Ingmar Bergman smatrao je «Nattvardsgästernu» jedinim filmom kojim mu je uspjelo da priču, kakvom ju je prvotno i zamislio, besprijekorno prenese na filmsko platno. Prevedeno sa švedskog, nattvardsgästerna znači «oni koji komuniciraju». Iako se film velikim dijelom bavi problemom međuljudske komunikacije, uslijed atmosferične fotografije Svena Nykvista i (ništa manje bitno) jezične barijere, češće se koristi alternativni engleski naziv «Winter Light».
3 sata u životu protestantskog pastora u maloj ruralnoj zajednici za vrijeme dugih zimskih sumraka u Švedskoj manifest je Bergmanovog egzistencijalizma. Autor je širokom krugu ljudi poznat kao hiper-intelektualizirani skandinavski gnjavator čije je životne žalopojke (barem ideološki) vrijeme velikim dijelom pregazilo. Bergmanovski mit zapamćen je kao vitez u obliku Maxa Von Sydowa koji na obali mora igra šahovsko finale sa samom Smrti u (a što drugo) – život ili smrt. Ovakva alegorija učinila ga je autorom za publiku elitnih kapaciteta, no istina ima i svoju drugu stranu.
Bergman je napravio dva filma koji neobuzdanom žestinom pogađaju ljudsku prirodu i probijaju svaku granicu laži i patvorenosti. Osim «Nattvardsgästerne», to su i «Smultronstället» ili «Divlje jagode». Ovim dvama naslovima okrutni Šved potpuno se otvara i upire prstom u svaki par očiju koji se promatra, a ne prepoznaje u likovima Tomasa Ericssona ili Isaka Borga. Iako nisu jedini te vrste, za razliku od većine drugih, ova dva filma to čine na krajnje asketski način, jednostavno i neposredno. Izričajem su u opreci s, recimo, «Tystnaden» ili «Personom», i time neizmjerno simpatičniji filmovi koji s lakoćom odoljevaju svojim poznim godinama.
Pastor Tomas Ericsson, kao i mnoštvo drugih likova muškaraca, žena i djece, iznosi dio iz života i osobe samog Ingmara Bergmana. Božja šutnja najstalniji je motiv njegovih filmova. Vječita sumnja u postojanje boga ili ljutnja radi njegove ravnodušnosti izazvane su ne-ortodoksnim metodama Ingmarovog odgoja od strane njegovog oca pastora te crkvenog i društvenog licemjerja koje je umjetnik kao mlad vješto prozreo.
Božja šutnja oca Ericssona uznemiruje do nehumanih razmjera. Sumnja i duboko duševno nezadovoljstvo od njega čine monstruma koji se prema ljubavnici ophodi s gnušanjem i koji čovjeka na rubu (glumi ga Max Von Sydow) doslovno gurne u samoubojstvo. Iako svjestan svoje rasčovječenosti, njegov weltschmertz toliko paralizira da za suosjećanje ili kajanja nema mjesta ni snage. Ipak, upravo je taj jad osobina koja će mu dati minimum kredita kod gledatelja.
Nevjerojatno je koliko su bergmanovski anti-heroji karizmatični. Rijetko koji filmski autor uspije negativca učiniti vrijednim sažaljenja, a kamoli naklonosti publike. Svakoj tezi treba anti-teza, svakom anti-heroju heroj. Ne nužno i Bergmanu. Upravo zbog toga što je ljudski griješiti i zbog toga što se griješi do kraja, iskreno i bez rezerve, Bergmanov anti-junak postaje trodimenzionalna slika nas samih koju ne možemo mrziti, već smo ju skloni razumjeti. Ružni postupci imaju opravdanja, njima se možda i oprašta, iako se ne zaboravlja.
Bergman je «Nattvardsgästernom» unio i neke novosti u svoj film. Tadašnji kritičari ostali su zapanjeni grubošću vizualnog. Genijalni Sven Nykvist ovoga je puta Bergmanu podario film koji je očišćen od svakog suvišnog efekta, koji je izravan i hladan kao i sama priča. Nisko osvjetljenje i puno prirodnog svjetla (umjesto svjetla reflektora) učinili su ga izuzetno vjerodostojnim u odnosu na mjesto i vrijeme radnje. Dugi kadar u kome Ingrid Thulin kao Märta izravno u kameru deklarira svoje pismo pastoru Ericssonu, mlađima će biti poznat iz filmova Woody Allena (iako je on prvi koji će zanijekati bilo kakvu sličnost), ali 1962. godine je to bio prilično smion efekt.
(Svaka sličnost s Miom Farrow je slučajna)
Na dodatku Criterionovog DVD izdanja kaže se kako je Bergman za vrijeme snimanja tada bolesnom Gunnaru Björnstrandu (pastoru Ericssonu) namjerno delegirao liječnika koji mu je propisao krivu terapiju, kako bi ovaj na filmu ne samo glumio bolest. Iako u tako nešto nije teško povjerovati (tko je pročitao ponešto iz pera samog Bergmana), istina je i da su interpretacije svakog pojedinog glumca u ovoj komornoj drami dosegle rijetko savršenstvo.
Ako se duhovnost čini tako dalekom, a duše bespovratno izgubljenima, filmom se ipak provlači lik koji je utemeljen u onome što Bergman svojim djelima uporno traži – vjera, duboko zadovoljstvo i osobni mir. Algot Frövik, ministrant i invalid po zanimanju, koda je koja svojim sažetim monologom pred kraj filma Ericssonu daje nadu da će jednostavnu duhovnu istinu koju Algot iznosi, osim što čuje, moći jednom zaista i proživjeti:
«Taj naglasak na fizičku bol. Nije to moglo biti tako strašno. Možda zvuči pretenciozno, ali na neki skromni način, ja sam trpio fizičku bol više nego Isus. I njegove su muke bile prilično kratke. Nekih 4 sata, pretpostavljam? Mislim da je on daleko više patio na jednoj drugoj razini. Samo pomislite na Gethsemanski vrt. Kristovi učenici su pozaspali. Oni nisu razumjeli značenje posljednje večere. A kada su se pojavili vojnici, oni su pobjegli. I Petar ga je zanijekao. Krist je poznavao svoje učenike tri godine, živjeli su zajedno dan i noć, a oni ga nisu shvatili. Oni su ga do posljednjeg napustili. To mora da je najbolnije, shvatiti da te nitko ne razumije. Da se osjećaš napuštenim kada ti treba netko na koga ćeš se osloniti – to mora da je beskrajno bolno. Ali, ono gore tek je trebalo doći. Kada je pribijen na križ, Isus je uzviknuo: - Bože, zašto si me ostavio? On je mislio kako ga je nebeski otac ostavio. On je mislio kako je sve što je propovijedao bila laž. Trenutak prije smrti, Krist je bio prožet sumnjom. Zasigurno je to bilo najteže od svega. Božja šutnja.» (Algot Frövik)
