|
Gledali smo neki ženski film. Klasika - njih dvoje se zaljube, zatim slijede peripetije koje oni pred kraj filma riješe, i sve završava happy endom. Konkretno, tip je živio za bejzbol. Bio je totalni fan lokalnog tima, imao je svoju ekipu istih takvih zaljubljenika i bio sretan u tome. No kad je došla Ona, nakon prvobitne zaljubljenosti pokazalo se da baš i nije kompatibilna s bejzbolom. Jedno vrijeme ona pokušava zavoljeti bejzbol, ide na utakmice, itd. ali joj baš i ne ide. Tad počinju prvi problemi i on, da spasi vezu, racionalizira kako je veza bitnija od jedne utakmice te umjesto na utakmicu koju čeka čitavu godinu ode s njom na nekakav party. Ok, dobro im je, zabavljaju se, plešu, itd. Kad dođu doma, naravno, predstoji im duga vatrena noć a on, dok je čeka da se "presvuče u nešto komotnije", upali televizor. Kad tamo - reporter u ekstazi, raspomamljene mase navijača slave po ulicama, njegov tim je pobijedio 8:0 i prvi put nakon 90-ak godina osvojio prvenstvo, bla, bla,bla, ... kako to obično biva u američkim filmovima. Zove ga prijatelj na telefon i vrišti da "gdje si ti, čovječe, propustio si najbolju utakmicu stoljeća..." Naravno, to je prva utakmica u životu koju je propustio. Jadnik leži na krevetu i svijet mu se ruši... Tu sam prestao gledati film. Nije mi se dalo gledati dalje jer sam znao da slijedi neka finta kojom on ipak shvati kako je ljubav bitnija, itd. Drugim riječima, navlakuša koja bi nas, gledaoce, izvukla iz odvratnog osjećaja da se tip zajebo do kraja. E upravo to nisam htio da mi se servira pa sam otišao u drugu sobu. Radije sam ostao u raspoloženju tog trenutka, kad tip shvati koliko je masno platio svoju vezu, kad počne vagati je li ovo što je imao u zamjenu vrijedilo onoga što nije imao. Nije sad bitno što je posrijedi bejzbol, to je ionako samo filmska priča. Poanta je u tome da je tip nasjeo na jedan od temeljnih nagona u svakom stvorenju i da ga je to veoma koštalo.
Koliko god da je riječ o filmskoj priči i izmišljenim situacijama, toliko sama priča ilustrira niz sličnih životnih situacija u kojima se svi prije ili kasnije nađemo. Ne mogu se ne upitati koliko skupo mi plaćamo zadovoljstvo imanja partnera, bivanja u vezi, suživota? Zašto uopće tražimo partnera i zašto ulazimo u veze? Šta dobivamo kroz tu cjeloživotnu trku za partnerom? Šta nas uopće tjera na to? Osoba ima svoj život, svoje rutine i načine, svoje poglede, i sa njima je sretna. Onda u njen unutarnji prostor uđe druga osoba i prisili je da se mijenja. Malo po malo, život te osobe nije više onaj isti. I konačno, zbog gledanja na istu situaciju iz dva različita gledišta dolazi do problema. I osoba više nije sretna. Pita se kako se uopće našla u toj situaciji? Ostavila je staro radi novog,misleći da tako treba, da je ljubav najbitnija, i onda je ispalo da ovo novo baš i nije bolje od starog. Gdje je greška?
Definitivno, da nema seksualnog nagona bilo bi mnogo jednostavnije živjeti. A činjenica da se čovjek kroz seks vezuje za partnera i da htio - ne htio nastoji ostvariti trajnu vezu i "skrasiti se", čini stvar još težom. Ponekad mislim da smo mi ljudi obične marionete - potpuno kontrolirane i upravljane polugama majke prirode. Gdje je tu slobodna volja? Evo, primjera radi, zaključio sam da je seks samo smetnja mojoj sreći i da ću biti sretniji ako se ne uvlačim u to. I šta sad? Proći će 7 dana i meni će se opet prijebati. I džabe tad svi moji zaključci i rezoniranje. Mogu se ja i dalje držati za njih ali sve u meni govori "Ja bi jebao!!!" I znam da opet neću biti sretan. Pa pobogu, zar mi ljudi nismo u stanju kontrolirati ni jednu svoju potrebu?! Kad nam se jede, jedemo. Kad nam se sere, seremo. Kad nam se jebe, jebemo (a ako nemamo šta onda učinimo sve da nađemo nešto - štaviše, život posvetimo tome!). To je poput svraba. Moraš se počešati jer ćeš popizdit što više odgađaš. S druge strane, češanje oslobađa od svraba i donosi ugodu. Dakle moraš se počešati. Užas! Pa to je čista podvala Prirode! Zašto ja ne mogu odbiti "počešati se"! A ne - priroda me napravila takvog da ako ne ševim imam problem. Prirodu ne zanima jedinka ni njena sreća. Sve što prirodu zanima je produžetak vrste! I zato sva bića u svojim temeljima nose nagon za produženjem vrste koji ih prisiljava na izvjesno ponašanje. Hoće li meni život biti upropašten zbog zadovoljavanja tog nagona,to prirodu ne zanima. Što se prirode tiče ja mogu slobodno crknuti, ali tek nakon što oplodim ženku i produžim vrstu. Prirodu ne zanima što ću zbog posljedica seksa kad-tad morati napustiti svoj način života i stvari koje volim, trpiti nesuglasice i praviti kompromis za kompromisom "radi mira u kući". A u svemu tome ja ništa nisam kriv. Ne seksam se zato što sam tu zabavu smislio sam već zato što me iznutra prisiljava nagon. I koliko god vidio čitavu sliku i shvatio gdje me vodi upražnjavanje seksa, toliko sve te racionalizacije, razumijevanje problema i shvaćanje situacije padaju u vodu kad nagon proradi. Mi ljudi da smo misaona bića? Ma hajde! Razum i svijest služe samo da prikratimo vrijeme između zadovoljavanja prirodnih nagona za jedenjem,spavanjem i razmnožavanjem. Mi ljudi nismo ništa drukčiji od životinja. Uistinu,čovjekom se može nazvati samo i jedino onaj tko je ovladao prirodnim nagonima i više nije rob Prirodi. Jedino takvo stanje može se stvarno nazvati slobodom.
|
