Komentari

goga-mario.blog.hr

Dodaj komentar (11)

Marketing

  • jelen

    Samo teške budale spremne su agresivno osuđivati čovjeka koji se ubije. Ako već nismo bili na raspolaganju čovjeku dok se još moglo pomoći onda stvarno nemamo nikakve potrebe niti osuđivati ga naknadno.

    avatar

    12.01.2016. (19:06)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Teško ,tužno i mučno, iako ima sretan kraj. (i da si preživio i da ste se našli u ljubavi)
    Meni se je baka ubila.Mi smo bili vrlo mali (brat, sestra,ja), ali se dobro sjećam. 'Spremala se za smrt' njezinim riječima. Patila je od depresije, kliničke, pomagali su joj na standardni način - davali joj hrpe tableta koje ona nije pila nego skupljala u vrećicu. I svi su to znali, i nisu dalje od toga makli prstom....imala je svoj ormar i skupljala stvari 'za smrt'. Sjećam se da je i meni pokazivala.....sapuni za smrt, klupka špage za smrt, sve neke bizarne predmete 'za smrt'......sad kad ovo pišem, ne mogu vjerovati da su odrasli pustili da se sve to razvije do te mjere. Ona nije tajila da će se ubiti, da ne želi biti, ali nitko to nije shvatio ozbiljno. Sestra ju je našla, i skoro skrenula umom od užasa......
    :(((

    Definitivno, samoubojstvo je prelaz tog nekog praga za samoočuvanjem, nekog instinkta koji nas drži, i silne boli koju ne možemo ,ili ne znamo obraditi da bi je mogli ostaviti iza sebe.

    Žao mi je da si prošao sve što si prošao........

    avatar

    13.01.2016. (07:44)    -   -   -   -  

  • Goga i Mario

    @jelen
    ...a čuj, uvijek je lakše osuđivati nego pokušati razumjeti, nažalost...

    @coprnjica
    ...nama je žao zbog tvoje bake :(...

    avatar

    13.01.2016. (16:04)    -   -   -   -  

  • SarahB.

    Osim što je autentičan i iskren, mene tresnuo tematikom, post je i odlično napisan.
    Samoubojstvo nije ni hrabar niti kukavan čin, već jednostavno konačno odustajanje od života za koji se više nema snage. Neki se od nas samoubijamo čitavog života pomalo, polako, opijatima, cigaretama, alkoholom, ostajanjem u neadekvatnim poslovnim ili privatnim vezama. A neki to učine naglo i brzo. Nije za osudu ako si iole čovječan. Za živjeti život koji te boli, potrebno je doduše puno više snage i hrabrosti. I vjere. I nade. Moj bivši muž odustao je od života prije godinu i pol, i još uvijek smo svi u stanju nevjerice i šoka, jer to nije ničim najavljivao. Bude mi teško u valovima, bude mi žao koliko propušta i koliko nam je još svima potreban. U nekim lucidnim trenucima, osjetim da je na drugačiji način sada s nama, i da mu je žao što nije...pričekao samo da prođe ta njegova mučna i teška noć. Zore su vedrije iza najtamnijih noći. Samo se treba primiriti i čekati da svane, jer uvijek svane. Hvala na iskrenosti i toplini. Samoubojstva su koliko vidim učestala, trebalo bi se više u javnosti govoriti o tome.

    avatar

    13.01.2016. (20:52)    -   -   -   -  

  • j.

    mislim da je često u pitanju tren hrabrosti i tona protesta... hvala bogu nikad ni blizu, i ne bih nipošto osudjivao one koji jesu...

    avatar

    13.01.2016. (20:59)    -   -   -   -  

  • Goga i Mario

    @SarahBernardht
    ...hvala tebi...

    @j.
    ...kad tona pritisne u trenu te zgnječi...

    avatar

    14.01.2016. (19:01)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Hvala vam na iskrenosti. Krajem devedesetih ubio se moj dobar prijatelj, bacio se s vrha zgrade jer je smatrao da njegove misli proizvode zlo u svijetu pa je htio tome stati na kraj. Bolovao je od shizofrenije pa je njegov slučaj ipak ponešto drugačiji od ovih koje ste svi vi opisali. Čovjek ne zna što je gore: količina tjelesne boli za koju je naš organizam sposoban ili količina duševne boli za koju je sposobna naša psiha. Ponekad bih usred najžešćih duševnih boli zaspao na minutu: probudio bih se potpuno spokojan, bez misli. A onda bi nakon pola minute nadošla sva sjećanja pa bi se bol najčešće vratila punom snagom. Ako ništa drugo, to bi mi reklo da je bol jednako privremena i subjektivna kao i spokoj pa ako svijet i nije tako dobro mjesto za život, jednako nije ni tako loše. Oboje je subjektivno i odnosi se samo na moju vlastitu intimnu projekciju. Ta je spoznaja možda mala, majušna utjeha koja nam može povratiti zrnce ravnoteže. Neki sam dan gledao film u kojem je čovjek ovako rekao o samoubojstvu: samoubojstvo je kao kad stojiš u prozoru svoga ureda na 30. katu nebodera: iza tebe je požar koji ti se približava, a ispred tebe ponor. Čovjek radije izabire (ako se uopće može govoriti o nekom izboru) skok u ponor nego li prženje u vatri. To je samoubojstvo: gotovo refleksno ili instinktivno izabiranje manjeg zla (osim, dakako, u slučajevima patoloških promjena psihe), što ste i svi vi gore ustvrdili. Što sam stariji, sve manje imam odgovora na bilo koje životno pitanje. Da moram biti psiholog u školi ili popravnom domu, mislim da bih mladim osobama s problemima danas još znao samo reći: "E da, to ti je tako." :)) Sve drugo djeluje mi kao fraza ili floskula. Tko vjeruje ili može vjerovati u Boga, trebao bi Ga dan i noć moliti za Ljubav, kako bi Je mogao dalje dijeliti ovom stravično napaćenom svijetu. To mi se jedino još čini smislenim: dijeliti Ljubav kako bi se Sjena straha, očaja, usamljenosti, mržnje i osude barem malčice skinula s Duše Svijeta.

    avatar

    15.01.2016. (00:22)    -   -   -   -  

  • deeksha

    Problematično je što čovjek u akutnom stanju duševnog rastrojstva/boli ne može prizvati niti jednu pozitivnu misao, pronaći rješenje, a potpuni poraz je činjenica što u takvim trenucima društvo i bliža okolina (rodbina, prijatelji, susjedi) ne čine baš ništa. Situacija (razvoda) kao ni tvoja reakcija na nju nije neobično i do sada ne viđeno stanje, dapače vrlo je uobičajeno.
    Ne mogu se oteti dojmu da se ovo društvo dominantno bavi pizdarijama.
    Mislim kako je jako dobro što ste javno progovorili o ovoj temi jer ona je svakodnevna pojava i u ovom trenutku je u Hrvatskoj puno ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu iz bezbroj razloga. Kao što privremeno možemo biti fizički onesposobljeni jednako tako možemo i mentalno. Odgovornost leži na onima koje možemo opisati racionalnima ili u ravnoteži.
    Što se tiče eutanazije dijelim vaše mišljenje, ona može biti čin milosrđa.

    Prošla sam i doživjela puno toga što mnogi nisu, a imali su daleko više prilika....

    Ovu rečenicu sam čula jako glasno, gotovo je mogu osjetiti :))
    Doživljaj života je subjektivna stvar. Nije rijedak slučaj da oni koji dobiju manje imaju više. Često i oni koji na svom putu okuse strašne teškoće u konačnici ih okrenu u svoju korist. I to su umjetnici života kojima se uvijek iznova divim i koji su mi uvijek iznova poticaj.

    avatar

    15.01.2016. (13:20)    -   -   -   -  

  • vjeraufanjeiljubav

    Kakva ljubav, želim vam da vam ljubav potraje i da vas još više veze. Neću kvariti romantiku stvarima koje će se kad rad u svakoj ljubavi pojaviti, budite jaki i nek vam Bog bude u pomoci kad sami ne budete znali dalje. Bvb

    avatar

    20.01.2016. (12:11)    -   -   -   -  

  • Sjećanje i osvrti

    Kompleksno pitanje! Nikomene zamjeram jer nisam bila u situaciji kad se želi prekin ut vlastiti život, mada znam kako je biti malodušan, kad ti sve djeluje mračno i tužnmo i kad misliš da si totalno nesposoban.
    Vjernica sam pa smatram da nisam gospodar života, ali ne znam bi li mi neka situacija mogla pomračit um, inače bih se bojala učinit samoubojstvo.
    A i točno je da poslije kiše dolazi sunce i da ljubav spašava, pa to i vama želim!

    avatar

    21.01.2016. (21:49)    -   -   -   -  

  • Goga i Mario

    @svima
    ...hvala vam na posjeti i komentarima :)...

    avatar

    22.01.2016. (19:57)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...