Komentari

potok.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • Sjećanje i osvrti

    Da se ne zaboravi!

    avatar

    04.02.2015. (15:51)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    tako je, nikad nismo bili i ne možemo biti niti nećemo biti kao takvi, koji siju mržnju, a nude lažno cvijeće

    ''Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnosti njegov ružan pogled." - Friedrich Nietzsche

    avatar

    04.02.2015. (16:16)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    Ne ponovilo se, ja sam čekala dvadesetak dana dok mi
    se dite izvuklo ispod granata, cila vječnost, užasavam se,
    a pravda..., nema pravde, a protiv mržnje se treba borit,
    uzdignut se iznad nje, samo tako možemo naprijed:)))

    avatar

    04.02.2015. (16:23)    -   -   -   -  

  • lion queen

    nekome mržnja kola venama i ne možeš je ničim otjerati. ja probala pa ne ide. mrze i gotovo.

    avatar

    04.02.2015. (18:34)    -   -   -   -  

  • durica

    često sam se pitala gdje bih ja sada bila i kakav bi mi život bio da nije bilo tog prokletog rata, u kojem je mojoj mami zalutala duša, a tati posjedila crna kosa. moj tata kad se vratio iz rata imao je petnaest kila manje, sijedu kosu i pušio je dvije kutije cigareta na dan. skinuo se iz vojske odmah čim je mogao, jer su mu se zgadili ratni profiteri raznorazni. a mama je već bila na psihijatriji. a ja sam bila sretna što je živ i zdrav sa svim udovima na broju. taj osjećaj da mi ga mogu doma, svaki tren, poslati u crnoj vreći ne bi niti jedno dijete nikada smjelo proživljavati. više nikad.

    avatar

    04.02.2015. (18:51)    -   -   -   -  

  • durica

    i, da, sjećam se strave i užasa u očima svoje mlađe sestre kada su nadlijetali migovi i tulile uzbune. mi nismo morale bježati u podrum, jer smo stanovale u podrumu. pa smo čekale. da prođe.
    sjećam se kad nam je na gimnaziju pala bomba, deset minuta nakon velikog odmora u dvorište gdje smo provodili odmor i na sportsku dvoranu. nisu nas tada puštali van, već smo slušali gdje je sve palo, pa si vrtili po glavi tko od naših bi mogao biti tamo. tada je stradao i moj ujak, dobio je zvončić u petu, na sreću samo lakšu ozlijedu, ali njegov kolega s faksa nije preživio. i jedan i drugi bili su se vratili s ratišta. išli su sredit nešto na faks.

    avatar

    04.02.2015. (18:57)    -   -   -   -  

  • Fancy

    Rat je najveće zlo na svijetu!

    avatar

    04.02.2015. (20:36)    -   -   -   -  

  • tignarius

    ne @sjećanje
    pa oni ne mrze

    zar nije njihov režiser,oliver f. (jadna duševno, ne poremećena, nego potpuno luda spodoba) izvjesio preko našeg kazališta zastavu s textom
    "mi ne mrzimo"

    pa zar nije onaj žutokljunac od glavaševića, Horacijevim stihovima, dao potporu onima koji su svoje noge dali u zamjenu za dotirana kolica

    zar nas "duhoviti" bijednik peđa m., ne plaši srpskim specijalcima (vrijeđajući oba naroda)

    sačuvaj nas Bože onih "koji ne mrze"
    sve "janjad" iz istog tora

    avatar

    05.02.2015. (14:43)    -   -   -   -  

  • red bush

    Doista, rat je jedno od najvećih zala. Vojnicima je opet bilo lakše, jer ipak su djeca doživjela puno veće traume i strahote, i vjerovatno nisu mnogo znali o čemu je riječ, kakvo je to zlo koje je zadesilo njihov mali, veseli, razigrani svijet... Kako je tek bilo roditeljima koji su strahovali za svoju djecu, bilo da se radilo doista o djeci ili odraslim ljudima... Tako npr, meni je trebalo puno vremena i dosta godina da shvatim kako je puno veće ratne traume prošla majka nego li ja. Naše mjesto nisu pogađale granate i razaranja, ali majka je svakodnevno strahovala za mene i brata, i onda kad smo bili daleko od pravih opasnosti...
    Svaki put kad bi otišao na ratište, u jednom od džepova uniforme pronašao bi kamenčiće. Nije mi bilo jasno otkud oni u džepovima, pa tako čudio sam se sam sebi... Mnogo godina kasnije od jedne žene saznao sam da su to bili kamenčići iz Međugorje, sa brda ukazanja. Jer, i ona je ponekad donosila to kamenje majci...
    Da sam to tada znao, ne bi ih bacao, jer vjerovao bi da su oni moja zaštita, ne zato što su iz Međugorja nego zato što je u njih bila ugrađena majčinska ljubav...
    Ali, što moćnicima znače djeca i mali ljudi... Što njima znači pojam žrtve i pravde kad misle da je cijeli svijet u njihovim rukama, da će pravda i povijest biti pisane po njihovim diktatima, po njihovom razumu..., a on je koncetracija moći i vlasti, šahovska igra pijunima, konjima, topovima i lovcima... I likuju da su savršeni velemajstori...
    Ratova nikad neće nedostajati, jer jači ne pokazuju poniznost i milosrđe, jer koncetracijom oružja i moći žele poniziti slabije i nemoćne, jer svoj kukavičluk žele izbrisati krvlju nevinih, jer svoje frustracije žele ugasiti patnjama drugih...
    Povijest i pravednost nikada neće pisati prave žrtve rata, već oni koji koji misle da je on samo jedna obična igra šaha, oni koji umisle da su dostojni te igre, jer njihova intelektualna mudrost i znanje nadilaze sve predrasude ovoga svijeta i čovječanstva...

    avatar

    05.02.2015. (21:21)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...