilično zadovoljan i ne bi bilo fer prema ljudima koje znam koji su u puno boljoj situaciji. Jedino što ja u svojih 21 i pol godinu nisam imao osobu s kojom sam bio dulje od 2 mjeseca. Kontam, rijetko koja pada na emotivce, više vole stijene i slično, no dobro, i preko toga sam prešao, naletit će neka kod koje i takvi kao ja mogu proći. E vidite, i ja tražim odgovor kako da napokon uletim u neku vezu jer osječam potrebu. A to baš nije jednostavno. Nije problem bilo gdje izići i nači neku radodajku. Ni najmanji. Ali što će mi to. Trebam malo srediti sebe, da postanem čvršći i da dobijem malo pokvarenosti i da znam biti đubre kada je to potrebno. Eh, no nije to lako. Ne mogu biti jedan od ljudi kakve gotovo prezirem. Možda sam se trebao zarediti? Hm, ne, nije to za mene, ipak ja volim dodir i sve što ide s njim, i to ne sa maloljetnom djecom kao što je u zadnje vrijeme slučaj sa Svečenicima.

A zašto uopće ovo pišem. Ma iskreno, zato što nemam temu i što sam odlučio nešto pisati, a i nešto mi palo raspoloženje. Opet sam u fazi kada bih želio neku s kojom ću navečer moći prošetati promenadom ili sjesti na čaj i sve što ide s time. A ta me faza zna uhvatiti svaki mjesec po 3-4 dana. A posebno kada znaš da postoji neka o kojoj misliš, a nemaš pristup. E to je najgore, poznavanje, ali ništa više od toga, pošto seronja kao ja nema pristupa, a i kada napravi pristup ispada kao savršen prijatelj. Tipa, Šta će mi dobar dečko, ja trebam nekoga tko će mi biti izazov, na kome ću moći raditi. I sve kvocaju, ti si ono što trebam blablabla, a onda kada bi i moglo nešto biti bude dan, dva, tjedan možda i onda se shvati da se tu nema što, a ja jadan ispadan budala koja tretira drugu osobu kako misli da zaslužuje, a to onda više nije fora. Ipak one više vole kada trebaju dresirati. Tko zna, možda vi žene tada osječate nekakvu moč.

Uostalom, glupo je o ovome razglabati ovdje. Ja shvačam gdje mi je problem, no ja sam i osoba koja se ne želi mijenjati i boli me. Kada me se uistinu bolje upozna može se skontati da i sam znam biti priličan izazov. Sam sebi sam veliki izazov, a kako onda ne bih bio nekoj drugoj osobi. No previše se toga gleda površno i struže sa gornje korice. Istina, đubre nisam, nekio kažu da sam dobrica, no mislim da nisam ni to. Emotivac? U svakom slučaju i nije mi žao, a da li sam sjebana osoba? Mislim da jesam, pa tko bi normalan o nečemu ovakvom u ove kasne sate pisao na blogu? Evo, vidite ipak ima i takvih. I što je najgore niti sam neki depresivac niti slično, nego jednostavno dođe želja. Kao kada nekome dođe želja za Ferrariem. Ne pada u bed zato što ne može imati, ali se nada da će jednog dana imati. A ja se nadam da će meni taj dan doći uskoro. Jednostavno osječam takvu potrebu, i što je najgore oduvijek sam takav, a oduvijek mi je ulijetalo nešto kratko ili neke brije. Kao da sam uklet.

I eto, to je to što sam danas napisao. Počeo pisati o cijeloj svojoj unutrašnjosti, na kraju završio na ljubavnom životu. Neću reći problemima...Nisu to problemi, mlad sam, no ipak kada ponekad baš dođe želja da imaš nekoga. Mislite da ja ne bih sada radije šetao ili barem prićap telefonom sa izabranicom srca? Pa vjerujte da bi, i to poprilično sam siguran da bih, no ovako mratim praznu slamu pišuči po blogu. Jesam u onoj stvari, totalno. No opet ponavljam, ovaj tekst nije neko moje tužakanje, jednostavno sam pisao kako se trenutno osječam i tako su i letile riječi. I evo, upravo sada razmišljam kako da završim ovaj post. Znam da nisam puno napisao, znam da sam puno toga ostavio postrani, no jednostavno nemam ni volje ni želje da se vračam nazad na nešto i pišem. Ne hvala. A kada da završim? Pa evo ovako, KRAJ...