~ tko sam ja uopće? ~

Čudan mi je ovaj šesti mjesec. Ima neku posebnu vibru koju svake godine odjednom osjetim i zbog koje se u meni pojavi nekakva neobjašnjiva sreća. Iako se ne događa bogzna šta (nogomet mi nije napet), imam dojam kao da je stalno neki muving araund. Šesti mjesec je mjesec tuluma, mjesec kad si više vani nego doma. Dani su dugi, toplo je ali ne i suho, sve je još zeleno i - što je najbolje - pravo ljeto tek dolazi. Samim tim šesti mjesec je najbolji mjesec. Iako je meni sedmi zapravo najbolji, šesti je još bolji - jer koliko god da je dobro najbolje tek dolazi. Zato je zapravo šesti najbolji, iako je sedmi "službeno" najbolji...

Mislim da sam upao u bijelu rupu (oni koji su pozorno pratili Crvenog patuljka znat će o čemu pričam).

Enivej, u šestom mjesecu je već po danu vruće i najbolje je zabiti se u neku hladovinu - studentsku sobu, nečiji stan, park ili kakvu birtiju - i tamo prespavati najgore. Ali predvečer kad splasne vrućina počinju aktivnosti. Tad se može ići ovdje i ondje, gdje već noge odvedu. Zapravo od čekanja da prođe vrućina čovjek se toliko zasiti zatvorenog prostora da je zanimljivo i samo izaći vani i mirisati zrak. Zajednički nazivnik svih tih večernjih/noćnih gibanja je memljiva vrućina, sparni ljepljivi zrak od kojeg bi se najradije svukao do gola. Ali baš i jest poanta u tome da se ne svuče nego da se uživa u tom osjećaju. Jer nije to ona tipična ljetna sparina. U ovoj ima neke svježine i mirisa... Ne znam, to je tako samo u šestom mjesecu i tko nije osjetio sam, ne može mu se ni objasniti. Doduše, kako nisam bio u šestom mjesecu na moru već 10 godina, tako se sve ovo odnosi na kontinentalu, tj. Zagreb.
Kakogod, u šestom mjesecu osjećam "praiskonski" nagon da idem vani, da je tulum 24/7, da smo na nekoj zelenoj površini na klupicama i držimo se za pivu, i da su sve klupice pune ekipe koja isto to radi. Tako je barem bilo prvih godina mog boravka u Zagrebu i na to sam nekako programiran. A otponac da se program pokrene je upravo ta lipanjska vibra u zraku.
I sad, možete zamisliti koliko se glupo osjećam potpuno sam u stanu, za knjigom, kad je i ono malo društva što mi je ostalo odgibalo svak na svoju stranu. Pitam se nije li tako zapravo uvijek i trebalo biti, jer ionako je vrijeme ispitnih rokova i trebalo bi se izolirati i učiti. Ko mi je kriv kad sam se uvijek družio s onima koji tulumare a ne s onima koji uče... Kakogod, ono prvo mi je bilo draže i pravo je sranje što toga više nema.