Tuga ima šape od svile, i hod mačiji. Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi duše legne: pretvori me – u avetinju.
Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema, kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona, kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.
Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj! i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija? To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno, kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće. Biće mi svejedno.
Zar nismo, otkako se znamo, ja i ona – jedno?''
15.12.2015. (15:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
shadow-of-soul
''TUGA - Abdulah Sidran
Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.
Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.
Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.
Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?''
15.12.2015. (15:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
da, to je on... fotka živi... :)
15.12.2015. (15:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...