The Exit Is There Somewhere In My Heart

Ponekad sjednem i poželim da sam barem na kratko negdje drugdje. Uz more, na nekome molu, gdje slušam udarce valova u tvrde stijene, gdje lagani povjetarac opljuskuje moje lice i gdje misli imaju slobodan pun prema nekim nepoznatim i zanimljivim područjima. Negdje gdje mogu imati mira i gdje se na neko vrijeme mogu odvojiti od svega što mi je trenutno u prvom planu, svih problema, pokušaja zadovoljavanja tuđih očekivanja i napetosti koja ide uza sve to.

Tamo mi misli onda odlete u smjeru mašte, tamo gdje ne vlada nikakav pritisak i tamo gdje je moguče porazgovarati sa samim sobom kao sa osobom koja treba neki podražaj. Gdje sam sebi mogu dati savjet za koji se nadam da ga budem poslušao i gdje mogu sebe pogledati iz trečega lica i donijeti neku prosudbu. I pomoču nje pomoči sam sebi da dođem do nekih odgovora i da pokušam pronači olakšanje u cijeloj situaciji.

Zato i volim ljeto. Da sam sada u Dućama i da je lijepo vrijeme mislim da bi bez razmišljao i otišao na mol, no u Osijeku to nije moguče. Drugačije je kada imaš cijelo more pred sobom. Mada je to skupina vode, čovjek ima osječaj da je otvorenog srca i da s njime možeš porazgovarati. More te sluša i da savjet koji ti ne čuješ, ali ga osjetiš. No za tako nešto trebaš znati razgovarati sa morem, a za to moraš biti otvorenog uma i srca, te slobodne duše.

Istina, Slavonac sam, rođen sam ovdje, živim tu svu svoju 21 i pol godinu, no mislim da imam neku povezanost sa morem, i eto, baš ovako znaju doći trenuci kada ga trebam, kada trebam baš taj mir koje ono pruža. Mislim da bi mi bilo puno lakše savladavanje onoga što je preda mnom.

I upravo to mi je sada potrebno. Dosta mi je napeta situacija i baš zato mi je potrebno to sve malo staviti sa strane, ali nažalost trenutno do nisam u mogučnosti. Sutra imam pismeni iz fizike, koji je na neki način jedna prekretnica u ovome stanju, i o čijem će rezultatu ovisiti dosta stvari koje slijede, a i situacija u idučih nekoliko tjedana. Mislim da sam ga dobro spremio, no na mome faksu to uopče ništa ne znači, posebno kada ne znaš kakav rok češ dobiti, i kako če ocjenjivati.

Situacija nije lagana, niti stanje kod kuće se još nije potpuno smirilo, jedna baka je otišla na Bolji Svijet, no mislim da još nismo svi prešli potpuno preko toga, druga je ponovno klonula kao i svake zime, i to sve na živčanoj bazi, Starci imaju stalno nekih napetih situacija oko sebe, oko posla i okoline o kojoj ovise, a ja osim zdravstvenih problema, koje nisam još potpuno provjerio, jer čini se da imam problema sa Štitnjačom, imam i tih svojih emotivnih problema i stalnu napetost koju sam gore spomenuo.

Srečom, mada nemam more, imam ovaj blog, i drago mi je da ovo mogu ovdje pustiti iz sebe, te tako barem nekako olakšati svoju dušu. Onu dušu koja je več sada teška, puna stvari koje me more, no još uvijek joj nekih stvari i nedostaje da bi bila potpuna. Samo se nadam da će se sve to riješiti što prije, a do ljeta se nadam da ču do moga prijatelja Mora moči doči sa izjavom da sam potpuno sretan i da mu mogu reći Hvala, kao što mogu reći i svima vama koji me svojim komentarom često razveselite...