Valutna klauzula ima smisla da su krediti stvarno isplaćeni u toj valuti.
Najveći problem je u tome što vrlo veliki broj kredita u valutnoj klauzuli nije vidio tu valutu; od izvora banke pa do konačne isplate. Da je za moj kredit u CHF banka stvarno imala izvor u CHF, ovisno o tome što želi vratiti, banka bi imala 2 opcije: 1. ako se zadužila u CHF (ili drugoj valuti) zbog mog kredita, hadge-irala bi to na vrijeme,ili 2. ako je imala vlastitih CHF koje je mijenjala da bi isplatila moj kredit onda se ne brine, jer joj tečaj kojeg ja plaćam osigurava dostatno novaca da ponovo kupuje vlastite CHF. Ono što je jadno u svim hrvatskim kreditima je što kredit NIJE PARTNERSKI dogovor, već isključivo SAMOVOLJA banke. Ono što se danas događa u Hrvarskoj s kreditima, nažalost ne i samo sa stambenim, je definitivno iscrpljivanje građana (i firmi) do krajnjih granica. Banka ne bi bila banka da ne poznaje instrumente i poluge kojima se osiguravaju rizična ulaganja, pa i gubici. Ti instrumenti nisu raspoloživi običnim ljudima (i firmama). Slažem se da tu mogućnost i znanje banka treba naplatiti i to radi kroz troškove poslovanja i svoju maržu. Također, vjerujem da banke moraju pokrivati rizike (najviše za vrlo rizične plasmane), posebno i deponiranjem sredstava kod HNB-a. Taj trošak pokrivanja rizika (i hadge-ing naravno) svi smo mi dužnici spremni platiti, jer banka štiti sebe, a time i mene. Ali kada banka ostvaruje ekstra-profite zahvaljujući tome što svoja neuspjela ulaganja i gubitke poravna s građanskim (i gospodarskim) kreditima, "lupajući" na očiglad visoke kamatne stope, opravdavajući se rizicima i troškovima novaca, a sve to uz blagoslov HNB-a, onda se osjećam namagarčen. Onda si banka i ja definitivno nismo partneri.
27.01.2013. (09:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cybplay
Valutna klauzula ima smisla da su krediti stvarno isplaćeni u toj valuti.
Najveći problem je u tome što vrlo veliki broj kredita u valutnoj klauzuli nije vidio tu valutu; od izvora banke pa do konačne isplate. Da je za moj kredit u CHF banka stvarno imala izvor u CHF, ovisno o tome što želi vratiti, banka bi imala 2 opcije:
1. ako se zadužila u CHF (ili drugoj valuti) zbog mog kredita, hadge-irala bi to na vrijeme,ili
2. ako je imala vlastitih CHF koje je mijenjala da bi isplatila moj kredit onda se ne brine, jer joj tečaj kojeg ja plaćam osigurava dostatno novaca da ponovo kupuje vlastite CHF.
Ono što je jadno u svim hrvatskim kreditima je što kredit NIJE PARTNERSKI dogovor, već isključivo SAMOVOLJA banke.
Ono što se danas događa u Hrvarskoj s kreditima, nažalost ne i samo sa stambenim, je definitivno iscrpljivanje građana (i firmi) do krajnjih granica. Banka ne bi bila banka da ne poznaje instrumente i poluge kojima se osiguravaju rizična ulaganja, pa i gubici. Ti instrumenti nisu raspoloživi običnim ljudima (i firmama). Slažem se da tu mogućnost i znanje banka treba naplatiti i to radi kroz troškove poslovanja i svoju maržu.
Također, vjerujem da banke moraju pokrivati rizike (najviše za vrlo rizične plasmane), posebno i deponiranjem sredstava kod HNB-a. Taj trošak pokrivanja rizika (i hadge-ing naravno) svi smo mi dužnici spremni platiti, jer banka štiti sebe, a time i mene.
Ali kada banka ostvaruje ekstra-profite zahvaljujući tome što svoja neuspjela ulaganja i gubitke poravna s građanskim (i gospodarskim) kreditima, "lupajući" na očiglad visoke kamatne stope, opravdavajući se rizicima i troškovima novaca, a sve to uz blagoslov HNB-a, onda se osjećam namagarčen. Onda si banka i ja definitivno nismo partneri.
27.01.2013. (09:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...