The Maltese Falcon (1931.) Vs. The Maltese Falcon (1941.)



«Scene ljubavne strasti ne smiju se prikazivati ukoliko nisu od vitalne važnosti za radnju. Pretjerano i požudno ljubljenje se mora izbjegavati, kao i bilo kakve slike koje bi mogle uzbuđivati niske ljudske porive.» Ovo je samo jedna od tuceta slično formuliranih praktičnih smjernica Haysovog koda uvedenog u američku filmsku industriju 1934. godine, koje su sve do 1968. štitile moral i zastavu američkog društva.

«Malteški sokol» snimljen 1931. prva je adaptacija romana Dashiella Hammetta kojeg je učinio besmrtnim tek treći pokušaj – Hustonov «Malteški sokol» iz 1941. s Humphreyom Bogartom kao detektivom svih detektiva. 1939. snimljena je verzija s Bette Davis pod nazivom «Satan Met a Lady», no ta se smatra daleko najlošijom od tri.

Sam Spade kako su ga tumačili Humphrey Bogart u novijoj i Ricardo Cortez u starijoj verziji, odličan je primjer onoga što je Haysov kod učinio američkoj filmskoj industriji. Ali to nije jedini razlog zbog kojeg treba pogledati prvog «Malteškog sokola». 1931. godina donosi djela koja u smislu filmske tehnike i glumačkih interpretacija još uvijek vode borbu sa zvukom. Ricardo Cortez svoj je posao odrađivao kao i Rudolph Valentino – noseći se s ulogama zavodnika nijemog platna. Maniri glumca kojemu su glavni alat bili mimika lica i geste očiti su i u njegovoj interpretaciji Sama Spadea.

Po svim karakteristikama, najraniji «Malteški sokol» vrlo je mlad zvučni film, važan onima koje zanima povijest razvoja sedme umjetnosti. No prvijenac Johna Hustona iz 1941. u slobodi izražavanja ljubavnih i seksualnih sadržaja čini se u usporedbi s prvim zakopčan do grla. Osim usporedbe načina adaptacije Hammettove knjige za film, ova dva «Malteška sokola» još je zanimljivije gledati kao film prije Haysove cenzure i film u punom cvatu Haysove diktature.

Ricardo Cortez učinio je Sama Spadea jednim od najvećih ženskaroša na filmu. Vječno naceren i pogleda gladnog ženskih kvaliteta pravi Bogartovog Spadea u usporedbi lažnjakom i puritanskim luzerom. Čak se i Bogartova sušičava pojava čini kao parodija plećatog i 20 cm višeg Ricarda Corteza.

Corteza žena jednostavno ne odbija – on je taj koji će predati heroinu zakonu i strpati ju iza rešetaka. Istodobno će biti galantan kao i uvijek i zamoliti čuvaricu zatvora da gospođa iz ćelije 10 uvijek može dobiti bombone. Cortezov Spade je sebičan i proračunat, ali i opušten ljubavnik. Njegova požuda oslobođena Haysovih šapa svoju žeđ slobodno napaja u neviđeno slobodnim scenama seksualnih aluzija, poljubaca i ženske golotinje.

Kada je film iz 1931. trebao ponovno u kina 1936. godine, Haysov kod nije mu dopustio prikazivanje. Razlog? Rečenica iz filma kada Archerova udovica zatiče gospođicu Wonderly u stanu Sama Spadea i kaže: "Who's that dame in my kimono?" Ili je možda pravi razlog striptiz koji je uslijedio poslije? Šteta što u takvim okolnostima redatelj Roy Del Ruth nije stisnuo gas do kraja i zadržao originalni završetak iz knjige po kome se Spade vraća vezi s udovicom svojeg partnera Archera.

Usmjerivši svu svoju energiju na rješavanje slučaja dragocjenog sokola, Bogartova je verzija u tom smislu daleko uspješniji film-noir. Njegova komorna atmosfera i nezaboravne interpretacije Sidneya Greenstreeta i Petera Lorrea čine ga film-noirom kakvom su svi trebali težiti. Dobro i zlo znaju svoje mjesto, a ako i dođe do zabune, Sam Spade je tu da sve vrati na pravi put: «Don't be too sure I'm as crooked as I'm supposed to be!»