Komentari

apatrida.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • Demetra

    Iako sam svake godine dosta vremena u Milanu još uvijek ne volim taj grad. Tek sada bi trebala vidjeti kako izgleda ulaz u njega. Ako dolazim to je jedino sa autobusom, avion je preskup. Nakon dolaska na stanicu sve ostalo prepustim zetu. Uopće ne želim misliti gdje sam. Vjerujem da je podsvjest izvukla iz ladice pamćenja sliku.

    avatar

    01.07.2014. (09:20)    -   -   -   -  

  • brigita3

    Pa sada postoji GPS, na srecu. A kod tvog znanja ulica nema cuda: jednostavno si iz dna neke mozdane vijuge (koja je aktivirana zbog bjesa) izvukla plan koji se urezao jedanput prije kada si tuda prolazila.

    avatar

    01.07.2014. (10:37)    -   -   -   -  

  • odmak

    Evo vam nešto zgodno od Plečka:

    Drago Plečko

    Sindrom lažnog sjećanja – vrhunska manipulacija (prvi dio)

    Prije nekoliko godina sam primjetio da u meditaciji, odnosno procesu nenapornog držanja pažnje na unutrašnjem ekranu u visini točke između obrva, opažam izviranje sjećanja iz dubina svijesti, ali događaja koji se – nikada nisu dogodili. To snažno i uvjerljivo sjećanje pomalo je otkrivalo da moj um ne memorira samo iskustva vanjske stvarnosti već i one događaje koji su se mogli dogoditi. Ignoriranjem takvih sjećanja i vraćanjem na prvobitni objekt meditacije pokazalo se da su ona prolazna i nakon nekog se vremena otkrivaju kao sloj iluzije nakon koje dolazi neka druga iluzija koja opet prolazi, da bi se pokazalo da je neka Istina kako je mi volimo zvati zapravo dinamična, stalna i neuhvatljiva mijena.
    U svijetu duhovnog sve to ima logike, ali u ovoj gruboj vanjskoj realnosti nam nekako izgleda nevjerojatnim da se možemo sjećati nečeg što se nikada nije dogodilo. Ipak, jedno me nevjerojatno iskustvo u tom stavu temeljito pokolebalo, a kako sam ga podijelio s više ljudi, došao sam do zaključka da je tzv. sindrom lažnog sjećanja moguć i na razini kolektivne svijesti!
    Gotovo arhetipski incident u Ujedinjenim Narodima u vrijeme Hladnog rata bilo je čuveno lupanje cipelom po govornici lidera SSSR-a Nikite Hruščova. Događaj se odvijao 12. listopada a Hruščov je podivljao nakon primjedbe svog filipinskog oponenta Lorenza Sumulonga koji je aludirao na sovjetsku politiku kao agresivnu i kolonijalističku poput one koju je Hruščov pripisivao zapadnim zemljama. I danas se sasvim jasno sjećam crno-bijelog, malo iskracanog, filma na kojem se vidi kako Nikita Hruščov galami i udara svojom desnom cipelom po govornici. Ipak to se nikada nije dogodilo!
    Malo je poznato da su Kanadska TV i NBC pokušali napraviti priču o izgredu na East Riveru. Nakon upornog traganja i razgovora sa svjedocima nisu našli nikoga tko je mogao potvrditi da je doista vidio kako Hruščov udara po govornici. Nije bilo ni filmske snimke ali ni fotografije ovog događaja. I naš novinar Goran Milić svojevremeno je pokušao napraviti priču o ovom ispadu. Nakon što nije pronašao sporni snimak nije žalio truda i posjetio je arhivu samih Ujedinjenih Naroda. Tamo su ga dočekali s nevjerojatnom pričom. Naime, takva snimka nije nikada ni postojala. Kao i desetak mojih drugih prijatelja, Milić mi je potvrdio da se jasno sjeća upravo tog filma.
    Zanimljivo je da Nina Hruščova, prapraunuka pokojnog Nikite Hruščova ima svoju verziju ovog čudnovatog događaja. Ona tvrdi da je njen prapradjed tog dana na nogama imao pretijesne cipele i kada se sagnuo da ih skine, s ruke mu je kliznuo sat. Bijesan je, držeći tijesnu cipelu u ruci, mahnuo predsjedajućem Generalne Skupštine, Fredericu Bolandu, najavljujući tako svoju reakciju na provokativnu tiradu filipinskog delegata.
    Spomenuta sjedica UN-a pravi je rašomon. Naime, svađu je zakuhao i Edvard Mezincescu, rumunjski zamjenik ministra vanjskih poslova čija je diskusija bila toliko uvredljiva da mu je predsjednik Boland, crven u licu, isključio mikrofon. Dio delegata nagađao je kasnije da je Hruščov lupao po stolu cipelom prije nego što se popeo na govornicu. No, ne samo da nema nikakve snimke koja bi to potvrdila nego je nejasno kako se onda svi sjećamo kako je stajao za govornicom i izvodio predstavu koja će ući u povijest.
    Incident Nikita Hruščov u svojim memoarima uopće ne spominje, ali tvrdi da je u jednoj raspravi u Dumi (ruski parlament, op.a.) podgrijao argumente protiv Francove diktature u Španjolskoj udaranjem cipelom po govornici. Je li se i sam Hruščov sjećao nečeg što se uopće nije dogodilo i to projicirao u drugo vrijeme i na drugo mjesto? Naime, u fusnoti uz tu priču jasno piše da se radi o nečemu što se vjerojatno uopće nije zbilo i čega se Hruščov krivo sjeća!
    Kontaktirao sam i njegova sina Sergeja Hruščova, sada suradnika Watson Instituta pri američkom Sveučilištu Brown na Rhode Islandu. Priznao je da je i sam vjerovao da se 12. listopada zbilja dogodio nemili incident. No, nakon pomnog istraživanja ustanovio je da se to nikada nije dogodilo. Istinu, kako je on vidi, objavio je u izmijenjenom izdanju svoje knjige „Nastajanje Supersile“ iz 2003. godine a slična je verzija objavljena u djelu posvećenom 100-godišnjici rođenja legendarnog tajnika UN-a Daga Hamarskjelda, „Avantura za mir“. Hruščov je cipelom samo mahnuo predsjedavajućem tražeći tako riječ.
    Danas se svi, pa čak i oni koji se Hruščovljevog udaranja cipelom po govornici UN-a jasno sjećaju, slažu – to se nikada nije dogodilo. Saznanje da se na neki način jedno takvo pogrešno sjećanje takvom silinom ugnijezdilo u kolektivnom sjećanju cijelog čovječanstva, potaknulo je i druga istraživanja koja će dovesti do fantastičnih spoznaja o moći ljudske imaginacije i njenoj podložnosti emocionalno nabijenim sugestijama.
    Još smo daleko od saznanja kojim sve putevima mogu nama manipulirati. Tek počinjeno viriti kroz odškrinuta vrata. Još drastičnije primjere, ne

    avatar

    01.07.2014. (11:25)    -   -   -   -  

  • Valcer

    Prvo, Milano nije nimalo zgodan za snalaženje.
    Eto, ipak si odnekud izvukla osjećaj kuda trebaš ići. Možda je to bila telepatija s priajteljicom koja je čekala, to mi je nekako najlakše objašnjivo.
    Hvala ti za priču.

    avatar

    01.07.2014. (11:54)    -   -   -   -  

  • Sjedokosi

    u svakom slučaju događa se, ma ti si pravi Shumacer-ica :)
    šalu na stranu, uvijek , pri ulasku u novi grad očekivao sam da mi suvizačica pomogne. Nisam uspjevao u tome, ali sam nepogrešivo dolazio do zadane adrese, ne znam kako. Danas ne bih stigao nikuda u novome gradu, ili možda da probam. :)

    avatar

    01.07.2014. (11:58)    -   -   -   -  

  • Annaboni

    Ti ljuta ?

    Nemrešbilivit

    avatar

    01.07.2014. (13:49)    -   -   -   -  

  • .

    S obzirom da znamo kako o mozgu jako malo znamo...:)

    Nešto slično ja prakticiram s tel brojevim, kad se želim prisjetiti ( brojeve, godine i sl. zaboravljam) broja, onda samo "isključim mozak" i pustim prstima da sami "otplešu". po brojčaniku.

    avatar

    01.07.2014. (15:17)    -   -   -   -  

  • cyrano

    u milanu su mi budalaši zato što je bio nekakav tjedni sajam pomakli auto iz jedne u drugu ulicu iza ugla, možeš zamislit kao sam se osjećao kad sam vidio da ga nema na uredno obilježenom parkirnom mjestu :))

    avatar

    01.07.2014. (15:56)    -   -   -   -  

  • lion queen

    to je sigurno bila mentalna veza s prijateljicom, koja te čekala na balkonu, a nije isključeno ni da je tvoj anđeo čuvar odlučio uzeti stvari u svoje ruke :))
    kad se ja nađem u nepoznatom gradu pa ne znam put, tada se uvalim iza nekog auta i mislim: ti ideš tamo kuda i ja :)) uglavnom me izvuče na pravi put, mislim da sam samo jednom promašila, čini mi se da je to bilo u otočcu :)

    avatar

    01.07.2014. (16:29)    -   -   -   -  

  • NF

    nevjerojatno, opet sam siguran kao što mi se dogodi na drugim blogovima da sam komentirao, pročitao sam sigurno, al eto, ne mogu se ni sjetiti u kojem smjeru bi komentar bio ;)

    avatar

    02.07.2014. (20:22)    -   -   -   -  

  • eum

    »Moramo dignuti glas protiv velikoga zla i zločina pobačaja, ali i zagovarati ljepotu i veće dobro. Pokažimo neustrašivost«, poručila je s nedavno održanoga »Kul festa« Lila Rose, magistrica povijesti koju su mediji svrstali među 25 najutjecajnijih žena u Washingtonu. Tom se prigodom rado odazvala na razgovor za Glas Koncila.

    (Novi post)

    avatar

    03.07.2014. (17:18)    -   -   -   -  

  • križar

    Gdje ta ulica? Ma đisus, gdje je taj život, koji smo zamislili, planirali, sanjali, a od njega samo natruhe, mrvice i mi ko ptice nebeske- kljuc,kljuc mrvu po mrvu. Bilo mi je bolje bez GPS-a

    avatar

    04.07.2014. (21:36)    -   -   -   -  

  • andriano01

    pozdrav

    avatar

    06.07.2014. (08:05)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    Nema ljepšeg osjećaja od onog kad put u nepoznato
    završi u poznatom, imala sam daaaavno slično iskustvo:))))

    avatar

    06.07.2014. (10:51)    -   -   -   -  

  • sewen

    Panika ima rješenje za sve!

    avatar

    06.07.2014. (18:13)    -   -   -   -  

  • Mayday

    Pra GPS, takozvani instinkt, proradio je kad je najviše trebalo ;))
    Savršeno se snalazim i po kartama i bez njih, skroz atipično za žene, kažu
    ne vidim baš spolnu poveznicu po tom pitanju, ali neka im bude...

    avatar

    07.07.2014. (21:50)    -   -   -   -  

  • Pogled izvana

    Prilikom jedne posjete Zagrebu, telefonom dogovorih sa znancem da navratim kod njega u Dubravu. Nije mi uopće palo na pamet da je od moje posljednje posjete tom čovjeku prošlo gotovo dvadeset godina, i da ja tih dvadeset godina živim na drugom kraju svijeta, i da je ulica koja je bila prozvana po nekom partizanskom heroju sada sigurno promijenila ime ... Nisam imao mobitel, čak ni telefonski broj zabilježen da mi bude pri ruci. Nije mi bilo na kraj pameti da bi meni, koji sam se rodio u Zagrebu i u njemu živio prvih četrdesetak godina, mogla zatrebati karta grada.
    Vozeći Maksimirskom prema Dubravi postade mi jasno da SVE, baš SVE, sada drukčije izgleda, stare su kuće srušene a nove sagrađene, i da jedino čega se sjećam jest da kod benzinske pumpe treba okrenuti nalijevo. Činjenica da je pala noć nije nimalo pomagala mojem snalaženju ...
    Poslije te točke isključio sam svako razumno analiziranje, i prepustio podsvjesti da me vodi. Dođoh bez puno lutanja u jednu ulicu, i stadoh pred jednom od tri zgrade, pred trećim ulazom. Odoh do ulaza i na najgornjem zvonu bijaše prezime mog prijatelja ...

    avatar

    08.07.2014. (02:12)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...