VLADIMIR LENJIN
Ruski revolucionar, ekonomist, sociolog i filozof. Vladimir Iljič Uljanov ili kraće - Lenjin rođen je 22. travnja 1870. godine u mjestu Simbirsk. Mjesto se za vrijeme komunizma zvalo Uljanovsk (po Lenjinovom prezimenu) da bi padom komunizma mjestu bilo vraćeno staro ime, ali se pokrajina u kojoj se nalazi i dalje naziva Uljanovska pokrajina. Završivši gimnaziju u jesen 1887. godine upisao se na Pravni fakultet Kazanskog sveučilišta. Iste godine u proljeće njegov stariji brat Aleksandar osuđen je na smrt i obješen zbog sudjelovanja u pripremama za atentat na cara Aleksandra III. Potkraj te 1887. prvi puta je uhapšen i Vladimir. Zbog sudjelovanja u studentskim nemirima isključen je s Kazanskog sveučilišta i protjeran u selo Kokuškino gdje je proveo oko godinu dana. U svibnju 1889. godine obitelj Uljanovih preselila se u mjesto Samara gdje je Vladimir ostao preko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dopuštenje da privatno polaže pravo na Petrogradskom sveučilištu, a već u jesen 1891. položio je sve ispite s najboljom ocjenom. Prema tvrdnjama ljudi koji su ga tada poznavali on je već u razdoblju od 1868. - 1889. u Kazanu postao uvjereni marksist. U jesen 1893. nastanio se u Petrogradu, tadašnjem centru ruskog revolucionarnog pokreta. Iz Petrograda je oko sredine 1895. putovao na četiri mjeseca u inozemstvo (Njemačka, Švicarska, Francuska), gdje je uspostavio veze s G. V. Plehanovim i P. B. Akseljrodom, osnivačima prve ruske marksističke grupe Oslobođenje rada. Potkraj 1895. Lenjin je ponovo uhapšen i proveo je u zatvoru preko godinu dana, a zatim je osuđen na trogodišnje progonstvo u Sibir. Kao boravište vlasti su mu odredile Šušenskoe, zabačeno selo Minusinskog okruga.
Tu se Lenjinu priključila Nadežda Konstantinova Krupskaja s kojom se vjenčao u ljeto 1898. godine. Kada se 1900. našao na slobodi odmah se prihvatio onoga što je smatrao neposrednim zadatkom ruskog marksista - organiziranju političke stranke. Na njegovu inicijativu pokrenut je marksistički teorijski časopis Zora i novine Iskra koji će biti začeci nove stranke. Na 2. kongresu Ruske Socijaldemokratske partije radnika (1898.) došlo je do raskola unutar stranke na boljševike i menješevike. Nakon kongresa rascjep se još više produbio i 1903. Lenjin staje na stranu boljševika (revolucionarnog krila). Za vrijeme rusko-japanskog rata (1904. - 1905.) zemljom se širi revolucionarno raspoloženje. Kako bi mogao iz blizine voditi revoluciju on potkraj 1905. dolazi u Petrograd. Poslije poraza revolucije napušta Rusiju i početkom siječnja 1908. stiže u Ženevu. Time počinje njegova druga emigracija koja traje do 1917. godine. Kada je u ožujku 1917. u Rusiji pobijedila buržoasko-demokratska revolucija i stvorena nova Privremena vlada Lenjin se ponovo vraća u domovinu. Dana 17. travnja ujutro objavljuje svoj referat u kome tvrdi kako se dvovlašće ne može trajno održati te da se boljševici moraju boriti da sva vlast prijeđe u vlast sovjeta. Dva dana kasnije (19. travnja) Privremena vlada je dala nalog za njegovo hapšenje te Lenjin prelazi u ilegalu. Dana 7. studenog 1917. ujutro objavljen je Lenjinovom rukom napisan proglas Građanima Rusije u kojem je objavljeno da je državna vlast prešla u ruke Vojnorevolucionarnog komiteta pri Petrogradskom sovjetu radničkih i vojničkih deputata, a u noći između 8. i 9. studenog Drugi sveruski Kongres sovjeta odlučio je formirati privremenu radničko-seljačku vladu - Savjet narodnih komesara na čelu s Lenjinom.
Dvije rane zadobivene u eserovskom atentatu (1918.) nisu ostale bez posljedica te se sredinom 1922. godine Lenjin teško razbolio. Njegovo zdravstveno stanje otada se u nekoliko mahova popravljalo i pogoršavalo, tako da je privremeno odlazio na liječenje u Gorki i ponovo se vraćao u Moskvu. Potkraj 1922. kritizirao je velikoruski šovinizam u postupcima porušenih (rusificiranih) inorodaca Staljina, Džeržinskog i Ordžonikidzea. Iako bolestan, spriječio je prihvaćanje Staljinova projekta automatizacije prema kojem je trebalo da se sve sovjetske republike uključe u Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku, kao njeni autonomni dijelovi. Nakon Lenjinove kritike izrađen je i prihvaćen novi projekt prema kojem se sovjetske republike ujedinjuju na načelima dobrovoljnosti i ravnopravnosti u novu državnu tvorevinu - SSSR. U svom Pismu kongresu koje je poznatije kao Lenjinov testament (prosinac, 1922. - siječanj, 1923.) teško bolesni Lenjin apelirao je na svoju stranku da sačuva jedinstvo svojih redova, te je u tu svrhu predložio povećanje broja članova Centralnog Komiteta i smjenjivanje Staljina s dužnosti generalnog sekretara. Lenjinovo hrvanje sa smrću završilo se 21. siječnja 1924. godine. Njegovi ostaci sahranjeni su u Mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi gdje se i danas može vidjeti njegovo balzamirano tijelo u staklenom kovčegu. Malo je poznato kako je Lenjinov mauzolej podignut bez njegove suglasnosti i protiv volje njegove supruge Nadežde Krupske koja je prosvjedovla je protiv tog obesmrćivanja svoga supruga. Staljin je stoga svojeglavoj Lenjinovoj udovici zaprijetio kako će drugu Lenjinu naći drugu udovicu.
|