23/12
Strin i strina, kako ih zove moj sin, najzad su se ozakonili. Romanticno vjencanje u dvorcu Trakoscan, kasnije slavlje u restoranu kraj dvorca. Moj sin prisvaja svu paznju, pa mladenkina majka nije bas odusevljena, stavise, prijekorno me pogledava onim pogledom br. 8 „daj smiri to dijete“. Hm, daj smiri dvogodisnjaka da ne trci oko stolova i ne zadirkuje goste, da se ne uvaljuje u krilo obozavanoj mladenki, koja je prije svega njegova strina Mima, a tek onda mladenka i necija kcer…. Nece moci… uostalom, smirit ce se on sam… kad napuni 25 godina. Prije ne mora, sto se mene tice.
Dan nam je bio uzbudljiv, pa smo se rano povukli u hotelsku sobu na spavanje, moj sin i ja. Tata je ostao u funkciji snimatelja, ali nas je zavidno gledao kako idemo na pidjama party.
Od cijelog dana, najvise me se dojmili samoborski muzikasi koji su nas docekali u mladenkinoj kuci. Tatu opet izlosci u trakoscanskom muzeju, konkretno, neke monstruozno velike i okrutne konjske zvale iz viteskih vremena. Mog sina – valjanje po podu restorana, po mogucnosti pod noge rasplesanih svatova. Svakom svoje veselje.
|