Lilly pratim svako tvoje pismo napisano Borisu i vidim da ti je jako teško, ne daj se. Moraš se trgnuti i živjeti za svoju djecu, trebaju te, pogotovo mlađi sin. Ti si slučajno vidjela svadbu, a ja čitam u Glasu Gacke jučer je bila norijada, bila je i prije 6 godina, 24.5.2008. bila je smotra folklora i slijedeću subotu će biti, a 25.5.2008. šok i nevjerica. Troje mrtvih u Kvartama. Ove godine su se poklopili dani i datumi. Šest godina živim kao ti ovih devet mjeseci. Bila bih najsretnija da mogu živjeti za svoje dijete, a sve drugo da prolazi mimo mene, ali ne mogu. Teško je ali živim, nosim se sa svojom boli i još se navikavam na život bez moga djeteta. Mislim da se neću nikada naviknuti iako ljudi pričaju kako se dobro nosim sa svom situacijom. To ja znam i moji ukućani kako se nosim. Ne daj Bože nikome. Ne treba obadirati što ljudi pričaju, ali nekada se ne mogu praviti gluha. Neka se naslađuju. Ja se sa svojom boli nosim, teško je ali borim se. Bori se i ti molim te, majke su uvijek bile i bit će veliki borci u svakoj situaciji.
17.05.2014. (18:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Za sve njih koji nisu iskusili tragediju gubitka djeteta mi se dobro nosimo. Nemaju oni pojma što mi nosimo i kako. Zahvalna sam zbilja svim dragim ljudima koji su mi dali iskrenu podršku, koji suosjećaju. Da mi netko kaže, znam kako ti je...a nije doživio, hvala na razumijevanju ali ne zna. Nikada više ništa neće biti isto u našem životu, na našem srcu je ostala otvorena rana koja nikada zarasti neće. Ja sam sada u fazi žalovanja koja je najgora do sada, spoznaja, saznanje da se fizički neće vratiti. Do sada sam nekako mislila da to možda ipak nije istina, da će se pojaviti, utrčati kao nekad. Treba prihvatiti ovu spoznaju, treba naučiti živjeti s njom, treba za to snaga majke koja voli, majke koju boli. Poneki ljudi su zbilja čudo, nije vrijedno spomena, voljela bih samo da me mimoiđu i puste da živim svoju bol onako kako znam i umijem. U konačnici, ja svoj život ipak ne bih mijenjala za ničiji, meni moj Boris i mrtav vrijedi više nego nečiji živ, tko me razumio, tko ne razumio. Ti ćeš znati što sam mislila.
17.05.2014. (22:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vera
Lilly pratim svako tvoje pismo napisano Borisu i vidim da ti je jako teško, ne daj se. Moraš se trgnuti i živjeti za svoju djecu, trebaju te, pogotovo mlađi sin. Ti si slučajno vidjela svadbu, a ja čitam u Glasu Gacke jučer je bila norijada, bila je i prije 6 godina, 24.5.2008. bila je smotra folklora i slijedeću subotu će biti, a 25.5.2008. šok i nevjerica. Troje mrtvih u Kvartama. Ove godine su se poklopili dani i datumi. Šest godina živim kao ti ovih devet mjeseci. Bila bih najsretnija da mogu živjeti za svoje dijete, a sve drugo da prolazi mimo mene, ali ne mogu. Teško je ali živim, nosim se sa svojom boli i još se navikavam na život bez moga djeteta. Mislim da se neću nikada naviknuti iako ljudi pričaju kako se dobro nosim sa svom situacijom. To ja znam i moji ukućani kako se nosim. Ne daj Bože nikome. Ne treba obadirati što ljudi pričaju, ali nekada se ne mogu praviti gluha. Neka se naslađuju. Ja se sa svojom boli nosim, teško je ali borim se. Bori se i ti molim te, majke su uvijek bile i bit će veliki borci u svakoj situaciji.
17.05.2014. (18:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilly
Za sve njih koji nisu iskusili tragediju gubitka djeteta mi se dobro nosimo. Nemaju oni pojma što mi nosimo i kako. Zahvalna sam zbilja svim dragim ljudima koji su mi dali iskrenu podršku, koji suosjećaju. Da mi netko kaže, znam kako ti je...a nije doživio, hvala na razumijevanju ali ne zna. Nikada više ništa neće biti isto u našem životu, na našem srcu je ostala otvorena rana koja nikada zarasti neće. Ja sam sada u fazi žalovanja koja je najgora do sada, spoznaja, saznanje da se fizički neće vratiti. Do sada sam nekako mislila da to možda ipak nije istina, da će se pojaviti, utrčati kao nekad. Treba prihvatiti ovu spoznaju, treba naučiti živjeti s njom, treba za to snaga majke koja voli, majke koju boli. Poneki ljudi su zbilja čudo, nije vrijedno spomena, voljela bih samo da me mimoiđu i puste da živim svoju bol onako kako znam i umijem. U konačnici, ja svoj život ipak ne bih mijenjala za ničiji, meni moj Boris i mrtav vrijedi više nego nečiji živ, tko me razumio, tko ne razumio. Ti ćeš znati što sam mislila.
17.05.2014. (22:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...