Darko Suvin: Učiti od Jugoslavije Broj 753 Datum objave: 24.05.2014. Piše: Srećko Pulig Razgovor s Darkom Suvinom vodili smo povodom izlaska njegove knjige “Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije” (izdavač je Zaklada Roza Luksemburg za jugoistočnu Evropu), koja se dijeli i uz ovaj broj “Novosti”. Svjetski poznat teoretičar književnosti, stručnjak za Brehta i znanstvenu fantastiku, nakon što je predavao teatrologiju na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, godine 1968. odlazi u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na McGill Universityju u Montrealu. Sedamdesetih godina bio je urednik “Science Fiction Studies”. Od njegovih brojnih radova najviše je odjeknula knjiga “Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre” (1979; hrvatski prijevod “Metamorfoze znanstvene fantastike” 2010. objavio je Profil). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u gradu Luki u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za “Feral” (s ovim novinarom) i prijevodom knjige “Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa” (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Knjige mu se od tada i u nas prevode te surađuje s mnogim našim časopisima. U časopisu “Gordogan” u nastavcima mu je izašla zanimljiva autobiografija “Memoari jednog skojevca”. Redovni je suradnik “Aktiva” – priloga “Novosti” za teoriju prakse, u kojem su objavljena i dva rada sada dostupna i u knjizi “Samo jednom se ljubi”. Razgovor je vođen elektronskim putem.
Zašto knjiga o Jugoslaviji? Što sve nije u knjizi, a što jest?
U ovoj sam knjizi pokušao objediniti relevantne i dostupne dokaze sa sagledavanjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – kako ću kratkoće radi zvati društvo 1945.-1989. (dalje SFRJ) – kao dijalektičke, naime proturječne i ne unaprijed zadane niti jednobojne putanje. Nasuprot divovskoj preuzetnoj samodopadnosti vladara i njihovih ideologa, dijalektika prepoznaje sjeme vjerojatne promjene i mogućeg preokreta. Jer pišem u doba nadmoćnog, olovnog i zagušljivog kontrarevolucionarnog pokrova. Ideološki, on nameće obezvređenje cijele povijesti SFRJ ne samo kao loše odrađenog posla, nego i kao od samog početka pogrešno zamišljenog ili čak opasnog pothvata. A ipak, kada razmišljam o projektu oslobodilačke Jugoslavije, sjećam se talijanske poslovice “kada se stablo sruši, nema više hlada”: izloženi smo punoj silini kapitalističkog opustošivanja. Pretpostavka ove knjige stoga je: prvo, da je kritički pregled značajnih vidova SFRJ hitno potreban; kao Valter Benjamin, pišem knjige koje bih volio čitati ali ih ne mogu naći. Drugo, da je kritički utopijski horizont ispravan način da se prosudi otuđenje i razotuđenje. Utopija je najoštrije, ali dvosjeklo oruđe: kada je se shvati kao metodu i horizont, koja stalno uspoređuje ostvarenja s mogućnostima i odabirom, onda je odlična, kada je se shvati kao statičko ostvarenje ili još gore državu, postaje kočnica i konačno pogubna.
U ovakvom pokušaju prvog teoretski obojenog pregleda može se ući samo u dugotrajne i sudbonosne tendencije. Pretpostavio sam Titov veliki izum nezavisnosti kao nužan za svako samoodređenje, te se ne bavim vanjskom politikom SFRJ, što isključuje, nažalost, Titov drugi izum, “pokret nesvrstanih” između dva ratoborna bloka, a takođe i jake vanjske pritiske (prvo od SSSR-a, a zatim od svjetskog kapitalizma i njegovih institucija). Usto se knjiga ne bavi nacionalizmima, koji postaju sudbonosni tek od 1970-ih nadalje, a i tada iz klasnih potreba.
Umjesto toga, razmatram kako službene i “lojalno opozicijske” ideje (praksisovaca i Branka Horvata) tako i klasnu strukturu, KPJ/SKJ, te samoupravljanje na raskršću ekonomike i politike. Crvena nit mog pristupa je Marksova hipoteza o klasnom otuđenju ljudi i mogućnosti revolucionarnog razotuđenja, u stalnoj povratnoj sprezi s podacima i vidovima SFRJ. Sve to zahtijeva sondiranje uz obilje materijala, kao i spoznajnu metodu koja radikalno sumnja u klasifikacijska načela neprijatelja.
Krivulja uspona i pada SFRJ
Što je centralna hipoteza knjige?
Centralna hipoteza knjige jest da razotuđenje ili očovječenje stvaralačkih potencijala ljudi zahtijeva prožimanje oslobodilačkih vidova u ekonomici i u politici. Nakon osvajanja vlasti, ukidanje kapitalističkog i državnog raspolaganja sredstvima proizvodnje valja upotpuniti potpunom samovladom ili samoodređenjem radnog naroda na svim nivoima odlučivanja. Ako se ta dva vida ne razvijaju zajedno, dolazi do sterilnosti i propadanja. Držim da je razvoj SFRJ sudbonosno određen osnovnom klasnom suprotnosti između profesionalnih vladalaca u jezgru Partije, koji se negdje u 1960-tima pretvaraju u politokratsku oligarhiju, i radnim narodom koji je prihvatio i razvijao samoodređenje, počevši od prvog, ali nedovoljnog nivoa samoupravljanja u radnim jedinicama. Kako se vidi i u masovnim protestima 1980-ih, radnička klasa i dio
29.05.2014. (16:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Krivulja uspona i pada SFRJ
Što je centralna hipoteza knjige?
Centralna hipoteza knjige jest da razotuđenje ili očovječenje stvaralačkih potencijala ljudi zahtijeva prožimanje oslobodilačkih vidova u ekonomici i u politici. Nakon osvajanja vlasti, ukidanje kapitalističkog i državnog raspolaganja sredstvima proizvodnje valja upotpuniti potpunom samovladom ili samoodređenjem radnog naroda na svim nivoima odlučivanja. Ako se ta dva vida ne razvijaju zajedno, dolazi do sterilnosti i propadanja. Držim da je razvoj SFRJ sudbonosno određen osnovnom klasnom suprotnosti između profesionalnih vladalaca u jezgru Partije, koji se negdje u 1960-tima pretvaraju u politokratsku oligarhiju, i radnim narodom koji je prihvatio i razvijao samoodređenje, počevši od prvog, ali nedovoljnog nivoa samoupravljanja u radnim jedinicama. Kako se vidi i u masovnim protestima 1980-ih, radnička klasa i dio inteligencije ostali su samoupravljanju vjerni do samog kraja. Seljaštvo, masovna baza NOB-a i revolucije – mada uokvireno kvascem radnika i intelektualaca organiziranih u Komunističkoj partiji – otuđeno je potrebama akumulacije kapitala za razvoj brzo poslije rata, a definitivno od 1949. nadalje. Iz toga slijedi periodizacija SFRJ u obliku krivulje uspona i pada, ili sjaja i bijede, tj. otprilike:
1/ Pozitivni rast
- oko 1945-52: poslijeratna obnova i konsolidacija, centralističko stapanje Partije i države, komandna ekonomija odozgo nadolje;
- oko 1952-61: uvođenje ograničenog samoupravljanja, monolitno jedinstvo Partije i države se nastavlja, nagli ekonomski rast;
2/ Neodlučni zastoj
- oko 1961-65/66: protuofenziva konzervativne većine politokracije, koja je pred kraj ovog razdoblja samosvjesna vladajuća klasa;
- oko 1966-72: mlaka borba u SKJ za izravnu demokraciju i proširenje samoupravljanja do vladajućeg vrha izgubljena je, studentski protest odbijen je i grubo suzbijen; vladajući monolit razlama se u policentrizam “republičkih” središta moći, koja prihvaćaju okret prema slabo nadziranom principu profita i većinom klize prema nacionalizmu; početak značajnog ekonomskog pada;
3/ Sve brži pad
- poslije 1972: stagnacija i improvizacije; nagli ekonomski pad, politička represivnost. Ovaj jugoslavenski brežnjevizam mogao bi se podijeliti u dvije faze – do Titove smrti tj. 1980, jačanje uloge politokracije kao konfederacijske poliarhije, nakon 1980, sveopće slabljenje i kriza.
Istina je da se sredinom 1970-ih svjetski poslijeratni polet – ukorijenjen u antifašizmu – iscrpio te je politika i ekonomija postajala sve više prijetećom. No imao je pravo Branko Horvat da je temelj za krize položen iznutra, prije toga. Stoga u knjizi podrobno analiziram samo godine 1950-72., uz hipoteze o razdobljima prije i poslije toga.
29.05.2014. (16:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Najveći pomak u strukturi društva odigrao se kroz procese urbanizacije i proletarizacije.
Osnovna nužda svih jugoslavenskih naroda bila je brza industrijalizacija. Sredstva za nju došla su iz “socijalističke prvobitne akumulacije”, mnogo manje svirepe od kapitalističke (od 16. stoljeća do dan-danas), ali takođe neobično naporne, i nužno eksploatatorske. Pritisci forsirane akumulacije umanjeni su savezom vladajuće partije s radnim klasama koje su snažno branile životni standard, kao i zajmovima SAD-a i međunarodnog kapitalizma (1950-61 oko 2,5 milijarde dolara) uslijed geopolitičke važnosti Jugoslavenske armije. Neviđeni ekonomski skok iz 18. u 20. stoljeće ostvaren je za tri desetljeća, dakle tri-četiri puta brže nego u kapitalizmu.
Popratni veliki društveni pomak godina 1950-72. bio je prelaz nezaustavljive bujice od oko 1,5 do dva miliona seljaka u gradove. Godine 1969. seljaštvo je u Jugoslaviji prvi put nakon neolitika palo na manje od polovine pučanstva! Drugi veliki društveni pomak bila je ubrzana masovna proizvodnja prvog modernog proletarijata, kao i prve moderne inteligencije u ovom dijelu svijeta. U tom smislu sve današnje gradske klase na ovom terenu potiču iz socijalizma.
Na kraju izvor dovoljne akumulacije kapitala nikada nije riješen. Kako raspodijeliti višak rada između industrijalizacije, obrane i standarda ostao je glavni čvor, mjesto svih postignuća i nezadovoljstava.
29.05.2014. (16:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Koliko je plodonosna teza o singularnostima jugoslavenskog iskustva?
Dubinske procese ispod površine povijesnog toka tumačim hipotezom o dvije grupe glavnih SFRJ singularnosti ili osobenosti. One se rađaju unutar napetosti između orijentacije prema plebejsko demokratskoj vlasti odozdo i orijentacije prema elitnoj, navodno “avangardnoj”, vlasti odozgo.
Prva je grupa stvaralačkih plebejskih osobenosti. Otpočela je kao narodna ili plebejska revolucija protiv fašizma, imperijalizma i eksploatacije, predvođena Komunističkom partijom, koja je stvorila snažnu partizansku tradiciju “snađi se druže” ne samo u borbenim jedinicama, nego i u mrežama nove teritorijalne vlasti i političkih organizacija (kao žena i omladine), prožetu dubinskim doživljajem samoopredjeljenja. Nastavila je nakon 1944/45. kao pučki polet u obnovi razorene, ali oslobođene zemlje. Kulminirala je u otcjepljenju od Staljina i ponovnom otkriću nekih vrhunskih kadrova da su im korijeni u partizanskoj primjeni marksovske samovlade i tradiciji Pariške komune, što ih je odvelo na put jačanja nižih centara vlasti sve do osnovnih mjesnih jedinica, kao i polaganog uvođenja samoupravljanja u nacionaliziranim poduzećima, uz korištenje centralnog, ali potencijalno elastičnog planiranja (Kidričev model povratne sprege). Ova je grupa osobenosti uspostavila horizont etničkog bratstva i socijalističke demokracije odozdo prema gore. To se može iščitati kao oslobodilački povijesni blok ili prešutni savez KPJ s plebejskim klasama. Njegovo je glavno uporište bilo samoupravni sistem unutar proizvodnje i usluga. Godina 1960-ih samoupravljanje je počelo venuti, a nisu se dozvolili otvoreni pritisci plebejskih klasa (radnog naroda) unutar jedne zaista socijalističke demokracije odozdo.
Druga je grupa samoubilačkih klasnih osobenosti, prouzrokovana učvršćenjem vladajuće klase koja se krajem 1960-ih pregrupirala dijelom kao uglavnom financijska “tehnokracija”, a dijelom kao tri veće i tri-četiri manje vladajuće klase u saveznim republikama, spriječivši daljnju emancipaciju rada i javne (civilne) sfere, te ukinuvši efikasno planiranje. Bez drugog društvenog korijena, oslonili su se na međusobno zavađene nacionalizme. To se može iščitati kao moralna i materijalna stagnacija vlasti koja je izgubila priključak ka masovnim energijama odozdo, dok je ekonomija krparila između tržišta bez okvirnog plana i neefikasno decentralizirane “komandne ekonomije”. U nepovoljnoj međunarodnoj političko-ekonomskoj klimi nakon sredine 1970-ih to je po pravilu dovelo do spremnosti podijeljenih oligarhičnih klasa da se potčine MMF-u i preobraze u sitne neokompradorske buržoazije u službi stranog financijskog kapitala.
Hipotezu o singularnosti jugoslavenskog iskustva nisam izumio ja, već je bila široko rasprostranjena i dominantna manje-više u cijelom svijetu 1949-72. Ja sam je samo dopunio negativnom hipotezom o drugoj singularnosti sloma, koja de facto poništava prvu.
29.05.2014. (16:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Darko Suvin: Učiti od Jugoslavije
Broj 753
Datum objave: 24.05.2014. Piše: Srećko Pulig
Razgovor s Darkom Suvinom vodili smo povodom izlaska njegove knjige “Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije” (izdavač je Zaklada Roza Luksemburg za jugoistočnu Evropu), koja se dijeli i uz ovaj broj “Novosti”. Svjetski poznat teoretičar književnosti, stručnjak za Brehta i znanstvenu fantastiku, nakon što je predavao teatrologiju na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, godine 1968. odlazi u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na McGill Universityju u Montrealu. Sedamdesetih godina bio je urednik “Science Fiction Studies”. Od njegovih brojnih radova najviše je odjeknula knjiga “Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre” (1979; hrvatski prijevod “Metamorfoze znanstvene fantastike” 2010. objavio je Profil). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u gradu Luki u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za “Feral” (s ovim novinarom) i prijevodom knjige “Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa” (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Knjige mu se od tada i u nas prevode te surađuje s mnogim našim časopisima. U časopisu “Gordogan” u nastavcima mu je izašla zanimljiva autobiografija “Memoari jednog skojevca”. Redovni je suradnik “Aktiva” – priloga “Novosti” za teoriju prakse, u kojem su objavljena i dva rada sada dostupna i u knjizi “Samo jednom se ljubi”. Razgovor je vođen elektronskim putem.
Zašto knjiga o Jugoslaviji? Što sve nije u knjizi, a što jest?
U ovoj sam knjizi pokušao objediniti relevantne i dostupne dokaze sa sagledavanjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – kako ću kratkoće radi zvati društvo 1945.-1989. (dalje SFRJ) – kao dijalektičke, naime proturječne i ne unaprijed zadane niti jednobojne putanje. Nasuprot divovskoj preuzetnoj samodopadnosti vladara i njihovih ideologa, dijalektika prepoznaje sjeme vjerojatne promjene i mogućeg preokreta. Jer pišem u doba nadmoćnog, olovnog i zagušljivog kontrarevolucionarnog pokrova. Ideološki, on nameće obezvređenje cijele povijesti SFRJ ne samo kao loše odrađenog posla, nego i kao od samog početka pogrešno zamišljenog ili čak opasnog pothvata. A ipak, kada razmišljam o projektu oslobodilačke Jugoslavije, sjećam se talijanske poslovice “kada se stablo sruši, nema više hlada”: izloženi smo punoj silini kapitalističkog opustošivanja. Pretpostavka ove knjige stoga je: prvo, da je kritički pregled značajnih vidova SFRJ hitno potreban; kao Valter Benjamin, pišem knjige koje bih volio čitati ali ih ne mogu naći. Drugo, da je kritički utopijski horizont ispravan način da se prosudi otuđenje i razotuđenje. Utopija je najoštrije, ali dvosjeklo oruđe: kada je se shvati kao metodu i horizont, koja stalno uspoređuje ostvarenja s mogućnostima i odabirom, onda je odlična, kada je se shvati kao statičko ostvarenje ili još gore državu, postaje kočnica i konačno pogubna.
U ovakvom pokušaju prvog teoretski obojenog pregleda može se ući samo u dugotrajne i sudbonosne tendencije. Pretpostavio sam Titov veliki izum nezavisnosti kao nužan za svako samoodređenje, te se ne bavim vanjskom politikom SFRJ, što isključuje, nažalost, Titov drugi izum, “pokret nesvrstanih” između dva ratoborna bloka, a takođe i jake vanjske pritiske (prvo od SSSR-a, a zatim od svjetskog kapitalizma i njegovih institucija). Usto se knjiga ne bavi nacionalizmima, koji postaju sudbonosni tek od 1970-ih nadalje, a i tada iz klasnih potreba.
Umjesto toga, razmatram kako službene i “lojalno opozicijske” ideje (praksisovaca i Branka Horvata) tako i klasnu strukturu, KPJ/SKJ, te samoupravljanje na raskršću ekonomike i politike. Crvena nit mog pristupa je Marksova hipoteza o klasnom otuđenju ljudi i mogućnosti revolucionarnog razotuđenja, u stalnoj povratnoj sprezi s podacima i vidovima SFRJ. Sve to zahtijeva sondiranje uz obilje materijala, kao i spoznajnu metodu koja radikalno sumnja u klasifikacijska načela neprijatelja.
Krivulja uspona i pada SFRJ
Što je centralna hipoteza knjige?
Centralna hipoteza knjige jest da razotuđenje ili očovječenje stvaralačkih potencijala ljudi zahtijeva prožimanje oslobodilačkih vidova u ekonomici i u politici. Nakon osvajanja vlasti, ukidanje kapitalističkog i državnog raspolaganja sredstvima proizvodnje valja upotpuniti potpunom samovladom ili samoodređenjem radnog naroda na svim nivoima odlučivanja. Ako se ta dva vida ne razvijaju zajedno, dolazi do sterilnosti i propadanja. Držim da je razvoj SFRJ sudbonosno određen osnovnom klasnom suprotnosti između profesionalnih vladalaca u jezgru Partije, koji se negdje u 1960-tima pretvaraju u politokratsku oligarhiju, i radnim narodom koji je prihvatio i razvijao samoodređenje, počevši od prvog, ali nedovoljnog nivoa samoupravljanja u radnim jedinicama. Kako se vidi i u masovnim protestima 1980-ih, radnička klasa i dio
29.05.2014. (16:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Krivulja uspona i pada SFRJ
Što je centralna hipoteza knjige?
Centralna hipoteza knjige jest da razotuđenje ili očovječenje stvaralačkih potencijala ljudi zahtijeva prožimanje oslobodilačkih vidova u ekonomici i u politici. Nakon osvajanja vlasti, ukidanje kapitalističkog i državnog raspolaganja sredstvima proizvodnje valja upotpuniti potpunom samovladom ili samoodređenjem radnog naroda na svim nivoima odlučivanja. Ako se ta dva vida ne razvijaju zajedno, dolazi do sterilnosti i propadanja. Držim da je razvoj SFRJ sudbonosno određen osnovnom klasnom suprotnosti između profesionalnih vladalaca u jezgru Partije, koji se negdje u 1960-tima pretvaraju u politokratsku oligarhiju, i radnim narodom koji je prihvatio i razvijao samoodređenje, počevši od prvog, ali nedovoljnog nivoa samoupravljanja u radnim jedinicama. Kako se vidi i u masovnim protestima 1980-ih, radnička klasa i dio inteligencije ostali su samoupravljanju vjerni do samog kraja. Seljaštvo, masovna baza NOB-a i revolucije – mada uokvireno kvascem radnika i intelektualaca organiziranih u Komunističkoj partiji – otuđeno je potrebama akumulacije kapitala za razvoj brzo poslije rata, a definitivno od 1949. nadalje. Iz toga slijedi periodizacija SFRJ u obliku krivulje uspona i pada, ili sjaja i bijede, tj. otprilike:
1/ Pozitivni rast
- oko 1945-52: poslijeratna obnova i konsolidacija, centralističko stapanje Partije i države, komandna ekonomija odozgo nadolje;
- oko 1952-61: uvođenje ograničenog samoupravljanja, monolitno jedinstvo Partije i države se nastavlja, nagli ekonomski rast;
2/ Neodlučni zastoj
- oko 1961-65/66: protuofenziva konzervativne većine politokracije, koja je pred kraj ovog razdoblja samosvjesna vladajuća klasa;
- oko 1966-72: mlaka borba u SKJ za izravnu demokraciju i proširenje samoupravljanja do vladajućeg vrha izgubljena je, studentski protest odbijen je i grubo suzbijen; vladajući monolit razlama se u policentrizam “republičkih” središta moći, koja prihvaćaju okret prema slabo nadziranom principu profita i većinom klize prema nacionalizmu; početak značajnog ekonomskog pada;
3/ Sve brži pad
- poslije 1972: stagnacija i improvizacije; nagli ekonomski pad, politička represivnost. Ovaj jugoslavenski brežnjevizam mogao bi se podijeliti u dvije faze – do Titove smrti tj. 1980, jačanje uloge politokracije kao konfederacijske poliarhije, nakon 1980, sveopće slabljenje i kriza.
Istina je da se sredinom 1970-ih svjetski poslijeratni polet – ukorijenjen u antifašizmu – iscrpio te je politika i ekonomija postajala sve više prijetećom. No imao je pravo Branko Horvat da je temelj za krize položen iznutra, prije toga. Stoga u knjizi podrobno analiziram samo godine 1950-72., uz hipoteze o razdobljima prije i poslije toga.
29.05.2014. (16:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Najveći pomak u strukturi društva odigrao se kroz procese urbanizacije i proletarizacije.
Osnovna nužda svih jugoslavenskih naroda bila je brza industrijalizacija. Sredstva za nju došla su iz “socijalističke prvobitne akumulacije”, mnogo manje svirepe od kapitalističke (od 16. stoljeća do dan-danas), ali takođe neobično naporne, i nužno eksploatatorske. Pritisci forsirane akumulacije umanjeni su savezom vladajuće partije s radnim klasama koje su snažno branile životni standard, kao i zajmovima SAD-a i međunarodnog kapitalizma (1950-61 oko 2,5 milijarde dolara) uslijed geopolitičke važnosti Jugoslavenske armije. Neviđeni ekonomski skok iz 18. u 20. stoljeće ostvaren je za tri desetljeća, dakle tri-četiri puta brže nego u kapitalizmu.
Popratni veliki društveni pomak godina 1950-72. bio je prelaz nezaustavljive bujice od oko 1,5 do dva miliona seljaka u gradove. Godine 1969. seljaštvo je u Jugoslaviji prvi put nakon neolitika palo na manje od polovine pučanstva! Drugi veliki društveni pomak bila je ubrzana masovna proizvodnja prvog modernog proletarijata, kao i prve moderne inteligencije u ovom dijelu svijeta. U tom smislu sve današnje gradske klase na ovom terenu potiču iz socijalizma.
Na kraju izvor dovoljne akumulacije kapitala nikada nije riješen. Kako raspodijeliti višak rada između industrijalizacije, obrane i standarda ostao je glavni čvor, mjesto svih postignuća i nezadovoljstava.
29.05.2014. (16:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nikica
Koliko je plodonosna teza o singularnostima jugoslavenskog iskustva?
Dubinske procese ispod površine povijesnog toka tumačim hipotezom o dvije grupe glavnih SFRJ singularnosti ili osobenosti. One se rađaju unutar napetosti između orijentacije prema plebejsko demokratskoj vlasti odozdo i orijentacije prema elitnoj, navodno “avangardnoj”, vlasti odozgo.
Prva je grupa stvaralačkih plebejskih osobenosti. Otpočela je kao narodna ili plebejska revolucija protiv fašizma, imperijalizma i eksploatacije, predvođena Komunističkom partijom, koja je stvorila snažnu partizansku tradiciju “snađi se druže” ne samo u borbenim jedinicama, nego i u mrežama nove teritorijalne vlasti i političkih organizacija (kao žena i omladine), prožetu dubinskim doživljajem samoopredjeljenja. Nastavila je nakon 1944/45. kao pučki polet u obnovi razorene, ali oslobođene zemlje. Kulminirala je u otcjepljenju od Staljina i ponovnom otkriću nekih vrhunskih kadrova da su im korijeni u partizanskoj primjeni marksovske samovlade i tradiciji Pariške komune, što ih je odvelo na put jačanja nižih centara vlasti sve do osnovnih mjesnih jedinica, kao i polaganog uvođenja samoupravljanja u nacionaliziranim poduzećima, uz korištenje centralnog, ali potencijalno elastičnog planiranja (Kidričev model povratne sprege). Ova je grupa osobenosti uspostavila horizont etničkog bratstva i socijalističke demokracije odozdo prema gore. To se može iščitati kao oslobodilački povijesni blok ili prešutni savez KPJ s plebejskim klasama. Njegovo je glavno uporište bilo samoupravni sistem unutar proizvodnje i usluga. Godina 1960-ih samoupravljanje je počelo venuti, a nisu se dozvolili otvoreni pritisci plebejskih klasa (radnog naroda) unutar jedne zaista socijalističke demokracije odozdo.
Druga je grupa samoubilačkih klasnih osobenosti, prouzrokovana učvršćenjem vladajuće klase koja se krajem 1960-ih pregrupirala dijelom kao uglavnom financijska “tehnokracija”, a dijelom kao tri veće i tri-četiri manje vladajuće klase u saveznim republikama, spriječivši daljnju emancipaciju rada i javne (civilne) sfere, te ukinuvši efikasno planiranje. Bez drugog društvenog korijena, oslonili su se na međusobno zavađene nacionalizme. To se može iščitati kao moralna i materijalna stagnacija vlasti koja je izgubila priključak ka masovnim energijama odozdo, dok je ekonomija krparila između tržišta bez okvirnog plana i neefikasno decentralizirane “komandne ekonomije”. U nepovoljnoj međunarodnoj političko-ekonomskoj klimi nakon sredine 1970-ih to je po pravilu dovelo do spremnosti podijeljenih oligarhičnih klasa da se potčine MMF-u i preobraze u sitne neokompradorske buržoazije u službi stranog financijskog kapitala.
Hipotezu o singularnosti jugoslavenskog iskustva nisam izumio ja, već je bila široko rasprostranjena i dominantna manje-više u cijelom svijetu 1949-72. Ja sam je samo dopunio negativnom hipotezom o drugoj singularnosti sloma, koja de facto poništava prvu.
29.05.2014. (16:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...