This Time Next Year

Svi smo mi do sada u našem životu, ovisno koliko smo stari imali neke snove koje smo željeli ostvariti ili što smo se barem nadali da će se ostvariti. Sada ću ti citirati Gandalfa iliti bolje reći Tolkiena i reći : Budale žive nadajući se. Te dodati svoje : Ostali se trude da to ostvare i vjeruju u uspjeh. A sada je samo pitanje da li smo se svi trudili i koliko nas je uspjelo ostvariti nešto o čemu su sanjali možda kao klinci, a možda kao već stariji i ozbiljniji članovi društva.

Možemo početi od najmlađih dana i onih izreka : Kad narastem bit ću…Svi smo tada o nečemu sanjali, neki su željeli biti astronauti, neki su željeli biti krotitelji divljih životinja, neki možda čak i likovi iz crtića, a neki i nešto što su vidjeli od svojih roditelja kao njihovo zanimanju, te su i oni kad odrastu htjeli biti kao oni. Tu nemam što puno pričati, jer je tu ponajviše riječ o onim lijepim godinama kada smo još djeca, kada nemamo nikakvih briga oko nas i ništa nas ne mori, te slobodno možemo sanjariti, Priznajem, sada kada vidim sve te sretne klince, njihov bezazlen život i njihove hihote i osmjehe, zavidim im na tome. Volio bih se barem na jedan dan vratiti u svoje djetinjstvo, da se uistinu malo odmorim od svega, te da mogu opušteno sanjariti. Kao što sam kao dijete želio biti pjevač, moreplovac, sportski komentator, mađioničar… No sve su to samo dječje želje, i to su one željeli koje se svako malo mijenjaju, ali ipak ostaju ovdje kao lijepe uspomene.

No da uđem ja u bit teme trebam spomenuti vrijeme prve važne odluke u životu. A to je odluka o upisivanju srednje škole. I to je prva prekretnica. Zamislite vi svi koji dvojili između 2 škole, da se upisali onu drugu. Jedna takva odluka, koja bi bila donesena u malom trenutku promjene mišljenja promijenila bi sve, Ljudi iz razredi ne bi bili oni isti, nastavnici, pa čak ni ti ne bi bio ista osoba, nego bi sve to utjecalo na tebe. I štoviše snovi koji su do tada bili, i snovi koji su se tada još dodatno stvorili, ne bi bilo isto. Sve bi bilo drugačije. Zamislite sada da niste tu gdje jeste, nego da ste jedna potpuno druga osoba, da imate druge prijatelje, drugačije planove, drugačijeg ljubavnog partnera možda, drugačiju frizuru i stil odijevanja i sve slično tome i to samo zbog jedne odluke koja se dogodila u trenutku dvojbe. Zato je oko ostvarivanja snova važan svaki trenutak. I važno je misliti na to što želiš. Možda si je netko sa ovime gdje je sada ostvario ono o čemu je tada razmišljao, a možda je nekome žao što nije donio suprotnu odluku, no eto, to je to pitanje trenutka o kojemu pričam.

I eto tako se to dešavalo, kroz srednju školu su se stvarali neki novi stavovi, neke nove ideje i snovi, neke maštarije i neki novi planovi. I tu dolazimo do vremena kada se mora za ostvarenje snova uložiti nešto što se zove trud i vjera. I to vjera u uspjeh, koji predstavlja baš to ostvarenje zacrtanog ili željenog. Nitko neće upisati neki faks ako se ne potrudi, neće dobiti neki posao ako se ne potrudi, kao što neće steći ničije povjerenje ili naklonost ako se nekako ne potrudi. Jedino ako je riječ o nekoj vezi iliti šteli, no o tome ne namjeravam pisati ovdje. Ovdje pišem općenito o trudu za ostvarenje boljeg života sebi i svojim bližnjima. Naravno sve bi bilo lakše da djelujemo kao kolektiv, kao što je bilo jedno geslo komunizma : Trebamo djelovati kao zajednica. Te ću sada malo odlutati iz teme i reći da smo djelovali kao zajednica da moja mama ne bi jučer slomila nogu.
Jer što nama vrijedi što mi bacamo sol na stazu pred kućom i čistimo snijeg, kada od idućih 10 susjeda njih 4 to nije učinilo, i onda se zadesi da netko padne i slomi nogu te je idućih 6 tjedana sa teškim gipsom do koljena. I da se vratim na temu. I tu treba biti truda. Treba se svatko potruditi biti dio zajednice, i djelovati kao dio nje. Ne misliti samo na sebe, nego na sve ostale, jer kada svi misle na sve, onda je sve puno lakše, i snovi se lakše ostvaruju.

Snovi, da baš oni, ono što nas ponekada drži budnima kada nam je najteže zaspati, i oni što nas vode nekim najljepšim stazama kada zaspemo. Oni koji nam vračaju vjeru, i daju poticaj da nešto učinimo sa sobom i svojom okolinom. Oni su naše zvijezde vodilje, oni su naši putokazi u slijepoj ulici, oni su naša krila kada pomislimo da ne umijemo letjeti i oni su pruga po kojoj plovi lokomotiva naše sudbine. A snaga te lokomotive ovisi jedino o našoj želji za ostvarenjem tih snova. Ako je želja ovdje te je uložen trud, lokomotiva će sigurno na vrijeme stići na odredište i donijeti puno sreće i zadovoljstva.

Evo, ovo je bio jedan prosječno dugačak tekst o temi o kojoj sam već neko vrijeme namjeravao nešto napisati no odlučio sam upravo sada. Istina, mogao sam napisao još dosta toga, no nisam dužinom teksta htio odvući posjetitelje od čitanja i interesa za tekst, pa sam ostavio ovako uz nadu da će te pročitati, te iznijeti svoje mišljenje o ovoj, po mome mišljenju, veoma zanimljivoj temi.