subota, 02.12.2006.
ULAZNICE MOLIM...
Pariz, hiljadudevestoinekih
U polumraku mog omiljenoig pariškog lokala sjedim a nasuprot mene uživaju u svojim pićima Rundek i Milan. U tako srednje dosadnoj atmosferi prilazi mi on i kaže "Dobro veče, moje ime je Popaj". Sjeda na barsku stolicu do moje i poručuje piće. Iskapljujemo redom tako flaše svojih alkoholnih i bezalkoholnih napitaka i razgovaramo. U jednom trenutku nesvjesno mu postavljam pitanje ODEŠ LI?, na što on odgovara pozitivno da ode i to često on ode. Pokušavao sam da ga pratim i u jednom trenutku sam upratio sebe kako zaustavljam plavu bubu od nitro laka na podu. Pripaljujem mirisne štapiće, razgovor teče u smjeru plamena i o ideji da slučajno zapalimo lokal u kojem sjedimo. Grupa mladih ljudi, mislim da su turisti, ulazi u kafanu i počinje da se zabavlja, plešu, piju, vuku na nos, uglavnom se zabavljaju. Popaj postaje relativno pijan. I sve više mi je drag. Njih tri su navratile samo da uriniraju. Jer kako zaključujem oni koji idu u ITD pišaju kod nas u bircu jer je WC čišći.
Još se samo kroz maglu sjećam da smo spasili lokal i nismo napravili sranje. Mali je promijenio boju, postajao je sve bjelji kad smo zatražili račun da idemo. Popaj je otišao sa jednom od njih tri, naravno onom svojom. A ja, ja sam pokušao da zaspim u svom pariškom studiju. Tonik me razvalio...
Objavljeno u 08:57 • Komentari (8) • Isprintaj • #
