Vidjeh tvoj komentar kod Fowla. Moram reći da sam se iznenadila kad si rekla kako te kad si tužna uvijek razveseli pomisao da je nekome puno gore nego tebi pa se ti nemaš što žaliti. Mene bi upravo ta pomisao uvijek gurala u još veću mržnju prema samoj sebi, još veće gađenje i veću želju za samoubojstvom. S druge strane, kad bih dopustila sebi požaliti se, uvijek bih nakon žaljenja našla potrebnu snagu da se dalje borim. Također bi me u još gore stanje guralo kad bi mi tkogod drugi rekao ,,A što tebi nedostaje?'', ,,Pomisli koliki bi sve dali za ono što ti imaš.'', ,,Razmisli što imaš, a drugi nemaju.'', ,,Što se ti imaš žaliti?'' i slično. Čula sam i od drugih ljudi da im je od takvih komentara samo gore pa sam pomislila da takav stav čini štetu. Znači, može i pomoći? Ja sam, kako bih sebi pomogla, prestala misliti na to kako ima ljudi kojima je gore nego meni. Misliš li da bih trebala?
10.10.2012. (20:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Misliš li da bi ta misao trebala i druge trijezniti i pomagati im da se saberu? Zašto uopće smatrati neke nevolje gorima od drugih - ako čovjek pati, zašto se ne bi smio požaliti, olakšati dušu, zamoliti pomoć? Je li to otimanje pomoći onima kojima je potrebnija? Misao o pomoći ti pruža utjehu? Molim te, ne zamjeri mi pitanje, ali pruža li ti išta čistu radost?
11.10.2012. (14:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Htjela sam pitati je li žaljenje i traženje pomoći ako ima onih kojima je gore otimanje pomoći onima koji su se našli u težim nevoljama, a ne ovo što ti činiš. Zašto su neke nevolje gore od drugih? Nije li nevolja onoliko grozna koliko je takvom smatra čovjek koji je ima? I nisam pitala otimaš li ti pravo drugima da se žale i traže pomoć, nego ogrješujem li se ja o one u većoj nevolji time što sam dopustila sebi da se žalim kad se osjećam loše, da se ljutim na one koji mi govore o većim nevoljama i da ne osjećam sram što ponekad radim drame iz gluposti. I ja sam bila glupo derle i htjela se ubiti s četrnaest godina. Međutim, ja sam cijelo vrijeme bila svjesna toga da sam glupo derle. Kad sam rekla sebi: ,,Nisam bila glupo derle, bila sam nesretna i bolesna.'', osjetila sam se bolje, izmirena sama sa sobom, oprostila sam si i bila sam sposobnija za daljnji život. Često se zapitam je li to loše s obzirom na raširenost ,,Pomisli koliki su nesretniji od tebe.'' stava. Zato te zamolih za mišljenje.
11.10.2012. (21:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Shvaćam kako je to sebično. Zapravo, i prije sam mislila da je to sebično, ali onda sam povjerovala kako to nije ništa strašno, kako je ljudski, kako je svaka nevolja vrijedna pažnje jer bol nikad nije umišljena. Sad sam shvatila kako nisam zaslužila ozdraviti, ali bit će mi teško razuvjeriti se jer je uzelo dosta maha. Ja bih svakako rekla da mi je moja psihijatrica pomogla (pare sigurno nije izmuzla jer sam išla na uputnicu) i volim ići k njoj. Međutim, sad sam shvatila da nemam pravo na to. Sviđa mi se o sebi misliti s obzirom, blagošću i popustljivošću jer sam loša i sebična osoba. To sam prije znala, ali su me roditelji i psihijatrica stalno razuvjeravali. Možda sam se trebala ubiti umjesto što sam otišla na psihoterapiju i pila lijekove, jedna sebična osoba manje ne može biti loša stvar za svijet. To sam svakako znala prije, ali poslije sam promijenila mišljenje. Često se zapitam jesam li imala pravo na to, izgleda da sam samo postala oholija i sebičnija. :( Često sam se zapitala zašto ljudi nekome tko se već ionako loše osjeća govore kako je sebičan i kako ima ono o čemu drugi sanjaju. Meni je to uvijek zvučalo kao da ti kad te lijeva noga svrbi, netko pilom odsiječe desnu kako bi zaboravio na svrbež. Sad sam shvatila da ljudi to uistinu čine iz dobre namjere (što mi se uvijek činilo suludo) jer ima dobrih ljudi poput tebe kojima to pomaže kao što bi i trebalo. Oprosti mi, nisam dostojna s tobom razgovarati. :( Shvaćam da je to sebično, iako se sve u meni buni protiv toga. Iskreno, ne znam što bih sad sa sobom. :/ Razmišljam o tome da sutra pošaljem poruku psihijatrici i kažem joj kako više neću dolaziti k njoj, a s druge strane više mi je puta rekla kako voli kad joj dođem i znam da će me htjeti odgovoriti, a danas me nazvala kako bi pomaknula termin jer joj je netko kod kuće bolestan. I roditelji će me pokušati odgovoriti jer vide kako mi je terapija puno koristila, a ako bih ja njima rekla da ne zaslužujem psihoterapiju jer sam krenula na nju zbog gluposti i da je moje ozdravljenje nepravedno prema onima kojima je gore i da je taj moj potez (odlazak na terapiju) bio sebičan, mislit će da opet ,,pljujem po sebi'' (eto što se dogodi kad NE pljujem!). Ne znam, zbunjena sam. :/ I užasno me sram, jer sam mislila da mi je bilo teško. Hvala ti na razgovoru, divim se tvojoj neokaljanosti! :)
11.10.2012. (23:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čuj, a jesi li ti kada tražila pomoć nekog stručnjaka pa znaš da ne pomažu i da samo muzu novac? Je li ti tko rekao da si manično depresivna?
Jesi li iz moga komentara kod Fowla zaključila da je moj problem koji me mučio jedanaest godina bio banalan?
Što je s onima kojima ne pomaže da si kažu ,,Dosta je bilo plakanja.''?
Ja si cijeli život govorim ,,Čuj, mala, ovo ti je bilo glupo.'', ,,Samo bezveze dramatiziram.'', ,,Drugi se muče, a ja kukam zbog gluposti.'' pa me takvo razmišljanje godinama dovodilo na rub samoubojstva.
12.10.2012. (13:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zašto je samoubojstvo odvratno i sebično? To nikad nisam shvaćala. Odvratno je i sebično prekinuti vlastiti život? Što ako netko jednako odvratno i sebično živi pa bi samoubojstvo bilo posljednja sebična stvar koju će učiniti (AKO je samoubojstvo sebično, u što iskreno sumnjam), a u životu bi činio puno odvratnijih i sebičnijih stvari? Meni se uvijek činilo odvratnim ljudima koji razmišljaju o samoubojstvu govoriti da je to sebično. :/ Iskreno, sad sam još zbunjenija. Znači, ti misliš da čovjek mora biti sretan tako da si kad se osjeća odvratnom i bezvrijednom osobom ,,pomogne'' dodatnim samopredbacivanjem (da je sebičan, da bezveze dramatizira, da prestane plakati i slično)? Po kojoj logici? :/ Po čemu je neko ,,glupo derle'' vrijedno i treba i zaslužuje biti sretno? Uostalom, kakva je to sreća kojoj ,,moraš'' težiti? :/ Nikad nisam bila manično depresivna, odakle ti to? Smatram da pomoći nekomu mogu i ako ne silim samu sebe na posramljenost, dapače, vjerujem da sam tada i produktivnija po tom pitanju. Ja sam išla psihijatrici sedam godina i ona je divna i plemenita žena te imam vrlo pozitivan stav prema njoj. Novac sigurno nije izmuzla (dapače, kad su je neke kolegice pozvale da dođe s njima privatno raditi rekla je ,,Da sam htjela ljudima uzimati novce, otišla bih raditi privatno i prije.''), glupa definitivno nije jer je povukla mnoge mudre poteze i mnoge je stvari točno predvidjela, nije me uvjeravala da sam manično depresivna jer nisam (odakle ti ta manična depresija, uopće?), a uostalom psihijatar je tu kako bi ti pomogao da si SAM pomogneš, ne znam zašto ljudi misle kako ići psihijatru znači da ti netko drugi rješava probleme. Možda većini ljudi ne treba pomoć izvana, s tim se slažem, ali ljudima koji imaju depresiju (ne mislim na ljude koji su samo deprimirani, nego zbilja na bolesne ljude) treba. Možda si čovjek koji se u nekim životnim okolnostima osjeti deprimirano može reći ,,Dosta je bilo plakanja.'', ali to je zdrav, normalan čovjek koji osjeća normalnu tugu koja je, kao i sreća, dio svakog života. Klinička depresija nije baš tako česta pojava, kao što bi čovjek stekao dojam čitajući razne gluposti po medijima. Odakle ti stav da je odvratno i sebično prekinuti vlastiti život? Inače, ja sam, zahvaljujući velikim dijelom svojoj psihijatrici, stala na noge prije neke tri godine (iako sam prije otprilike godinu dana opet bila dosta depresivna na pet mjeseci) i osjećam se sretno te volim život, ali si ga imam pravo i oduzeti ako to želim.
12.10.2012. (17:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da smo ušle u veliki nesporazum jer, osim što ja nisam shvatila ono što si ti napisala, imam dojam da nisi ni ti shvatila ono što sam ja napisala jer ja nigdje nisam rekla da se trenutno želim ubiti. Samo sam rekla da se ponekad zapitam jesam li iz takvog stanja izašla na ispravan način, s obzirom na to da vidim kako dosta ljudi kaže kako moramo biti svjesni da ima onih kojima je gore nego nama pa se ne smijemo žaliti, i da je samoubojstvo sebično, i još neke stvari za koje ja mislim kako bih opet bila depresivna (manična nisam bila nikad) kad bih u takvo što povjerovala. Ako znaš razliku između depresije i tuge, valjda znaš i da se depresija ne može ukloniti sa ,,Dosta je bilo plakanja.''. Zbunilo me što si rekla da svi mi imamo svojih deprimirajućih trenutaka. Naime, depresiju nemaju svi. Također me zbunilo što si napisala da većina ljudi ne treba pomoć izvana jer većina ljudi nema depresiju. Zaključila sam, dakle, da miješaš depresiju s uobičajenim lošim raspoloženjem i normalnom tugom. Oprosti. Ne izvrćem ono što si napisala, barem ne namjerno, nego pokušavam shvatiti što si time mislila reći. Naime, kažem da mi je bizarno da čovjek poželi nastaviti živjeti i biti sretan nakon što spozna kakav je sebičnjak. Zar ljudima oko njega ne bi bilo bolje da nemaju sebičnu osobu u blizini? Smatram kako bi sve bilo puno jednostavnije da se problemu samoubojstva pristupa bez moraliziranja, ne treba stvarati još jedan problem. Znači, samoubojstvo je sebično jer bi neki ljudi bili nesretni što tog čovjeka više nema? Tu se sukobljavaju njegova volja i njihova, ali on ipak ima više prava na svoj život od njih. Iskreno, baš bi me zanimalo zašto imaš takav stav o psihijatrima jer mi se čini kao predrasuda, s obzirom na to da si rekla kako nikad nisi bila njihov pacijent. Inače mi je zanimljivo saznavati što ljudi misle o toj grani medicine. Ja sam svoj stav rekla zato što si mi rekla kako mi oni NIKAD neće pomoći pa sam ti htjela reći da znam za najmanje jednu iznimku od toga tvog pravila, u ovom slučaju sebe. To ,,nikad'', naime, zvuči jako kruto.
13.10.2012. (23:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja se svakako u toj pjesmi obraćam sebi, samo hrvatski jezik nema načina da se čovjek obrati sam sebi koji bi se razlikovao od obraćanja drugoj osobi pa zvuči kao da se obraćam nekom drugom. Recimo to ovako: ja sam spoznala da bih trebala biti opreznija u komunikaciji pa želim na to podsjetiti u prvom redu sebe, ali i prenijeti svoje iskustvo drugima. Vidi, i ja sam odustala od samoubojstva, ali sam ,,shvatila'' nešto drugo: shvatila sam da mrtva ionako ne bih bila svjesna da je ono što me muči prestalo i ne bih imala apsolutno nikakve koristi od toga. Smrt nije počivanje u miru, nije vječni san, to je apsolutno nepostojanje. Izlaz nije izlaz ako nikamo ne vodi i olakšanje nije olakšanje ako ga nema tko osjetiti. Za života postoji nada koja potiče čovjeka da ide naprijed i u svačijem životu postoje ,,sitne'' radosti koje čine da se barem kojiput osmjehne. Vjerujem da radi te nade i tih radosti vrijedi živjeti, jer ne smatram da je potrebno stalno biti sretan, već da je dovoljno da očaj ne bude potpun. Nevolja je u tome što je depresija stanje potpunog očaja, odsustva nade, odsustva mogućnosti uživanja u ,,sitnim'' radostima, neprestane gotovo fizičke boli, pretjerane krivnje i općenito svega najgoreg (negdje sam pročitala da je klinička depresija najbolnije stanje u koje čovjek može zapasti) koje može trajati apsurdno dugo vrijeme. Međutim, ja sam zapravo uvijek htjela (govorim u perfektu!) sebi oduzeti život ne toliko kako bih olakšala sebi, koliko sam htjela osloboditi druge ljude tereta koji sam im predstavljala, pa i svoje roditelje. Naime, nisam vidjela po čemu je ostajanje na životu, za koje sam smatrala kako mojim roditeljima nanosi jednaku, ako ne i goru, bol, bolje od moje smrti za koju sam vjerovala da bi ih te boli riješila (govorim i dalje u perfektu!). Također, veliki razlog za suicid bio je to što sam si predbacivala sebičnost. Prema tome, tvrdnje da je samoubojstvo sebično često bi mi izgledale kao dodatni razlog ZA suicid. Zbog toga sam sada prilično netrpeljiva prema njima i voljela bih potaknuti ljude na veće razumijevanje i na neosuđivanje. E sad, čovjek bi vjerojatno rekao da si ti izašla iz suicidalne krize na svoj način, ja na svoj i da je jedino bitno što smo obje izašle iz suicidalne krize i da hvala Bogu. Doduše, bojim se kako bi mi se moglo prigovoriti da sam ja iz nje izašla na sebičan način - ne tako da sam shvatila kakva sam svinja bila, nego tako da sam se uvjerila kako je život bolji za MENE i, upravo suprotno, da ja NISAM takva svinja kao što sam dotad mislila. Stvar je u tome da si me navela na preispitivanje takvog stava pa sam ti se zato i obratila. Manična depresija zapravo je bipolarni poremećaj, s time da se taj izraz više baš toliko i ne koristi. Zato me i zaintrigiralo zašto baš manična depresija. Naime, to je izmjenjivanje (više-manje u pravilnim periodima) manije i depresije, s time da je manija suprotno od depresije - nenormalno dobro raspoloženje koje ima za nuspojavu smanjenju potrebu za snom i hranom, neodoljivu potrebu za često nerazumljivim govorenjem (,,bujica riječi'') i slično. Također, čovjek nerijetko u takvom stanju napravi nekakvu glupost zbog pretjeranog entuzijazma i samopouzdanja, a i sklonosti preambicioznim projektima. Nadam se da nemaš ništa protiv skribomanije, djeluješ mi kao osoba koja bi mogla cijeniti dulje komentare i dublju izmjenu mišljenja, a ako me dojam vara, ispričavam se na ovoj ,,Bibliji''. :D
14.10.2012. (14:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali već JESAM razmišljala o suicidu, prema tome već jesam bila sebična pa sam mislila kako je jedino što po tom pitanju mogu učiniti zatrti tu sebičnost tako da zatrem i samu sebe. Problem je, kažem, u tome kad je ostanak na životu jednako sebična odluka kao i samoubojstvo, ako ne i više. Jer ako bih ostala na životu, moji bi sebični postupci i dalje nanosili zlo ljudima oko mene, a ako ne bih, maknuo bi se barem taj dio nevolje koji sam ja uzrokovala. Također, kome bi sebična osoba mogla ili trebala nedostajati? Sebičnost je jako teško promijeniti iz više razloga: kao prvo, prirodno je da je čovjek sam sebi na prvom mjestu i da misli najviše na sebe jednostavno iz razloga što ima svoju glavu, a ne tuđu. Nadalje, a to mi se osobno čini kao najveći problem, ako ne biti sebičan znači misliti na druge, ne bih li ja da bih im pomogla morala prihvatiti njihovu sebičnost, dapače, željeti je? Određena sebičnost na svijetu mora postojati kako bi ljudi s radošću primali, inače bi davanje (u smislu dobrih djela i pomaganja) bilo nametljiv i praktički nasilan čin. Kako bi to izgledalo kad bi svi željeli davati drugima i istovremeno se ustručavali primiti? Mene ta pomisao, iskreno, užasava. Još me jedna misao zbunjivala - ako je samoubojstvo sebično, čiji je moj život? Ali ne samo moj, nego i život svih ostalih? U redu, moja bi majka lila suze da mora pokopati svoju kćer. Ali što bi bilo da se to njoj dogodilo, da je ona poželjela prekinuti svoj život? Bi li se tada okomila na nju što će njena majka morati pokopati svoju kćer, što će tata morati pokopati svoju ženu, a brat i ja majku? Malo mi je zbunjujuće što imam dojam da isti oni koji bi suosjećali s majkom koja je izgubila dijete ne bi s tom istom majkom i ženom suosjećali da ju je samu zadesila suicidalna kriza. Ja na to ovako gledam - da bih s nekime suosjećala, da bih uopće pomislila kako netko treba pomoć, da bih nekoga iskreno voljela moram ga promatrati kao suverenu osobu, osobu čije tuge nisu moje, nego njezine, koja ne živi za mene, nego za sebe, koju ne mogu prisiliti da živi (ili umire) onako kako ja želim. Prema tome, ne mogu polagati pravo na nečiji život, ma kako bila povezana s tom osobom. Čak je i moja majka više puta rekla kako je najzad zaključila da me, ako ja to uistinu želim, mora pustiti. Misliš da nije sebično htjeti da živi onaj koji sam želi umrijeti? Zar je sebičnije htjeti umrijeti iako netko drugi želi da živiš? Uglavnom, dokle seže čovjekova slobodna volja i čovjekovo pravo da sam odlučuje ako si nema pravo svojevoljno prekinuti život? Što ti znači ovo ,,big deal''? Mislila sam reći da ako je samoubojstvo sebično, onaj koji na nj pomisli ne zaslužuje olakšanje, ozdravljenje, utjehu ni razumijevanje, već kaznu. Kad sam si rekla da to nije sebično i da ne moram biti kažnjena (a i roditelji su mi rekli da mi ne zamjeraju), nisam više bila ni suicidalna. Nikad nisam odlučila otići iz depresije i samosažaljevanja. Kad sam si dopustila samosažaljevanje, depresija je otišla (dobro, ne baš odmah). Zašto je glupo misliti da si teret drugima? Je li pametno misliti da si svinja? I gdje je uopće bitna razlika između ta dva stava? :D Malo sam pisala o svom stavu ovdje: http://nihilnemoque.blog.hr/2012/06/1630852566/nema-naslova.html. I napisala sam jedan sonet o samoubojstvu: http://nihilnemoque.blog.hr/2012/08/1630955821/facit-indignatio-versum-juv enal.html. Posjetila sam te i prije (komentirala sam ti tekst o kilaži i problemima s mamom) pa ću te posjetiti i poslije. :D :*
14.10.2012. (17:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gosh. naletih na tvoj komentar kod manon doth (ne znam jel u medjuvremenu promijenila nick)... vidim da nisam jedina koja nekad misli da je aseksualna/bezdusna ako ne osjeca isto prema nekom za koga se to ocekuje. :) samo zato svratih. eto.
//al post me ostavio paf. svakako ne u negativnom smislu.
20.10.2012. (22:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Vidjeh tvoj komentar kod Fowla. Moram reći da sam se iznenadila kad si rekla kako te kad si tužna uvijek razveseli pomisao da je nekome puno gore nego tebi pa se ti nemaš što žaliti. Mene bi upravo ta pomisao uvijek gurala u još veću mržnju prema samoj sebi, još veće gađenje i veću želju za samoubojstvom. S druge strane, kad bih dopustila sebi požaliti se, uvijek bih nakon žaljenja našla potrebnu snagu da se dalje borim. Također bi me u još gore stanje guralo kad bi mi tkogod drugi rekao ,,A što tebi nedostaje?'', ,,Pomisli koliki bi sve dali za ono što ti imaš.'', ,,Razmisli što imaš, a drugi nemaju.'', ,,Što se ti imaš žaliti?'' i slično. Čula sam i od drugih ljudi da im je od takvih komentara samo gore pa sam pomislila da takav stav čini štetu. Znači, može i pomoći? Ja sam, kako bih sebi pomogla, prestala misliti na to kako ima ljudi kojima je gore nego meni. Misliš li da bih trebala?
10.10.2012. (20:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Misliš li da bi ta misao trebala i druge trijezniti i pomagati im da se saberu? Zašto uopće smatrati neke nevolje gorima od drugih - ako čovjek pati, zašto se ne bi smio požaliti, olakšati dušu, zamoliti pomoć? Je li to otimanje pomoći onima kojima je potrebnija?
Misao o pomoći ti pruža utjehu? Molim te, ne zamjeri mi pitanje, ali pruža li ti išta čistu radost?
11.10.2012. (14:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Htjela sam pitati je li žaljenje i traženje pomoći ako ima onih kojima je gore otimanje pomoći onima koji su se našli u težim nevoljama, a ne ovo što ti činiš.
Zašto su neke nevolje gore od drugih? Nije li nevolja onoliko grozna koliko je takvom smatra čovjek koji je ima? I nisam pitala otimaš li ti pravo drugima da se žale i traže pomoć, nego ogrješujem li se ja o one u većoj nevolji time što sam dopustila sebi da se žalim kad se osjećam loše, da se ljutim na one koji mi govore o većim nevoljama i da ne osjećam sram što ponekad radim drame iz gluposti. I ja sam bila glupo derle i htjela se ubiti s četrnaest godina. Međutim, ja sam cijelo vrijeme bila svjesna toga da sam glupo derle. Kad sam rekla sebi: ,,Nisam bila glupo derle, bila sam nesretna i bolesna.'', osjetila sam se bolje, izmirena sama sa sobom, oprostila sam si i bila sam sposobnija za daljnji život. Često se zapitam je li to loše s obzirom na raširenost ,,Pomisli koliki su nesretniji od tebe.'' stava. Zato te zamolih za mišljenje.
11.10.2012. (21:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Shvaćam kako je to sebično. Zapravo, i prije sam mislila da je to sebično, ali onda sam povjerovala kako to nije ništa strašno, kako je ljudski, kako je svaka nevolja vrijedna pažnje jer bol nikad nije umišljena. Sad sam shvatila kako nisam zaslužila ozdraviti, ali bit će mi teško razuvjeriti se jer je uzelo dosta maha. Ja bih svakako rekla da mi je moja psihijatrica pomogla (pare sigurno nije izmuzla jer sam išla na uputnicu) i volim ići k njoj. Međutim, sad sam shvatila da nemam pravo na to. Sviđa mi se o sebi misliti s obzirom, blagošću i popustljivošću jer sam loša i sebična osoba. To sam prije znala, ali su me roditelji i psihijatrica stalno razuvjeravali. Možda sam se trebala ubiti umjesto što sam otišla na psihoterapiju i pila lijekove, jedna sebična osoba manje ne može biti loša stvar za svijet. To sam svakako znala prije, ali poslije sam promijenila mišljenje. Često se zapitam jesam li imala pravo na to, izgleda da sam samo postala oholija i sebičnija. :(
Često sam se zapitala zašto ljudi nekome tko se već ionako loše osjeća govore kako je sebičan i kako ima ono o čemu drugi sanjaju. Meni je to uvijek zvučalo kao da ti kad te lijeva noga svrbi, netko pilom odsiječe desnu kako bi zaboravio na svrbež. Sad sam shvatila da ljudi to uistinu čine iz dobre namjere (što mi se uvijek činilo suludo) jer ima dobrih ljudi poput tebe kojima to pomaže kao što bi i trebalo. Oprosti mi, nisam dostojna s tobom razgovarati. :(
Shvaćam da je to sebično, iako se sve u meni buni protiv toga. Iskreno, ne znam što bih sad sa sobom. :/ Razmišljam o tome da sutra pošaljem poruku psihijatrici i kažem joj kako više neću dolaziti k njoj, a s druge strane više mi je puta rekla kako voli kad joj dođem i znam da će me htjeti odgovoriti, a danas me nazvala kako bi pomaknula termin jer joj je netko kod kuće bolestan. I roditelji će me pokušati odgovoriti jer vide kako mi je terapija puno koristila, a ako bih ja njima rekla da ne zaslužujem psihoterapiju jer sam krenula na nju zbog gluposti i da je moje ozdravljenje nepravedno prema onima kojima je gore i da je taj moj potez (odlazak na terapiju) bio sebičan, mislit će da opet ,,pljujem po sebi'' (eto što se dogodi kad NE pljujem!). Ne znam, zbunjena sam. :/
I užasno me sram, jer sam mislila da mi je bilo teško. Hvala ti na razgovoru, divim se tvojoj neokaljanosti! :)
11.10.2012. (23:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Čuj, a jesi li ti kada tražila pomoć nekog stručnjaka pa znaš da ne pomažu i da samo muzu novac? Je li ti tko rekao da si manično depresivna?
Jesi li iz moga komentara kod Fowla zaključila da je moj problem koji me mučio jedanaest godina bio banalan?
Što je s onima kojima ne pomaže da si kažu ,,Dosta je bilo plakanja.''?
Ja si cijeli život govorim ,,Čuj, mala, ovo ti je bilo glupo.'', ,,Samo bezveze dramatiziram.'', ,,Drugi se muče, a ja kukam zbog gluposti.'' pa me takvo razmišljanje godinama dovodilo na rub samoubojstva.
12.10.2012. (13:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Zašto je samoubojstvo odvratno i sebično? To nikad nisam shvaćala. Odvratno je i sebično prekinuti vlastiti život?
Što ako netko jednako odvratno i sebično živi pa bi samoubojstvo bilo posljednja sebična stvar koju će učiniti (AKO je samoubojstvo sebično, u što iskreno sumnjam), a u životu bi činio puno odvratnijih i sebičnijih stvari?
Meni se uvijek činilo odvratnim ljudima koji razmišljaju o samoubojstvu govoriti da je to sebično. :/
Iskreno, sad sam još zbunjenija. Znači, ti misliš da čovjek mora biti sretan tako da si kad se osjeća odvratnom i bezvrijednom osobom ,,pomogne'' dodatnim samopredbacivanjem (da je sebičan, da bezveze dramatizira, da prestane plakati i slično)? Po kojoj logici? :/ Po čemu je neko ,,glupo derle'' vrijedno i treba i zaslužuje biti sretno?
Uostalom, kakva je to sreća kojoj ,,moraš'' težiti? :/
Nikad nisam bila manično depresivna, odakle ti to?
Smatram da pomoći nekomu mogu i ako ne silim samu sebe na posramljenost, dapače, vjerujem da sam tada i produktivnija po tom pitanju.
Ja sam išla psihijatrici sedam godina i ona je divna i plemenita žena te imam vrlo pozitivan stav prema njoj. Novac sigurno nije izmuzla (dapače, kad su je neke kolegice pozvale da dođe s njima privatno raditi rekla je ,,Da sam htjela ljudima uzimati novce, otišla bih raditi privatno i prije.''), glupa definitivno nije jer je povukla mnoge mudre poteze i mnoge je stvari točno predvidjela, nije me uvjeravala da sam manično depresivna jer nisam (odakle ti ta manična depresija, uopće?), a uostalom psihijatar je tu kako bi ti pomogao da si SAM pomogneš, ne znam zašto ljudi misle kako ići psihijatru znači da ti netko drugi rješava probleme. Možda većini ljudi ne treba pomoć izvana, s tim se slažem, ali ljudima koji imaju depresiju (ne mislim na ljude koji su samo deprimirani, nego zbilja na bolesne ljude) treba. Možda si čovjek koji se u nekim životnim okolnostima osjeti deprimirano može reći ,,Dosta je bilo plakanja.'', ali to je zdrav, normalan čovjek koji osjeća normalnu tugu koja je, kao i sreća, dio svakog života. Klinička depresija nije baš tako česta pojava, kao što bi čovjek stekao dojam čitajući razne gluposti po medijima.
Odakle ti stav da je odvratno i sebično prekinuti vlastiti život?
Inače, ja sam, zahvaljujući velikim dijelom svojoj psihijatrici, stala na noge prije neke tri godine (iako sam prije otprilike godinu dana opet bila dosta depresivna na pet mjeseci) i osjećam se sretno te volim život, ali si ga imam pravo i oduzeti ako to želim.
12.10.2012. (17:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Mislim da smo ušle u veliki nesporazum jer, osim što ja nisam shvatila ono što si ti napisala, imam dojam da nisi ni ti shvatila ono što sam ja napisala jer ja nigdje nisam rekla da se trenutno želim ubiti. Samo sam rekla da se ponekad zapitam jesam li iz takvog stanja izašla na ispravan način, s obzirom na to da vidim kako dosta ljudi kaže kako moramo biti svjesni da ima onih kojima je gore nego nama pa se ne smijemo žaliti, i da je samoubojstvo sebično, i još neke stvari za koje ja mislim kako bih opet bila depresivna (manična nisam bila nikad) kad bih u takvo što povjerovala.
Ako znaš razliku između depresije i tuge, valjda znaš i da se depresija ne može ukloniti sa ,,Dosta je bilo plakanja.''. Zbunilo me što si rekla da svi mi imamo svojih deprimirajućih trenutaka. Naime, depresiju nemaju svi. Također me zbunilo što si napisala da većina ljudi ne treba pomoć izvana jer većina ljudi nema depresiju. Zaključila sam, dakle, da miješaš depresiju s uobičajenim lošim raspoloženjem i normalnom tugom. Oprosti.
Ne izvrćem ono što si napisala, barem ne namjerno, nego pokušavam shvatiti što si time mislila reći. Naime, kažem da mi je bizarno da čovjek poželi nastaviti živjeti i biti sretan nakon što spozna kakav je sebičnjak. Zar ljudima oko njega ne bi bilo bolje da nemaju sebičnu osobu u blizini? Smatram kako bi sve bilo puno jednostavnije da se problemu samoubojstva pristupa bez moraliziranja, ne treba stvarati još jedan problem.
Znači, samoubojstvo je sebično jer bi neki ljudi bili nesretni što tog čovjeka više nema? Tu se sukobljavaju njegova volja i njihova, ali on ipak ima više prava na svoj život od njih.
Iskreno, baš bi me zanimalo zašto imaš takav stav o psihijatrima jer mi se čini kao predrasuda, s obzirom na to da si rekla kako nikad nisi bila njihov pacijent. Inače mi je zanimljivo saznavati što ljudi misle o toj grani medicine. Ja sam svoj stav rekla zato što si mi rekla kako mi oni NIKAD neće pomoći pa sam ti htjela reći da znam za najmanje jednu iznimku od toga tvog pravila, u ovom slučaju sebe. To ,,nikad'', naime, zvuči jako kruto.
13.10.2012. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Ja se svakako u toj pjesmi obraćam sebi, samo hrvatski jezik nema načina da se čovjek obrati sam sebi koji bi se razlikovao od obraćanja drugoj osobi pa zvuči kao da se obraćam nekom drugom. Recimo to ovako: ja sam spoznala da bih trebala biti opreznija u komunikaciji pa želim na to podsjetiti u prvom redu sebe, ali i prenijeti svoje iskustvo drugima.
Vidi, i ja sam odustala od samoubojstva, ali sam ,,shvatila'' nešto drugo: shvatila sam da mrtva ionako ne bih bila svjesna da je ono što me muči prestalo i ne bih imala apsolutno nikakve koristi od toga. Smrt nije počivanje u miru, nije vječni san, to je apsolutno nepostojanje. Izlaz nije izlaz ako nikamo ne vodi i olakšanje nije olakšanje ako ga nema tko osjetiti. Za života postoji nada koja potiče čovjeka da ide naprijed i u svačijem životu postoje ,,sitne'' radosti koje čine da se barem kojiput osmjehne. Vjerujem da radi te nade i tih radosti vrijedi živjeti, jer ne smatram da je potrebno stalno biti sretan, već da je dovoljno da očaj ne bude potpun. Nevolja je u tome što je depresija stanje potpunog očaja, odsustva nade, odsustva mogućnosti uživanja u ,,sitnim'' radostima, neprestane gotovo fizičke boli, pretjerane krivnje i općenito svega najgoreg (negdje sam pročitala da je klinička depresija najbolnije stanje u koje čovjek može zapasti) koje može trajati apsurdno dugo vrijeme. Međutim, ja sam zapravo uvijek htjela (govorim u perfektu!) sebi oduzeti život ne toliko kako bih olakšala sebi, koliko sam htjela osloboditi druge ljude tereta koji sam im predstavljala, pa i svoje roditelje. Naime, nisam vidjela po čemu je ostajanje na životu, za koje sam smatrala kako mojim roditeljima nanosi jednaku, ako ne i goru, bol, bolje od moje smrti za koju sam vjerovala da bi ih te boli riješila (govorim i dalje u perfektu!). Također, veliki razlog za suicid bio je to što sam si predbacivala sebičnost. Prema tome, tvrdnje da je samoubojstvo sebično često bi mi izgledale kao dodatni razlog ZA suicid. Zbog toga sam sada prilično netrpeljiva prema njima i voljela bih potaknuti ljude na veće razumijevanje i na neosuđivanje.
E sad, čovjek bi vjerojatno rekao da si ti izašla iz suicidalne krize na svoj način, ja na svoj i da je jedino bitno što smo obje izašle iz suicidalne krize i da hvala Bogu. Doduše, bojim se kako bi mi se moglo prigovoriti da sam ja iz nje izašla na sebičan način - ne tako da sam shvatila kakva sam svinja bila, nego tako da sam se uvjerila kako je život bolji za MENE i, upravo suprotno, da ja NISAM takva svinja kao što sam dotad mislila.
Stvar je u tome da si me navela na preispitivanje takvog stava pa sam ti se zato i obratila.
Manična depresija zapravo je bipolarni poremećaj, s time da se taj izraz više baš toliko i ne koristi. Zato me i zaintrigiralo zašto baš manična depresija. Naime, to je izmjenjivanje (više-manje u pravilnim periodima) manije i depresije, s time da je manija suprotno od depresije - nenormalno dobro raspoloženje koje ima za nuspojavu smanjenju potrebu za snom i hranom, neodoljivu potrebu za često nerazumljivim govorenjem (,,bujica riječi'') i slično. Također, čovjek nerijetko u takvom stanju napravi nekakvu glupost zbog pretjeranog entuzijazma i samopouzdanja, a i sklonosti preambicioznim projektima.
Nadam se da nemaš ništa protiv skribomanije, djeluješ mi kao osoba koja bi mogla cijeniti dulje komentare i dublju izmjenu mišljenja, a ako me dojam vara, ispričavam se na ovoj ,,Bibliji''. :D
14.10.2012. (14:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Helada
Ali već JESAM razmišljala o suicidu, prema tome već jesam bila sebična pa sam mislila kako je jedino što po tom pitanju mogu učiniti zatrti tu sebičnost tako da zatrem i samu sebe. Problem je, kažem, u tome kad je ostanak na životu jednako sebična odluka kao i samoubojstvo, ako ne i više. Jer ako bih ostala na životu, moji bi sebični postupci i dalje nanosili zlo ljudima oko mene, a ako ne bih, maknuo bi se barem taj dio nevolje koji sam ja uzrokovala. Također, kome bi sebična osoba mogla ili trebala nedostajati?
Sebičnost je jako teško promijeniti iz više razloga: kao prvo, prirodno je da je čovjek sam sebi na prvom mjestu i da misli najviše na sebe jednostavno iz razloga što ima svoju glavu, a ne tuđu. Nadalje, a to mi se osobno čini kao najveći problem, ako ne biti sebičan znači misliti na druge, ne bih li ja da bih im pomogla morala prihvatiti njihovu sebičnost, dapače, željeti je? Određena sebičnost na svijetu mora postojati kako bi ljudi s radošću primali, inače bi davanje (u smislu dobrih djela i pomaganja) bilo nametljiv i praktički nasilan čin. Kako bi to izgledalo kad bi svi željeli davati drugima i istovremeno se ustručavali primiti? Mene ta pomisao, iskreno, užasava.
Još me jedna misao zbunjivala - ako je samoubojstvo sebično, čiji je moj život? Ali ne samo moj, nego i život svih ostalih? U redu, moja bi majka lila suze da mora pokopati svoju kćer. Ali što bi bilo da se to njoj dogodilo, da je ona poželjela prekinuti svoj život? Bi li se tada okomila na nju što će njena majka morati pokopati svoju kćer, što će tata morati pokopati svoju ženu, a brat i ja majku? Malo mi je zbunjujuće što imam dojam da isti oni koji bi suosjećali s majkom koja je izgubila dijete ne bi s tom istom majkom i ženom suosjećali da ju je samu zadesila suicidalna kriza. Ja na to ovako gledam - da bih s nekime suosjećala, da bih uopće pomislila kako netko treba pomoć, da bih nekoga iskreno voljela moram ga promatrati kao suverenu osobu, osobu čije tuge nisu moje, nego njezine, koja ne živi za mene, nego za sebe, koju ne mogu prisiliti da živi (ili umire) onako kako ja želim. Prema tome, ne mogu polagati pravo na nečiji život, ma kako bila povezana s tom osobom. Čak je i moja majka više puta rekla kako je najzad zaključila da me, ako ja to uistinu želim, mora pustiti.
Misliš da nije sebično htjeti da živi onaj koji sam želi umrijeti? Zar je sebičnije htjeti umrijeti iako netko drugi želi da živiš?
Uglavnom, dokle seže čovjekova slobodna volja i čovjekovo pravo da sam odlučuje ako si nema pravo svojevoljno prekinuti život?
Što ti znači ovo ,,big deal''? Mislila sam reći da ako je samoubojstvo sebično, onaj koji na nj pomisli ne zaslužuje olakšanje, ozdravljenje, utjehu ni razumijevanje, već kaznu. Kad sam si rekla da to nije sebično i da ne moram biti kažnjena (a i roditelji su mi rekli da mi ne zamjeraju), nisam više bila ni suicidalna.
Nikad nisam odlučila otići iz depresije i samosažaljevanja. Kad sam si dopustila samosažaljevanje, depresija je otišla (dobro, ne baš odmah).
Zašto je glupo misliti da si teret drugima? Je li pametno misliti da si svinja? I gdje je uopće bitna razlika između ta dva stava? :D
Malo sam pisala o svom stavu ovdje: http://nihilnemoque.blog.hr/2012/06/1630852566/nema-naslova.html. I napisala sam jedan sonet o samoubojstvu: http://nihilnemoque.blog.hr/2012/08/1630955821/facit-indignatio-versum-juv enal.html.
Posjetila sam te i prije (komentirala sam ti tekst o kilaži i problemima s mamom) pa ću te posjetiti i poslije. :D :*
14.10.2012. (17:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
anime freak
što se desilo Mimachu? :/
16.10.2012. (11:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Just Me, Myself and I
What's wrong? :S
16.10.2012. (12:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
egy magyar lány
gosh. naletih na tvoj komentar kod manon doth (ne znam jel u medjuvremenu promijenila nick)... vidim da nisam jedina koja nekad misli da je aseksualna/bezdusna ako ne osjeca isto prema nekom za koga se to ocekuje. :) samo zato svratih. eto.
//al post me ostavio paf. svakako ne u negativnom smislu.
20.10.2012. (22:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...