«Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i loše. Ljudi su ili zanimljivi ili dosadni.» Oscar Wilde: Lady Windemere's Fan
Peter Hinwood kao Rocky Horror
Proizvođači zabave svojim rabotama filmoljupce uporno pokušavaju uvjeriti kako film nije sveta krava, već prvo i osnovno – roba. Svaka nada da će filmska industrija bogobojazno i iz daljine promatrati kako klasični naslovi pucaju od arome i slasti razvijenih kroz godine obožavanja, potonula je najavom kako je na redu obrada filma čiji se krug obožavatelja sastoji od najorginalnije i najupornije grupe freakova ikad. Ono što u kamenoj stijeni stoji uklesano, njihov predmet obožavanja – «Rocky Horror Picture Show» (1975.), vrijedan je svakog grama uložene pažnje.
Remake mita kakav je RHPS postao suludo je opravdavati rječju «homage». Na forumima sve grmi kako je prava istina da se radi samo i jedino o prostituciji i eksploataciji. Fanovi se pitaju kako će novi film riješiti „sitnice“ vezane uz priču, kao na primjer: Ako su se Brad i Janet usred noći izgubili u oluji i doživjeli nezgodu s automobilom, te u jezovit dvorac ulaze da se posluže telefonom, biti će prokleto prozirno u novom Rocky Horroru slušati razloge zašto se GPS pokvario i zašto Brad i Janet uz sebe nisu imali mobitele.
Od 1975. godine RHPS je glavni igrač jeftinih ponoćnih projekcija i kostimiranih kino zabava sub-scene diljem svijeta, ali namjera producenata novog filma o transeksualcu s Transilvanije, dr. Frank-N-Furteru, navodno je nešto što će se puštati samo na MTV-u, stanici - leglu mainstreama.
Tim Curry kao dr. Frank-N-Furter, Rockyjev tvorac
Možda se čini da ovakav diskurs nije fer, ali današnja MTV generacija nije ekvivalent modernoj punk-rock ekipi koja se prije 30-tak i više godina ložila na camp. (Riječ camp vjerojatno dolazi iz francuskog slanga 16. stoljeća za muškog glumca koji je obučen u ženu (campagne = selo, putujuća kazališta) ili od glagola camper, što znači "praviti se važan".)
Da bi se shvatio dio povijesti Rocky Horrora, donekle je važno shvatiti namjeru campa. Poklonici su 1960-tih i 1970-tih smatrali da je «unhip» čak i raspravljati o njemu. Ideja je bila oduprijeti se mainstreamu i teatralizirati doživljaj, piše Susan Sontag 1964. godine u svojem eseju «Notes on Camp». On označava pobjedu stila nad sadržajem, estetike nad moralom, ironije nad tragedijom. «Camp je antiteza tragediji. U campu ima ozbiljnosti...ali nikad, nikad tragedije.»
U vrijeme kada je hiper-školovana generacija esteta «prerasla» konvencionalne metode izazivanja ozbiljnosti (satiru i ironiju kao najuobičajnije), camp je predstavljao stepenicu iznad komedije. «Pojedinca privlači camp kada shvati da ozbiljnost nije dovoljna. Ozbiljnost koja je intelektualno uski, jednostavni filistenizam.» Ipak, camp pokret se omasovljuje ne u slučajno vrijeme. Dok Dr. Strangelove histerično izvrće crne oblake koji su se nadvijali nad Zemljom u doba Hladnog rata, camp se odlučuje potpuno oglušiti na svaku prijetnju anihilaciji čovječanstva.
Camp hini «odvojenost», neku vrstu nonšalantne nezainteresiranosti i dosade u govoru tijela, kakvu je živjela moderna aristokracija i školovano građanstvo s kraja 19. i početka 20. stoljeća. I kao što je preteče campa Rocky Horror doba lako prepoznati u Georges Sand i Franzu Lisztu (camp se lakše zapaža s vremenskim odmakom), strujom vremena stižemo danas kada se wannabe-neo-camp figurama vrlo lako mogu protumačiti Paris Hilton i gotovo svaki modni stilist koji se zajedno sa svojim kostimiranim četveronožnim ljubimcem trudi svijet celebrityja učiniti oku ljepšim. Ali oni nisu camp. Oni su mainstream, establišment i MTV, tim redom. Život tih persona nije stiliziran do granica neponovljive originalnosti. On ne samo da se po ničemu danas ne izdvaja, nego on, dapače, diktira.
RHPS je temeljen na mjuziklu Richarda O'Briena i uopće nije glupav kakvim se opterećenim ljudima na prvi pogled može činiti. Osim što sadrži jedan od najnezaboravnijih soundtrackova, vrhunci koje su glumci dosegli u interpretacijama svojih likova čine se tako rijetko dostižnima. (Susan Sarandon dotaknula je zvijezde puno prije «Thelme i Louise»!) Na prvo gledanje, svaka nova pjesma bolja je od prethodne, svaka nova scena upečatljivija, svaki novi lik osvaja potpune simpatije – potencijal kojim ovaj film raste iz minute u minutu gotovo da je jedinstven.
Trash je često po definiciji smeće (iako zabava opuštenima), ali dobar camp može biti vrhunski proizvod. Takav proizvod je RHPS. I baš zato što je pravljen sa smiješno malo novaca, njegova namjera parodiranja B-filmova potpuno je uvjerljiva. Film je uspio uklopiti velik broj referenci na filmove kao što su Hitchcockov «Rope», Flemingov «Wizard of Oz», serijale o Frankensteinu, Draculi i Nevidljivom čovjeku iz 1930-tih, te niz nezaboravnih uradaka talentiranog i neshvaćenog Eda Wooda.
Unatoč tome što camp želi ostati nezainteresiran, umjetan i stiliziran do krajnjih granica, O'Brien je Rocky Horrorom itekako širio agendu. On je likovima s ove i drugih planeta uspio udahnuti duh panseksualnosti - transeksualac, muško, žensko, gay, hetero...stavke koje se duboko tiču svakog pristojnog desničara, uspio je (riječima kritičara Alexa Jacksona) svesti na zajednički nazivnik: Everybody fucks!*
Ukratko – iako je davne 1975. godine podbacio na premijeri i ubrzo rezervirao doživotne projekcije u to doba noći kada svaka dobra pepeljuga mora biti kod kuće, «Rocky Horror Picture Show» pametan je na način na koji to drugi pametni filmovi nisu. On je sveden na jednu ljusku i nije zaljubljen u sebe. Neodoljiv je i uvjerljiv u svojoj naivnosti kao malo dijete u igri, ali, O'Brien će reći: Njegovo prokletstvo je što je prepoznat. Od trenutka kada su se klinci i mlade obitelji iz predgrađa počeli organizirano oblačiti u Transilvanijce, bilo je jasno da je stav nekolicine odabranih sa stilom postao dio mainstrema. Priča se ustvari može shvatiti i puno manje tragično ako se definicija postavi, recimo, ovako: Camp titulu zaslužuje onaj dio mainstrema koji (slučajno ili namjerno) briljira u svojoj iskrenoj i jedinstvenoj stilizaciji života koji vodi.
I ponovno na temu remakea, ono što Sontagova kaže je i da «camp ne podnosi mučninu koju donosi replika.» Ali novi Rocky Horror je kaparen. Dok su se prije nekih pola stoljeća vrhuncem camp-stava smatrala mlaka obožavanja stripova o Flash Gordonu, mliječne glazbe Gilberta i Sullivana i starih crtića braće Warner, nekim novim klincima će se 2009. godine na MTV-u puštati remake «Rocky Horror Picture Showa». Richard O'Brien novom filmu nije htio dati blagoslov te s njime ne želi imati ništa zajedničko.
Meat Loaf i njegova Hot Patootie Rocky Horror pjesma
Još odličnog campa za laku konzumaciju:
Hedwig and the Angry Inch (2001.)
Josipa Lisac
Opera Box
Stricktly Ballroom (1992.)
David Bowie
Let 3
Zoran Vakula
Batman
Elton John
Cow & Chicken
Carmen Electra
The Muppet Show
Žuži Jelinek
Buffy - ubojica vampira
* Camp se globalno vrlo površno izjednačava isključivo s gay pokretom, ali to je samo jedan komad puzzle mozaika. Camp senzibilitet nije gay, ali njegovi konzumenti vrlo često jesu. Sontagova piše kako se grupe homoseksualaca često (samo)proglašavaju nositeljima aristokratskog stava „život je kazalište“, pa su po tome skupina koja "prirodnije" može zadovoljiti uvjete da bude camp.
