Komentari

nihilnemoque.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • Ena L.

    Drago mi je da ti je akademska godina počela tako dobro,
    nadam se da će svi kolegiji ispuniti tvoja očekivanja :)

    avatar

    11.10.2012. (11:18)    -   -   -   -  

  • Furiously Raging Spear

    reći da me razveseli ta misao je krivo, jer me ne razveseli, nego me otrijezni i pomogne da se saberem.
    Ono što mi zaista pruža utjehu jest misao na ljude kojima sam pomogla i koliko ja zapravo darova imam koje mogu podijeliti s drugima, a koji mi neće nedostajati :)

    avatar

    11.10.2012. (14:21)    -   -   -   -  

  • Furiously Raging Spear

    Ne, ja sam samo dala primjer što meni pomaže, pa možda pomogne i nekome drugome.
    Naravno da ima stvari koje mi pružaju čistu radost.
    Ne otimam pravo drugima da se žale i traže pomoć. To zapravo uopće ne gledam na takav način. Svatko ima svojih deprimirajućih trenutaka i osobno, za sobom vučem tmurni kišni oblak od početka školske godine pa negdje do jedanaestog mjeseca, misleći kakvo sam užasna i grozna, no onda se sjetim dobrih stvari koje sam učinila, zbrojim dva i dva i onda mi je bolje.
    Zašto neke nevolje smatrati gorima od drugih? Zato što to i jesu. I ne, to nije otimanje pomoći kojima je potrebnija. Jer meni nije potrebna pomoć, ja sam dovoljno snažna da samoj sebi pomognem, pa radije prestanem svoje drame i tirade sa samosažaljevanjem i pomognem onome kome je zaista loše.

    avatar

    11.10.2012. (21:22)    -   -   -   -  

  • freya*

    Zaista nikad nisam čula da netko epifizu naziva češerkom, al neka mu bude :) imaš podosta zanimljivu razbibrigu, ali svako ima svoje veselje, a meni je drago da ti imaš svoju (korisnu) razbibrigu :)

    avatar

    11.10.2012. (21:52)    -   -   -   -  

  • Furiously Raging Spear

    Gledamo svijet drugačijim očima. Tebe pomisao na to da si pogriješila baca u bed (ispravi me ako se varam), i možeš si oprostiti samo ako samoj sebi popustiš i kažeš: "A gle, nisam bila potpuno u krivu, bilo mi je loše, bila sam bolesna."
    Ja imam drugačiji pristup samoj sebi. "Čuj, mala, ovo ti je bilo glupo. Saberi se i sazrij, zar zaista misliš da ćeš ikome oko sebe pomoći svojim dramatiziranjem? Dosta je bilo. Ti imaš sve što drugi sanjaju. Ako zaista misliš da je svijet toliko ružan, učini nešto i promjeni ga."

    Iskreno, mislim da je pomalo sebično žaliti se oko teškoga života, kada kraj tebe stoji osoba kojoj je daleko gore.
    Evo jedan primjer:
    Za mojoj osamnaesti rođendan trebalo je biti veliko slavlje, dupli rođendan. Koji sam ja organizirala. I financirala. I rintala. Dok su me drugi vrijeđali i većina ljudi, koje sam pozvala više iz pristojnosti nego iz prijateljstva, samo su se naslađivali mojem lošem osjećaju. Završilo je tako da sam ja većinu rođendana provela na drugoj strani Bundeka, pričajući s prijateljicom koja mi je rekla: "Na moj osamnaesti rođendan mi je umrla baka koja me odgojila i bila mi poput majke."
    Shvaćaš li sada koliko je to zapravo sebično? Plakati oko nečeg banalnog dok se netko mukom muči?

    Ne želim reći da ljudi koji imaju manjih problema od nekog drugog ne trebaju pomoć, već želim reći da najčešće dramatiziraju bezveze.
    Terapija, psiholozi, ne znam kakvi stručnjaci ti nikada neće pomoći, tu su samo da izmuzu pare iz tebe i uvjere te da si manično depresivna. Samo samoj sebi možeš pomoći, tako da kažeš: "Dosta je bilo plakanja."

    Ja samoj sebi ne dopuštam samosažaljenje i jadikovanje, jer mi ne treba i jer mi neće pomoći i radije sam rame za plakanje nekome tko to zaista treba, netko tko ima PRAVIH problema.

    avatar

    11.10.2012. (22:23)    -   -   -   -  

  • odmak

    Drago mi je pročitati da se veseliš studiju.

    avatar

    12.10.2012. (13:48)    -   -   -   -  

  • Furiously Raging Spear

    Oh, ne, to nipošto nije tako! Ja nikada nisam rekla za tebe da nemaš problema ili da ti nije teško. Kao što sam i rekla, većina ljudi dramatiziraju bezveze. Tebe ne mogu suditi, jer te ne poznam, a i mislim da nemam pravo suditi nekoga kada ni ja nisam sveta bezgrešnica.
    Krivo si shvatila! Ljudi (ovo se sada tiče tebe) trebaju ozdraviti, ali većini ljudi ne treba pomoć izvana.
    Jedina stvar koju ti trebaš jest ustati na noge. Ono čemu moraš težiti jest sreća, a ti radiš upravo suprotno - namjerno toneš. O samoubojstvu ni riječi! To je odvratno i sebično! Zamisli koliko bi dobra ti mogla napraviti drugima kada bi izašla iz te faze manične depresije i samoj sebi dopustila sa budeš sretna? Jer čini mi se da si ne dopuštaš sreću.
    Ovaj tvoj predzadnji komentar zaista je zvučao kao pljuvanje po samoj sebi. NISI se trebala ubiti, k vragu, to je najgluplja stvar koju si mogla učiniti i ti TREBAŠ i ZASLUŽUJEŠ ozdraviti i biti sretna. Čisto sumnjam da to što ti tražiš pomoć može naškoditi nekomu drugomu. Stvar je u tome da TI ne pomažeš nekomu drugomu kome je potrebna pomoć, nebitno više ili manje ili uopće.

    "Dosta plakanja" je odluka koju sami trebaju donijeti, kada budu spremni.

    To je poput lanca sreće. Tebi netko pomogne - ti pomogneš nekome - taj netko pomogne meni - ja pomognem nekome i tako dalje.
    To je nešto što moraš širiti, moraš drugima biti podrška. I znaš što je najbolja stvar oko toga? Dobit ćeš samopouzdanje! Postat ćeš jača! To je stvar zbog koje zaista ozdraviš. To je nešto zbog čega sam ja sretna :)

    Ma otkud ti to, da nisi dostojna sa mnom razgovarati? Samo zato što ja mislim da su psihijatri glupi, zato što si ne dopuštam samosažaljenje?

    Ne, nikada nisam išla k psihijatru, ali znam ih dovoljno da imam negativan stav prema njima.

    "Ja si cijeli život govorim ,,Čuj, mala, ovo ti je bilo glupo.'', ,,Samo bezveze dramatiziram.'', ,,Drugi se muče, a ja kukam zbog gluposti.'' pa me takvo razmišljanje godinama dovodilo na rub samoubojstva."
    I nakon što si to kažeš, budi podrška nekome tko treba pomoć!

    Evo, još jedan primjer (moj opet xD):
    Bila je prije godinu dana jedna cura koja je bila patološka lažljivica, ali laži koje je govorila bile su sitne i nebitne. Jedva sam je onda poznavala. Kada smo to saznali, nastala je čitava drama, moja best frendica koja je bila 'maltretirana' u osnovnoj i koja je 'znala' kako se ta cura osjeća (jer svi smo mi bili maltretirani), počela ju je zlostavljati. ignorirala ju je, a kada je pričala s njom, rugala joj se ili je njoj iza leđa stvarno govorila ružne stvari. ja sam popizdila i posvađala se s tom curom, a ova lažljivica ti je u tom nekom razdoblju bila na rubu. Iako mi je bilo teško, jer sam se osjećala prevarenom i glupom, odlučila sam stati ispred te maltretirane cure. Cura je postala jača i pametnija, a ja sam bila toliko ponosna na sebe, da rijetko sumnjam u svoje odluke.

    Kužiš? Iskreno, mislim da ćeš postati zadovoljna samom sobom ako si to dopustiš i ako dadeš mali znak pažnje nekome.

    avatar

    12.10.2012. (15:56)    -   -   -   -  

  • Fowl

    Oh, majko (moja prečesta besmislena poštapalica) jučer sam napokon bio navečer našao vremena te sam nakon što sam ti napisao brdo toga, zaspal i sve se obrisalo ;D.

    Danas ću to skratit, da prikratim muke tebi zbog čitanja i sebi zbog manjka snage unatoč urođenoj potrebi za blebetanjem xD.

    Ako se sretnemo na filozofskom, totalno ću te uvijek maltretirati. To je nešto sa čime se već pomire ljudi. Obično sve završi tako da mi se sugovornik uguši vlastitim smijanjem ili hranom i ja tad odem. Ne odem ako rastužim osobu, tad sam naporan dok ne dođe to toga da se osoba počne gušit. Želim reć da te potajno volim :D. Više nije tajno. Jee.

    Osjećao sam totalno, totalno olakšanje kad si rekla da nemaš psihozu zapravo. Ali iskreno mislim da su ti psihijatrijski lijekovi neš odvratno. Nadam se da ćeš se s vremenom skinut s tog. Bio sam fakat jako sretan.

    U vezi rodnih uloga i socijalne disforije - ma da, jesi u tom pogledu djelomično u pravu, ali svi mi imamo svoj rod i po tome rodnu ulogu. Ti ne želiš te da tebi neko govori u muškom rodu i to, ne zato jer je tvoj spol ženski, nego jer je tvoj rod ženski - pa želiš i rodnu žensku ulogu. Jebeš te kućanske poslove i "muška i ženska" zanimanja jer je to jedno veliko sranje i diskriminacija iz prošlosti koja je ostala do danas. Isto tak jebeš do da je androgenost u modi. Kužiš, ponekad (jer ne shvaćam nekad stvari ozbiljno) u nosim šarene repiće i u ponoć se vozim vani s romobilom :D. I imam dugu kosu. Al ovo prvo je moj smisao za wnb humor a ovo drugo ja i to nemam nikakve veze s rodnim ulogama, a stereotipi su jedno sranje uvjetovano diskriminacijom. Ovak jesam dosta stereotipan, možda, čak. Ne kužim te stvari jer smo svi individue. Okej je bit stereotipan ako je to tvoj identitet i ne diskriminiraš različite. Tvoj rod je ženski - i osjećala bi disforiju da se svijet od ovog trena počne ponašat prema tebi ko da si muško. Možda ne istog trena, al ubilo bi te poslje :D.
    U mjesečnicama nije ništa ponižavajuće jer je to obični metabolizam ženke :D. Nije mi niš bizarno ni strano jer s tim (svim ženskim) sam cijeli život. Baš je - ponižavajuće. Možda sam fakat bolestan i to, al mislim da je predivno to da ženska osoba može rodit dijete, taj prokleti ideal majke, predivne ženske osobe i to. Vežem mjesečnicu uz to. Ja nisam ništa od tog. Ponižavajuće je. Podsjeća me sve to ko da nekog običnog, bilokojeg muškarca obučeš u rozu kratku haljinicu i još nekakve cipelice i da - on izgleda ko apsolutni klaun i takav mora bit u gradu, svi ga vide i to. Isto je, iako drugi ne znaju moj rod, možda ni spol. Isto je jer on nije žensko, a ja jesam muško. Možeš li shvatit? Ko najružniji kostim koji imaš, a morađ da nositi. Sram, poniženje, mržnja, žudnja za time da izgrebeš, rastrgaš kostim, a ne možeš. Kostim je uz to nametnuti identitet, teret, okovi.

    Bilo je odlično čitat što si napisala o onome. Svi smo ljudi i bilo bi nenormalno kad bismo svi funkcionirali po istim principima. To nije kakvo orahbrenje ili takvo što, samo moje bezosjećajno mišljenje. Inače sam loš u suosjećanju ili barem u izražavanju istog, da te upozorim. Iako se ne poznajemo, jedna si od rijetkih ljudi koji su mi povjerili u životu što, takvo što. U najmanju ruku to cijenim, u najvećoj ruci je blaga radost jer poznajem tebe, tamo si ti, negdje između je sreća.

    avatar

    12.10.2012. (21:01)    -   -   -   -  

  • Fowl

    Hm, ispričavam se zbog ove lažne anonimnosti.

    avatar

    12.10.2012. (21:02)    -   -   -   -  

  • Furiously Raging Spear

    Samoubojstvo je odvratno jer sa svakim pokušajem uništiš sebe kao osobu i poremetiš svoj duh i tijelo. To što si ljude rade je odvratno. Sebično je jer oni koji počine samoubojstvo ne razmišljaju kako će njihova smrt utjecati na druge. Zamisli da si se ubila. Zamisli suze koje bi tvoja majka prolila kada mora pokapati vlastitu kćer? I nije jedina, mnogi ljudi koji te vole plakali bi zbog toga i bili bi povrijeđeni. Zato je to odvratno i sebično.
    Misliš li zaista da će svijet biti bolje mjesto ako počiniš samoubojstvo? Neće. Zašto? Jer ti nisi loša osoba koja je maltretirala druge ljude i gubila svoje vrijeme. Drugi razlog je jer ti MOŽEŠ napraviti nešto lijepo i dobro, što će promjeniti ovaj svijet, barem malo.

    Zašto izvrćeš sve što sam rekla? Nigdje nisam rekla da osoba mora biti sretna ako si predbacuje, to nema nikakvog smisla! Cijelo vrijeme govorim da si ne smiješ predbacivati takve stvari, ali da to ljudi većinom prestaju tek kada shvate da žele biti sretni i da shvate da kaljuža samosažaljenja u kojoj se kupaju nije nizašto. Ja smatram da je osoba sretna ako si to dopusti, što sam nekoliko puta napisala i da je sretna i gradi si samopouzdanje ako pomogne nekom drugom. Osoba koja je pomogla nekome, dala mali znak pažnje nekome niti je sebična, niti je glupa, niti je razmažena, jer je vidjela da ta osoba kojoj je dala taj mali znak pažnje je to očajnički trebala.

    Ja imam svoje mišljenje o psihijatrima, ti svoj. Gotova priča.
    Odakle mi ideja manične depresije? Svaki komentar koji si mi stavila mi to pokazuje, jer si sa svakim komentarom rekla da ti nisi vrijedna života, da se želiš ubiti. To, kao, nisu manično depresivni ljudi.
    Oh, vjeruj mi, dobro znam razliku između depresije i tuge.

    Imaš si pravo oduzeti život ako želiš, i iskreno, nije na meni da te zaustavim. Ali kritiziram ljude koji su toliko sebični da ne žele ni pokušati živjeti. To je kukavičluk, to je sebičnost i to je odvratno.

    Ako možeš i znaš kako pomoći ljudima, što ti onda u mojim stavovima nije jasno? Izvrćeš li svaki moj komentar tako da ispadneš žrtva ovog okrutnog svijeta ili ti zaista nije jasno? Jer ako nije, ponovo pročitaj, nigdje nisam napisala da se čovjek treba osjećati posramljeno jer je tužan, već se mora osjećati posramljeno jer dramatizira, i to ne na simpatičan način (ima i simpatičnih drama queenova). Osobno se osjećam posramljeno kada se žalim na neku svađu s mamom, dok kraj mene stoji i sluša osoba kojoj je mama preminula. Do vraga, pa to je krajnje nepristojno (osim što je sebično i neukusno)!

    P.S. Shvaćam da je osoba koja počini samoubojstvo bila na rubu očaja, i nije vidjela izlaz... No također mislim da ga nije htjela vidjeti. Kao što rekoh i ja sam o tome razmišljala, čak sam bila blizu pokušaju, no onda sam shvatila koja sam svinja bila.

    avatar

    13.10.2012. (22:33)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...