konzervativni (the conservative.blog.hr)
13.11.2007., utorak
DON MIHOVIL PAVLINOVIĆ (1831-1887 god.)
|
Don Mihovil Pavlinović bio je vođa hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Osim što je bio političar,on je bio je svećenik, domoljub i vrsni književnik; predvodnik i prosvjetitelj hrvatskog naroda. Za svećenika je zaređen 23. rujna 1854.god. u splitskoj prvostolnici. Najveći dio života bio je župnik u Podgori. Don Mihovil se već u sjemeništu isticao svojim domoljubljem. Postao je pokretač i vođa Narodne stranke, oko 1860.god. Nekoliko je puta biran u zastupnika u Dalmatinskom saboru. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i bečkom parlamentu. Don Mihovil spada među najzaslužnije ljude i političare za priključenje Dalmacije Hrvatskoj, suprotno željama Bajamontija i autonomaša. Obilazio je Dalmaciju budeći nacionalnu svijest i djelujući na prosvjećenju i podizanju dalmatinskih sela iz gospodarske zaostalosti. Svojom iznimnom energijom i gotovo karizmatskim utjecajem među pukom ubraja se u vodeće osobe hrvatske politike u Dalmaciji u drugoj polovini 19. stoljeća Velika hrvatska duša don Mihovila, nije samo hrabrim govorom davala snagu našem čovjeku, već i pisanom riječju. Pjesme budnice, političke studije, poučne priče imale su isti cilje:podizati narod duhovno,kulturno i tvarno. On sam uči od naroda, bilježi riječi i narodne običaje. Važnija djela su mu: „Pjesme i besjede“, Različiti spisi“, „Pučki spisi“, „Puti“, Hrvatski razgovori… U književnom radu isticao se posebno kao sakupljač narodnih pjesama. Tako je 1876.god. predao Matici hrvatskoj, veliki zbornik hrvatskih narodnih pjesama. Mnogo ih je sabirao po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini... Osobno je propješačio cijelu Dalmaciju, BiH, Sloveniju... U Imotskom je otvorena hrvatska čitaonica 1870.god. Za Imotski je bio veliki kulturni i politički događaj otvaranje čitaonice. Hrvatsku čitaonicu otvorio je Don Mihovil Pavlinović svojim značajnim političkim govorom, 08. veljače 1870.god. To je bio prvi njegov znameniti govor: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“ ,a drugi, „Besjeda svojim biračima“, koji je izrekao, 04. srpnja 1870.god., kada je izabran za imotskog zastupnika.. Spomenuti govori smatraju se najvažnijima koje je izrekao. U njima je iznesen program cijelog kasnijeg njegovog političkog djelovanja. Obnova spomenute čitaonice koja je dovršena ove godine (2007), a koju je svečano otvorio ministar kulture Božo Biškupić upravo i nosi naziv „Don Mihovil Pavlinović“. To je samo još jedan kamenčić u mozaiku zahvalnosti tom hrvatskom sinu, „hrvatskom Prometeju“, kako ga je nazvao Ivo Runtić. U želji da se u svome blogu podsjetim na tog velikog čovjeka i Hrvata prenosim njegovu znamenitu "besjedu u slavi Imotske čitaonice" koja je na neki način odredila njegov politički put u jeku buđenja narodnog preporoda u do tada odnarođenoj i od strane autonomaša (bajamonti) ugnjetavanoj Dalmaciji: BESJEDA U SLAVI IMOTSKE ČITAONICE 8.veljače 1870 god. Krajišnici braćo! Hrvatsku besjedu niste čuli, stoga me danas pozvaste da vam ju pripovjedim; danas, kad Imotska čitaonica pristupa veselo u narodno kolo, do Ješke čitaonice. Dojedna vjera ima svoje vjerovanje; dojedan narod red je da ima svoj pravac. Blago ti se narodu koji na vrijeme pravac svoj pogodi da ne mlati praznu slamu dok drugi od njegovih truda vršu i viju gojatno zrnje; narodu blago koji s puta ne zalazi, da ne ostane potragljivac za narodima dok oni sjede za stolom i njegovom se mukom pokladaju. Ali pravac naradni neće znavorskih zaplićaja, ni precijeđenih mudrika, ako će da srcu naroda prione; kao što zakona vjerovanje neće dvojbenih nauka ako će da umu vjernika pristane. Stoga danas nećemo pod mudrost razvadati o hrvatskom pravcu; nećemo ispredati dubokih načela, nit nanizivati svjetskih događaja; nit ćemo glave trti za susjede, nego, ćemo naprosto razabrati što svi ćutimo u duši, da našoj narodnoj vjeri svečano, bez stida i bez straha zasvjedočimo, da se ukrijepimo, da sve to bolje nastojimo za se. "Čuvajmo stvar, nije spas u imenu; svaki put vodi u Grad". Tako vapiju ljudi dobre volje koji misle da jedno ime nije od potrebe narodu u kojem ima više živih imena: vele to ljudi koji se plaše od jednoga državnoga imena pogibelji za slogu. Braćo moja, mi smo javno kazali i djelima posvjedočiii do kakve nam je sloge u slovinstvu; kakvo nam uzdanje u JUGOSLOVINSTVO, kakva ljubav, kakva zajednica sa SRPSTVOM. Kad bi se mi i htjeli prati da nismo Slovinci, da nismo Jugoslovinci itd. ne bi nas oprala ni Drina, ni Sava, ni sva dunajska voda, ni svekoliko Jadransko more: KRV NIJE VODA; a ljudi bi nam se rugali i ne bi nam vjerovali; jer narodopis i jezikoslovje danas uče da smo pleme slovinsko, da smo zemljopisno Jugaslovinci, .da smo jezikom Srbi i Hrvati, iliti srbo-hrvati. S te strane mi se prigovora ne bojimo, ni od prijatelja, ni od protivnika. Ne plašimo se od zakletih dušmana naših potvore da smo Rusi, da smo Sveslavjani; ne plašimo se prijateljskoga prijekora da se od svoga tuđimo; ne plašimo se potvore da smo buntovnici, da težimo na srpsku, na jugoslovinsku državu; ne, ne plašimo se prijekora da dižemo žrtvenik proti žrtveniku, da nasklad sijemo, da narod razdvajamo, da Srbiji valjda smetamo. U nas nevjere nema, ka što klapnja nema; u nas mržnje nema, ka što kukavštine nema. Neka nam prebiraju pisma, nek nam premeću kuće, nek nam srca paraju; uzalud; u hrvatskoj knjizi nema izdajničke riječi, u hrvatskom domu nema podjamnosti ni bratoubojstva; u poštenoga Hrvata nema nebratinske nenavidosti. Recimo dakle: komu je pogibeljno ime hrvatsko?Kažimo: komu ne prija hrvatska misao? Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onomu koji neće hrvatskoga jezika, ni hrvatskoga prava. Na Hrvate mrze oni kojim se hoće gospodstva na hrvatskoj zemlji, nad hrvatskim narodom. Da; sloge imati nećemo pod hrvatskim imenom s onima koji bi htjeli da zaboravimo hrvatsku prošlost, da se odrečemo hrvatske budućnosti. Da; sloge ne bude s onima, što od hrvatske države otkinuše udo po udo, te za se prirediše pokrajine, županije, kotare i gradove slobodne za svakoga, izim samoga Hrvata. Šta bi nam dala sloga sa takovim? Da ostanemo navijeke u nevolji do koje nas dotjeraše; bez cjelokupnosti, bez: samostalnosti, bez države, bez narodnosti, bez jezika, bez hrvatskih sloboda; jedni u Latine, jedni u Nijemce, jedni u Mađare, jedni u Turke. Ah, vjera i Bog, dok je naših na ramenu glava, mi s takovim sloge nećemo. Nam se hoće sloge s onima koji izgubljeno traže, koji oteto preuzimlju, koji naše posvećene pravice i naše tvrđave imadu, koji svoje i naše međunarodne ugovore kao svetinje brane. Jesu li to autonomaši, jesu l' to Dalmatinci, što naše pravice brane? Nisu bogme, nego Hrvati. U slogu hrvatsku, dakle, hiti junačlko koljeno što priznaje da mu je Hrvatska domovinom; hrvatsku zastavu razvija komu se hoće hrvatskih pravica. Promotrimo što može Dalmacija sama, a što kao dio hrvatske države. Ustani cijela Dalmacija, na ime svoje u carev skut prosiplji krvave suze; kako da mu plače? »Sjajna kruno, diko naša, care gospodare, ti otac i majka tvojih vjernih Dalmatina; vidiš u kojoj smo ti ljutoj nevolji; nemamo hljeba, nemamo puta, nemamo trga, nemamo prometa, nemamo učiona ni sudova da razumimo, gospodaru. Naša su polja vodom potopljena; naši su krši potocima oderani. Nemamo šume za ogrjevo, nznamo prediva za odijelo; turske gore siječemo, tuđe obojke kupujemo. Našim morem tuđi brodovi plove; naše mišice tuđim gospodarom izmet čine; Turke i Cincare dvorimo da koru hljeba zaslužimo. Na stotine odlazimo glavom po svijetu, da u prekomorskoj raboti ka' faraunovi argatari starom i nejakom zimnicu u ove gozdovite krše dovučemo, ako prije na tuđem ognjištu ne zaglavimo,. ako prije starcu babi i sirotnoj djeci naš pust glas ne dođe. Svake druge-treće godine skapamo ti od gladi, svijetla kruno. Živ i zdrav narod na srcu i u pameti, pogibe od neuminja od ljute nevolje, gospodaru. Tebi je, svijetli care, poznata vjernost na kućnom pragu i u širokom svijetu, u miru i na bojncm polju, tvojih vjernih Dalmatina; pomagaj, gospodaru! hljeba, gospodaru!« Na te ponizne molbe, milosni car šta da odgovara? Dijeli od svoje bedre milostinju dalmatinskim gladnikom, pas na svoje doglavnike pogleda da čine i za Dalmaciju što se činiti imade za vjerne podanike. »Što za Dalmaciju da se čini? Malena je i ubožna Dalmacija, kažu; ta je pokrajina teška carevini ka rđa selu u kom je. Za dalmatinske ceste novaca nema; za dalmatinske učione novaca nema; za dalmatinska blata novaca nema. Ubožna je Dalmacija, teška je Dalmacija pokrajina carevini, za nju novaca nema.« Za dalmatinski jezik? »Kakav je to jezik? Koliko tu jezika? Da, da, ima tu Morlaka, ima tu slovinske pasmine; ali je to niža vrsta svijeta. Prava Dalmacija, vrsta izobražena, umna ruka, to je talijansko pučanstvo.« Nijemci mudruju: mi smo stekli Dalmaciju. Potalijanice i protuhe viču: Dalmacija je stara naša stečevina. To opet svi u sklad jednu: »ne brojte šuplje šćavonske glave, nego teglite duševne snage; jezik ta neotesan; činovnici ne umidu ilirsko-slavo-dalmatinski: krovatski jezik pogibeljan je autonomiji; učiona ne treba puku; mi svoje učione imamo. Narodnjaci? "to su sanjari, kruhoborci, buntovnici: ti zadišu srpštinom; sve teži na sjever; to su agitacije slaveno-srpske. Nije istina što se vi caru tužite, no, eto, da vam se i smilujemo, nur nicht slavisch, jeste l' čuli? ...." Krajišnici, zemlja mi pod nogama gori, stoga, presijecam. Ali stoga ne prestaju protivnici koji otprilike kako čusmo razlože, pišu, nagovaraju i u Beču prikažuju. Govori se za naš jezik, pogovara se; snuje se, mrsi se; jedna drugu pobija; stoji se kako bilo u početku: tuđinstvo Dalmacijom vlada. U toj višegodišnjoj smetnji, tko to da razmrsi? Svjestan puk. Tko da puk usvijesti? Živo hrvatstvo. Da, živo hrvatstvo. Zatočnici narodnasti i slobode, branitelji narodnih prava, ne motajte pukom, ne vežite mu očiju: otkrivajmo puku pravac narodne politike; kažimo slobodno puku do kraja što mu se hoće; ne bojmo se da će se puk prepasti, da će zablenut ostati, jali da će od nas adstupiti: kažimo mu do zadnje riječi narodno vjerovanje. Kažimo da car u Beču danas dijeli svoju vlast sa carevimskim vijećem; da u stoglavome tom vijeću, nema do pet Dalmatinaca; da zakone za nas to vijeće kroji pod njemačku mudrost; da zakone te vrše vitnici njemački; da se tim vitnikom obzirati na ono što hoće njemačke zakonoše. Kažimo sve što zakon dopušta da se kaže; pa zatim, još jednu, do svake zgode i prigode kažujemo, tumačimo: Dvanaest je ravnih vjekova da su naši oci u ove krajeve došli, pošteno i junački se nastanili ovdje od Drave do mora; naši bani banovali, i naši kralji kraljevali. Stari Hrvati nisu se bojali ni Nijemaca, ni Mađara, ni Tatara, ni Turaka, ni Mletaka. Vrijeme dođe i domaćim kraljem da izumru, pa Hrvati u primorskom Biogradu metnuše svoju krunu na glavu ugarskomu kralju. Dođe sudnja i kraljim iz krvi ugarske, pa Hrvati kraljem odabrasmo vojvodu austrinskoga Ferdinanda, i Ferdinando primi kraljevinu svih Hrvata u hrvatskom Cetinu, sa pogodbami i sa zakletvami, pod ugovor da hrvatska kraljevina ostane ka što je od postanka bila, cjelokupna, samostalna, i slobodna od svake ine kraljevine. Novac je Hrvatska davala i kovala, vojsku svoju dizala i zapovijedala. Nikakav Nehrvat u Hrvatskoj da ne ima vlasti; nikakav zakon, što Hrvati sa svojim kraljem ne učine, da se u Hrvatskoj ne vrši. Nikakav jezik do hrvatskoga jezika u Hrvatskoj da ne vlada; nikakav trošak u sudu i upravi što sabar hrvatski ne odredi. Pripovijedajmo, rodoljubi, tko je i što je Hrvatska; pak će puk cijele Dalmacije ukratko razumiti da je pravo što na Dunavu govore: Dalmacija je siromašna, Dalmacija nam je teška; za Dalmaciju novaca nema; jer smo pod upravom preveć skupom koja za nas nije: jer smo u troškovim koji nam ne prude, koji za nas nisu nego za tude činovnike; tuđe dušom, jezikom, radom, više nego rodom; pa izide konja trava. Ali će puk u isto vrijeme razumiti da će Dalmacija ostati navijeke prosjak pri tobolcu carevine u Beču; da će Dalmatinac slušati što Nijemac u vijeću zapovijeda; da će se njemu krojiti zakoni njemački; da će se njemu pod opancim, i pod jačermom nabijati na glavu njemački klobuk, namećati frak na pleća; da će on kupiti mrvice ispod njemačke trpeze, a da nikad neće biti svoj u kući svojoj; i kasno ali nikad mu se tamo poznati za pravo krsno ime, je li, nije li Talijanac, dok se hoće svjedočnica, što goso inorod potpisuje. Razumit će dalmatinski puk i to da on nije rođen prosjak, da on nahod nije; jer je Hrvat od majke kraljice Hrvatske, države slavne i samostalne. Tada će rod moj gledati jeda li na svijetu Hrvata; pa će poletiti pod slavni hrvatski barjak, i od milinja suze ,roneć, i hrvatski barjak cjelivajuć, ovako će ga radovati: hrvatski barjače, ti koji si slobodno vijao po Jadranskom moru dok su silni Mleci danjak davali; ti koji si Ljutovida Posavca na pobjede vodio; ti koji si Kolomanu: natrag! na Dravi navijestio; ti koji si svojom sjenom tatarske lešine na Grobničkom prekrio: ti koji si Muhamedu pod Sigetam urok bio, i polumjesec navijeke sjenom prekrio; zastavo, koja si Jelačiću banu u junačkoj desnici vijala, ti si moja!« Tada će listom sva Dalmacija razumiti kud vodi ta hrvatska zastava. Za hrvatskom zastavom ustat će jednodušnije puk na izbore, na vijeća, na sabore, i ovako će kralju svome Dalmacija govoriti: »Čestiti cesare, hrvatski kralju, čuj glas tvoga vjernoga hrvatskoga puka. Vidiš moju sirotinju, ona tvojim vitnikom dodijala. Ja znam da je najviše do moga stogodnoga ropstva u Latina prekomorca. Ja znam da imam posestrima,. tvojih vjernih Hrvatske i Slavonije. Ti znaš, kralju, da nam je djedovina jedna, jedna kraljevina i jedna imovina: hrvatska prava dalmatinska su prava; hrvatski jezik dalmatinski je jezik; hrvatske su potrebe dalmatinske potrebe; hrvatske želje dalmatinske su želje: MOJA KUĆA MOJA SLOBODICA. Daj da ju naredim po hrvatsku, da ne trošim više nego dobivam, da prijekorna nisam da zadijevam. »Živi, kralju, u vjernosti zakletvam otaca tvojih, kao što Hrvati živu u vjernosti otaca svojih. Ti znaš, svijetla kruno, da su Hrvati na zapovijed tvoju stražili stotine godina na obranu tvoga carstva; Hrvati krvlju svojom napajali talijanske poljane; s tebe, care, u talijanskoj pjesmi, sramotno ime Hrvati dopali; Hrvati Ugarsku za te osvajali; Hrvati tvoj stolni Beč pokoravali; Hrvati svoje kosti za te i za tvoj dom, u tuđini ostavljali: daj danas, dakle, da i mi sinovi hrvatski na miru skupa uživamo narodne naše pravice. Ti znaš, kralju, da su pravice hrvatske da zemlja hrvatska bude cjelokupna, da nam zakone nitko ne kroji, da nijednoj kraljevini ne budemo padložni: mi smo božji pa tvoji. Pravice su hrvatske da nijedan zakon, nijedan jezik, nijedan čovjek Nehrvat ne sudi i ne zapovijeda u zemlji hrvatskoj. Ti znaš, kralju, da su pravice hrvatske da krvlju i novcem hrvatskim nitko ne gospodari do Hrvata uz hrvatskoga kralja. Kralju, nek se vrše pogodbe na Cetinu ugovorene, nek se vrše zakletve tvoje i otaca tvojih; to pitaju svi vjerni primorski i posavski Hrvati. Je l' te, ljudi, kad smo Hrvati, da nismo prosjaci? Nismo; jer hrvatsko je pravo države, pravo posvećeno pred Bogom i pred ljudim; jer kao Hrvati narod smo, samostalan u cjelokupnoj kraljevini; jer kano Hrvati imademo međunarodne ugovore, imademo svoj život, svoje zakone, svoje međe; država smo, a nismo pokrajina. Može li na tu hrvatsku riječ kralj odgovoriti kroz nehrvatske vitnike? Na ovu odgovara duša kraljeva, odgovara pravo kraljevo, i kruna koju nosi kao kralj. Kad Dalmacija ustane da tako govori, nije sumnje o pravednu kraljevu odgovoru. A sad razaberimo još malo i pitajmo: jeda li NARODNOST, jeda li JEZIK NARODNI može svojim pravom izmijeniti državno pravo hrvatsko? Ne može, pa ne može, kod inokrajnih naroda koji se plaše slovinstva kao neke ogromne sile što bi Evropu poput more pritisnula kad bi joj se pustila povlastica. Ne može općenita narodnost da izmijeni hrvatstva kod naroda koji mrze na Slovince kao na robove što hoće da se otmu svojim mogućim gospodarom; mrze kao na pasminu nižega reda; preziru ih kao stihije surove, čopore neizobražene, određene da služe zgradnji tuđe slave i veličanstva. DALMATINSKOSLOVINSKO ne može da izmijeni HRVATSTVA; kod državnika austrijanske carevine .koji se smiju gledajuć koliko nas je tih dalmatinskih stanovnika, pa i to nesložnih ne može kod samoga našega puka koji je na pogibelji da bude napastovan i zaveden o smislu te neoznačene narodnasti i toga maglovitoga slovinstva; u pogibelji da mu dodije ta jezik; u pogibelji da mu dodije ta nejednaka borba za lijepu ali golu kost, narodnost; u pogibelji da ostane pospan i nemaran za sve te prazne i dangubne riječi. Prezasižni barjak gole narodnosti meće u pogibelj puk da ga lukavi zavedu ili smetu. Ne znamo li kako protivnici svaki božji dan na nas vojuju? Oni puku mudruju otprilike ovako: Rus je, gle, najveći Slavjan; on hoće da sve zavlada: dakle ti Slavjani to su Rusi; hoće rusku vladu. A Rusi to su hrišćani; dakle tko je Slavjanin, taj hoće da se pohrišćani. Slavjanstvo je eto promjena vjere; slavjanstvo je vjerolomstvo, uzbuna proti cesaru. A narodnost? Narodnost je smutnja; otkad je nastala nesretna narodnost, Todore sve to gore: nestalo mira, nestalo sklada, teži danjci, gori nameti, žešća vojnica, itd., itd. Narodnost, viču farizeji, to je noznaboštvo, to je mržnja naroda na narod; to su novotarije itd., itd. Na svaku tu, na svaku ruku izvezenu i ispletenu, neuk i nerazuman, ne može sam sebi lasno da odgovara i da laži pobija; nego povjeruje starijemu i pametnijernu od sebe kad se na nj namjeri. Ali opet sve mu se neka sumnja mota po glavi, ostane smeten i počme mu dodijavati stvar koju dokraja ne dokučuje; stvar koja mu ne pomaže ni da mirnije, ni da obilatije žive, nego mu škodi u mnogom poslu, muči ga i uznemiruje ga. U toj sumnji, eto prosta naroda do jezika. Oh! to razumi i ter kako! Što je to svoj jezik, mili materinski jezik! Ali jezik, je li sve što se narodu hoće? Da je srećom tako! Uzmite da nam se dade narodni jezik u sudu i upravi; a pri tom da ostane kržljava i zapletena uprava; da sud ne bude brz, povoljit i narodu poćudan; što mislite da bi dobili? Da narod bolnije oćuti svoj trpež. A narodnjaci? Puhali bi u prazne šake, puk bi ih odbjegao. Nego, i popravi se jezikom zemaljska uprava, sud budi najčestitiji; šta za tim? Žive li čovjek o samu hljebu? Opet recimo: opstoji li narod po samu jeziku? Kutkamo?! Stvar jezika može u narodu da zametne najživlju borbu za prava narodna; jezik može biti polugom za nas; ali sjutra može ta biti istrgnuta iz naših ruku i gluho po nam udarati; pojmove narodu mutiti, ćud mu i poštenje kvariti. Pri tom, narod u svim ostalim pravicam može ostati go golcati prosjak na tuđih vratih. Pa mislite zar da ljubav za sam jezik može da ,pothranjiva borbu kroz sve ruke puka, i da sama ona može da odoli napastim tvarnih probitaka? Nek se ćovo pouzda da će lašnje dobiti pravdu u talijanskom jeziku, čuvat će se hrvatskoga, kao nečastivoga; nek se pomzda da će ga poglavar milije primiti ako mu talijanski progovori, on će govoriti talijanski, pa makar udaralo s njim u rugo. A tu je, vidite, naravito dnevno polje našoj borbi za jezik. Pod zastavom neomedašene gole narodnasti pogibelj je, rekoh, da puk sustane u borbi. Evo nam primjera. Mi narodni zastupnici, pozvani da se na dalmatinskom saboru i na carevinskom vijeću, gdi je većina zajamčena protinarodnu življu, borimo za svoju narodnost i za pokrajinsku autonomiju, u borbi smo nejednakoj. Trzamo se i lomimo, trudimo se i vapijemo, a većina: NURNICHTSSLAVISCH. pa znate što dobar dio puka veli? Koja fajda? šta su dobra učinili ti naši glasaviti naradnjaci, ti naši zastupnici koje smo tako veselo odabirali? Vidimo jur koja je: uzalud se mrazimo, bolje je ni tama ni amo. Što ćemo na izbore? itd., itd. Eto nam pogibelj nemara i očajanja narodnjega; nemar i očajanje što može narod usmrtiti ako ga u to stigne koja svjetska zgoda da glas rodoljuba nenadano zaori: ustaj puče, na obranu svoga prava, ustaj na borbe za slobodu, ustaj na izbore! Ah gospodo moja, plačimo puk naš, ali mu se ne čudimo. Lijepo je i samo ime narodnosti; svaka poštena duša štuje i ljubi narodnost svoju, jer sebe štuje i ljubi. Ali, narodnost bez moći narodne, narodnost bez državnoga života narodnoga ime je kojega prazninu kadli-tadli i slijepac uviđa. Sladak je materinski jezik; on iz srca izvire i srcu pust govori. Ali jezik bez misli i bez odluke narodne mrtva je riječ koja ubija dušu narodnu. Lijepa je narodnost, ali se narodu hoće, izim imena, stvar, svoja osobnost; hoće se svoj običaj, svoja kuća, svoj ručak, svoja večera, svoja odjeća, svoja snaga, svoja glava; hoće se narodu svoga ustava, svoga zakona, svoje trgovine, svoga obrta, blaga, vojske, života svoga. Znate li tko životu narodnomu najviše pomaže, tko ga daje i zajamčuje? Državno pravo. Imademo li mi toga državnoga prava? - Zar mi sami da ne znamo za DRŽAVNO HRVATSKO PRAVO? Mi koji smo birali, krunili, krv svoju kroz sve vijeke prolijevali za hrvatske kralje, da ne znamo za cjelokupnu Dalmaciju, Slavoniju JEDNU HRVATSKU KRALJEVINU? PRAVO HRVATSKO,PRAVO DRŽAVE HRVATSKE, ovo je dakle zastava koju nam je smjela i otvorito iznijeti puku na oči da se s rana u prirodno kolo okuplja:URANAK ZA VAŠ DANAK; zastavu prava hrvatskoga pred narod bilodano iznijeti, da se bori za se i za sinove svoje, ka što su se pradjedovi naši borili za nas. Na ovoj zastavi stoji ljubav i korist, slava i napredak narodni. Na njoj je ime naše, jezik, narodnost, pravica, dobrobit, samostalnost. Ova zastava pabija sama sve dušmanske prigovore. Narodni protivnici, čujte nas još jednom: vi pravo velite: NURNICHTSSLAVISCH, ABER, mi vam odgovaramo, jeste li čuli? ALLESKROATICH. Nam me treba tražiti novoga kralja (kako nas vi opadate), ime je našega kralja na hrvatskoj zastavi; nam ne treba stvarati novih kraljevina, kraljevina je Hrvatska vrsnica hrvatskomu narodu; nam ne treba mijenjati, nit ikomu dirati u vjeru, jer od pamtivijeka u Hrvatskoj živu hrišćani uz kršćane, u Ijubavi jedne domovine, u obrani jednoga prava, u razumu jednoga jezika. Nam ne treba tuđih zakona, mi imamo zakone hrvatske. Nam ne treba tuđih sabora, mi imamo hrvatski sabor. Nam ne treba od nikoga ničesa prosjačiti, mi imamo svoje HRVATSKE PRAVICE, hrvatsku samoupravu. Upoznaj, narode, te pravice, pitaj hrvatsko pravo, ti ćeš imati sve što ti se hoće kao čestitu i Bogom nadarenu narodu; dostigni HRVATSKO PRAVO, ostala će ti se nadodati. Tako treba puku govoriti, tim ćemo putem najbrže i najlaglje doći do cilja, da narod ujedinimo, da puk u veledušju i u rodoljublju ne susta; tako ćemo steći što nas ide po naravi i po zakonu. Da, tako. Narod ima ogromno srce iz kojega plamti ljubav za velike i plemenite omišljaje; Ijudstvo prirodno nagoviješta napredne pojmove: ali, u tom velikom srcu ima još želja, u tom srcu imade i strasti; u svakom narodu ima svašta, u svakoj pšenici ima kukolja. Postojano, korjenito odlučiti srce cijela naroda, prignuti volju svih državljana na jedan cilj, to je velika zadaća mnogim čimbenikom. Sve te čimbenike k sebi okuplja, bolje neg išta na svijetu, DRŽAVNO PRAVO. Slava državnoga imena nadilazi sve narodne slave; mam državne moći zanosi sve plemenite ćutnje. U Sjedinjenih Državah milioni Francuza i Španjolaca s ushitom vele: mi smo Amerikanci. U slobodnoj Švajcarskoj ni Talijan ni Nijemac ni Francuz ne ponosi se što je Talijan, što je Nijemac, što je Francuz, ko što je slobodni Švajcar. Pava ne vapijaše pod šibom: civis Romanus sum, da se reče Latinom; nego da se kaže dioni:kom povlastica rimskoga građanina. Dok se Ugarska nije prometnula u zgoljan MAGYARORSZAG, svi su narodi .kraljevine ponosili imenam ugarskim, rad slave zajedničkog ustava. Zar bi se tko razuman čudio da se i danas Dubrovčanin najvoli zvati Dubrovčaninom kad mu to ime spominje diku slobodne državice? Vjekovi slave i dobrobiti izredaju se u srcu i u pameti svjesna Dubrovčanina kad on veli: ja sam Dubrovčanin. Ah da, neodoljiv je čar državnoga prava! Njemu se nitko razboran, nitko pošten lje ne ote. Pogledajmo na Čehe. Ćesi su, kao što mi Hrvati, razdrobljeni na više pokrajina. Dok su tamošnji rodoljubi radili na samom temelju narodnosti i jezika, na temelju uzajmenosti slovinske itd. napredovali su, ali se hramljalo; nije bilo ni sklada ni ushita, ni odlučnosti u narodu; vođe narodne neke su naginjale k Beču, neke Moskvi: Moravljani i Slezijanci mislili su o svojoj autonamiji; pemski puk bio je politička ništica. Javno mnijenje Evrope, pomišljivo i povjerljivo proti panslavizmu, naginjalo je za češke protivnike. Kad jednom osviješćene češke vođe pred narod iznesoše zastavu kralja sv. Venceslava, eto jednodušni milioni iz svih pokrajina da u samostalnosti češke krune brane što je milije i svetije svakomu državljanu. Gle, i mnogi Nijemac, neprijazan narodnosti i jeziku češkome, prista uz obrane krune češke, jer u toj kruni uvidio je slavu i korist češke domovine što je i njegova domovina. Ćesi, da, nisu još postigli što hoće; ali tko oporbu toga naroda već slomiti i rastrgnuti može? Evropa je uz Ćehe, a smilovat će se valjda, čuvaj nas Bože od vanrednih preokreta, i jogunica mlada ta Cislajtanija. Obratno Slovenci, pošteni i vrijedni Slovenci, što su imali uraditi da ne uradiše? Osvojili općine, osvojili zemaljski sabor, i odbor, gradove, niže učione; njihovi narodni zastupnici na carevinskom vijeću, njihovo javno mnijenje u zemlji i na dvoru, njihovi tabori, pa što? Prosjaci, milijun i po Slovenaca, ka što su prosjaci Dalmatinci. Pa? Stoj Slovenci proti prosinačkom ustavu: ne pomaže. Stoj uz ustav: ni to ne pomaže. Odatle bruka i zavada po narodu. Poljaci jednako ne znadu šta će, ni kamo li će. Slovenci proklinju, Rusini lome ruke, Nijemci vode za oglav ta dva miliona boljara-prosjaka jali buntovnika. Slovenci i Poljaci taru narodnu snagu. Narod malen, lišen državnoga prava, ne može doći do tvrde stope da osvaja prirodno pravo. I nam bi moglo u našoj zemlji pomoći prirodmo pravo, ali na tom temelju šta do sada dostigosmo? U stvari, mala premalo; a u narodu, dosadu, izmor, prevaru. Gledajmo Taliju; gdje narodno pravo bolje zastupano? gdje onoliko miliona naroda napredna? gdje stotine bogatih i velikih gradova? gdje divna jezika? gdje zamamne knjige? Gdje u svijetu talijanske glazbe? talijanskoga napjeva? talijanske slike? gdje talijanske umjetnosti, talijanske duše? Italia , Italia , alma parens ! slavna mati! vapiju svi narodi. Pa? nigdje više prosjaka i mučenika, nigdje gorih udvorica i buntovnika što u toj plemenitoj Italiji. I da Francuz, u svoje svrhe, ne pohiti na Magentu i pod Solferino, Talijanac bi i danas pjevao o talijanskoj slobodi, kao ptić u krletki i danas svijet bi odligao jadim talijanskim; ali ništa Taliju oslobodilo ne bi. Doistine, osovi se na samo prirodno pravo koje svak rado spominje, a nikad se jači po njem ne vlada, red te je oli u prosjake oli u buntovnike. A prosjaku se dijeli ako se hoće; buntovniku, ako ne umakne, glava se osijeca. Ne valja se srditi na uboštvo; ali je teško ubog biti; kad se nisam prosjak rodio, čuvat mi se tvrdo da prosjakom ne postanem. Gospodo moja, lijepo se pjeva o buntovniku, i mnogi hvale buntovnika; ali nitko se nije rad u buntovničku kožu obući; nitko živ javno ne ustaje buntovniku na obranu. Naš narod osobito, koji kad ga dužnost zove, ne plaši se ni morskih pučina, ni Kosova bojna, neće da zna za bune. Bila krepost, bila mahna, to je priroda, regbi, našega plemena. Nego, sve kad bi inače bilo, sve kad srca ne bi imao na žrtve roda moga, na glave posječene, na kuće popaljene, na imanje razasuto, na nenadno uništenje svega dobra, koje vjekovi truda teku, ja bih volio da mi mrtvačko zvono zazvoni nego da bunu u narodu mome zapamtim. Tko radi o buni, valja da presijeca sveze što rede ljudsku zadrugu; tko diže 'bunu, red mu je da popusti svim ljudskim strastima; tko je u 'buni, taj je u krvi i u bezakonju. Bezakonje s bunom ne prestaje; buna s krvlju ne odlazi. Bezakonje ostaje u ljudskom društvu, buna se nastani u ćudi narodnoj; to se vriježi nadaleko kroz nastanje naraštaje. Tjerajuć jedno zlo, veliko zlo, narodno podloštvo, napuštaju se u narod zali svakojaki; rušeć susilno jednu vladu, potkapaju se temelji svakoj vladi. Povijest, moja gospodo, ta učiteljica ljudi i naroda, kaže koji su bič božji bune. To su podzemne sopke koje kad muklo isokose zemaljsku utrobu, strovaljuju naširoko i nadaleko gradove i pokrajine. Silni i slavni francuski narod, eto gotovo sto godina, ne može da iscijeli ubojitih rana što mu ih v e lj a b u n a zada. Talijanski narod teško boluje; i bogzna dokle će bolovati rad buna mjestimice ponovljenih. Buntovna Španja, šta od sebe radi? Buna? ona najtvrđe kuje lance narodima: buntovni narodi to su vam narodi sužnji; mogući i slobodni narodi, to su vam narodi reda i zakonitosti. Ne, narod hrvatski nije nikad bio, neće da nikad postane buntovnikom. Ali, ako je buntovnik mrzovoljan i krvavih očiju, prosjak je rutežinav i malodušan. Siromaštvo ubija čovještvo, veli narod, ni golu mjesta ni u bogu besjede. Tako ti je na svijetu, kako u pojedinoga čovjeka, tako u cijeloga naroda. Sirota može vanrednim božjim darom postati mogutac i junak, ali obično njemu sve o nevolji, o podloštvu govori; dok kolinoviću i plenkoviću sve napominje blagostanje, junaštvo, slavu. Prosjače gleda u svoje rutežine, misli se kako da se udvara, i nuđa se gospodaru. Kolinović gleda slike djedova i pradjedova svojih; progleda se u njihovo oružje, paše njihovu sablju, sjedi pod sjenkom njihovom; pa ga sve nešto potiče na djela plemenita; sve što u dvoru vidi i što čuje u svijetu; sve ga zove na poštenje. Prosjak će izdvoriti, ako ga sreća namjeri na dobra gospodara, i konja i svijetlo oružje, pa će ih bez velike muke opet do potrebe i prodati; ali koljeno junačko neće za žive glave pregoriti vranca ispod sebe, neće svijetloga oružja što mu pripasaše babo pustiti za sve blago ovoga svijeta. Rđaković može postati pošten i velikodušan; ali kolinović prirodno žive za čast i za poštenje. Siromah može steći; ali plenković se stidi rasteći. Pri tom novi steklac nije viđen u svijetu; svak na nj mrko gleda i sreća mu je nenaviđena; dok starenika svak rado ima, malo i veliko ga poštuje, svak ga se drži. Tako i narodu mlađahnu, ubogu u narodima, susjedi se sve nešto nevješti čine; i ako se on počme otimati za svoj život, tlačitelja njegovih stane pomaganja da hoće divljak da ubija, da se protivi napretku, prosvjeti, slobodi, redu, ravnoteži, i Bog sam zna još čemu ne. U to susjedi lako povjeruju, i sve im se pričinja da će i na nje divljak udariti i pogibeljan postati, te ga rado ne imadu, i đruže se s njegovimi parci; osobito ako mu se na pustoš utekli i koji komad očevine uz mejaš pritiskli. Dok, narodu od starine u državi svojoj omeđašenu nitko se ne tuđi; plemenitiji lijepo ga paze i nastoje ga ubrojiti u svoje prijatelje. Mlađahan narod bez svoje države, bez međunaradna prava, kad dođe do svijesti, nastoji o jeziku, o narodnosti, o pravu narodnome; ali sve to kao stidno djevojče sitno progovara, ponizno pita, moljaka, opet recimo, prosjači mrvu po mrvu, pravo po pravo. Jerbo ni sam ne zna hoće li neće li što dostignuti; ni sam ne zna hoće li vragovom odoljeti, hoće l' gospara svojim prošnjami prem ozlovijediti, i dosadan mu biti. Dok državan narod, povijestan narod, taj netom se prenuo bilo od bolesti bilo od drijemeža, bilo od krvavih borba, izmjeri junačkim okom potrebu svoju, izvidi svoju prošlost, i sobom kaže: ja nisam rođen ni ubožar, ni nevoljnik; imam svoju glavu okrunjenu, imam svoju kraljevinu, imam međunarodan položaj: mjesto mi se još zna tu gdje se narodi na zbor sakupljaju, tu gdje se na Kosovu bojnom ogleda viteška hvala, tu gdje se o mudrosti zbori, tu gdje se pomorci kušaju, tu gdje se umjetnosti natječu, tu gdje se po crkvah Bogu hvale poju. Jezik mi se zna, ime mi je slavno, djela su mi očita, moja misao nije sakrivena; ja sam u povijesti. Ja sam bio moguć kad su drugi prosjačili; ja sam bio s t o j a n kad su drugi bježali; ja sam slobadan i samostalan bio kad su drugi robovali; ja nisam rođen siromah! Tako narod, moja gospodo, narod je naš, narod hrvatski, u hrvatskoj državi, sa hrvatskim međunarodnim pravom, sa kraljem hrvatskim. Puk koji zna da je srce toga naroda, puk koji dozna da je u sredici stare hrvatske države, one države prama koje pravicam njegove današnje tražbe za jezik, prave su prosjačke ruteži prama kraljevskoj opravi, taj puk da ne prione do zadnjega svoga daha, do zadnje kapi svoje krvi uz državno pravo hrvatskog naroda? Taj puk da u tom pravu ne nađe pravac svojim željama i svom radu? Taj puk da pabirči po tuđoj pustoležini, dok ima svoje perivoje, od otaca u ogradu tvrdo sazidane? Sve kad bi nam se štogod i dalo, kao što se ne da, na temelju same narodnosti, sve kad bi i mogli, kao što ne možemo, na temelju njemačkoga ustava da održimo svoju slobodu, da plaćamo svoju dalmatinsku samoupravu, mi ne bi radili pametno da se osamljeni primamo truda oko te narodnosti i oko te slobode.to bi se reklo čovjeku zadrugaru i bogatu kojega je dopalo sužanjstvo u dalek svijet, pa kad ga se po sreći izbavio, došav kući i našav gdje mu složna braća dijelom uživaju očevinu, dijelom se za nju pravdaju, ujedanput zaboravi na svoje zadružno imanje, i praznoruk stane misliti kako će sam za se kuću da gradi i da stiče imanje, a svi ga, izim braće, tjeraju toljagom iz sela? Vi biste svi rekli da taj nema pameti, jer da je Iašnje po starom pleteru plesti nego istanova graditi. Mi smo ti u Dalmaciji taj bijedni sužanj. Ta vam je zadruga živa slika i prilika hrvatske državne zadruge. Mi koji pod Mletke, koji pod Turke, ostasmo u dugom sužanjstvu. Sad kad smo se vratili pod krilo kralju našemu i kad je hora da uživamo i mi stare hrvatske pravice, sad da se zar uzdamo u kakve nove stečevine? Da mi braća jaše očeve konje, a da ja posrćem pješice? Da mi braća ženju očeve podvornice, a da ja koru hljeba na đudih vratih prosjačim? Možda nas usput tko upita: a gdje vam je ta hvaljena hrvatska država? Ne vidite li tko banuje u Zagrebu? Hrvatska je država tu gdje stoji svjestan hrvatski narod. Hrvatska je država na desnici hrvatske krajine, hrvatska je država u srcu dalmatinskih krajina koje divno izreda ustaju na nov život. Hrvatska je država u duši našega kralja; hrvatska je država u grizodušju i trešetu samih nje zlotvora. I Košut je jednom oholo pitao: gdje je ta kraljevina Hrvatska? Pa su mu krajišnici kazali; Košut je to dobro upamtio: Hrvatska država žive, ona je na čelu vašemu, pošteni Hrvati, Još Hrvatska nij' p'ropala Dok mi živimo. Nek se bani po Zagrebu koga volja; ali nek zna da tko se tu preko hrvatskoga prava zabani, da se zamalo i razbani. Jest, slavno je i korisno biti Hrvat: slavno i milo bašteniku hrvatskih prava; korisno i temeljito svim stanovnikom hrvatske države, imali zemalja i rodnih imena, slova,: i vjera, koliko ih volja. Imoćani, braćo krajišnici, nije l' ta krasna zastava hrvatskoga prava? Vi ste pod ovom zastavom odavna. Vaše junačko srce i svijest hrvatska na vrijeme vam je oči otvorila. Vi ste ukratko razabrali što je ta pušljiva autonomija, što je ta silesija Dalmacija osamljena, što je ta. talijanština koja neće da nam bude kao rumen cvijet za kapom onomu kaji može da ga kupi, nego hoće da nam bude ozloživ u zgradi narodnoj, hoće da se prilijepi kao guba na zdravo narodno tijelo. Vi ste se domislili što je prosvjeta iz tuđe kuće, što li to narečeno plašilo batina i Ličana, koji su to Rusi, hrišćani, eretici itd. Jezik kojim vi govorite to je dika hrvatskomu jeziku; odijelo kojim se odijevate to je ures hrvatskomu nosivu. Junačkim vašim ponašanjem, skladom imotskim u izborih, . pravo ponosi se hrvatski narod. Kad spomenem da ima dvedeset godina kad sam momče od žive mladenačke želje zašao kroz ovu krajinu da se učim hrvatskomu jeziku kojega sam jadan bio gotovo zaboravio u tuđoj učioni, ja vas, Imoćani, grlim kao rođenu braću, jer sam se s vami u hrvatskom duhu zdravo preporodio. Najmilije riječi i izreke što su mi srcu priresle, kad mi se stanu vrzati po pameti, prebiram svih vaših redom dvadest i četiri sela; prolazim od Markovih Skakala do Sablića Kose, od čudne vode Paripovca do Lovreća, Studenaca, Ričica, Vinjana, Runovića, Zagvozda, Župe; gledam sve vade i glavice; sjedim na starovitim stećkim: pozdravljam prijatelje koji su zne gostili ni čuvena, ni poznana. Nadvirivam se ovde nad crljena jezera, nad Gavanove dvore; gledam pod gradinom Kumbatovom Vrliku vodu plodonosnu koja vijuga uz polje niz polje; gledam i srce mi se odmara pri zapleću trideset hiljada ovakoga Hrvata: vjera u Boga otaca naših, uzdanje u budućnost hrvatskoga naroda, uz vas sve to življe duši mi progovara. Braćo, ja sam primio vaš poziv da se odužim dugu ljubavi kojega prama vam dugujem odavna. Vi meni sjajno na susret pohitiste sa hrvatskim barjakom, da vam dvije-tri kažem kako je slavno i pametno prije svega u Hrvatskoj zemlji Hrvatom biti. Sad nam je dakle ponovljena stara sveza e će nam u zastavi hrvatskoga prava ostati obilježje novoj dobi našega života; hrvatska će zastava biti nam postarijim prehodnicom, a mlađim ogledalo; da znamo bistro zašto se borimo; da kad vihar protimbe duhne, razaznamo svi svoju zastavu; da u napasti duhom ne klonemo; da se tješimo kako je slavno i pametno Hrvatom biti; da mlađemu, ako Bog da jačemu i sretnijemu, naših pradjedova tvrdi amanet vjerni ostavimo. Zastavo hrvatska! sinovi hrvatski rođeni daleko od sjene tvoje kad te poznaše, više te zaboraviti neće; mi tebe za živu glavu iz naših ruku pustiti nećemo. Kad glas zakona pozovne da biramo krajini vitnike i načelnike, mi ćemo vjerni k tebi u svaka doba poteći. Kada glas našega kralja pozovne da biramo narodu zastupnike, bile protimbe i varke paklene, napregle se dušmanske sile da nas smetu, ol' da nas zavedu, mi ćemo, hrvatska zastavo, kao jedan čovjek svi za tobom pohrliti! Naoblači l' se nebo i počznu li munje sijevati i gromovi pucati; digne l' se oluja i polje zadimi od puščanog praha, mi ćemo gledati, zastavo, otkle se ti pomaljaš, i svi za tobom, na oglede junačke, za spas roda, za čast krune, za prava hrvatska, listom ćemo poletiti. Tako nas majčino ne razgubalo mlijeko! tako nam ime ne ostalo od prijekora! tako nam na ognjištu kukavica ne zakukala! tako nam hrvatska zemlja kosti ne izmećala! Zastavo hrvatskoga prava, na čelik-prsi mi te naslanjamo; neće nam oči goriti da kažemo svagdi i svakomu da o tebi mislimo, da tebe, za Bogom i za dušom, držimo najboljom pomoćnicom, najtvrđim uzdanjem, jer u tebi vidimo pravo kralja i naroda, pravo kralja i kraljevine. Ti ćeš, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama sljubiti razdore; ti ujediniti što zlotvori iscijepaše; ti zacijeliti što vjekovi rastočiše; ti usvijestiti što tuđtinac obesvijesti; ti oplemeniti što raskolnici abeščastiše Neka je slava velikom don Mihovilu,velikom i dalekovidnom domoljubu i čovjeku! |
- 20:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Čovjek nikada nije vidio Boga, ne zna kako izgleda,ne može se vidjeti ili čuti.Bog ne postoji kaže ateist. Čovjek nikada nije vidio ljubav, ne zna kako to izgleda, ne može se vidjeti ili opipati. Pa ipak mi znamo da postoji Ljubav i Bog,jer smo voljeni i jer volimo,a to ne moramo vidjeti ni čuti,to se osjeća u duši! ------------------ Zvjezdano nebo nada mnom, i moralni zakon u meni nepobitni su dokaz Božjeg postojanja! Kant,njemački filozof ---------------------- Mi svi živimo pod istim nebom, ali svi nemamo isti horizont! Konrad Adenauer - prvi Njemački predsjednik -------------------------------- Molitva nije tek dokona zabava starica. Kad je valjano razumijemo i primjenjujemo, riječ je o najmocnijem instrumentu djelovanja. MAHATMA GANDHI ------------------ Ko misli da je vjernik zato što ide u crkvu vara se. Ne postaje se ni auto s tim što se uđe u garažu. Albert Schweitzer - Njemački doktor i vjeroučitelj ---------------- Bog nije obećao dane bez boli,smijeh bez suza, sunce bez kiše...ali je obećao snagu za novi dan, utjehu za suze i svjetlo za put! ------------------- Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim, pravednost bez ljubavi čini te neumoljivim, diplomacija bez ljubavi čini te licemjernim, uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim, bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim, ljubaznost bez ljubavi čini te servilnim, ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim, autoritet bez ljubavi čini te tiraninom, posao bez ljubavi čini te robom, jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost, zakon bez ljubavi te pokorava, politika bez ljubavi čini te egoistom, vjera bez ljubavi čini te fanatikom, križ bez ljubavi pretvara se u mučenje, Život bez ljubavi nema SMISLA. --------------- NAĐENI BOG Ne traži Boga mišlju; u praznini u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi Uza te Bog je, uvijek u blizini, U stvarima oko tebe, u zvuku i muku. Bog ti je uvijek najbliži od svega Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne Ne pružaj miso u praznu daljinu Uza te Bog je. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti. ANTUN BRANKO ŠIMIĆ. -------------------- Svaki narod na svitu ima povijest,vjeru ;tradiciju Nema naroda bez povijesti,kao ni što nema čovjeka bez uspomena i prošlosti. Povijest našega naroda,naša baština veže nas nevidljivim nitima zajedništva. Biti bez uspomena i bez prošlosti, odbacivati svoje svoje uspomene znači odbacivati svoje korijene. Voljeti svoj narod,svoju obitelj i svoju tradiciju...ta ima li išta ljepše....? Ne vjerujte onima koji vam tvrde da voljeti svoj narod znači mrziti drugi narod,ta zar voljeti svoje dijete ili roditelje znači mrziti drugo dijete ili druge roditelje? Nikako i nikada! Samo poštivajući i voleći svoje možete poštivati tuđe. Čuvajte se ljudi koji ne poštuju svoje korijene,a koji preziru povijest svoga naroda,i svoje vlastite uspomene,takvi sigurno još manje poštuju tuđe svetinje i vrijednosti. Pozicija konzervativizma nije vracanje u proslost i negiranje napretka; u svakom pogledu. Dapace to je pogled prema naprijed, ali uz postivanje proslosti i nasljeda. Nasa bastina je poput sijedih vlasi starca,ono je iskustvo i pokazatelj kako bolje i pametnije ici kroz buducnost. I kao sto starac svoju mudrost crpi iz iskustva tako i narod svoju buducnost crpi na iskustvu iz proslosti,a ne negiranjem iste. Niti proslost pocinje sa nama niti buducnost zavrsava sa nama.
Ivan 14:6
"Ja sam put,istina i život.Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni" VLADIMIR NAZOR Molitva na moru (zanimljiva pjesma koja bi danas mnogima mogla poslužiti kao primjer kako se voli i štiti more,a glede nekih današnjih pitanja poput ZERP-a) O Bože,koji dade nam u baštinu najslađu zemlju i more najgorčije, daj nam i milost da sveđ mogli budemo tu masnu grudu orati, taj tvrdi kamen lomti taim sinjem morem ploviti Duboko neka režu naši plugovi, visoko nek se dižu naši batovi, a naša vesla i sidra jambori Nek pljuskaju sve valove nek stružu svim dubljinama nek strše nad svim morima! O Bože,daj nam ljutih suza potoke da more naše postane još gorčije za tuđa usta,-pa ćemo te slaviti u dane sreće,šuštanjem pješčanih žala pučinskih oluja divljim pjesmama! |