02.03.2015. (09:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
BRANKO STOJKOVIĆ-ŠTIT
MILE BELJAN JE TEŠKA BUDALA
Mozak budale pretvara filozofiju u ludoriju, tako kaže jedna stara poslovica. Sve je počelo malo više od prije dvije godine kada je jedna žena šetala se sa velikim psom vučjakom. To je bilo na Šetalištu dr. Ivše Lebovića u Bjelovaru (između dječjega igrališta i županijskog suda) pas je odvezani trčkarao po zelenoj površini i nogo-stupu. Što se tiče karaktera: Pas je životinja koja voli dominirati i plašiti ne samo svoju vrstu nego i druge životinje pa u tome i ne isključivo ljude. Svojim nastupom pas je tako i djelovao.
Tada prigovorio sam toj ženi da psa ne bi smjela tako puštati, da maltretira ljude, odnosno i mene. Ona je počela braniti svog psa da on neće nikome ništa. itd. Bila je ljuta što sam joj prigovori za psa, jer ona je njega ne sumnjivo smatrala da je to "divno stvorenje" a ja sad tako ružno o njemu govorim, Između ostaloga puno puta sam pisao u ovakvim istinitim pričama i temama - kako idolopoklonici pasa su luckaste, naivne ili bolesne osobe koje su zaslijepljene s lažnom ljubavlju....
E, ovoj prići nije kraj. Tako ja poslije ovog događaja idem jedne subote preko gradske tržnice koja se nalazi na Šetalištu dr. Ivše Lebovića u Bjelovaru, i vidim u prolazu jednog čovjeka kako stoji sa još dvojicom starijih ljudi. On me mrko gleda i daje mi preteči do znanja - da sam mu ja nešto kriv. Upravo kada sam prolazio u blizu njih - taj meni nepoznati čovjek ubrušio se je oštrim riječima na mene; što ti napadaš moju ženu!?. Kako sam ja prošao već nekoliko metara dalje - stao sam tu i rekao mu što hoćeš?
On je skinuo svoju jaknu i bacio je na tlo i brzim koracima došao je do mene, unesao mi se u lice, kao da želio se s mnom tući. Ja sam drugačije prije toga mogao postupiti - kad mi je agresivnim koracima prilazio, mogao sam ga odmah udariti. Ali ostao sam hladnokrvan i dopustio mu sve njegove poteze i radnje, jer smatrao sam kako je taj čovjek u teškoj zabludi. Čekao sam da on zamahne na mene, ali očito moja hladnokrvnost ga je upozorila da to ne učini i dala mu do znanja - da se neće dobro provesti ako tučnjavu započne...
Rekao sam tom čovjeku; nemoj me tjerati da te moram istući, bolje ti je da obučeš svoju jaknu... On okrenuo se je i vratio se tamo gdje je stajao sa tim ljudima. Ja sam otišao. Toga čovjeka viđao sam poslije po gradu i nisam to njegovo ponašanje uzeo za neko zlo. I nisam ga uopće doživljavao kad sam ga vidio. Ali on je sa netrpeljivosti uvijek gledao prema meni. U međuvremenu sam saznao da se taj čovjek zove Mile Beljan, tj. pročitao sam u jednim lokalnim novinama (u kojima je bila i njegova fotografija) da osuđen je na 6. mjeseci uvjetno zatvora, što je istukao deset godina mlađeg čovjeka od sebe.
Mile Beljan stanuje u ulici Andrije Kačića Miošića 15., u Bjelovaru. Puno puta sam vidio kada sam tud prolazio nogo-stupom kako njegov pas kroz željeznu kapiju gura glavu van i napada podmuklo prolaznike, koji na takve iznenadne napade bivaju uplašeni. Zanimljivo je u svemu tome kako vlasnik toga nasilnoga psa nikada ne snosi bilo kakve zakonske sankcije. Jučer, 11. travnja 2015., u subotu oko 17,00 sati sjedim ja na klupi a ispred mene na jedno pola metra stoje moj sin i gospođa (na Šetalištu dr. Ivše Lebovića), ta klupa se nalazi ispred samog ulaza u bjelovarski zatvora. Tu smo bili vrlo kratko, jer vračali smo se doma iz parka "Borik".
Uočili smo na oko sto metara dalje Milu Beljana sa odvezanim velikom psom i dobro uhranjenim vučjakom (s kojime je uvijek u društvu) kako se on sa psom na travi igra. Odjednom bez nikakvog povoda pas je krenuo prema nama. Trči Mile za psom i viče na njega da se vrati. Ali pas ga uopće i ne sluša nego nastavlja i dalje ići prema nama... Mile trči i urla i viče na psa.... Pas dolazi do nas i gleda, te u jednom momentu na što ni mi nismo očekivali - pas "lagano i tromo" usporava, i"prošuljava" se i prolazi između nas, gdje je oko pola metra razmaka.
Iako sam bio ljut što je pas narušio naš red i mir, suzdržao sam se da psa ne udarim šakom ili nogom... Pas je nas sa svojim ponašanjem i ritualom ponizio i povrijedio... U jednom trenu stvorio se i Mile na četiri-pet metara od nas, kojem sam rekao - da nema pravo puštati psa i uznemiriti druge ljude. Na što je on rekao da ja nemam pravo sjediti na klupi. Umjesto da nam se taj čovjek izvine, on je tu halucinirao i branio nerazumne postupke svog psa.
Onda sam (tom) Mili rekao - koji je na kraju uhvatio psa i vezo ga na povodac, da je bolesnik koji nema drugog posla nego što se druži sa psom i svađa sa drugim ljudima. Mile odlazeći mi se grozi i prijeti da ću ga dobro zapamtiti. Ja da ga isto počastim prije nego što ode i to po njegovim zaslugama: kažem mu - da je budala i luđak i da ga i njegov pas čak i ne sluša. I zašto nosi sa sobom palicu (70-80 centimetara) da se s njom obrani od drugih pasa ili sukoba... Mile još na kraju mi dovikne - da on nije Đurđa Adlešič. A ja njemu da je sramota od čovjeka,..., i da video kamere su ga snimile i njegovog psa...
-----------
13.04.2015. (10:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Proglasi
?
02.03.2015. (09:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
BRANKO STOJKOVIĆ-ŠTIT
MILE BELJAN JE TEŠKA BUDALA
Mozak budale pretvara filozofiju u ludoriju, tako kaže jedna stara poslovica. Sve je počelo malo više od prije dvije godine kada je jedna žena šetala se sa velikim psom vučjakom. To je bilo na Šetalištu dr. Ivše Lebovića u Bjelovaru (između dječjega igrališta i županijskog suda) pas je odvezani trčkarao po zelenoj površini i nogo-stupu. Što se tiče karaktera: Pas je životinja koja voli dominirati i plašiti ne samo svoju vrstu nego i druge životinje pa u tome i ne isključivo ljude. Svojim nastupom pas je tako i djelovao.
Tada prigovorio sam toj ženi da psa ne bi smjela tako puštati, da maltretira ljude, odnosno i mene. Ona je počela braniti svog psa da on neće nikome ništa. itd. Bila je ljuta što sam joj prigovori za psa, jer ona je njega ne sumnjivo smatrala da je to "divno stvorenje" a ja sad tako ružno o njemu govorim, Između ostaloga puno puta sam pisao u ovakvim istinitim pričama i temama - kako idolopoklonici pasa su luckaste, naivne ili bolesne osobe koje su zaslijepljene s lažnom ljubavlju....
E, ovoj prići nije kraj. Tako ja poslije ovog događaja idem jedne subote preko gradske tržnice koja se nalazi na Šetalištu dr. Ivše Lebovića u Bjelovaru, i vidim u prolazu jednog čovjeka kako stoji sa još dvojicom starijih ljudi. On me mrko gleda i daje mi preteči do znanja - da sam mu ja nešto kriv. Upravo kada sam prolazio u blizu njih - taj meni nepoznati čovjek ubrušio se je oštrim riječima na mene; što ti napadaš moju ženu!?. Kako sam ja prošao već nekoliko metara dalje - stao sam tu i rekao mu što hoćeš?
On je skinuo svoju jaknu i bacio je na tlo i brzim koracima došao je do mene, unesao mi se u lice, kao da želio se s mnom tući. Ja sam drugačije prije toga mogao postupiti - kad mi je agresivnim koracima prilazio, mogao sam ga odmah udariti. Ali ostao sam hladnokrvan i dopustio mu sve njegove poteze i radnje, jer smatrao sam kako je taj čovjek u teškoj zabludi. Čekao sam da on zamahne na mene, ali očito moja hladnokrvnost ga je upozorila da to ne učini i dala mu do znanja - da se neće dobro provesti ako tučnjavu započne...
Rekao sam tom čovjeku; nemoj me tjerati da te moram istući, bolje ti je da obučeš svoju jaknu... On okrenuo se je i vratio se tamo gdje je stajao sa tim ljudima. Ja sam otišao. Toga čovjeka viđao sam poslije po gradu i nisam to njegovo ponašanje uzeo za neko zlo. I nisam ga uopće doživljavao kad sam ga vidio. Ali on je sa netrpeljivosti uvijek gledao prema meni. U međuvremenu sam saznao da se taj čovjek zove Mile Beljan, tj. pročitao sam u jednim lokalnim novinama (u kojima je bila i njegova fotografija) da osuđen je na 6. mjeseci uvjetno zatvora, što je istukao deset godina mlađeg čovjeka od sebe.
Mile Beljan stanuje u ulici Andrije Kačića Miošića 15., u Bjelovaru. Puno puta sam vidio kada sam tud prolazio nogo-stupom kako njegov pas kroz željeznu kapiju gura glavu van i napada podmuklo prolaznike, koji na takve iznenadne napade bivaju uplašeni. Zanimljivo je u svemu tome kako vlasnik toga nasilnoga psa nikada ne snosi bilo kakve zakonske sankcije. Jučer, 11. travnja 2015., u subotu oko 17,00 sati sjedim ja na klupi a ispred mene na jedno pola metra stoje moj sin i gospođa (na Šetalištu dr. Ivše Lebovića), ta klupa se nalazi ispred samog ulaza u bjelovarski zatvora. Tu smo bili vrlo kratko, jer vračali smo se doma iz parka "Borik".
Uočili smo na oko sto metara dalje Milu Beljana sa odvezanim velikom psom i dobro uhranjenim vučjakom (s kojime je uvijek u društvu) kako se on sa psom na travi igra. Odjednom bez nikakvog povoda pas je krenuo prema nama. Trči Mile za psom i viče na njega da se vrati. Ali pas ga uopće i ne sluša nego nastavlja i dalje ići prema nama... Mile trči i urla i viče na psa.... Pas dolazi do nas i gleda, te u jednom momentu na što ni mi nismo očekivali - pas "lagano i tromo" usporava, i"prošuljava" se i prolazi između nas, gdje je oko pola metra razmaka.
Iako sam bio ljut što je pas narušio naš red i mir, suzdržao sam se da psa ne udarim šakom ili nogom... Pas je nas sa svojim ponašanjem i ritualom ponizio i povrijedio... U jednom trenu stvorio se i Mile na četiri-pet metara od nas, kojem sam rekao - da nema pravo puštati psa i uznemiriti druge ljude. Na što je on rekao da ja nemam pravo sjediti na klupi. Umjesto da nam se taj čovjek izvine, on je tu halucinirao i branio nerazumne postupke svog psa.
Onda sam (tom) Mili rekao - koji je na kraju uhvatio psa i vezo ga na povodac, da je bolesnik koji nema drugog posla nego što se druži sa psom i svađa sa drugim ljudima. Mile odlazeći mi se grozi i prijeti da ću ga dobro zapamtiti. Ja da ga isto počastim prije nego što ode i to po njegovim zaslugama: kažem mu - da je budala i luđak i da ga i njegov pas čak i ne sluša. I zašto nosi sa sobom palicu (70-80 centimetara) da se s njom obrani od drugih pasa ili sukoba... Mile još na kraju mi dovikne - da on nije Đurđa Adlešič. A ja njemu da je sramota od čovjeka,..., i da video kamere su ga snimile i njegovog psa...
-----------
13.04.2015. (10:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...