Mišljenja sam da se nekako danas u moru pustih feministkinja sami feminizam izgubio. Svaka žena, i onaj tko se tako osjeća, bi trebao najjednostavnije činiti ono što želi činiti. Ako želiš biti domaćica, budi jebena domaćica, ili budi presjednik države, po meni razlike nema.
Komentar sa BLOG.hr - > Lyra Belacqua @ Pero u šaci
17.10.2014. (09:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U Bhagavad-Giti i u drugim svetim spisima moguće je pronaći nekoliko izjava koje se čine proturječnima. Primjerice, na jednom mjestu u Giti Gospod Kršna naglašava potrebu za akcijom, na drugom poziva na prianjanje uz dharmu, a na sljedećem potiče na odricanje od sve dharme i poziva na potpunu predaju Gospodu. Iako očigledne, te proturječnosti nisu kontradiktorne. Učenje se mijenja u skladu s duhovnim razvojem pojedinca kao i situacije u kojoj se nalazi. Morate obratiti pozornost na potpuno razumijevanje unutarnjeg značenja velikih učenja Avatara i mudraca prije nego što ih pokušate kritizirati. U tome se krije vaša lekcija.
(Božanski govor u Trayee Brindavan, srpanj 1988.)
Da biste probudili ljubav i suosjećanje, morate pročistiti svoja srca i uništiti ljubomoru i sebičnost. (Baba)
17.10.2014. (09:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Živimo v precej ugodnih razmerah, a vedno več otrok kaže simptome dezorientacije, življenjskega strahu, izčrpanosti in pobitosti.
Henning Köhler je strokovnjak za vzgojo. Njegova metoda temelji na specialno-pedagoški in umetniško-terapevtski praksi. Objavil je več knjig, v katerih obravnava pedagoške, psihološke in biografske teme, med drugim tudi bolezensko neješčnost – anoreksijo in mladostniško krizo. Po njegovem mnenju današnji otroci živijo v napetih odnosih med doslej uporabljenimi vzgojnimi vzorci in modernimi pedagoškimi prijemi, kar je zanje veliko breme, ob tem, da jih odrasli premalo razumemo. Najpogosteje problem ni skrit v otrokovem problematičnem vedenju, ampak v odraslih, ki se še niso naučili razumeti, kaj se v otroku pravzaprav hoče izraziti.
Starši v teh kriznih časih opažamo, da je vzgoja otrok vse težja in da imamo probleme vsi, odrasli in otroci. Kako bi presodili današnji čas in otroka v njem?
Da bi lahko na to vprašanje odgovoril vsaj približno temeljito, bi moral napisati knjigo. Knjigo o večjih tveganjih za civilizacijo, družbenih spremembah, spremenjenem življenjskem okolju. O kulturi novega kapitalizma in njenih vplivih na otrokovo psiho, izgubi resničnosti zaradi magije medijev in odtujenosti naravnih bogastev, izgubljenosti človeka v hipertehničnem svetu, šolskem sistemu v krizi, nesmiselnem pritisku po prilagajanju in delavnosti. O vseh psevdoznanstvenih neumnostih glede zgodnjega učenja. Poglejte, o veliko stvareh bi se lahko pogovarjala, toda bistvo problema je, da naš lepi novi svet očitno ni narejen za otroke. Skrb zbujajoče je dejstvo, da se povsod po Evropi tako imenovanim otrokom z motnjami vedenja v vedno večji količini predpisujejo psihofarmaki. Richard de Grandpre je napisal knjigo s podnaslovom: Generacija v bolniškem staležu. Tako bi lahko to opisali. Kolikor poznam razmere, je vse to v Nemčiji veliko huje, kot je v Sloveniji, toda val se bliža nezadržno tudi vam.
Kaj bi odrasli, starši in pedagogi, lahko naredili ob tako temačnih napovedih?
Najprej se moramo spomniti, kaj je otrok. Otroci so vihravi, neposlušni, nedisciplinirani, nezanesljivi, predrzni, impulzivni, zasanjani, željni svobode, radovedni, divji, radi eksperimentirajo, igrivi … In od glave do pete so naravnani na ljubezen. Komur se zdi to nadležno, ne more vzgajati in poučevati otrok. V naravi otroka sploh ni mogoče razumeti, koliko samonadzora, ubogljivosti, zatiranja impulzov in delavnosti pričakujemo že od prvošolčkov ali celo od štiri- ali petletnikov. Na tem mestu lahko tako že tisočič apeliram na starše, vzgojitelje in učitelje pa tudi na pripravljavce izobraževalnih programov in pedagoge: pustite otroku biti otrok! Dajte mu čas! Pustite ga, da se igra po mili volji! Pustite ga preprosto pri miru! Nehajte ga nenehno vzgajati!
So današnji otroci drugačni od otrok prejšnjih generacij? Od kod pravzaprav izvira ta njihova »drugačnost«?
Seveda so drugačni. Spreminjajo se časi in z njimi tudi otroci. Zdaj odraščajo v povsem drugačnem svetu kot pred desetletji. In trdim, naj zveni še tako čudno, da mnogi prinašajo s seboj posebne lastnosti, ki jih naš čas potrebuje. Zdi se mi kot trik evolucije: kot da bi se naraščaj opremil z darovi, s katerimi bo sredi starega vzbrstelo potrebno novo. Tragika je v tem, da te posebne lastnosti pogosto prezremo ali jih premalo cenimo, ker je pedagoški pogled postal pogled iskanja napak. Prisilno stremimo za tem, česa otroci ne bodo zmogli, pri tem pa prezremo, kakšno bogastvo nosijo v sebi.
Lahko navedete konkretne primere? Česa odrasli ne opazimo pri otrocih?
Veliko otrok, ki pri devetih ali desetih letih še ne znajo pisati brez napak, ima izjemno praktično inteligenco. Veliko otrok z diagnozo ADHS nas »normalne« močno prekaša s kreativnostjo in domiselnostjo. Veliko otrok, ki ima razvito določeno praktičnost, ker jih vse vedno preveč pretrese (takoj bi menili, da imajo sindrom hipersenzibilnosti), razvije v vsakem socialnem okolju skrivnostno središče, ker je njihovo srce tako veliko, da imajo v njem prostor vsi soljudje. Seveda smo imeli to vrsto otroka – praktika, ustvarjalnega nemirnega duha, empatika – tudi prej, toda če se ne motim, jih zdaj srečujemo vedno več. Pogosto rečem, šole odpirajte glede na potrebe posebnih otrok, in zadoščeno bo vsem otrokom. S tem pa tudi celotni družbi. Pa smo spet pri triku evolucije. Razumeti je treba le znake.
To so precej pregrešne izjave glede na to, da se pri nas stremi k odličnosti, tekmovalnosti, zbiranju petic in pretiranemu obiskovanju zunajšolskih dejavnosti.
Ja, proces individualizacije se pospešuje. Otroci rečejo sebi v povprečju veliko prej jaz kot pred štiridesetimi, petdesetimi leti. Rubikon, ki ga tradicionalno poznamo kot krizo devetletnika, se začne že pri sedmih, osmih letih, puberteta se je prestavila na zgodnejši čas, najmanj za dve leti. Pri tem je treba upoštevati tudi netradicionalno asinhronost: medtem ko so otroci po eni strani (telesno in pogosto tudi intelektualno) prezgodaj dozoreli, pogosto
17.10.2014. (09:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja, proces individualizacije se pospešuje. Otroci rečejo sebi v povprečju veliko prej jaz kot pred štiridesetimi, petdesetimi leti. Rubikon, ki ga tradicionalno poznamo kot krizo devetletnika, se začne že pri sedmih, osmih letih, puberteta se je prestavila na zgodnejši čas, najmanj za dve leti. Pri tem je treba upoštevati tudi netradicionalno asinhronost: medtem ko so otroci po eni strani (telesno in pogosto tudi intelektualno) prezgodaj dozoreli, pogosto zaostaja socialno-čustvena zrelost. Zgodnja zahteva po samostojnosti je v nasprotju z dolgotrajno nesamostojnostjo in potrebo po zaščiti. Temeljno zorenje čutov je zdaj v svoji širini oškodovano, kar je preprosto povezano s civilizacijskimi pogoji, po drugi strani smo vedno znova začudeni, kako tankočutni, pametni in globoki so zdaj številni otroci. Dogaja se nekaj posebnega, česar sam, priznam, še vedno ne razumem povsem. Če se vrnem, trikov evolucije včasih ni mogoče doumeti. Tukaj imam pogosto v mislih Heglov izrek o zvijačnosti zgodovine. Otroci nas spominjajo na velik, domala pozabljen projekt, da uresničimo družbo s človeškim obrazom. Spodkopavajo temelje okamnelega sveta in nas vabijo na ples. Tragično je, da ne plešemo z njimi, temveč neomajno kričimo: Disciplina! Red! Pravila! Meje! Delavnost! Otroci morajo funkcionirati. Toda oni si želijo le igrati in plesati.
Gre za skrajne primere ali to velja že za večino staršev in otrok?
Večina staršev je boljših, kot je njihov sloves. Ne smemo jim vedno podtikati črnega Petra. Strah jih je. In ta strah jim navsezadnje povzročajo strokovnjaki. Tudi šola. Kar bi starši zlasti potrebovali, je več mirnosti, sem pa sodi samozaupanje. Treba je torej prenehati nenehno trobentati, kakšni nesposobneži so starši. Raje jih podprimo.
Tudi učiteljeve avtoritete ni več in jo pogrešamo, čeprav smo naredili vse, da mu jo odvzamemo.
Otroci nam jasno kažejo, da s staro, narejeno, arogantno avtoriteto ni več mogoče nič narediti. Prava avtoriteta temelji na zaupanju. Gre za vprašanje ustvarjanja odnosa. V prihodnje bodo otroci kot avtoritativne učitelje sprejeli tiste, ki jim bodo ponudili vzpostavitev pristnega odnosa. Kar avtoriteto največkrat spodkoplje, je vsaka oblika podcenjevalnega ravnanja z otroki. Tudi ko dela učitelj s prisilo, ruši svojo avtoriteto. Otroci so v tem primeru morebiti poslušni, a ne iz uvidevnosti ali celo ljubezni. Rudolf Steiner je vedno govoril o ljubljeni avtoriteti. Brez ljubezni zdaj ne gre nič več. In če imajo otroci svojega učitelja radi, nimajo strahu pred njim. To pojasnjuje dejstvo, da pri učiteljih, ki jih sami sprejmejo kot avtoriteto, nikakor niso vedno »pridni«. So pa pripravljeni sprejemati kompromise in pomagati.
Imajo učitelji sploh dovolj možnosti, da z učenci vzpostavijo zaupljiv odnos in tako izpolnijo svoje poslanstvo?
Ne. Učitelji niso svobodni, otroci niso svobodni, starši niso svobodni. In eno pogojuje drugo. Začarani krog. Solidarno bi se morali povezati, da bi ta krog presegli. To je tudi celostno družbeno vprašanje. Potrebujemo novo kulturo iskrenega, toplega zanimanja za otroka. Veliko preveč sodimo. V središče vseh pedagoških in izobraževalnih programov bi morali postaviti temo Umetnost negovanja in oblikovanja odnosov. Ključne besede: usposabljanje za posvečanje pozornosti, aktivna empatija, nenasilna komunikacija. Stari pojem vzgoje je odslužil. Otroci potrebujejo odrasle prijatelje, ki jim izkazujejo spoštovanje in ljubezen. Od otrok ne moremo pričakovati socialne kompetence, temveč jim moramo biti z dejanji zgled.
Današnje metode poučevanja, zato tudi vzgoje, so otroka izločile iz procesa odraščanja. Po večini so otroci preobremenjeni, opažamo, da so vsebine šolskega dela prezahtevne. Ali menite, da je otrok sploh kos tako visokim intelektualnim zahtevam?
Ne. Ali le na škodo svojega zdravja. Posledice so včasih vidne šele pozneje.
Vaša metoda je zelo drugačna od večine uveljavljenih. Ste nekakšen obrobnik. Kje iščete navdih in samozaupanje za terapevtsko delo?
V otrocih in z njimi. Čutim, da delam za resnično humano idejo pedagogike in terapevtskega dela ter da sodelujem pri velikem projektu človeštva. Tako je obrobništvo znosnejše.
3. Naša Korisnica Mejl Platforme Varnesa Šaran, dostavila nam je više materijala koje ćemo vam dostavljati u sledećim brojevima. Sada vam dostavljam u Prilogu Flajer “Šumska vila”, Waldorfska pedagofija u srcu. Prilažem i deo teksta Plana i programa pedagoške godine vrtića (s metodičkim uputama) Waldorfskog vrtića “Šumska vila” iz Zagreba., koji se odnosi na epohu JESEN:
1.Epoha – Jesen
Druga epoha u godini započinje u ponedjeljak 30. rujan i traje 4 tjedna. Obilježavaju ju Dani kruha i motiv kruha kao znak života. Polagano ćemo djecu uvoditi u hladnije, mračnije, jesenske dane s elementima svjetla.
Bajka koja se pripovijeda je „Sunčeva zraka“, a brojalica koja prethodi je „Jabuke“.
Pjesmice koje se pjevaju tokom ove epohe su „Jesen“ i na engleskom jeziku „The leaves be Green“.
Jesensko gestovno kolo nosi nazi
17.10.2014. (09:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jesensko gestovno kolo nosi naziv „Jesen u šumi“, a prstovna pjesmica je „Jack-o-Lantern“. U gestovnom kolu se pjeva i „Ja nosim svjetiljku svoju“.
Predškolarci nastavljaju tkanje, šivaju patuljke od filca i vune i sviraju pojednostavljenu melodiju „The leaves be green“.
Tete pripremaju zajedno s djecom lampione kakvi se opisuju u bajci.
BAJKA:
„Sunčeva zraka“
Jednom davno živio jedan dječak. Od svih godišnjih doba najdraže mu bijaše ljeto. Cijelo je ljeto trčao bos sa leptirima, skakutao po livadi kao skakavac, pjevao kao ptičica i pokušavao uloviti sunčeve zrake. Jednoga dana dok je bezbrižno ležao u visokoj travi promatrajući oblačiće na nebu, reče:
„Dragi brate Sunce, uskoro će hladni jesenski vjetrovi zapuhati i mrazovi posmrzavati, a noći će biti duge i hladne.“
Brat Sunce je pogurao oblačiće i rekao:
„Da, uskoro će biti jesen, postati će hladno i mračno. No, i za najhladnije zime , kada snijeg padne, kad je sve smrznuto i mračno, ti ćeš nositi toplinu i svjetlost.“
„Ali kako ću ju ja nositi, kad će biti hladno i mračno?“ – upita dječak.
„Dat ću ti jednu zraku, onda kada sagradiš malenu kućicu za nju. Ona će ti svjetliti put dok će trajati hladno i mračno razdoblje.“
I brat Sunce se sakrije iza oblaka. Dječak pođe kući razmišljajući kako će sagraditi kućicu za zraku. Uzeo je tanki list papira i obojao ga plavom i žutom bojom. Kada se osušio, izrezao je prozorčiće na papiru te ga oblikovao u lampion. Stavio je svijeću u nju i izašao van, dok je već mrak padao.
Dječak je držao lampion i upitao:
„Brate Sunce, napravio sam malenu kućicu za tvoju zraku. Molim te, možeš li mi poslati jednu svoju zraku? Čuvat ću ju dobro, obećajem ti!“
Zatim je brat Sunce koji je gotovo zaspao, prenuo se iz polusna i rekao:
„Napravi si divnu kućicu, divan lampion i kao nagradu, poklonit ću ti jednu svoju zraku!“
Odjednom je dječak ugledao kroz prozorčiće kako je jedan plamenčić zaplesao na vrhu svijeće. Oh, kako samo veselo i toplo svjetlo je svjetlilo iz dječakovog lampiona.
„Hvala ti, brate Sunce!“ – poviče dječak i odnese lampion sa zrakom kući, pažljivo kao da nosi vilinsko dijete.
Hvala Varnesi Šaran na divnim prilozima.
17.10.2014. (09:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Upoznajte baobab - afričko "drvo života" koje revitalizira organizam i vraća zdravlju ravnotežu Želite se pomladiti i biti puni energije, ojačati imunitet i poboljšati zdravlje?
Odgovor leži u afričkom drvu baobabu (lat. Adansonia), koji je u Africi poznat kao "drvo života". Gotovo svi njegovi dijelovi koriste se u prehrambene ili u medicinske svrhe. Nazivaju ga i "preokrenuto drvo" jer mu krošnja izgleda kao korijen.
Neka stabla baobaba starija su od tisuću godina i mogu u sebi imati rezerve od oko 10.000 litara vode.
To im pomaže da prežive duge suše pa tu pogodnost koriste i lokalni stanovnici koji ga, osim kao lijek i hranu, rabe kao izvor vode i zaklon.
Pročitajte cijeli članak
Prirodan lijek za infekcije, probleme s kožom i univerzalno sredstvo za dezinfekciju Eterično ulje čajevca
Pašteta od suncokreta: ukusan i zdrav namaz za cijelu obitelj Zamijenite nezdravi namaz s ukusnom, zdravom i hranjivom paštetom od suncokreta i orašastih plodova.
Ujutro će vam osigurati dovoljno energije za početak dana, a možete ga koristiti i za rođendane i okupljanja kao namaz na zdravim krekerima. Suncokretove sjemenke popržite par minuta u suhoj tavici.
Suncokret i sezam sameljite u multipraktiku, dodajte kikiriki, badem, češnjak/luk, začine (sol, papar) i malo prokuhane vode...
Pročitajte cijeli članak
Jedini oblik vitamina C koji organizam može apsorbirati u znatno većem omjeru, čak 75%. Natrij askorbat
Dobrobiti đumbira Đumbir (lat. Zingiber officinale) je trajna gomoljasta biljka iz porodice ljiljana poznata po svome korijenju.
Koristi se već tisućama godina kao lijek, začin, hrana i sredstvo za uljepšavanje. Ova biljka je podrijetlom iz Kine, ali sada se uzgaja u mnogim zemljama, uključujući Aziju, Indiju, Afriku i Karipske otoke.
Đumbir je ključna biljka u ajurvedskoj medicini. Popularan je u kuhinjama diljem svijeta zbog osebujnog ljutkastog okusa. Pročitajte cijeli članak
17.10.2014. (11:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Povezivanje sa svojim višim Ja i duhovnim vodičima
U petak 24. listopada s početkom u 17.30 organiziramo trotjedni tečaj (svakog petka i to 24.10, 31.10. i 07.11.) pod nazivom Povezivanje sa svojim višim Ja i duhovnim vodičima.
U životu često puta trebamo donositi teške odluke, koje imaju i posljedice po druge ljude oko nas i upravo u tim trenucima, nedostaje nam mudar savjet ili neko vodstvo koje će nam ukazati na najbolje riješenje.
Nekad nam je potrebna i podrška u neizvjesnim i teškim vremenima, a nekad trebamo nekoga tko može razumjeti i ima širinu pogleda na našu situaciju.
Na ovom trotjednom tečaju upoznat ćemo vas vašim višim sebstvom - vašim višim Ja, dijelom duše koje je uvijek povezano sa Izvorom, upoznat ćemo vas i tko su to naši duhovni vodiči i kako nam povezivanje sa njima može pomoći u našem svakodnevnom životu prepunom izazova.
Prije svega potrebno je stišati um i smirit misli, kako bi se mogli kvalitetno se opustiti kako i povezati se sa Božanskom energijom.
Također raznim tehnikama vizualizacije i vođene meditacije, moći ćete osjetiti svoje duhovno vodstvo, razvijati i osluškivati glas svog višeg Ja, koji će obogatiti vaš život i svijet, istovremeno pomažući vam da lakše prevladate prepreke i zaobiđete zamke svakodnevnice i svoj život učinite ispunjenijim i bogatijim.
Tako ćete u svoj život unijeti Svjetlost, mudrost i znanje nevidljivog svijeta i imati potpuno novi i prošireni pogled na život, ljude i situacije koje vas okružuju.
Tečaj je predviđen kao cjelina koji će se održavati tri tjedna svakog petka. Po završetku tečaja imat ćete uvid o tome tko su naši duhovni vodiči i moći ćete prikazanim tehnikama razvijati osjetljivost na svoj unutarnji glas i glas duhovnog vodstva. Radujemo se vašem dolasku
ENERGY CLUB - 5D
P.S. Zbog ograničenog broja mjesta molimo vas da svoj dolazak obavezno najavite na naš e-mail ili na mob. 095-536-58-71, najkasnije do četvrtka 23. listopada 2014.
P.P.S. Radionica se održava u našem prostoru na adresi Predovečka 20, Zagreb, a cijena je 300,00 kn po osobi za cjelokupni tečaj od tri tretmana.
Poštovani haiku pjesnici, dragi prijatelji ! Na prvom našem susretu u Delnicama 2013. godine i u mnogim kontaktima nakon toga nametnula se ideja o drugom susretu. Udruga „Goranski koraci“ raspisala je natječaj za haiku poeziju po kategorijama odrasli-učenici i temom planina-snijeg. Mnogobrojni vaši prekrasni radovi našli su svoje mjesto u zborniku radova, kao naravno i svi nagrađeni autori, te ovom prilikom uz susret, izmjenu iskustava i druženje, svi zajedno ćemo prisustvovati promociji prvog haiku zbornika prispjelih radova na našem području. Dakako, svako ukoričeno djelo raduje, ono je poput rođenja djeteta. Ono je nagovještaj nečeg novog, nečeg što veseli, oplemenjuje i obećava. Ono je početak, razvoj i budućnost ,uz želju bez kraja i zauvijek . S takvim željama i mislima u našem Gradu Delnicama zajedno ćemo se radovati uz zbornik haiku radova „ Oj, Delnice, grade pod Petehovcem „ Kao domaćini i organizatori htjeli bismo dati nekoliko važnih informacija, naputaka, sugestija, kako bi vaši dolasci i odlasci, boravak i druženje bili dio ugode i lijepog sjećanja na naš susret. Krenimo redom: prijevoz ( vlak iz Zagreba – za one koji bi došli vlakom)- polazak s glavnog kolodvora Zagreb 7,50 ( uz ugodnu vožnju i druženje, pokoju napisanu pjesmu ) dolazak u Delnice u 11.20. Za one koji ne poznaju grad slijedi (telefonski poziv Slavice ) doček i zajednički odlazak na mjesto susreta. 12,00 sati – doček gostiju u restoranu „ Tron „ Delnice – Supilova 45 13,00 sati - razgled turističkih destinacija u Gradu Delnicama – knjižnica i čitaonica Delnice u proslavi 140. godišnjice svojeg postojanja - izložba hajgi, šetnja gradom- Kuća Rački, Popovićev mlin 14,30 sati ručak u restorani „ Tron „ Delnice 15,30 do cca 17, 30 sati 2. HAIKU RECITAL DELNICE 2014. 18,14 sati polazak sa željezničkog kolodvora Delnice za Zagreb – dolazak u Zagreb glavni kolodvor u 21,00 sat Mjesto održavanja susreta: Delnice Mjesto okupljanja : Restoran „ Tron „ Razgled grada : 13,00 sati do 14,30 Ručak: 14,30 sati restoran „Tron“ Delnice Recital-promocija zbornika: Radnički dom Delnice
Poštovani, molim da cijenjene prijave za 2. haiku susret učinite kod predsjednice Udruge“ Goranski koraci“ Slavice Grgurić Pajnić ( organizator ) na mob 098 448 314 ili mail: gorancica56° gmail.com. Osim prijave molim zatražite i sve druge informacije kao i dogovore u svezi drugih načina dolaska u Delnice ( autobus, osobni automobil i slično. Pošto su ulice u rekonstrukcijama svakako ćemo dati i naputak za parking. Kod prijave treba potvrditi, ukoliko ste zainteresirani i rezervirati ručak ( po veoma povoljnoj cijeni-juha, pohano meso, salata, krumpir )u iznosu od 30,00 kn po osobi koju plača učesnik susreta. ( za vegetarijance i slično, za istu cijenu će pripremiti meni po dogovoru ) Napomena: dragi haiku pjesnici i pjesnikinje, dragi najmlađi učesnici recitala, čast nam je priopćiti da su svi autori , odlukom cijenjene komisije i razloga prvog zbornika radova na ovom prostoru ( koji su poslali svoje radove ) zastupljeni u zborniku, odnosno uz to podijeliti ćemo prvu nagradu, dvije druge i tri treće nagrade za odrasle kao i za učenike po temama planina i snijeg ukupno 24 nagrade. Na prijedlog predsjednice udruge „ Goranski koraci „ proglasiti ćemo i pjesmu zbornika- susreta recitala 2014. godine, te će toj pjesmi i autoru iste pripasti posebna nagrada.
Veselimo se susretu u Delnicama, zagrljajima sa prijateljima, lijepim sjećanjima i nadasve recitalu haiku pjesništva, koji je ove godine inspiriran temama snijeg i planina i prekrasnim pogledom iz Petehovca na naš grad u zagrljaju zimskog dana, kako govori i omotnica našeg zbornika. Sa svim informacijama do tada stojimo na raspolaganju , sa poštovanjem Udruga „ Goranski koraci „ Slavica Grgurić Pajnić
17.10.2014. (11:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Rijeka : Sevilla KAUČ SELEKTOR NA KANTRIDI: Kad Rijeka igra to je punkerski festival! Objavljeno: 03.10.2014. - 14:17 Na Kantridi se događala bajka. Sevilja nije djelovala kao momčad koja može nešto promijeniti. Svi su igrali daleko ispod mogućnosti. Ali, jebiga, ne bi Slaveni bili sjebani kao što jesu da im se događaju bajke KAKVA VELIKA LA MERDA: Pobijedili smo neriješenim rezultatom Piše: Marko Tomaš
MALA PRISTOJNA HRVATSKA
To da ja imam neki poremećaj nije nikakva tajna. Zbog njega pamtim neke nebitne stvari godinama. Zapamtio sam tako i jednu rečenicu napisanu u jednoj zaboravljenoj kolumni davne 2002. godine.
Te je godine jedan mali skromni klub osvojio titulu prvaka Hrvatske. Prvi i, za sada, posljednji put dogodilo se da netko mimo Dinama i Hajduka postane nogometni prvak Hrvatske. NK Zagreb s klupe je vodila Dinamova legenda Zlatko Kranjčar. Na terenu je glavnu riječ vodio Ivica Olić, tada opisivan tek kao brzanac bez puno smisla za nogomet, a danas s poštovanjem upisan u povijesne knjige klubova poput minhenskog Bayerna.
Elem, dogodilo se nogometno čudo te davne 2002. godine. Činilo se tada da je to mogući znak potpunog moralnog preobraženja tuđmanove hrvatske. Jer, po prvi put u Hrvatskoj nije pobjedio nahrvatskiji, niti najdugovječniji, niti najveći, niti najstariji, najbitniji, najjači, najherojskiji klub. Pobjedio je, eto, tamo neki, skromni, obični, pučki NK Zagreb.
Tim je povodom, ne sjećam se baš u kojoj novini, Boro Dežulović napisao rečenicu koju nikad neću zaboraviti:
Pobijedila je mala, pristojna Hrvatska iz Kranjčevićeve ulice!
Ništa, međutim, nije bilo od moralnog preobražaja Hrvatske. Nije to bio baš toliko povijesni trenutak. I, zato danas, ako krenete tražiti malu, skromnu, pristojnu Hrvatsku nećete poći u Kranjčevićevu ulicu, gdje odavno vlada patološka egomanija jednog umišljenog diktatora, krenut ćete, a gdje drugo nego prema Kvarneru, u grad, koji je svima sa strane uvijek djelovao kao neki drugi svijet. Tamo, u Portiću 3, već par godina gradi se jedna krajnje nemamićevska, nevincenttanovska, nogometna priča.
Mali, pristojni klub iz malog pristojnog grada, iz neke neostvarene Hrvatske, NK Rijeka raste iz godine u godinu, korak po korak klub se transformira, mijenja mentalitet i prijeti postati ono što za čim čezne svaki normalan čovjek na Balkanu. Bez bahaćenja, bez busanja u prsa, bez razbacivanja novcem kojeg nema, skromno, pristojno i racionalno poput skandinavaca, tako danas igra Rijeka vođena znanjem i raciom slovenskog trenera Matjaža Keka.
Tako bi otprilike trebala izgledati Borina mala, pristojna Hrvatska, isto kao i moja mala pristojna Bosna i Hercegovina. Ali, bojim se, niti Boro niti ja, nećemo dočekati da naše male, nebitne, ali bahate zemlje, promjene svoj mentalitet i sudbinu. Ali, zato, grad Rijeka i NK Rijeka imaju šansu prevazići ničim izazvanu kurčevitost i postizati onoliko koliko se može bez dramoleta i tereta povijesnog, presudnog i sličnog.
Naprosto, to mikropodneblje ima to u sebi, tu dozu skromnosti, poniznosti, pristojnosti, racionalnosti, koje su neophodne da katkad postigneš više od onoga što ti propisuju objektivne mogućnosti. Za razliku od kurčevite i bahate Hrvatske iz Maksimira i sa Poljuda, Hrvatske koja je veća od života, herojskija od Sparte itd. Niz možete nastaviti i sami.
PECIVO I PIVO
U Rijeku sam stigao u rano popodne. Pesimističan kao zagrebačko sivilo i pospan kao perspektive hrvatskog nakladništva i knjižarstva. Na Kvarneru je puhao blag vjetar, sunce je, nakon, zagrebačkih oblaka, djelovalo pomalo zasljepljujuće. To je bio dobar znak. Nadao sam se da neću pokisnuti kada te večeri dođem na čudnovati riječki stadion.
Ostavio sam stvari u hotelu, istuširao se i čekao dogovoreni sastanak s prijateljicom koja me pozvala u Rijeku na tribinu „Pisac i građanin“. Sretna okolnost je ta da se datum poklapao s gostovanjem osvajača Euroleaguea na Kantridi pa smo se dogovorili da ću doći dan ranije kako bismo uživo odgledali jednu od najvećih utakmica koje je klub iz Portića 3 igrao u novijoj povijesti.
Trebao sam kavu pa smo se zaputili na trsatsku Gradinu da se ispričamo i popijemo esspreso. Nismo dugo sjedili kad su krenuli pozivi od strane prijateljicinog supruga i njihove ekipe koja nas je čekala kako bismo krenuli prema Kantridi.
Naredna stanica bila je birtija nadomak riječkog filozofskog fakulteta. Bilo je vrijeme za popodnevno pivo. Nakon prvog piva, kao i svaki prosječan navijač, trebali smo određenu količinu pečenog tijesta kako bismo pripremili želudac za unos ogormnih doza tekućih navijačkih pomagala. Burek i lisnata peciva bila su logičan i sasvim pristojan izbor. Nakon toga nije bilo druge nego krenuti prema stadionu kako bismo prije tekme stigli popiti još par piva.
Takvi me prizori vrate godinama unatrag. Masa svijeta koja se sliva prema stadionu. Veselje, lagana euforija, pozitivna nervoza, iščekivanje, dovikivanje, šale i pošalice i u zraku, ona najljepša od svih stvari u čovjekovom životu – nada! Nada da ćeš se
17.10.2014. (17:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Takvi me prizori vrate godinama unatrag. Masa svijeta koja se sliva prema stadionu. Veselje, lagana euforija, pozitivna nervoza, iščekivanje, dovikivanje, šale i pošalice i u zraku, ona najljepša od svih stvari u čovjekovom životu – nada! Nada da ćeš se radovati barem na trenutak.
Takva je vibra bila ispred restorana Miramare preko puta stadiona Kantrida gdje se prije utakmica okupljaju riječki navijači i ispijaju količine piva koje bi namirile godišnje potrebe oveće kineske provincije za istom tekućinom. Ulica je bila potpuno zakrčena navijačima. Promet na glavnoj ulici gust, ali nitko se nije bunio kad bi morao stati gomili ljudi koja prelazi ulicu. To je, recimo, iz moje perspektive bio tipičan riječki prizor. Bilo gdje drugo, a bio sam i tu i tamo na utakmicama, bilo bi jebavanja rodbine na sve zamislive i nezamislive načine samo zato što želiš preći ulicu na pješačkom prijelazu.
Nakon par piva zaputili smo se prema stadionu uskim stepenicama koje vode kroz malu luku između stadiona i bazena Kantrida. Iako je to nije baš po UEFAinim propisima, ispred kluba navijača Armada, točno ispred ulaza na B sektor stadiona, točilo se, a što drugo, nego pivo. Imali smo karte za civilnu tribinu. Ipak smo mi ljudi koji lagano ulaze u srednje godine, svi izuzev moje prijateljice, ona je ipak nešto mlađa, ali i luda za nogometom na način kojeg se ja, kao izlječeni navijač, samo sjećam.
Ubijte me, možda sam stvarno stekao krivi dojam, možda se ni Riječanima takva opaska neće svidjeti, ali veći kaos, naguravanje i jebotijamater situacija bude na ulazu na nedjeljnu misu u mostarsku katedralu, nego na što je to bio slučaj sa ulaskom na Kantridu te jesenje večeri. Uostalom, čovjek primijeti ono što hoće. Stvarnost je stvarnost, ali mozak je stari prevarant.
VELIKA LA MERDA
Pogledali smo se i rekli: što bude bude, ovo je festival! Bočno od mene, udaljen nekih dvadesetak metara ispred gostujuće klupe stajao je čovjek za kojeg mislim da će biti jedan od najvećih svjetskih trenera u narednih par desetljećja, Unay Emery, živčani, strastveni Bask. Jebeš ga, tijekom zagrijavanja svi smo piljili u Baccu, Evera Banegu, Jose Antonia Reyesa, Iaga Aspasa. I ono malo optimizma pri pogledu na te igrače lagano je splašnjavalo.
Kantrida je bila puna. Prazan je bio samo sektor predviđen za gostujuće navijače. Kad je s Armadine tribine krenulo navijanje – tko ne skače za Sevilju! – cijeli je stadion skakutao. Navijačke pjesme koje su odjekivale s razglasa sve odreda su imale pankersku glazbenu podlogu što je, ako mene pitate, sasvim primjereno za Rijeku, taj, vjerojatno, najpankerskiji od svih južnoslavenskih gradova. To mi se svidjelo, nema polunarodnjačkih poskočica niti estradnih uspješnica kao što je to slučaj na većini balkasnkih stadiona.
Samo je par godina trebalo riječkom klubu da postane europski u smislu da na stadionu nisu samo standardne navijačke njuške. Oko mene je bila gomila djece i žena. Ali unatoč tome sjedeća mjesta su bila krajnje nepotrebna. Tijekom utakmice nitko nije sjedio osim igrača na klupama za rezerve. Navijanjem je upravljala Armadina tribina, a pratio ju je cijeli stadion. Nije to tipično ni za Rijeku, ali tijekom ove utakmice nije bilo ni trenutka pogrdnog i uvredljivog navijanja. Ono „HNS pederi nogomet ste sjebali“ ne računam kao takvo. To je uvredljivo jedino za gay populaciju. Nitko nije zaslužio da ih se stavlja u istu rečenicu sa nogometnim mafiozama mamićevskog tipa.
Na terenu se događalo ono što nitko nije očekivao. Unatoč svim savjetima i protivno logici Rijeka je odlučila voditi igru. Reklo bi se da takvo što odgovara kontraški nastrojenoj Emeryjevoj momčadi, ali Rijeka je igrala na posjed, strpljivo gradeći napade, koji su se većinom razbijali na tridesetak metara od Seviljinog gola. U nevjerici sam vrtio glavom smatrajući da Kek tim pristupom ide na ruku protivnicima.
Ali, on je očito znao nešto više od nas. Sevilja nije djelovala uvjerljivo. Očita je jedino bila razlika u snazi igrača. Riječka je momčad igrala po naputcima trenera, ali nervoza je bila vidljiva. Jedan meni izrazito drag igrač bio je potpuno zvan utakmice. To se vidjelo do samog početka.
Ivan Tomečak djelovao je kao da je pao s Marsa. Ali, u riječkom napadu igrao je dečko za kojeg se domah vidjelo da je posebno inspiriran, da mu se igra, samo nikako nije mogao doći do izražaja, barem u prvom dijelu utakmice. Andrej Kramarić sam se hrvao sa španjolskom obranom, pokušavao zadržati loptu, pokrenuti nešto konkretnije.
No, prije nego je Krama imao ikakvu šansu da nešto učini Tomečak je potpuno nepromišljeno u vlastitom šesnaesercu jednu poluvisoku loptu spustio ravno u noge Iaga Aspasa i Sevilja je povela. A što bi drugo frustrirani balkanski navijač pomislio nego da slijedi katastrofa. No, tako nešto nije bilo u planovima slovenskog nogometnog profesora Baltazara, Matjaža Keka.
U nastavak utakmice ušla je igrački potpuno ista, ali karakterno potpuno drugačija momčad Rijeke. Uz Kramarića na terenu se odjednom pojavio Mato Jaj
17.10.2014. (17:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U nastavak utakmice ušla je igrački potpuno ista, ali karakterno potpuno drugačija momčad Rijeke. Uz Kramarića na terenu se odjednom pojavio Mato Jajalo, odnekud je iskrsnuo i Moises, ukazao se i Leovac. Unay Emery je doslovno pizdio. Od njegovh pokreta i gestikulacija dala bi se sastaviti neka prilično sumanuta plesna koreografija. Ne razumijem španjolski baš najbolje, ali vjerujem da su majke pojednih Seviljinih igrača cijelo drugo poluvrijeme štucale.
Kramarić je izluđivao obranu Sevilje. Neke stvari ne možete dobro vidjeti na malom ekranu. Ali krenula je klasična španjolska tučnjava, ona koju ni sudac ne primijeti. Davno je Maradona govorio o tome kako španjolski braniči nemilice tuku a da to nitko ne vidi za razliku od talijanskih koji su naučeni uzimati ti loptu pravilnim postavljanjem. Kantrida je ključala, nešto se moglo naslutiti, bilo je u zraku, ali nismo mogli znati što. A onda je Kramarić primio loptu polulijevo, ušao u šesnaesterac, sjajno se zagradio, a Kolodziejczak ga ruši. Sudac Hansen pokazuje na penal a braniču Sevilje dodjeljuje izravni crveni karton. Andrej Kramarić, taj dečko, koji neopisivo podjseća na Eduarda Da Silvu iz najboljih dana svladao je Beta, koji je pogodio stranu, ali nije mogao ukrotiti precizan Kramin šut.
Kantrida je proključala. Emery je bio na rubu živčanog sloma. Rezervni sudac ga je neprekidno vraćao u trenerski prostor. Jugović je u prvom slijedećem napadu Rijeke promašio izrazito dobru priliku, ali ubrzo Rijeka, nošena euforijom postiže pogodak za preokret. Opet je Kramarić odigrao glavnu rolu, ušao je u šesnaesterac s lijevog krila i odigrao povratnu loptu koju je na jedvite jade ukrotio i pomalo sretno u mrežu Španjolaca pospremio povremeni BH reprezentativac Zoran Kvržić. Do tog trenutka Kvržić se borio ali je bio nemoćan protiv Španjolske obrane.
Ako je nakon izjednačujućeg gola Kantrida proključala, nakon Kvržićevog je potpuno poludila. Sevilja je gubila 2 prema 1 i imala igrača manje. Večer je obećavala. A ja sam umalo postao amajlija mojim prijateljima koji su već počeli govoriti da moram dolaziti na sve Rijekine euro tekme. Ono što je bilo iznenađujuće jeste to da ni tada riječki igrači nisu nabijali loptu što dalje od svog gola. Moram priznati da je to na tribinama izazivalo nervozu, ali riječki su braniči loptu iznosili kobinatorikom. Kramarić je dobijao užasne batine, ali uspjeli su Riječani stvoriti još dvije tri poluprilike. Cijeli je stadion u jednom trenutku sjeo na stolice, krenulo je bubnjanje po plastičnim naslonjačima i pjesma: ajme meni nije mi dobro!
Na Kantridi se događala bajka. Sevilja nije djelovala kao momčad koja može nešto promjeniti. Svi su igrali daleko ispod mogućnosti izuzev Stephana Mbie. Čak je i strašni Bacca djelovao kao prosječan BH španer. Ali, jebiga, ne bi Slaveni bili sjebani kao što jesu da im se događaju bajke. Na semaforu je, činilo se tako, već cijelu vječnost pisalo 90, kad je Tomečak zakasnio izaći na jedan centaršut a Mbia je spretno loptu pospremio u mrežu Ivana Vargića.
Kakva velika La Merda! Uzviknuo je neki tip iza mojih leđa. Luzerska se karma ne mijenja preko noći. Na jednom Armadinom transparentu bila je nacrtana ajkula iskeženog zubala oko koje je pisalo: gladni pobjeda! Nije to bila nevjerica, to što je zavladalo među navijačima, jer, jebiga, nismo li svi naviknuti na ovakve ishode utakmica.
Usranom se, jelte, ne da do potoka. Barem ne još, jer na Kantridi se malo po malo gradi jedna lijepa i za naše prilike neobična priča. Najteže je shvatiti da se nešto može naučiti i iz poraza, a čini se da to, prije svih, shvata slovenski trener na riječkoj klupi. Ne bi drugačije bilo moguće da jedna skromna, ali pametno složena momčad drži na konopcima pobjednika Euro league i jednu od najboljih španjolskih momčadi.
Naprosto na svakom koraku oko Kantride se vidi da se radi o dugoročnom racionalnom nogometnom projektu. Igrači Rijeke su ipak zaslužili aplauz koji ih je ispratio s terena, nisu se obrukali, nisu se uplašili, dečki su, naprosto, radili svoj posao najbolje što mogu. Za razliku od igrača Sevilje koje je pobješnjeli Emery poslao na kazneni trening još dok su se tribine praznile. Kakva velika La Merda! Nisam si to mogao izbiti iz glave. Sjetio sam se i natpisa koji je Mario Balotteli nosio na majici: why allways me! Why allways us! – mogu se pitati navijači s ovih prostora. Lakše bi bilo da se utakmica gubila pa da se došlo do boda. Ovako je, ipak, bilo teško sažvakati situaciju u kojoj si ispustio pobjedu u posljednjim trenucima utakmice. Al', jebiga, vrijeme nakon utakmice je vrijeme za pivo bilo slavljeničko bilo plačljivo, a ovo je bilo nešto između te dvije krajnosti.
Ispred Miramarea opet se skupila gomila navijača. Mamić United je gubio od Celtica 1 prema 0, ali ni to nije pretjerano radovalo riječke navijače. No, ni razočarenje nije prijetilo da se pretvori u neku frustriranu agresiju.
Drugari su me pitali za utisak, rekao sam iskreno, bez želje da se ikome uvlačim: bila je to najpristojnija
17.10.2014. (17:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drugari su me pitali za utisak, rekao sam iskreno, bez želje da se ikome uvlačim: bila je to najpristojnija i, paradoksalno, najpankerskija nogometna publika koju sam vidio u životu. Uostalom, gdje ste vi na stadionu doživjeli da vam se netko tko se provlači kroz vaš red ispričava? Gdje ste doživjeli da vam navijači nude dio stola kako bi vam svima bilo udobno i ugodno? Ja, jebiga, nisam nigdje. Osim u Rijeci. Nekako mi je ova utakmica objasnila cijeli misterij riječkog punka. Da se ne lažemo, ima i tu, i bilo ih je, raznih naci i inih svinjarija, jer gdje je gomila ljudi tu su i svinjarije, ali te večeri bila je to neka drugačija, civilizirana nogometna priča za kojom čezne svaki frustrirani nogometni zaljubljenik na ovim prostorima.
Na Kantridi se, barem u nogometnom smislu, gradi ona Borina mala, pristojna Hrvatska.
Znate, svako je pivo dobro, pogotovo kad je hladno, ali najbolje je ono koje piješ kad si rahat. A Riječani zaslužuju da budu rahat. Što biste vi drugo poželjeli ljudima kojima se u kafanskoj trenerskoj prepirci otme pomalo luzerska, ali, onako, luzerska na predivan pankerski način, takorekuć divnogubitnička rečenica: pobijedili smo 2: 2!
(zurnal.info) Pročitajte više tekstova sa pojmovima: Marko Tomaš, Kauč selektor, Rijeka
-------------------------------
Evo pa pažljivopročitaj kako nas riječane vide bosanci.Sve je istina! http://zurnal.ba/novost/18338/kauc-selektor-na-kantridi-kad-rijeka-igra-to -je-punkerski-festival-
------------------------------
lp, borivoj http://budan.blog.hr/
17.10.2014. (17:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Mišljenja sam da se nekako danas u moru pustih feministkinja sami feminizam izgubio. Svaka žena, i onaj tko se tako osjeća, bi trebao najjednostavnije činiti ono što želi činiti. Ako želiš biti domaćica, budi jebena domaćica, ili budi presjednik države, po meni razlike nema.
Komentar sa BLOG.hr - > Lyra Belacqua @ Pero u šaci
17.10.2014. (09:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
"JEZGRA JE SVAKOGA PLODA BOLJA OD
NJEGOVE KORE. GLEDAJ TIJELO KAO KORU,
A NA DUH GLEDAJ KAO NA JEZGRU". Dzalal Al-Din Rumi
17.10.2014. (09:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
17. listopada 2014.
U Bhagavad-Giti i u drugim svetim spisima moguće je pronaći nekoliko izjava koje se čine proturječnima. Primjerice, na jednom mjestu u Giti Gospod Kršna naglašava potrebu za akcijom, na drugom poziva na prianjanje uz dharmu, a na sljedećem potiče na odricanje od sve dharme i poziva na potpunu predaju Gospodu. Iako očigledne, te proturječnosti nisu kontradiktorne. Učenje se mijenja u skladu s duhovnim razvojem pojedinca kao i situacije u kojoj se nalazi. Morate obratiti pozornost na potpuno razumijevanje unutarnjeg značenja velikih učenja Avatara i mudraca prije nego što ih pokušate kritizirati. U tome se krije vaša lekcija.
(Božanski govor u Trayee Brindavan, srpanj 1988.)
Da biste probudili ljubav i suosjećanje, morate pročistiti svoja srca i uništiti ljubomoru i sebičnost. (Baba)
17.10.2014. (09:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Živimo v precej ugodnih razmerah, a vedno več otrok kaže simptome dezorientacije, življenjskega strahu, izčrpanosti in pobitosti.
Henning Köhler je strokovnjak za vzgojo. Njegova metoda temelji na specialno-pedagoški in umetniško-terapevtski praksi. Objavil je več knjig, v katerih obravnava pedagoške, psihološke in biografske teme, med drugim tudi bolezensko neješčnost – anoreksijo in mladostniško krizo. Po njegovem mnenju današnji otroci živijo v napetih odnosih med doslej uporabljenimi vzgojnimi vzorci in modernimi pedagoškimi prijemi, kar je zanje veliko breme, ob tem, da jih odrasli premalo razumemo. Najpogosteje problem ni skrit v otrokovem problematičnem vedenju, ampak v odraslih, ki se še niso naučili razumeti, kaj se v otroku pravzaprav hoče izraziti.
Starši v teh kriznih časih opažamo, da je vzgoja otrok vse težja in da imamo probleme vsi, odrasli in otroci. Kako bi presodili današnji čas in otroka v njem?
Da bi lahko na to vprašanje odgovoril vsaj približno temeljito, bi moral napisati knjigo. Knjigo o večjih tveganjih za civilizacijo, družbenih spremembah, spremenjenem življenjskem okolju. O kulturi novega kapitalizma in njenih vplivih na otrokovo psiho, izgubi resničnosti zaradi magije medijev in odtujenosti naravnih bogastev, izgubljenosti človeka v hipertehničnem svetu, šolskem sistemu v krizi, nesmiselnem pritisku po prilagajanju in delavnosti. O vseh psevdoznanstvenih neumnostih glede zgodnjega učenja. Poglejte, o veliko stvareh bi se lahko pogovarjala, toda bistvo problema je, da naš lepi novi svet očitno ni narejen za otroke. Skrb zbujajoče je dejstvo, da se povsod po Evropi tako imenovanim otrokom z motnjami vedenja v vedno večji količini predpisujejo psihofarmaki. Richard de Grandpre je napisal knjigo s podnaslovom: Generacija v bolniškem staležu. Tako bi lahko to opisali. Kolikor poznam razmere, je vse to v Nemčiji veliko huje, kot je v Sloveniji, toda val se bliža nezadržno tudi vam.
Kaj bi odrasli, starši in pedagogi, lahko naredili ob tako temačnih napovedih?
Najprej se moramo spomniti, kaj je otrok. Otroci so vihravi, neposlušni, nedisciplinirani, nezanesljivi, predrzni, impulzivni, zasanjani, željni svobode, radovedni, divji, radi eksperimentirajo, igrivi … In od glave do pete so naravnani na ljubezen. Komur se zdi to nadležno, ne more vzgajati in poučevati otrok. V naravi otroka sploh ni mogoče razumeti, koliko samonadzora, ubogljivosti, zatiranja impulzov in delavnosti pričakujemo že od prvošolčkov ali celo od štiri- ali petletnikov. Na tem mestu lahko tako že tisočič apeliram na starše, vzgojitelje in učitelje pa tudi na pripravljavce izobraževalnih programov in pedagoge: pustite otroku biti otrok! Dajte mu čas! Pustite ga, da se igra po mili volji! Pustite ga preprosto pri miru! Nehajte ga nenehno vzgajati!
So današnji otroci drugačni od otrok prejšnjih generacij? Od kod pravzaprav izvira ta njihova »drugačnost«?
Seveda so drugačni. Spreminjajo se časi in z njimi tudi otroci. Zdaj odraščajo v povsem drugačnem svetu kot pred desetletji. In trdim, naj zveni še tako čudno, da mnogi prinašajo s seboj posebne lastnosti, ki jih naš čas potrebuje. Zdi se mi kot trik evolucije: kot da bi se naraščaj opremil z darovi, s katerimi bo sredi starega vzbrstelo potrebno novo. Tragika je v tem, da te posebne lastnosti pogosto prezremo ali jih premalo cenimo, ker je pedagoški pogled postal pogled iskanja napak. Prisilno stremimo za tem, česa otroci ne bodo zmogli, pri tem pa prezremo, kakšno bogastvo nosijo v sebi.
Lahko navedete konkretne primere? Česa odrasli ne opazimo pri otrocih?
Veliko otrok, ki pri devetih ali desetih letih še ne znajo pisati brez napak, ima izjemno praktično inteligenco. Veliko otrok z diagnozo ADHS nas »normalne« močno prekaša s kreativnostjo in domiselnostjo. Veliko otrok, ki ima razvito določeno praktičnost, ker jih vse vedno preveč pretrese (takoj bi menili, da imajo sindrom hipersenzibilnosti), razvije v vsakem socialnem okolju skrivnostno središče, ker je njihovo srce tako veliko, da imajo v njem prostor vsi soljudje. Seveda smo imeli to vrsto otroka – praktika, ustvarjalnega nemirnega duha, empatika – tudi prej, toda če se ne motim, jih zdaj srečujemo vedno več. Pogosto rečem, šole odpirajte glede na potrebe posebnih otrok, in zadoščeno bo vsem otrokom. S tem pa tudi celotni družbi. Pa smo spet pri triku evolucije. Razumeti je treba le znake.
To so precej pregrešne izjave glede na to, da se pri nas stremi k odličnosti, tekmovalnosti, zbiranju petic in pretiranemu obiskovanju zunajšolskih dejavnosti.
Ja, proces individualizacije se pospešuje. Otroci rečejo sebi v povprečju veliko prej jaz kot pred štiridesetimi, petdesetimi leti. Rubikon, ki ga tradicionalno poznamo kot krizo devetletnika, se začne že pri sedmih, osmih letih, puberteta se je prestavila na zgodnejši čas, najmanj za dve leti. Pri tem je treba upoštevati tudi netradicionalno asinhronost: medtem ko so otroci po eni strani (telesno in pogosto tudi intelektualno) prezgodaj dozoreli, pogosto
17.10.2014. (09:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Ja, proces individualizacije se pospešuje. Otroci rečejo sebi v povprečju veliko prej jaz kot pred štiridesetimi, petdesetimi leti. Rubikon, ki ga tradicionalno poznamo kot krizo devetletnika, se začne že pri sedmih, osmih letih, puberteta se je prestavila na zgodnejši čas, najmanj za dve leti. Pri tem je treba upoštevati tudi netradicionalno asinhronost: medtem ko so otroci po eni strani (telesno in pogosto tudi intelektualno) prezgodaj dozoreli, pogosto zaostaja socialno-čustvena zrelost. Zgodnja zahteva po samostojnosti je v nasprotju z dolgotrajno nesamostojnostjo in potrebo po zaščiti. Temeljno zorenje čutov je zdaj v svoji širini oškodovano, kar je preprosto povezano s civilizacijskimi pogoji, po drugi strani smo vedno znova začudeni, kako tankočutni, pametni in globoki so zdaj številni otroci. Dogaja se nekaj posebnega, česar sam, priznam, še vedno ne razumem povsem. Če se vrnem, trikov evolucije včasih ni mogoče doumeti. Tukaj imam pogosto v mislih Heglov izrek o zvijačnosti zgodovine. Otroci nas spominjajo na velik, domala pozabljen projekt, da uresničimo družbo s človeškim obrazom. Spodkopavajo temelje okamnelega sveta in nas vabijo na ples. Tragično je, da ne plešemo z njimi, temveč neomajno kričimo: Disciplina! Red! Pravila! Meje! Delavnost! Otroci morajo funkcionirati. Toda oni si želijo le igrati in plesati.
Gre za skrajne primere ali to velja že za večino staršev in otrok?
Večina staršev je boljših, kot je njihov sloves. Ne smemo jim vedno podtikati črnega Petra. Strah jih je. In ta strah jim navsezadnje povzročajo strokovnjaki. Tudi šola. Kar bi starši zlasti potrebovali, je več mirnosti, sem pa sodi samozaupanje. Treba je torej prenehati nenehno trobentati, kakšni nesposobneži so starši. Raje jih podprimo.
Tudi učiteljeve avtoritete ni več in jo pogrešamo, čeprav smo naredili vse, da mu jo odvzamemo.
Otroci nam jasno kažejo, da s staro, narejeno, arogantno avtoriteto ni več mogoče nič narediti. Prava avtoriteta temelji na zaupanju. Gre za vprašanje ustvarjanja odnosa. V prihodnje bodo otroci kot avtoritativne učitelje sprejeli tiste, ki jim bodo ponudili vzpostavitev pristnega odnosa. Kar avtoriteto največkrat spodkoplje, je vsaka oblika podcenjevalnega ravnanja z otroki. Tudi ko dela učitelj s prisilo, ruši svojo avtoriteto. Otroci so v tem primeru morebiti poslušni, a ne iz uvidevnosti ali celo ljubezni. Rudolf Steiner je vedno govoril o ljubljeni avtoriteti. Brez ljubezni zdaj ne gre nič več. In če imajo otroci svojega učitelja radi, nimajo strahu pred njim. To pojasnjuje dejstvo, da pri učiteljih, ki jih sami sprejmejo kot avtoriteto, nikakor niso vedno »pridni«. So pa pripravljeni sprejemati kompromise in pomagati.
Imajo učitelji sploh dovolj možnosti, da z učenci vzpostavijo zaupljiv odnos in tako izpolnijo svoje poslanstvo?
Ne. Učitelji niso svobodni, otroci niso svobodni, starši niso svobodni. In eno pogojuje drugo. Začarani krog. Solidarno bi se morali povezati, da bi ta krog presegli. To je tudi celostno družbeno vprašanje. Potrebujemo novo kulturo iskrenega, toplega zanimanja za otroka. Veliko preveč sodimo. V središče vseh pedagoških in izobraževalnih programov bi morali postaviti temo Umetnost negovanja in oblikovanja odnosov. Ključne besede: usposabljanje za posvečanje pozornosti, aktivna empatija, nenasilna komunikacija. Stari pojem vzgoje je odslužil. Otroci potrebujejo odrasle prijatelje, ki jim izkazujejo spoštovanje in ljubezen. Od otrok ne moremo pričakovati socialne kompetence, temveč jim moramo biti z dejanji zgled.
Današnje metode poučevanja, zato tudi vzgoje, so otroka izločile iz procesa odraščanja. Po večini so otroci preobremenjeni, opažamo, da so vsebine šolskega dela prezahtevne. Ali menite, da je otrok sploh kos tako visokim intelektualnim zahtevam?
Ne. Ali le na škodo svojega zdravja. Posledice so včasih vidne šele pozneje.
Vaša metoda je zelo drugačna od večine uveljavljenih. Ste nekakšen obrobnik. Kje iščete navdih in samozaupanje za terapevtsko delo?
V otrocih in z njimi. Čutim, da delam za resnično humano idejo pedagogike in terapevtskega dela ter da sodelujem pri velikem projektu človeštva. Tako je obrobništvo znosnejše.
3. Naša Korisnica Mejl Platforme Varnesa Šaran, dostavila nam je više materijala koje ćemo vam dostavljati u sledećim brojevima. Sada vam dostavljam u Prilogu Flajer “Šumska vila”, Waldorfska pedagofija u srcu. Prilažem i deo teksta Plana i programa pedagoške godine vrtića (s metodičkim uputama) Waldorfskog vrtića “Šumska vila” iz Zagreba.,
koji se odnosi na epohu JESEN:
1.Epoha – Jesen
Druga epoha u godini započinje u ponedjeljak 30. rujan i traje 4 tjedna. Obilježavaju ju Dani kruha i motiv kruha kao znak života. Polagano ćemo djecu uvoditi u hladnije, mračnije, jesenske dane s elementima svjetla.
Bajka koja se pripovijeda je „Sunčeva zraka“, a brojalica koja prethodi je „Jabuke“.
Pjesmice koje se pjevaju tokom ove epohe su „Jesen“ i na engleskom jeziku „The leaves be Green“.
Jesensko gestovno kolo nosi nazi
17.10.2014. (09:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Jesensko gestovno kolo nosi naziv „Jesen u šumi“, a prstovna pjesmica je „Jack-o-Lantern“. U gestovnom kolu se pjeva i „Ja nosim svjetiljku svoju“.
Predškolarci nastavljaju tkanje, šivaju patuljke od filca i vune i sviraju pojednostavljenu melodiju „The leaves be green“.
Tete pripremaju zajedno s djecom lampione kakvi se opisuju u bajci.
BAJKA:
„Sunčeva zraka“
Jednom davno živio jedan dječak. Od svih godišnjih doba najdraže mu bijaše ljeto. Cijelo je ljeto trčao bos sa leptirima, skakutao po livadi kao skakavac, pjevao kao ptičica i pokušavao uloviti sunčeve zrake. Jednoga dana dok je bezbrižno ležao u visokoj travi promatrajući oblačiće na nebu, reče:
„Dragi brate Sunce, uskoro će hladni jesenski vjetrovi zapuhati i mrazovi posmrzavati, a noći će biti duge i hladne.“
Brat Sunce je pogurao oblačiće i rekao:
„Da, uskoro će biti jesen, postati će hladno i mračno. No, i za najhladnije zime , kada snijeg padne, kad je sve smrznuto i mračno, ti ćeš nositi toplinu i svjetlost.“
„Ali kako ću ju ja nositi, kad će biti hladno i mračno?“ – upita dječak.
„Dat ću ti jednu zraku, onda kada sagradiš malenu kućicu za nju. Ona će ti svjetliti put dok će trajati hladno i mračno razdoblje.“
I brat Sunce se sakrije iza oblaka. Dječak pođe kući razmišljajući kako će sagraditi kućicu za zraku. Uzeo je tanki list papira i obojao ga plavom i žutom bojom. Kada se osušio, izrezao je prozorčiće na papiru te ga oblikovao u lampion. Stavio je svijeću u nju i izašao van, dok je već mrak padao.
Dječak je držao lampion i upitao:
„Brate Sunce, napravio sam malenu kućicu za tvoju zraku. Molim te, možeš li mi poslati jednu svoju zraku? Čuvat ću ju dobro, obećajem ti!“
Zatim je brat Sunce koji je gotovo zaspao, prenuo se iz polusna i rekao:
„Napravi si divnu kućicu, divan lampion i kao nagradu, poklonit ću ti jednu svoju zraku!“
Odjednom je dječak ugledao kroz prozorčiće kako je jedan plamenčić zaplesao na vrhu svijeće. Oh, kako samo veselo i toplo svjetlo je svjetlilo iz dječakovog lampiona.
„Hvala ti, brate Sunce!“ – poviče dječak i odnese lampion sa zrakom kući, pažljivo kao da nosi vilinsko dijete.
Hvala Varnesi Šaran na divnim prilozima.
17.10.2014. (09:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Upoznajte baobab - afričko "drvo života" koje revitalizira organizam i vraća zdravlju ravnotežu
Želite se pomladiti i biti puni energije, ojačati imunitet i poboljšati zdravlje?
Odgovor leži u afričkom drvu baobabu (lat. Adansonia), koji je u Africi poznat kao "drvo života".
Gotovo svi njegovi dijelovi koriste se u prehrambene ili u medicinske svrhe.
Nazivaju ga i "preokrenuto drvo" jer mu krošnja izgleda kao korijen.
Neka stabla baobaba starija su od tisuću godina i mogu u sebi imati rezerve od oko 10.000 litara vode.
To im pomaže da prežive duge suše pa tu pogodnost koriste i lokalni stanovnici koji ga, osim kao lijek i hranu, rabe kao izvor vode i zaklon.
Pročitajte cijeli članak
Prirodan lijek za infekcije, probleme s kožom i univerzalno sredstvo za dezinfekciju
Eterično ulje čajevca
Pašteta od suncokreta: ukusan i zdrav namaz za cijelu obitelj
Zamijenite nezdravi namaz s ukusnom, zdravom i hranjivom paštetom od suncokreta i orašastih plodova.
Ujutro će vam osigurati dovoljno energije za početak dana, a možete ga koristiti i za rođendane i okupljanja kao namaz na zdravim krekerima.
Suncokretove sjemenke popržite par minuta u suhoj tavici.
Suncokret i sezam sameljite u multipraktiku, dodajte kikiriki, badem, češnjak/luk, začine (sol, papar) i malo prokuhane vode...
Pročitajte cijeli članak
Jedini oblik vitamina C koji organizam može apsorbirati u znatno većem omjeru, čak 75%.
Natrij askorbat
Dobrobiti đumbira
Đumbir (lat. Zingiber officinale) je trajna gomoljasta biljka iz porodice ljiljana poznata po svome korijenju.
Koristi se već tisućama godina kao lijek, začin, hrana i sredstvo za uljepšavanje.
Ova biljka je podrijetlom iz Kine, ali sada se uzgaja u mnogim zemljama, uključujući Aziju, Indiju, Afriku i Karipske otoke.
Đumbir je ključna biljka u ajurvedskoj medicini. Popularan je u kuhinjama diljem svijeta zbog osebujnog ljutkastog okusa.
Pročitajte cijeli članak
17.10.2014. (11:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Povezivanje sa svojim višim Ja i duhovnim vodičima
U petak 24. listopada s početkom u 17.30 organiziramo trotjedni tečaj (svakog petka i to 24.10, 31.10. i 07.11.) pod nazivom Povezivanje sa svojim višim Ja i duhovnim vodičima.
U životu često puta trebamo donositi teške odluke, koje imaju i posljedice po druge ljude oko nas i upravo u tim trenucima, nedostaje nam mudar savjet ili neko vodstvo koje će nam ukazati na najbolje riješenje.
Nekad nam je potrebna i podrška u neizvjesnim i teškim vremenima, a nekad trebamo nekoga tko može razumjeti i ima širinu pogleda na našu situaciju.
Na ovom trotjednom tečaju upoznat ćemo vas vašim višim sebstvom - vašim višim Ja, dijelom duše koje je uvijek povezano sa Izvorom, upoznat ćemo vas i tko su to naši duhovni vodiči i kako nam povezivanje sa njima može pomoći u našem svakodnevnom životu prepunom izazova.
Prije svega potrebno je stišati um i smirit misli, kako bi se mogli kvalitetno se opustiti kako i povezati se sa Božanskom energijom.
Također raznim tehnikama vizualizacije i vođene meditacije, moći ćete osjetiti svoje duhovno vodstvo, razvijati i osluškivati glas svog višeg Ja, koji će obogatiti vaš život i svijet, istovremeno pomažući vam da lakše prevladate prepreke i zaobiđete zamke svakodnevnice i svoj život učinite ispunjenijim i bogatijim.
Tako ćete u svoj život unijeti Svjetlost, mudrost i znanje nevidljivog svijeta i imati potpuno novi i prošireni pogled na život, ljude i situacije koje vas okružuju.
Tečaj je predviđen kao cjelina koji će se održavati tri tjedna svakog petka. Po završetku tečaja imat ćete uvid o tome tko su naši duhovni vodiči i moći ćete prikazanim tehnikama razvijati osjetljivost na svoj unutarnji glas i glas duhovnog vodstva.
Radujemo se vašem dolasku
ENERGY CLUB - 5D
P.S.
Zbog ograničenog broja mjesta molimo vas da svoj dolazak obavezno najavite na naš e-mail ili na mob. 095-536-58-71, najkasnije do četvrtka 23. listopada 2014.
P.P.S.
Radionica se održava u našem prostoru na adresi Predovečka 20, Zagreb, a cijena je 300,00 kn po osobi za cjelokupni tečaj od tri tretmana.
Copyright © 2014 Energy club - 5. dimenzija, All rights reserved.
Energy club 5D
Our mailing address is:
Energy club - 5. dimenzija
Horvaćanska 160
Zagreb 10000
Croatia
17.10.2014. (11:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
2. HAIKU RECITAL DELNICE 2014.
25. listopada 2014.
PROMOCIJA ZBORNIKA HAIKU RADOVA „ OJ, DELNICE, GRADE POD PETEHOVCEM „
Poštovani haiku pjesnici, dragi prijatelji !
Na prvom našem susretu u Delnicama 2013. godine i u mnogim kontaktima nakon toga nametnula se ideja o drugom susretu. Udruga „Goranski koraci“ raspisala je natječaj za haiku poeziju po kategorijama odrasli-učenici i temom planina-snijeg. Mnogobrojni vaši prekrasni radovi našli su svoje mjesto u zborniku radova, kao naravno i svi nagrađeni autori, te ovom prilikom uz susret, izmjenu iskustava i druženje, svi zajedno ćemo prisustvovati promociji prvog haiku zbornika prispjelih radova na našem području. Dakako, svako ukoričeno djelo raduje, ono je poput rođenja djeteta. Ono je nagovještaj nečeg novog, nečeg što veseli, oplemenjuje i obećava. Ono je početak, razvoj i budućnost ,uz želju bez kraja i zauvijek . S takvim željama i mislima u našem Gradu Delnicama zajedno ćemo se radovati uz zbornik haiku radova „ Oj, Delnice, grade pod Petehovcem „
Kao domaćini i organizatori htjeli bismo dati nekoliko važnih informacija, naputaka, sugestija, kako bi vaši dolasci i odlasci, boravak i druženje bili dio ugode i lijepog sjećanja na naš susret.
Krenimo redom: prijevoz ( vlak iz Zagreba – za one koji bi došli vlakom)- polazak s glavnog kolodvora Zagreb 7,50 ( uz ugodnu vožnju i druženje, pokoju napisanu pjesmu ) dolazak u Delnice u 11.20. Za one koji ne poznaju grad slijedi (telefonski poziv Slavice ) doček i zajednički odlazak na mjesto susreta.
12,00 sati – doček gostiju u restoranu „ Tron „ Delnice – Supilova 45
13,00 sati - razgled turističkih destinacija u Gradu Delnicama – knjižnica i čitaonica Delnice u proslavi 140. godišnjice svojeg postojanja - izložba hajgi, šetnja gradom- Kuća Rački, Popovićev mlin
14,30 sati ručak u restorani „ Tron „ Delnice
15,30 do cca 17, 30 sati 2. HAIKU RECITAL DELNICE 2014.
18,14 sati polazak sa željezničkog kolodvora Delnice za Zagreb – dolazak u Zagreb glavni kolodvor u 21,00 sat
Mjesto održavanja susreta: Delnice
Mjesto okupljanja : Restoran „ Tron „
Razgled grada : 13,00 sati do 14,30
Ručak: 14,30 sati restoran „Tron“ Delnice
Recital-promocija zbornika: Radnički dom Delnice
Poštovani, molim da cijenjene prijave za 2. haiku susret učinite kod predsjednice Udruge“ Goranski koraci“ Slavice Grgurić Pajnić ( organizator ) na mob 098 448 314 ili mail: gorancica56° gmail.com.
Osim prijave molim zatražite i sve druge informacije kao i dogovore u svezi drugih načina dolaska u Delnice ( autobus, osobni automobil i slično. Pošto su ulice u rekonstrukcijama svakako ćemo dati i naputak za parking. Kod prijave treba potvrditi, ukoliko ste zainteresirani i rezervirati ručak ( po veoma povoljnoj cijeni-juha, pohano meso, salata, krumpir )u iznosu od 30,00 kn po osobi koju plača učesnik susreta. ( za vegetarijance i slično, za istu cijenu će pripremiti meni po dogovoru )
Napomena: dragi haiku pjesnici i pjesnikinje, dragi najmlađi učesnici recitala, čast nam je priopćiti da su svi autori , odlukom cijenjene komisije i razloga prvog zbornika radova na ovom prostoru ( koji su poslali svoje radove ) zastupljeni u zborniku, odnosno uz to podijeliti ćemo prvu nagradu, dvije druge i tri treće nagrade za odrasle kao i za učenike po temama planina i snijeg ukupno 24 nagrade. Na prijedlog predsjednice udruge „ Goranski koraci „ proglasiti ćemo i pjesmu zbornika- susreta recitala 2014. godine, te će toj pjesmi i autoru iste pripasti posebna nagrada.
Veselimo se susretu u Delnicama, zagrljajima sa prijateljima, lijepim sjećanjima i nadasve recitalu haiku pjesništva, koji je ove godine inspiriran temama snijeg i planina i prekrasnim pogledom iz Petehovca na naš grad u zagrljaju zimskog dana, kako govori i omotnica našeg zbornika.
Sa svim informacijama do tada stojimo na raspolaganju ,
sa poštovanjem Udruga „ Goranski koraci „
Slavica Grgurić Pajnić
17.10.2014. (11:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Rijeka : Sevilla
KAUČ SELEKTOR NA KANTRIDI: Kad Rijeka igra to je punkerski festival!
Objavljeno: 03.10.2014. - 14:17
Na Kantridi se događala bajka. Sevilja nije djelovala kao momčad koja može nešto promijeniti. Svi su igrali daleko ispod mogućnosti. Ali, jebiga, ne bi Slaveni bili sjebani kao što jesu da im se događaju bajke
KAKVA VELIKA LA MERDA: Pobijedili smo neriješenim rezultatom
Piše: Marko Tomaš
MALA PRISTOJNA HRVATSKA
To da ja imam neki poremećaj nije nikakva tajna. Zbog njega pamtim neke nebitne stvari godinama. Zapamtio sam tako i jednu rečenicu napisanu u jednoj zaboravljenoj kolumni davne 2002. godine.
Te je godine jedan mali skromni klub osvojio titulu prvaka Hrvatske. Prvi i, za sada, posljednji put dogodilo se da netko mimo Dinama i Hajduka postane nogometni prvak Hrvatske. NK Zagreb s klupe je vodila Dinamova legenda Zlatko Kranjčar. Na terenu je glavnu riječ vodio Ivica Olić, tada opisivan tek kao brzanac bez puno smisla za nogomet, a danas s poštovanjem upisan u povijesne knjige klubova poput minhenskog Bayerna.
Elem, dogodilo se nogometno čudo te davne 2002. godine. Činilo se tada da je to mogući znak potpunog moralnog preobraženja tuđmanove hrvatske. Jer, po prvi put u Hrvatskoj nije pobjedio nahrvatskiji, niti najdugovječniji, niti najveći, niti najstariji, najbitniji, najjači, najherojskiji klub. Pobjedio je, eto, tamo neki, skromni, obični, pučki NK Zagreb.
Tim je povodom, ne sjećam se baš u kojoj novini, Boro Dežulović napisao rečenicu koju nikad neću zaboraviti:
Pobijedila je mala, pristojna Hrvatska iz Kranjčevićeve ulice!
Ništa, međutim, nije bilo od moralnog preobražaja Hrvatske. Nije to bio baš toliko povijesni trenutak. I, zato danas, ako krenete tražiti malu, skromnu, pristojnu Hrvatsku nećete poći u Kranjčevićevu ulicu, gdje odavno vlada patološka egomanija jednog umišljenog diktatora, krenut ćete, a gdje drugo nego prema Kvarneru, u grad, koji je svima sa strane uvijek djelovao kao neki drugi svijet. Tamo, u Portiću 3, već par godina gradi se jedna krajnje nemamićevska, nevincenttanovska, nogometna priča.
Mali, pristojni klub iz malog pristojnog grada, iz neke neostvarene Hrvatske, NK Rijeka raste iz godine u godinu, korak po korak klub se transformira, mijenja mentalitet i prijeti postati ono što za čim čezne svaki normalan čovjek na Balkanu. Bez bahaćenja, bez busanja u prsa, bez razbacivanja novcem kojeg nema, skromno, pristojno i racionalno poput skandinavaca, tako danas igra Rijeka vođena znanjem i raciom slovenskog trenera Matjaža Keka.
Tako bi otprilike trebala izgledati Borina mala, pristojna Hrvatska, isto kao i moja mala pristojna Bosna i Hercegovina. Ali, bojim se, niti Boro niti ja, nećemo dočekati da naše male, nebitne, ali bahate zemlje, promjene svoj mentalitet i sudbinu. Ali, zato, grad Rijeka i NK Rijeka imaju šansu prevazići ničim izazvanu kurčevitost i postizati onoliko koliko se može bez dramoleta i tereta povijesnog, presudnog i sličnog.
Naprosto, to mikropodneblje ima to u sebi, tu dozu skromnosti, poniznosti, pristojnosti, racionalnosti, koje su neophodne da katkad postigneš više od onoga što ti propisuju objektivne mogućnosti. Za razliku od kurčevite i bahate Hrvatske iz Maksimira i sa Poljuda, Hrvatske koja je veća od života, herojskija od Sparte itd. Niz možete nastaviti i sami.
PECIVO I PIVO
U Rijeku sam stigao u rano popodne. Pesimističan kao zagrebačko sivilo i pospan kao perspektive hrvatskog nakladništva i knjižarstva. Na Kvarneru je puhao blag vjetar, sunce je, nakon, zagrebačkih oblaka, djelovalo pomalo zasljepljujuće. To je bio dobar znak. Nadao sam se da neću pokisnuti kada te večeri dođem na čudnovati riječki stadion.
Ostavio sam stvari u hotelu, istuširao se i čekao dogovoreni sastanak s prijateljicom koja me pozvala u Rijeku na tribinu „Pisac i građanin“. Sretna okolnost je ta da se datum poklapao s gostovanjem osvajača Euroleaguea na Kantridi pa smo se dogovorili da ću doći dan ranije kako bismo uživo odgledali jednu od najvećih utakmica koje je klub iz Portića 3 igrao u novijoj povijesti.
Trebao sam kavu pa smo se zaputili na trsatsku Gradinu da se ispričamo i popijemo esspreso. Nismo dugo sjedili kad su krenuli pozivi od strane prijateljicinog supruga i njihove ekipe koja nas je čekala kako bismo krenuli prema Kantridi.
Naredna stanica bila je birtija nadomak riječkog filozofskog fakulteta. Bilo je vrijeme za popodnevno pivo. Nakon prvog piva, kao i svaki prosječan navijač, trebali smo određenu količinu pečenog tijesta kako bismo pripremili želudac za unos ogormnih doza tekućih navijačkih pomagala. Burek i lisnata peciva bila su logičan i sasvim pristojan izbor. Nakon toga nije bilo druge nego krenuti prema stadionu kako bismo prije tekme stigli popiti još par piva.
Takvi me prizori vrate godinama unatrag. Masa svijeta koja se sliva prema stadionu. Veselje, lagana euforija, pozitivna nervoza, iščekivanje, dovikivanje, šale i pošalice i u zraku, ona najljepša od svih stvari u čovjekovom životu – nada! Nada da ćeš se
17.10.2014. (17:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Takvi me prizori vrate godinama unatrag. Masa svijeta koja se sliva prema stadionu. Veselje, lagana euforija, pozitivna nervoza, iščekivanje, dovikivanje, šale i pošalice i u zraku, ona najljepša od svih stvari u čovjekovom životu – nada! Nada da ćeš se radovati barem na trenutak.
Takva je vibra bila ispred restorana Miramare preko puta stadiona Kantrida gdje se prije utakmica okupljaju riječki navijači i ispijaju količine piva koje bi namirile godišnje potrebe oveće kineske provincije za istom tekućinom. Ulica je bila potpuno zakrčena navijačima. Promet na glavnoj ulici gust, ali nitko se nije bunio kad bi morao stati gomili ljudi koja prelazi ulicu. To je, recimo, iz moje perspektive bio tipičan riječki prizor. Bilo gdje drugo, a bio sam i tu i tamo na utakmicama, bilo bi jebavanja rodbine na sve zamislive i nezamislive načine samo zato što želiš preći ulicu na pješačkom prijelazu.
Nakon par piva zaputili smo se prema stadionu uskim stepenicama koje vode kroz malu luku između stadiona i bazena Kantrida. Iako je to nije baš po UEFAinim propisima, ispred kluba navijača Armada, točno ispred ulaza na B sektor stadiona, točilo se, a što drugo, nego pivo. Imali smo karte za civilnu tribinu. Ipak smo mi ljudi koji lagano ulaze u srednje godine, svi izuzev moje prijateljice, ona je ipak nešto mlađa, ali i luda za nogometom na način kojeg se ja, kao izlječeni navijač, samo sjećam.
Ubijte me, možda sam stvarno stekao krivi dojam, možda se ni Riječanima takva opaska neće svidjeti, ali veći kaos, naguravanje i jebotijamater situacija bude na ulazu na nedjeljnu misu u mostarsku katedralu, nego na što je to bio slučaj sa ulaskom na Kantridu te jesenje večeri. Uostalom, čovjek primijeti ono što hoće. Stvarnost je stvarnost, ali mozak je stari prevarant.
VELIKA LA MERDA
Pogledali smo se i rekli: što bude bude, ovo je festival! Bočno od mene, udaljen nekih dvadesetak metara ispred gostujuće klupe stajao je čovjek za kojeg mislim da će biti jedan od najvećih svjetskih trenera u narednih par desetljećja, Unay Emery, živčani, strastveni Bask. Jebeš ga, tijekom zagrijavanja svi smo piljili u Baccu, Evera Banegu, Jose Antonia Reyesa, Iaga Aspasa. I ono malo optimizma pri pogledu na te igrače lagano je splašnjavalo.
Kantrida je bila puna. Prazan je bio samo sektor predviđen za gostujuće navijače. Kad je s Armadine tribine krenulo navijanje – tko ne skače za Sevilju! – cijeli je stadion skakutao. Navijačke pjesme koje su odjekivale s razglasa sve odreda su imale pankersku glazbenu podlogu što je, ako mene pitate, sasvim primjereno za Rijeku, taj, vjerojatno, najpankerskiji od svih južnoslavenskih gradova. To mi se svidjelo, nema polunarodnjačkih poskočica niti estradnih uspješnica kao što je to slučaj na većini balkasnkih stadiona.
Samo je par godina trebalo riječkom klubu da postane europski u smislu da na stadionu nisu samo standardne navijačke njuške. Oko mene je bila gomila djece i žena. Ali unatoč tome sjedeća mjesta su bila krajnje nepotrebna. Tijekom utakmice nitko nije sjedio osim igrača na klupama za rezerve. Navijanjem je upravljala Armadina tribina, a pratio ju je cijeli stadion. Nije to tipično ni za Rijeku, ali tijekom ove utakmice nije bilo ni trenutka pogrdnog i uvredljivog navijanja. Ono „HNS pederi nogomet ste sjebali“ ne računam kao takvo. To je uvredljivo jedino za gay populaciju. Nitko nije zaslužio da ih se stavlja u istu rečenicu sa nogometnim mafiozama mamićevskog tipa.
Na terenu se događalo ono što nitko nije očekivao. Unatoč svim savjetima i protivno logici Rijeka je odlučila voditi igru. Reklo bi se da takvo što odgovara kontraški nastrojenoj Emeryjevoj momčadi, ali Rijeka je igrala na posjed, strpljivo gradeći napade, koji su se većinom razbijali na tridesetak metara od Seviljinog gola. U nevjerici sam vrtio glavom smatrajući da Kek tim pristupom ide na ruku protivnicima.
Ali, on je očito znao nešto više od nas. Sevilja nije djelovala uvjerljivo. Očita je jedino bila razlika u snazi igrača. Riječka je momčad igrala po naputcima trenera, ali nervoza je bila vidljiva. Jedan meni izrazito drag igrač bio je potpuno zvan utakmice. To se vidjelo do samog početka.
Ivan Tomečak djelovao je kao da je pao s Marsa. Ali, u riječkom napadu igrao je dečko za kojeg se domah vidjelo da je posebno inspiriran, da mu se igra, samo nikako nije mogao doći do izražaja, barem u prvom dijelu utakmice. Andrej Kramarić sam se hrvao sa španjolskom obranom, pokušavao zadržati loptu, pokrenuti nešto konkretnije.
No, prije nego je Krama imao ikakvu šansu da nešto učini Tomečak je potpuno nepromišljeno u vlastitom šesnaesercu jednu poluvisoku loptu spustio ravno u noge Iaga Aspasa i Sevilja je povela. A što bi drugo frustrirani balkanski navijač pomislio nego da slijedi katastrofa. No, tako nešto nije bilo u planovima slovenskog nogometnog profesora Baltazara, Matjaža Keka.
U nastavak utakmice ušla je igrački potpuno ista, ali karakterno potpuno drugačija momčad Rijeke. Uz Kramarića na terenu se odjednom pojavio Mato Jaj
17.10.2014. (17:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
U nastavak utakmice ušla je igrački potpuno ista, ali karakterno potpuno drugačija momčad Rijeke. Uz Kramarića na terenu se odjednom pojavio Mato Jajalo, odnekud je iskrsnuo i Moises, ukazao se i Leovac. Unay Emery je doslovno pizdio. Od njegovh pokreta i gestikulacija dala bi se sastaviti neka prilično sumanuta plesna koreografija. Ne razumijem španjolski baš najbolje, ali vjerujem da su majke pojednih Seviljinih igrača cijelo drugo poluvrijeme štucale.
Kramarić je izluđivao obranu Sevilje. Neke stvari ne možete dobro vidjeti na malom ekranu. Ali krenula je klasična španjolska tučnjava, ona koju ni sudac ne primijeti. Davno je Maradona govorio o tome kako španjolski braniči nemilice tuku a da to nitko ne vidi za razliku od talijanskih koji su naučeni uzimati ti loptu pravilnim postavljanjem. Kantrida je ključala, nešto se moglo naslutiti, bilo je u zraku, ali nismo mogli znati što. A onda je Kramarić primio loptu polulijevo, ušao u šesnaesterac, sjajno se zagradio, a Kolodziejczak ga ruši. Sudac Hansen pokazuje na penal a braniču Sevilje dodjeljuje izravni crveni karton. Andrej Kramarić, taj dečko, koji neopisivo podjseća na Eduarda Da Silvu iz najboljih dana svladao je Beta, koji je pogodio stranu, ali nije mogao ukrotiti precizan Kramin šut.
Kantrida je proključala. Emery je bio na rubu živčanog sloma. Rezervni sudac ga je neprekidno vraćao u trenerski prostor. Jugović je u prvom slijedećem napadu Rijeke promašio izrazito dobru priliku, ali ubrzo Rijeka, nošena euforijom postiže pogodak za preokret. Opet je Kramarić odigrao glavnu rolu, ušao je u šesnaesterac s lijevog krila i odigrao povratnu loptu koju je na jedvite jade ukrotio i pomalo sretno u mrežu Španjolaca pospremio povremeni BH reprezentativac Zoran Kvržić. Do tog trenutka Kvržić se borio ali je bio nemoćan protiv Španjolske obrane.
Ako je nakon izjednačujućeg gola Kantrida proključala, nakon Kvržićevog je potpuno poludila. Sevilja je gubila 2 prema 1 i imala igrača manje. Večer je obećavala. A ja sam umalo postao amajlija mojim prijateljima koji su već počeli govoriti da moram dolaziti na sve Rijekine euro tekme. Ono što je bilo iznenađujuće jeste to da ni tada riječki igrači nisu nabijali loptu što dalje od svog gola. Moram priznati da je to na tribinama izazivalo nervozu, ali riječki su braniči loptu iznosili kobinatorikom. Kramarić je dobijao užasne batine, ali uspjeli su Riječani stvoriti još dvije tri poluprilike. Cijeli je stadion u jednom trenutku sjeo na stolice, krenulo je bubnjanje po plastičnim naslonjačima i pjesma: ajme meni nije mi dobro!
Na Kantridi se događala bajka. Sevilja nije djelovala kao momčad koja može nešto promjeniti. Svi su igrali daleko ispod mogućnosti izuzev Stephana Mbie. Čak je i strašni Bacca djelovao kao prosječan BH španer. Ali, jebiga, ne bi Slaveni bili sjebani kao što jesu da im se događaju bajke. Na semaforu je, činilo se tako, već cijelu vječnost pisalo 90, kad je Tomečak zakasnio izaći na jedan centaršut a Mbia je spretno loptu pospremio u mrežu Ivana Vargića.
Kakva velika La Merda! Uzviknuo je neki tip iza mojih leđa. Luzerska se karma ne mijenja preko noći. Na jednom Armadinom transparentu bila je nacrtana ajkula iskeženog zubala oko koje je pisalo: gladni pobjeda! Nije to bila nevjerica, to što je zavladalo među navijačima, jer, jebiga, nismo li svi naviknuti na ovakve ishode utakmica.
Usranom se, jelte, ne da do potoka. Barem ne još, jer na Kantridi se malo po malo gradi jedna lijepa i za naše prilike neobična priča. Najteže je shvatiti da se nešto može naučiti i iz poraza, a čini se da to, prije svih, shvata slovenski trener na riječkoj klupi. Ne bi drugačije bilo moguće da jedna skromna, ali pametno složena momčad drži na konopcima pobjednika Euro league i jednu od najboljih španjolskih momčadi.
Naprosto na svakom koraku oko Kantride se vidi da se radi o dugoročnom racionalnom nogometnom projektu. Igrači Rijeke su ipak zaslužili aplauz koji ih je ispratio s terena, nisu se obrukali, nisu se uplašili, dečki su, naprosto, radili svoj posao najbolje što mogu. Za razliku od igrača Sevilje koje je pobješnjeli Emery poslao na kazneni trening još dok su se tribine praznile. Kakva velika La Merda! Nisam si to mogao izbiti iz glave. Sjetio sam se i natpisa koji je Mario Balotteli nosio na majici: why allways me! Why allways us! – mogu se pitati navijači s ovih prostora. Lakše bi bilo da se utakmica gubila pa da se došlo do boda. Ovako je, ipak, bilo teško sažvakati situaciju u kojoj si ispustio pobjedu u posljednjim trenucima utakmice. Al', jebiga, vrijeme nakon utakmice je vrijeme za pivo bilo slavljeničko bilo plačljivo, a ovo je bilo nešto između te dvije krajnosti.
Ispred Miramarea opet se skupila gomila navijača. Mamić United je gubio od Celtica 1 prema 0, ali ni to nije pretjerano radovalo riječke navijače. No, ni razočarenje nije prijetilo da se pretvori u neku frustriranu agresiju.
Drugari su me pitali za utisak, rekao sam iskreno, bez želje da se ikome uvlačim: bila je to najpristojnija
17.10.2014. (17:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Drugari su me pitali za utisak, rekao sam iskreno, bez želje da se ikome uvlačim: bila je to najpristojnija i, paradoksalno, najpankerskija nogometna publika koju sam vidio u životu. Uostalom, gdje ste vi na stadionu doživjeli da vam se netko tko se provlači kroz vaš red ispričava? Gdje ste doživjeli da vam navijači nude dio stola kako bi vam svima bilo udobno i ugodno? Ja, jebiga, nisam nigdje. Osim u Rijeci. Nekako mi je ova utakmica objasnila cijeli misterij riječkog punka. Da se ne lažemo, ima i tu, i bilo ih je, raznih naci i inih svinjarija, jer gdje je gomila ljudi tu su i svinjarije, ali te večeri bila je to neka drugačija, civilizirana nogometna priča za kojom čezne svaki frustrirani nogometni zaljubljenik na ovim prostorima.
Na Kantridi se, barem u nogometnom smislu, gradi ona Borina mala, pristojna Hrvatska.
Znate, svako je pivo dobro, pogotovo kad je hladno, ali najbolje je ono koje piješ kad si rahat. A Riječani zaslužuju da budu rahat. Što biste vi drugo poželjeli ljudima kojima se u kafanskoj trenerskoj prepirci otme pomalo luzerska, ali, onako, luzerska na predivan pankerski način, takorekuć divnogubitnička rečenica: pobijedili smo 2: 2!
(zurnal.info)
Pročitajte više tekstova sa pojmovima: Marko Tomaš, Kauč selektor, Rijeka
-------------------------------
Evo pa pažljivopročitaj kako nas riječane vide bosanci.Sve je istina!
http://zurnal.ba/novost/18338/kauc-selektor-na-kantridi-kad-rijeka-igra-to -je-punkerski-festival-
------------------------------
lp, borivoj
http://budan.blog.hr/
17.10.2014. (17:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=111493
17.10.2014. (17:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...