Unatoč svim negativnostima koje si nabrojao u postu, zadnja rečenica mi je ipak nekako izmamila osmijeh na lice... Negdje ću si ju zapisati i pročitati ju svaki put kad mi se čini da nema izlaza. Moram se osvrnuti na situaciju s košarkom. Otkad znam za sebe, lopta i ja smo dva različita, apsolutno nespojiva pojma. Od prvog razreda osnovne škole, pa sve do kraja srednje, mrzila sam tjelesni, nastojala ga izbjeći na sve moguće načine..a onda i kada sam bila prisutna i dala si truda da nešto izvježbam, nailazila sam na obeshrabrujuće komentare profesora kako se ne trudim, lijena sam, a potom sam redovito dobivala najniže ocjene kad je došlo vrijeme da pokažem što "znam"... Ono što me je uvijek podizalo iz prašine u takvoj situaciji je bilo to što sam se, unazad par godina, bavila manekenstvom. I svaki put kada bi me netko pitao kako to da ne mogu voditi loptu na poligonu, ja bih samo dobacila: a kako to da nisu svi sposobni hodati pistom u štiklama od 15cm bez da promjene izraz lica ako iskrenu gležanj?
Poanta je u tome da, dok u nekim stvarima falšaš, u nekima si zasigurno bolji od drugih. Negdje je pitanje talenta, a negdje vještine. Sport je pitanje talenta, ali je u većoj mjeri pitanje vještine, on se može naučiti. Netko je vježbao bacanje lopte dok si ti za to vrijeme usvajao neko drugo znanje, koje će ti možda biti i korisnije od toga hoćeš li zabiti koš ili ne. Pogledaj sve ove pozitivne afirmacije koje si napisao na blogu, pročitaj ih i prisjeti se svih stvari koje radiš bez greške :) Znaš da ih ima!
21.11.2012. (15:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Rachna
Unatoč svim negativnostima koje si nabrojao u postu, zadnja rečenica mi je ipak nekako izmamila osmijeh na lice... Negdje ću si ju zapisati i pročitati ju svaki put kad mi se čini da nema izlaza.
Moram se osvrnuti na situaciju s košarkom. Otkad znam za sebe, lopta i ja smo dva različita, apsolutno nespojiva pojma. Od prvog razreda osnovne škole, pa sve do kraja srednje, mrzila sam tjelesni, nastojala ga izbjeći na sve moguće načine..a onda i kada sam bila prisutna i dala si truda da nešto izvježbam, nailazila sam na obeshrabrujuće komentare profesora kako se ne trudim, lijena sam, a potom sam redovito dobivala najniže ocjene kad je došlo vrijeme da pokažem što "znam"...
Ono što me je uvijek podizalo iz prašine u takvoj situaciji je bilo to što sam se, unazad par godina, bavila manekenstvom. I svaki put kada bi me netko pitao kako to da ne mogu voditi loptu na poligonu, ja bih samo dobacila: a kako to da nisu svi sposobni hodati pistom u štiklama od 15cm bez da promjene izraz lica ako iskrenu gležanj?
Poanta je u tome da, dok u nekim stvarima falšaš, u nekima si zasigurno bolji od drugih. Negdje je pitanje talenta, a negdje vještine. Sport je pitanje talenta, ali je u većoj mjeri pitanje vještine, on se može naučiti. Netko je vježbao bacanje lopte dok si ti za to vrijeme usvajao neko drugo znanje, koje će ti možda biti i korisnije od toga hoćeš li zabiti koš ili ne. Pogledaj sve ove pozitivne afirmacije koje si napisao na blogu, pročitaj ih i prisjeti se svih stvari koje radiš bez greške :) Znaš da ih ima!
21.11.2012. (15:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...