So You Are Perfect, And I Am Not You

Zamislite da stojite na nekom visokom tornju i gledate dolje na okolinu i na društvo, te kako se sve odvija. Vidite jednu ludnicu, ljude koji vam se čine kao mravi, koji jurišaju svuda po tome mravinjaku, zvukove koji se isprepliću te niti jedan ne uspiješ čuti u njegovom punom intenzitetu jer ga već odmah poništava onaj idući. Svjetla koja obasjavaju ulice, toliko različitih tonova i boja na jednome mjestu. Sve u svemu ludnica, i iznenađenje kada vidite koliko to sve brzo ide. Tada vam se sigurno čini da niste dio toga, da je to nešto drugačije, jer ipak nemate toliki obzor oko sebe i nemate dojam da sudjelujete u svemu.

A sada se zamislite u umu bilo koje od tih mnogo osoba dolje i kako ona razmišlja. Totalno me zanima u kakvu ste osobu ušli jer ovdje je baš važna neka različitost između sviju nas. Možda se naizgled svi čine isti no netko sigurno u toj žurbi pokušava sjetiti se svega što ima isplanirano za taj dan. Netko uživa jer zna da nema šanse zakasniti i slatko se prisjeća jutarnjeg seksa sa svojom dragom. Netko možda kuje neki plan za svoga poslovnog konkurenta, a netko možda o ničemu ne misli nego ima jednostavno zacrtan cilj i pokušava negdje doći. Baš to je ključ svega zašto ja pišem ovaj post. Ta gomila na malom prostoru, a toliko razmišljanja, toliko mišljenja, toliko planova za budućnost bilo bližu ili dalju te toliko jednostavno rečeno različitosti.

Baš te razlike su ono što nas obilježava i što omogućuje da prema nekoj osobi možemo imati drugačije mišljenje nego prema nekoj drugoj, naizgled vrlo sličnoj, no laganim ulaženjem u srž tu osobu se sve više upoznaje, te se tako stvara stav. Moguće je da se pojave dvije osobe sa istom dobrom i lošom osobinom, a da imaš različito mišljenje o njima, zato što je zbog karaktera kod jedne izraženija loša, a kod druge dobra osobina. Moguće je da je neka osoba uistinu loša, no da ima i nekih poteza kojima pokazuje da ima i svoju dobru stranu, te tako pokušavaš imati bolje mišljenje o nekome uz nadu da će se popraviti, a za nekoga jednostavno možeš misliti da je potpuno u redu ili potpuno loš. Što ja ustvari želim reći. Pa eto, nakon što sam posljednji post pisao o osjećajima danas sam odlučio pisati o vlastitim mišljenjima, drugoj važnoj osobini ljudi.



Kod mišljenja baš je najvažnija stvar da ono bude vlastito, odnosno da osoba ima čvrst stav i da je karakterna te da se ne da povoditi za nekim idejama neke druge osobe. Važno je da dobro promisli o nečemu te da ne donosi prerane zaključke jer se to vrlo lako obija o glavu. I vrlo često je tvoje mišljenje i izražavanje njega kriterij za to kako će se drugi odnositi prema tebi i kakav će stav stvarati o tebi i tvojoj pojavi. U nekim godinama vrlo je česta pojava prihvaćanja stavova nekih ljudima koji su «face» odnosno okolina iz bolje prihvaća, te tako mazanje očiju ljudima oko sebe pa i samom sebi. I vrlo često to odvodi do neželjenih situacija, jer vrlo često se osoba nalazi u situaciji kada ne može obraniti svoje stavove baš zato što nema nijedan argument za to nego onaj da je to zato što tako misli netko drugi ili da bi jednostavno osoba bila ''in''.

Po mome mišljenju uvijek je važno oko svega imati svoje mišljenje. Ja sam uistinu samo u ekstremni slučajevima suzdržan i to je jedino ako oko teme nemam baš gotovo nikakvih informacija, pa ne mogu prosuditi. Potrebno je to baš zato da znaš kako da se postaviš prema nečemu, te da se možeš na neki način ponašati preventivno prema nečemu o čemu nemaš pozitivno početno ili čak ono potpuno mišljenje. Zatim, mišljenje je potrebno imati radi toga da pokažeš okolini kako si karakteran te moraš biti uporan oko toga da vide da si se spreman boriti za svoje ciljeve i ideale. Moraš imati mišljenje i zato da ti ne bi neke stvari bezobzirno promicale pred rukom, nego da možeš uhvatiti svaku šansu, te je potrebno da te puno stvari interesira jer uvijek je tu moguće uhvatiti neku dobit na materijalnom ili nekom drugom polju.

Vrlo važna osobina koju trebam na kraju spomenuti u vezi sa mišljenjima je prvi dojam. Neki će reći da se njega treba zanemariti jer vrlo često zna prevariti, no on je uvijek ovdje i neizbježan. No osobno mislim da ga se treba prihvatiti, ali ujedno i preispitati. Jer kasnije može biti ljudima žao zbog nečega što su mislili o nekome, ali kada si flegma zna biti još gore. Znači, čovjek treba imati karakter, kao dio toga svoga karaktera vlastito mišljenje, te prije svega držati do njega.

Što sam ja uopće htio s ovim? Pa ne znam, eto svidjela mi se tema za pisati pa odlučih vidjeti što će od toga ispasti i što ja mogu reći o tome, i mislim da nije loše ispalo, te da sam obuhvatio dosta toga. Ne da mi se sada čitati i provjeravati što sam napisao pa idem riskirati i postati, pa kako ispadne. Nadam se da je na kvaliteti prošlog posta, te da nisam previše toga pretapao iz šupljeg u prazno.