V. Ivančić: ''Raspudić se, naime, ispomaže teorijom zamjene, gdje je jedina nezamisliva opcija da fašisti djeluju u interesu samog fašizma, tj. da ‘svjesno igraju’ za svoju stranu. (...) Važno je samo proizvesti snažnu fikciju zločinački nastrojene ljevice, kvalitetnu komunističku avet koja će u kolektivnoj svijesti figurirati kao avangarda kataklizme, pa će ona Raspudićeva i Ristićeva ‘hrvatska državotvorna priča’ imati trajnu mogućnost da autohtoni asortiman gadosti proslijedi na tuđu adresu, uključujući redovite seanse ustaškoga salutiranja. (...) Stoga tipičan procijep u Raspudićevu insceniranju ‘konteksta’ - ‘a to je fašizam-komunizam’ - leži u činjenici da on ne iskazuje brigu zbog pojave fašizma, već upozorava na imaginarni antifašistički protuudar, na kreiranje uvjeta u kojima ‘jugokomunistička priča pobjeđuje’. Ipak, zbog čega mu je pri dizajniranju ideološkog ratišta komunizam uopće potreban, i to do mjere da ga mora izmišljati? Zašto, na primjer, sama ‘hrvatska državotvorna priča’ - oličena možda baš u Raspudiću i Ristiću kao građanski nacifranim nacionalistima - ne može krenuti u boj i odnijeti pobjedu nad fašizmom? Računajući na pomanjkanje samorefleksije, kao i nesklonost ‘hrvatske opcije’ da diže ruku na samu sebe, odgovor treba iznijeti bez uvijanja i skrivenih značenja: Zato jer bi obračun ‘hrvatske državotvorne priče’ s fašizmom odviše nalikovao suicidu.''
23.02.2016. (15:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
V. Ivančić: ''Raspudić se, naime, ispomaže teorijom zamjene, gdje je jedina nezamisliva opcija da fašisti djeluju u interesu samog fašizma, tj. da ‘svjesno igraju’ za svoju stranu. (...) Važno je samo proizvesti snažnu fikciju zločinački nastrojene ljevice, kvalitetnu komunističku avet koja će u kolektivnoj svijesti figurirati kao avangarda kataklizme, pa će ona Raspudićeva i Ristićeva ‘hrvatska državotvorna priča’ imati trajnu mogućnost da autohtoni asortiman gadosti proslijedi na tuđu adresu, uključujući redovite seanse ustaškoga salutiranja. (...) Stoga tipičan procijep u Raspudićevu insceniranju ‘konteksta’ - ‘a to je fašizam-komunizam’ - leži u činjenici da on ne iskazuje brigu zbog pojave fašizma, već upozorava na imaginarni antifašistički protuudar, na kreiranje uvjeta u kojima ‘jugokomunistička priča pobjeđuje’. Ipak, zbog čega mu je pri dizajniranju ideološkog ratišta komunizam uopće potreban, i to do mjere da ga mora izmišljati? Zašto, na primjer, sama ‘hrvatska državotvorna priča’ - oličena možda baš u Raspudiću i Ristiću kao građanski nacifranim nacionalistima - ne može krenuti u boj i odnijeti pobjedu nad fašizmom?
Računajući na pomanjkanje samorefleksije, kao i nesklonost ‘hrvatske opcije’ da diže ruku na samu sebe, odgovor treba iznijeti bez uvijanja i skrivenih značenja: Zato jer bi obračun ‘hrvatske državotvorne priče’ s fašizmom odviše nalikovao suicidu.''
23.02.2016. (15:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...