Nothing Gonna Stop Us Now

Koliko smo ovisni o komunikacijskim sredstvima? Prije svega ovdje mislim da sredstva za međusobnu komunikaciju, telefon, mobitele, internet, pa i poštu ako se netko time još uvijek koristi. Kakav bi nam bio život da nema njih, a kakav nam je s njima, koliko to utječe na nas i našu psihu, te koliko to ustvari vlada nama i donosi gotovo neke odluke umjesto nas.

Kada sam već spomenuo poštu, lijepo je sjetiti se vremena dopisivanja. Srećom, dok je to još bilo in nisam bio toliko mlad pa sam i ja često pisao pisma i primao ih. Sjećam se koliko sam bio uživljen pišući jedno pismo, a koliko sam tek bio sretan kada sam u poštanskom sandučiću pronašao kovertu na kojoj bi pisalo moje ime. Koliko je tada dopisivanje uopće bilo u modi, sjetim se svih onih oglasa na teletextu za dopisivanje, koje sam svaki dan gledao, te tako neke osobe za dopisivanje i pronalazio. Bilo je lijepo tako upoznavanje ljudi, za razliku od sada kada ti je dovoljno da počneš pisati blog ili da se pojaviš na nekome forumu ili chatu i odmah pronalaziš osobe za dopisivanje, odnosno Internet frendove, a na forumima čak i osobe za raspravu. Na neki način mi je žao što više nema tih pisama. Mislim da je tada i više bilo romantike preko njih, a i razglednica sa mora. Sada je ljudima lakše poslati sms nego razglednicu ili e-mail umjesto pravog pisma. Ali ta pisma još uvijek imaju neku vrijednost. Nemam ih većinu sačuvano na nekom mjestu, no sva ta pisma čuvam u svom srcu. I tamo će im uvijek biti mjesto, kao i svim stvarima iz moga djetinjstva kojega se tako volim prisjećati.

Što se tiče telefona, mislim da je to ipak sprava najviše za djevojke u pubertetu. Te njihove duge priče sa prijateljicom koja živi samo 2 ulice dalje, o nekim simpatijama, ali čak i o stvarima kakvu su šminku kupile ili nešto slično. Ne shvaćam zašto im se jednostavnije nije negdje naći, ali valjda ima nešto u tome držanju slušalice, valjanju po krevetu, vrćenju žice oko prsta i grickanju iste, te pričanju sa nekim koga ne vidiš. No eto, tako je to, sve se čini. Ipak moram priznati da volim telefon u jednom slučaju, a to je onaj razgovora sa djevojkom. Puno više volim nazvati i pričati nego poslati poruku i tako se dopisivati u nedogled. Istina, ne možeš dok je razgovor raditi ništa drugo, no meni je to nice. I štoviše, vrijeme jako brzo prolazi. Isto tako telefon je stvarno u good u slučaju kada je potrebno nešto dogovoriti ili slično, no to što da neki koriste za ubijanje vremena, u tome ne vidim smisla. No ipak, od pojave mobitela čini mi se da je sve manje ovisnosti o telefonu, osim onima koji moraju biti i kojima je to posao. No tim osoba mislim da se naježe kada se nakon posla vrate kući a pozvoni im telefon. Hm, to je kao onaj vic kada Ginekolog nakon 20 sati rada napokon izađe van zapaliti cigaretu i dođe mu ciganka i kaže : Ej brale, daj sto maraka i pokažem ti pičku…

Evo stigosmo do mobitela, napasti koja je stigla kod nas prije 4-5 godina i napravila pravu malu revoluciju. Malo je onih koji nemaju mobitel, a još manje onih koji se ne znaju služiti njime. Može se reći da je ta revolucija došla u tišini, i osvojila kako Hrvatsku, tako i cijeli svijet, neke zemlje prije, a neke poslije nas. A prije toga vidjevši nekoga s mobitelom vodilo je na samo jednu misao, a to je ta da je lik neki buržuj ili na visokom položaju u nekoj firmi. I to su bili uređaji za koje se sigurno bila potrebna dozvola za nošenje hladnog oružja,i bilo je sigurno situacija stila : Ej imaš tjelohranitelja? – Nemam, imam mobitel… - Aha, onda u redu…A sada, ne znaš koji je manji, a čini se i kako vrijeme prolaze sve su manji, a ima više u njima. To je prilično interesantno, no o tome ću vam biti kompetentan više pričati za nekoliko godina kada diplomiram. No još zanimljivija je pojava ovisnosti o tom uređaju. Nekako mi čudno sjetiti se vremena prije nego sam imao mob, kakva su bila dogovaranja za van ili nešto drugo, kako smo nekoga mogli pronaći kada smo ga hitno trebali i tome slično. Većina je išla preko telefona, kojem je od dolaska mobitela uporabljivost prilično opala, no to nije bilo to jer nisi mogao nekoga uvijek i bilo gdje pronaći. Znam da nikad nisam imao neki notez sa brojevima, no onda mi nije jasno i jednostavno se ne mogu sjetiti gdje su mi bili brojevi, osim onih nekoliko najčešćih koje sam imao u glavi. Ne mogu se sjetiti niti kako je bilo otiči bilo gdje uz znanje da si slobodan od svega i da te sada nitko ne može pronaći. Jednostavno, svi smo mi pomalo ovisni o mobitelu, jer to nije samo sredstvo komunikacije, to je nešto gdje držimo brojeve tj ono preko čega komuniciramo sa nekim osobama. Ne mogu zamisliti da sada iziđem i trebam nekoga a ne mogu se dogovoriti s njime. Ne mogu zamisliti da sam negdje bez njega, te da ne držim ruku u džepu pored njega da mogu osjetiti vibru jer većinom slušam discman kada sam negdje. I ne mogu se zamisliti bez njega, i mislim da bih pao u bed da ga izgubim. Istina dobio bih novi, no ljudi više ne bi imali mene, kao ni ja njih, i mislim da bi propala komunikacija sa dosta ljudi. Zato i kontam Renatu da joj je bilo bed kada ga je izgubila.

A Internet, ono gdje se većina nas nalazi gotovo svaki dan ili veće, to je priča za sebe. U ovome slučaju neću spominjati onaj njegov informativni dio, nego onaj izrazito komunikacijski. Sigurno nema nikoga tko će pročitati ovo, a da nikada nije bio na chatu, a sigurno ima i veliki broj njih čija je chat bila opsesija i gotovo ovisnost. Dakle, svi chatnici su jedna vrlo interesantna vrsta ljudi. Neki su taj chat posjećivali izrazito iz zabave, neki da si pronađu srodnu dušu, a neki da im brže prođe vrijeme. U svakom slučaju mislim da su svi počeli većinom s time. Moram priznati, i ja sam često znao naletiti na chat no onda sam upoznao pojam forumu, i počeo pisati, a mislim da je prvi forum bio onaj od Kohorte, gdje sam još uvijek koliko toliko aktivan. Oko toga mi se svidio princip da ti pišeš i iznosiš svoje mišljenje koje svi vide i mogu ti replicirati na njega. Tako je onda nastalo i prvobitno Utočište, forum koji sam napravio sam, a nakon njega i sadašnje Utočište, koje možete posjetiti klikom na link sa strane. E-mail je možda najkorištenija mogućnost cijelog interneta, i to je ono što je zamjenilo u većini gore spomenutu poštu. Preko e maila se obavljaju poslovi, šalju zamolbe i primjedbe, prijavljuje se na nagradnu igru, a ipak ima i dopisivanja, i to u puno većoj mjeri nego što je bilo preko pošte, u svakom slučaju. Ovdje ne moraš paziti na rukopis, ne moraš lijepiti markicu, ne moraš nositi na sandučić, nego samo poslati pritiskom na tipku send. I stvar riješena, i eto što nam Internet donosi, jako lijepo i pojednostavljeno. No nekako je to sve ubilo neku draž. No moram priznati da se ne mogu zamisliti bez interneta, zbog informacija koje svakodnevno saznajem, zbog ljudi koje sam ovjde upoznaju i s kojima mi je komunikacija pravi užitak, pa do svega ostalog što Internet pruža, od downloada pa do obavljanja nekih poslova. I također se ne mogu zamisliti bez njega, jer koliko god da mi nedostajale neke stvari koje su nastale globalizacijom interneta, toliko sam sretan što imamo ovoliko puno mogućnosti na jednome mjestu. O blogovima ne namjeravam pisati, o njima je već sve rečeno…

I eto tako, došao ja i do kraju ovog kilometarskog posta, možda čak i najduljeg otkad pišem post, te moram priznati da razumijem svakoga tko nije pročitao cijeli post, jer ne znam niti kako bih ja sam izdržao. Eto, što sam na kraju htio reći. Pa čini se baš ništa, nego sam jednostavno htio iznijeti razmišljanje o nečemu što nas okružuje i čemu smo, htjeli mi to ili ne htjeli poprilično podložni. No moram priznati da sam sretan što imamo to, jer lakše se dolazi do komunikacije, poznanstva, puno se lakše obavljaju neke stvari, posebno one hitne, a i sve u svemu olakšan je život zahvaljujući tim derivatima današnjeg društva…Eto toliko o ovoj temu od meni i čitamo se sutra sa nekom novom temom…Uživajte mi…