Tvrtka „Quaker Oats Ltd.“, nešto kao tvornica slatkiša „Kraš d.d.“, se početkom 1970.-tih odlučila iskušati u poslu s filmom. Pogodilo se da je kćer redatelja Mela Stuarta pročitala knjigu Roalda Dahla otprilike u isto vrijeme kada se za tržište pripremala „Quaker Oats Wonka Bar” čokolada. Stuart je filmski projekt na temu knjige “Charlie and the Chocolate Factory” ponudio gore navedenoj tvornici slatkiša, kako bi uspješno reklamirala novi proizvod i prijedlog je prošao.
Dahl je trebao vlastitu knjigu prilagoditi u scenarij. Ali Stuartu se on nije svidio, pa je uposlio Davida Seltzera (“The Omen”, 1976.) da napiše nešto što će priči dati dinamiku i slojevitost. Dahla je, očekivano, šikaniranje pogodilo, pa je kasnije odbio prodati prava na snimanje nastavka Charlija prema knjizi „Charlie and the Great Glass Elevator“. Nikakva šteta. Svaka čast autoru, ali ono što je Seltzer napravio od priče može nas činiti jadnima što mala Stuartova kćer nije umjesto Dahla čitala, recimo, Zvonimira Baloga. Ukratko, Dahl govori o razmaženoj djeci, bogatoj djeci i onoj siromašnoj koja su po tvorničkim postavkama politički korektnog štiva – savršena. Seltzer je u svom scenariju priči dao još nekoliko (zabavnih) kuteva gledanja na stvari i dao joj novu popularnost.
Verbalne apsurdnosti i vizualni humor Seltzera i Stuarta škakljaju do smijeha. Oni se mogu usporediti s genijalnim Lewisom Carrollom i njegovom Alisom. Možda je tako nešto htio napisati i Dahl? Ali osim što je natrpana kićenim imenima slatkiša i blago rečeno neuobičajnim osobnim imenima, Dahlova knjiga moralni je korektiv i samo malo otkačena. Baš u toj mjeri da je nakon prijelaza u više razrede osnovne škole čovjek (dijete), ako do tada nije, više nema razloga čitati. Seltzerov scenarij djeluje na razinama i za djecu i za odrasle. Jedna od izjava Charlijevog učitelja iz filma izvrstan je primjer Seltzerovog rezoniranja: „Upravo sam odlučio prebaciti naš raspored od petka za ponedjeljak, što znači da će test kojim petkom provjeravamo gradivo naučeno kroz tjedan sada biti u ponedjeljak, prije nego smo ustvari naučili gradivo. Ali pošto je danas utorak, to i nema veze. Pripremite olovke!“
Šteta što se Gene Wilder u filmu po prvi puta pojavljuje tek nakon 40-tak minuta, sve do tada preduga je predigra. Od prvog zamaha štapom, njegov Wonka je sumnjiv lik. Gene Wilder objasnio je da Wonka mora biti na rubu prihvaćanja. Njegove namjere nikada nisu posve jasne, on je sarkastičan, njegova moralnost je do samog kraja upitna. On je prepredeni lisac, odmjeren i graciozan, što je očita razlika u odnosu na Dahlovog hiperaktivnog čovječuljka. Vrhunac svog vještičarenja Wilder dostiže u oh-so-sixties sceni putovanja brodom kroz tunel, (Freud?) koja priziva nešto raniji Kubrickov uradak („Odiseja: 2001“). Osim psihodeličnih boja i zvukova, Stuart sceni dodaje groteskne slike pijavica po ljudskom tijelu i kokoši kojoj se odrubljuje glava.* Film za djecu? Nije niti čudo da su se Wonka čokoladice „Quaker Oatsa“ ubrzo nakon premijere filma povukle s tržišta.
Navodno se s interneta može utržiti cijela paleta Willy Wonka slatkiša. Uključujući i "Everlasting Gobstoppers". Za većinu proizvoda je kriv "Nestlé"
Seltzer daje komentar kulturološkim fenomenima vremena vrlo pitko, što je Stuart odlično uklopio u takvu psihodeličnu mise-en-scéne. Ako „Willy Wonka i tvornica čokolade“ i previše liči na “Čarobnjaka iz Oza”, to je zato što je filmska ekipa voljela LSD. Čini se da je i sam naslov pozivao na parodiju filma u nešto isključivo za odrasle (Willy Wonka?!), obzirom da se knjiga zove „Charlie i tvornica čokolade“. (Gdje je zaspao Mel Brooks!?) Prava istina je da je za vrijeme Vijetnamskog rata ipak bilo nesigurno u naslov staviti Charlie. Originalnom naslovu vraća se Tim Burton filmom iz 2005. godine, koji se približava izvoru i pažnju posvećuje zapravo Wonki, a ne Charliju. Bez previše priče ide da je scenarij „Charlija i tvornice čokolade“ iz 2005. beznačajan u odnosu na imaginaciju i originalnost onoga iz 1971. godine.
Osim što je filmu dao lagano morbidnu notu uz poveću dozu subverzivnosti, Seltzer je unio dosta promjena što se tiču same priče. Uveden je lik Arthura Slugwortha iz tvrtke „Slugworthove čokolade d.d.“ i njegove makinacije kojima testira Charlijevo poštenje. Bizarni Oompa Loope u knjizi su afrički pigmejci koji se hrane gusjenicama (krajnje politički nekorektno), što je u filmu prevedeno na patuljke s identičnim maskama koji, osim što rade u Wonkinoj tvornici, imaju kudikamo važniju ulogu grčkog zbora koji pjesmom komentira događaje. Film jest zamišljen kao mjuzikl i pjesme jesu napisane (Leslie Bricusse i Anthony Newley), iako se čini da je takva kombinacija imala za prvi cilj učvrstiti psihodelični miks slike i zvuka tipičnih za vrijeme.
Stuartov „Willy Wonka and the Chocolate Factory“ iz 1971. ima jedan od najoriginialnijih i najzabavnijih scenarija uopće. Seltzer je iz dječje priče bez previše smisla stvorio pravu jezičnu avanturu. Film više nije samo za djecu, jer kada na scenu napokon stupi Gene Wilder kao Willy Wonka, stvari postaju uvrnute. On u pravim trenucima citira stihove Shakespearea (Where is fancy bread? In the heart of in the head?), Wildea (The suspense is terrible! I hope it'll last.), O'Shaughnessyja (We are the music makers, We are the dreamers of dreams!), ali i koristi pogrešnu sintaksu baš na način na koji bi to činila djeca. Uz puno plastike i bombona na sceni, vizualnoj bizarnosti filma pridonosi lokacija na kojoj su snimane scene eksterijera – München, tada pun VW buba i statista s bogatim zulufima i oćala s debelim, crnim okvirima. Za one koji su već obišli pozicije oko Salzburga na turi Tragom filma „Moje pjesme, moji snovi“ – u Münchenu još uvijek stoje toranj i stanovi oko Gaswerksa.
Baš su Nijemci jednom rekli kako bogataška djeca svakog dana dobiju slatkiša, a siromašnu otjeraju i kad kruha traže. Slijedom grotesknih događaja, jedan po jedan klinac u ovom filmu doživljavaju gotovo pa nepovratne metamorfoze, dok se hiper-siromašnom Charliju Bucketu ostvaruju sni. Wonka mu kaže: „Ne zaboravi što se dogodilo čovjeku kome su sve želje ostvarene! Živio je sretno do kraja svog života.“ Moralnu poruku filma otpjevao je grčki zbor Oooma Loompa:
Oompa loompa doompadee doo
I've got another puzzle for you
Oompa loompa doompadah dee
If you are wise you'll listen to me
Who do you blame when your kid is a brat
Pampered and spoiled like a siamese cat
Blaming the kids is a lie and a shame
You know exactly who's to blame
The mother and the father
Oompa loompa doompadee dah
If you're not spoiled then you will go far.
You will live in happiness too
Like the oompa loompa doompadee do
* Film je djelovao inspirirajuće na mnoge punk-rock glazbenike 1970.-tih i 1980.-tih, koji su ili obrađivali originalne pjesme iz filma ili nazivali bandove kreativnim riječima iz scenarija. Marilyn Manson "uglazbio" je riječi iz scene s tunelom u nešto što je vrlo često mladima predložak snimanju eksperimentalnih filmova:
