Rano 1830.-tih je u SAD-u bio popularan takozvani minstrel show - zabavna rutina koja se sastojala od komičnih pjevanih, govorenih i plesnih točki koje bi izvodili bijelci obojanog lica. To je bila prva izvorno američka kazališna forma, u svojoj bazi duboko rasistička (crnci su prikazivani kao budalasti, lijeni, praznovjerni zabavljači kojima su na pameti jedino glazba i ples), a gubila je na zamahu kako su crnci dobivali na pravima. S današnjeg stanovišta mnogi tvrde kako je forma ustvari pomogla rasnom oslobođenju obojanih. Na prijelazu stoljeća vodvilj je polagano istisnuo minstrel, iako se forma amaterski u zakutcima zadržala sve do sredine 20. stoljeća.
Jedan od posljednjih minstrel zabavljača bio je Al Jolson, pravog imena Asa Yoelson. Litvanski Židov bio je prva ne-američka super-zvijezda u SAD-u: vrhunski pjevač jazza, bluesa i ragtimea, koji je između 1910. i 1930. bio popularan kao i Elvis u svoje doba. Njegov način ekstatičnog i hiper-emotivnog nastupa i danas se čini teško dostižnim. Bio je zabavljač koji je utjecao na mnoge poslije sebe, na danas poznatija imena kao što su Bing Crosby, Dean Martin i Frank Sinatra. Na žalost, Jolson je danas možda jedino poznat jer je glumio u prvom zvučnom filmu u povijesti - „The Jazz Singer“ (1927.).
Ako se u obzir uzmu neke tehnikalije, „Pjevač jazza“ ustvari i nije prvi zvučni film, ali je prvi cjelovečernji film kojem se u radnju unose pokoja izgovorena, sinhronizirana rečenica i nekolicina glazbenih točaka. Prvi cjelovečernji film koji je u potpunosti govoren, bez kartica s napisanim dijalogom, bio je „Lights of New York“ 1928. godine.
Film je ustvari sasvim osrednji. Puno kvalitetniji je Jolsonov „The Singing Fool“ iz 1928., ali u vrijeme „Pjevača jazza“ Al je bio na vrhuncu slave, po prvi puta zapjevao na platnu i preveo publiku preko ruba ekstaze. Dovoljno da film uđe u povijest i doživi još dvije obrade 1952. i 1980. godine. Desilo se i to da je 1929. po prvi puta dodjeljivana nagrada Oscar, ali „Pjevač jazza“ nije se smatrao podobnim za uvrštavanje u konkurenciju s ostalim nijemim naslovima. Dobio je samo posebnu nagradu kao djelo koje je, tada se dobro činilo, revolucionariziralo filmsku industriju.
Al Jolson kumovao je još nečem revolucionarnom – film o njegovom životu utvrdilo je put žanru romansiranih, biografskih mjuzikala. „The Jolson Story“ iz 1945. prethodio je biografijama o Glennu Milleru („The Glenn Miller Story“ iz 1954.), o Eddyju Duchinu („The Eddy Duchin Story“ iz 1956.), Bennyju Goodmanu („The Benny Goodman Story“ iz 1956.), Geneu Krupi („The Gene Krupa Story“ iz 1959.), Redu Nicholsu („The Five Pennies“ iz 1959.) – kao najpoznatijima.
Sve ove filmske biografije odlikuju se krajnjom romansiranošću i odličnom glazbom s ponekim izuzetnim gostovanjem. Luis Armstrong je u filmu o Redu Nicholsu s Dannyjem Kayeom na platnu za povijest ostavio par briljantnih glazbenih izvedbi. U filmu o Bennyju Goodmanu pojavio se Sammy Davis Jr., a u priči o Glennu Milleru gostovali su Gene Krupa i Luis Armstrong. Pravi Red Nichols se pak pojavljuje u „The Gene Krupa Story“, i tako dalje.
"The Five Pennies" iz 1959.
Prvi među jednakima bio je ipak „The Jolson Story“, koji je kvalitetno pokrio Jolsonov život od djetinjstva, pa do braka, držeći se za prvu ruku one poznate Nušićeve (iako tada vjerojatno još nije bio preveden na engleski) kako čovjek nakon ženidbe zapravo i nema (auto)biografiju. Film je doživio velik uspjeh, pa je nastavk bio samo logičan. „Jolson Sings Again“ iz 1949. godine nešto je slabiji od prvog filma, ali kao nagradu daje nekolicinu bizarnih momenata u kojima se isprepliću glumac i njegov lik, film i stvarnost, te se ruše granice filmskog zida i prikazuje film u filmu („Jolson Sings Again“ prikazuje izvatke sa snimanja „The Jolson Story“). Ako ne radi glazbe i izvrsnog glavnog glumca, film se isplati gledati samo zbog prikaza ranih Techicolorovih kamera i filmskih setova.
U ovim biografijama sebe je htio igrati sam Al Jolson. (On ustvari uopće nije bio skroman, plah i savršen kakvim ga ova korektna djela prikazuju.) Ali bio je već prestar da bi bio uvjerljiv. Zato je napravio nešto puno bolje: za oba filma otpjevao je sve glazbene točke. Tako su na ekranu ostali zvučni zapisi hitova kao što su „My Mammy“, „Rock-a-bye Baby“, „Toot, Toot, Tootsie“ ili „Swanee River“, sve u besprijekornom otvaranju usana od strane glumca koji ga je utjelovio, Larryja Parksa. Prije početka snimanja govorilo se o mnogo zvučnijim imenima koja su trebala dobiti glavnu ulogu (James Cagney, José Ferrer), ali relativno nepoznat Larry Parks napravio je posao života. Niti u jednom trenutku on ne izlazi iz uloge niti gubi na entuzijazmu. Njegovi nastupi kao nastupi Ala Jolsona možda danas izgledaju afektirano, ali oni su razrađeni do detalja, vjerni i vrijedni divljenja.
Larry Parks otvara usta na "My Mammy"
Iz filmova su, naravno, izbačeni svi društveno nepoželjni biografski elementi, kao na primjer da se Jolson ženio preko nekoliko puta, imao preko nekoliko zakonitih i inih potomaka i da zapravo nije uvijek bio srdačan i nasmijan susjed i prijatelj. Jolson je zato osobno podučio Parksa koreografiji koju je ovaj do minuciozno razrađenih detalja prenio na filmu. Nešto slično je za biografiju napravio još jedino Robert Downey Jr. kao Charlie Chaplin, samo utoliko slabijoj ukoliko je Jolson bio i ostao nenadmašen pjevač i izvođač.
