istina je - jezovitiji je triler, horor u kojem naizgled normalni mirni pojedinac (od kojeg se to ne očekuje) postaje zvijer,ubojica, čudovište...jezovitije je kad je sve fino u rukavicama (nazi-isljednik Šicer/Schuetzer, aka pravim imenom Juraj Špiler, Hrvat iz Banata) , ili u 'Nemilosrdnim gadovima' puk.Landa ..sve veću,istovjetnu, jezu osjećam danas od josipovića, ivana simićbodrožić, uber-račana milanovića,itd.jer od primitivnih ustašofila, tuđmanove hunte i hdz-ovih nemilosrdnih gadova sam to očekivao. ovi današnji, u rukavicama, su strašniji, ne samo jer ni u snu/traileru/glasačkom mjestu...nisam to mogao očekivati od njih, a zatim kao afteshock, spoznaja-ovi danas su kao napredak, bolja verzija prethodnika,pa još jedan- ove danas podržava jako puno,previše ljudi, valjda zadovoljnih malenim, kozmetičkim pomacima nabolje.rigoleto, indeed!
27.04.2012. (11:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na putu u London, tamo već pri slijetanju, kad u ušima ponovno počinje pucketati s približavanjem oblacima, stjuardese dijele obrasce koje valja popuniti. Jedno je od pitanja koja visokocivilizirani i razumom vrlo obdareni Britanci pitaju, koje sam nacionalnosti. Ne kojeg sam državljanstva, već koje sam nacionalnosti. I ja bih mogao napisati ili da sam, abecednim redom, Čeh, Hrvat, Mađar i Srbin, ili da sam NIŠTA; uvijek, međutim, napišem da sam Hrvat, e da me iz tko zna kojih razloga ne bi na Heathrowu ili Gatwicku vratili natrag, i svaki put bez iznimke se zbog tog svog odgovora na tu glupu formalnost osjećam bijesno i poniženo ( pa me supruga kori kako pretjerujem i prenemažem se). Na okašnjeloj regrutaciji 1996. ipak sam odgovorio ono po abecednom redu pa je tamo neki časnik izlio svoju žuč na mene i zahtijevao da mu odgovorim zašto ga zajebavam. Po mom je shvaćanju već i sam fenomen nacionalnosti po sebi nakazan i izopačen i trebalo bi ga ultimativno izbaciti iz upotrebe jer ne predstavlja nikakvu realnost ili činjenicu. Nacionalnost ne postoji, to je subjektivni doživljaj izmišljene i nepostojeće pripadnosti, posve u rangu nečijeg osjećaja da je Marsijanac ili Plejađanin. I kad me Britanci pitaju da se izjasnim, jesam li Blitvanac, Blatvijac ili Ingermanlandijac, ja to uvijek doživljavam kao sumrak pameti, tim više i tim prije što se radi baš o Njima, Englezima. Nijedan mi tekst u nacionalnom ključu, pa ma koliko bio profiliran, iskren, ispovjednički ili "normalan", nije probavljiv. Slično je i s religijskom pripadnosti: reci da si katolik, pravoslavac, musliman, židov (a može i Židov) ili štogod slično i ja te više ne umijem uzimati zaozbiljno. Ovo je interesantno: kad se u Londonu ili Amsterdamu zatekneš na indijsko-pakistanskom bazaru, osjećaš se sjajno, uživaš u svim tim fizionomijama, šarenilu, vrevi i mirisima, naročito mirisima hrane, sretan si zbog sve te tzv. multikulturalnosti koja toliko nedostaje u crno odjevenim Hrvatima koljačkog pogleda. U Londonu ja i supruga nikad ne propustimo prošetati Brick Laneom, iako je zapravo cijeli London jedan gigantski Brick Lane proširen i na dvjestotinjak drugih naroda i vjera. No, dobro znam: kad bih otišao kući nekom od njih, u dom nekog hindua, muslimana ili Sikha, već nakon pet minuta počeo bih u sebi grintati zbog svog tog iracionalnog cirkusa ukrašenog kičem jednakovrijednim onom u naših Slavonaca, Zagoraca ili Dalmatinaca, ali dovoljno egzotičnim da ga studenti Moše, Save, Šare ili Cvjetnog vješaju po zidovima svojih studentskih soba. Jako su mi dobre one 3 rečenice Karla Krausa: "Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti ''rado'' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja." A naš je hrvatski kolektivitet u ovih dvadeset i kusur godina uspio evoluirati do stava: "Ma ima i dobrih Srba". To je ipak neki napredak od onog: "Srbe na vrbe", makar i bezvrijedan. :)
28.04.2012. (02:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
WALL - Smatram da u dugoročnom smislu pravu katastrofu ovoj zemlji čak nisu toliko donijele heavy metal fašističke Tuđmanove devedesete, koliko trećesiječanjska garnitura, Račanova škola podilaženja i netalasanja, da ne bi slučajno tko rekao kako se biva nedovoljno domoljubnim. Treba shvatiti što je rak-rana hrvatske politike i društva ovdje: to je taj idealizam pseudopatriotizma (kao podobnog kolektivizma). Kaže Ivančić, u evo baš današnjem intervjuu: ''Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na 'tržištu ideja', stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti.'' Pošto političari po profesiji podilaze narodnim retrogradnostima, čitava je ta garnitura tobožnje lijevo-liberalne scene, prvo na čelu s Račanom, Budišom i Tomčićem, nekada i Tomcem, pa Bandićem, Adlešičkom, sad Milanovićem i Josipovićem upropastila šansu da se detuđmaniziramo na vrijeme, jer su kalkulirali i kalkuliraju, muljaju, draškaju jajca Velikoj Domovinskoj Laži, donose konsenzusom one debilne deklaracije po kojima Tuđmanova politika s vojskom uopće nije bila agresor u BIH (makar šta, Ahmiće su NLO-i sravnili sa zemljom), ili podvaljuju da je Haag lani inkriminirao sâmo pravo na obranu zemlje, sve samo da ne bi iskakali iz opće zborne pjesme, boje se nazvati stvari pravim imenom jer znaju da se moraju dodvoriti većinskom raspoloženju, kao i već uspostavljenim centrima moći. To je značenje onog ''odlučnog možda'', zbog kojega zemlja nikada nije ideološki detoksicirana niti je provedena revizija privatizacije. Dosad je već postalo opće mjesto da je u devedesetima na poziciji bio ordinaran kriminalni režim, ne tek politički, nego sensu stricto. Tuđmanizam, čitaj: ubojice, silovatelji, palikuće, kutle, ratni profiteri, ratni zločinci, ali ne kao zatvorski klan ili lokalna banda drumskih razbojnika, nego nacionalna moć na vlasti i mjera svih vrijednosti (jedne europske parlamentarne republike!). Imali su Hrvatsku. Udružena zločinačka organizacija. No, banda kao banda nije imala moć da samoj sebi dâ legitimet i ostavi se zabilježenom kao bilo što osim bande, s onu stranu civilizacije i zakona. Tu stupaju na scenu Račan, Budiša i Tomčić, koji svojim ''odlučnim možda'', ne talasajući naspram etabliranih bunkera moći, ne inzistirajući na osudi i reviziji nakaznosti devedesetih, za svog mandata Bandu de facto - mišlju, djelom i propustom - službeno blagoslovljuju, ozakonjuju, konstituiraju kao prihvatljiv, legitiman politički model, uopće ne iz temelja kriminalan. Tek su oni Bandi dali legitimet, translatirali je unutar (rastegnutih) zidina civilizacije i zakona.
30.04.2012. (17:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIANO - imamo neka slična iskustva :) ''Rođenjem sam Hrvat – tako su mi rekli stariji, piše svugdje, a ostalom kršten, pričešćen, krizman, sve što treba da bi se bilo poštenim Hrvatom i katolikom. Sve priznajem kad me se zaustavi i legitimira – Hrvatina rasna, čistokrvna – službeno, za državu, na papirima. Ali privatno i neslužbeno (nemoj nikom odati): nisam Hrvat. Ne osjećam se kao Hrvat. To mi je, naime, također apstraktno. Jer za mene riječ osjećati ima smisla jedino u konkretnom značenju: kad me zaboli zub, ja osjećam; kad imam tremu prije ispita ili javnog nastupa, ja osjećam; kad se bojim da će mi granata pasti na glavu, ja osjećam; kad se s nekim tako dobro družim da sam sretan, ja osjećam. Ali kako se to osjeća da si Hrvat, to mi je, moram priznati, presložena misao. Čime se to osjeća vlastito hrvatstvo? Vrhovima prstiju? Njuši se? Hvata se za dupe kao inje? Jel' odnekud iznutra? Jel' neka od srčanih klijetki jače zalupa? Tražio sam izvana i iznutra, ali nisam našao.''
30.04.2012. (18:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wall
istina je - jezovitiji je triler, horor u kojem naizgled normalni mirni pojedinac (od kojeg se to ne očekuje) postaje zvijer,ubojica, čudovište...jezovitije je kad je sve fino u rukavicama (nazi-isljednik Šicer/Schuetzer, aka pravim imenom Juraj Špiler, Hrvat iz Banata) , ili u 'Nemilosrdnim gadovima' puk.Landa ..sve veću,istovjetnu, jezu osjećam danas od josipovića, ivana simićbodrožić, uber-račana milanovića,itd.jer od primitivnih ustašofila, tuđmanove hunte i hdz-ovih nemilosrdnih gadova sam to očekivao. ovi današnji, u rukavicama, su strašniji, ne samo jer ni u snu/traileru/glasačkom mjestu...nisam to mogao očekivati od njih, a zatim kao afteshock, spoznaja-ovi danas su kao napredak, bolja verzija prethodnika,pa još jedan- ove danas podržava jako puno,previše ljudi, valjda zadovoljnih malenim, kozmetičkim pomacima nabolje.rigoleto, indeed!
27.04.2012. (11:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Na putu u London, tamo već pri slijetanju, kad u ušima ponovno počinje pucketati s približavanjem oblacima, stjuardese dijele obrasce koje valja popuniti. Jedno je od pitanja koja visokocivilizirani i razumom vrlo obdareni Britanci pitaju, koje sam nacionalnosti. Ne kojeg sam državljanstva, već koje sam nacionalnosti. I ja bih mogao napisati ili da sam, abecednim redom, Čeh, Hrvat, Mađar i Srbin, ili da sam NIŠTA; uvijek, međutim, napišem da sam Hrvat, e da me iz tko zna kojih razloga ne bi na Heathrowu ili Gatwicku vratili natrag, i svaki put bez iznimke se zbog tog svog odgovora na tu glupu formalnost osjećam bijesno i poniženo ( pa me supruga kori kako pretjerujem i prenemažem se). Na okašnjeloj regrutaciji 1996. ipak sam odgovorio ono po abecednom redu pa je tamo neki časnik izlio svoju žuč na mene i zahtijevao da mu odgovorim zašto ga zajebavam. Po mom je shvaćanju već i sam fenomen nacionalnosti po sebi nakazan i izopačen i trebalo bi ga ultimativno izbaciti iz upotrebe jer ne predstavlja nikakvu realnost ili činjenicu. Nacionalnost ne postoji, to je subjektivni doživljaj izmišljene i nepostojeće pripadnosti, posve u rangu nečijeg osjećaja da je Marsijanac ili Plejađanin. I kad me Britanci pitaju da se izjasnim, jesam li Blitvanac, Blatvijac ili Ingermanlandijac, ja to uvijek doživljavam kao sumrak pameti, tim više i tim prije što se radi baš o Njima, Englezima. Nijedan mi tekst u nacionalnom ključu, pa ma koliko bio profiliran, iskren, ispovjednički ili "normalan", nije probavljiv. Slično je i s religijskom pripadnosti: reci da si katolik, pravoslavac, musliman, židov (a može i Židov) ili štogod slično i ja te više ne umijem uzimati zaozbiljno. Ovo je interesantno: kad se u Londonu ili Amsterdamu zatekneš na indijsko-pakistanskom bazaru, osjećaš se sjajno, uživaš u svim tim fizionomijama, šarenilu, vrevi i mirisima, naročito mirisima hrane, sretan si zbog sve te tzv. multikulturalnosti koja toliko nedostaje u crno odjevenim Hrvatima koljačkog pogleda. U Londonu ja i supruga nikad ne propustimo prošetati Brick Laneom, iako je zapravo cijeli London jedan gigantski Brick Lane proširen i na dvjestotinjak drugih naroda i vjera. No, dobro znam: kad bih otišao kući nekom od njih, u dom nekog hindua, muslimana ili Sikha, već nakon pet minuta počeo bih u sebi grintati zbog svog tog iracionalnog cirkusa ukrašenog kičem jednakovrijednim onom u naših Slavonaca, Zagoraca ili Dalmatinaca, ali dovoljno egzotičnim da ga studenti Moše, Save, Šare ili Cvjetnog vješaju po zidovima svojih studentskih soba. Jako su mi dobre one 3 rečenice Karla Krausa: "Religija, moral i patriotizam osjećaji su koji se manifestiraju tek onda kad su povrijeđeni. Ima pravo jezična uporaba koja kaže da onaj koga se lako može uvrijediti ''rado'' biva uvrijeđen. Ti osjećaji ništa ne vole toliko kao svoju povrijeđenost pa stoga istinski ožive u raspredanju o bezbožniku, pokvarenjaku i nevoljniku bez zavičaja." A naš je hrvatski kolektivitet u ovih dvadeset i kusur godina uspio evoluirati do stava: "Ma ima i dobrih Srba". To je ipak neki napredak od onog: "Srbe na vrbe", makar i bezvrijedan. :)
28.04.2012. (02:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
WALL - Smatram da u dugoročnom smislu pravu katastrofu ovoj zemlji čak nisu toliko donijele heavy metal fašističke Tuđmanove devedesete, koliko trećesiječanjska garnitura, Račanova škola podilaženja i netalasanja, da ne bi slučajno tko rekao kako se biva nedovoljno domoljubnim. Treba shvatiti što je rak-rana hrvatske politike i društva ovdje: to je taj idealizam pseudopatriotizma (kao podobnog kolektivizma). Kaže Ivančić, u evo baš današnjem intervjuu: ''Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na 'tržištu ideja', stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti.'' Pošto političari po profesiji podilaze narodnim retrogradnostima, čitava je ta garnitura tobožnje lijevo-liberalne scene, prvo na čelu s Račanom, Budišom i Tomčićem, nekada i Tomcem, pa Bandićem, Adlešičkom, sad Milanovićem i Josipovićem upropastila šansu da se detuđmaniziramo na vrijeme, jer su kalkulirali i kalkuliraju, muljaju, draškaju jajca Velikoj Domovinskoj Laži, donose konsenzusom one debilne deklaracije po kojima Tuđmanova politika s vojskom uopće nije bila agresor u BIH (makar šta, Ahmiće su NLO-i sravnili sa zemljom), ili podvaljuju da je Haag lani inkriminirao sâmo pravo na obranu zemlje, sve samo da ne bi iskakali iz opće zborne pjesme, boje se nazvati stvari pravim imenom jer znaju da se moraju dodvoriti većinskom raspoloženju, kao i već uspostavljenim centrima moći. To je značenje onog ''odlučnog možda'', zbog kojega zemlja nikada nije ideološki detoksicirana niti je provedena revizija privatizacije.
Dosad je već postalo opće mjesto da je u devedesetima na poziciji bio ordinaran kriminalni režim, ne tek politički, nego sensu stricto. Tuđmanizam, čitaj: ubojice, silovatelji, palikuće, kutle, ratni profiteri, ratni zločinci, ali ne kao zatvorski klan ili lokalna banda drumskih razbojnika, nego nacionalna moć na vlasti i mjera svih vrijednosti (jedne europske parlamentarne republike!). Imali su Hrvatsku. Udružena zločinačka organizacija.
No, banda kao banda nije imala moć da samoj sebi dâ legitimet i ostavi se zabilježenom kao bilo što osim bande, s onu stranu civilizacije i zakona. Tu stupaju na scenu Račan, Budiša i Tomčić, koji svojim ''odlučnim možda'', ne talasajući naspram etabliranih bunkera moći, ne inzistirajući na osudi i reviziji nakaznosti devedesetih, za svog mandata Bandu de facto - mišlju, djelom i propustom - službeno blagoslovljuju, ozakonjuju, konstituiraju kao prihvatljiv, legitiman politički model, uopće ne iz temelja kriminalan. Tek su oni Bandi dali legitimet, translatirali je unutar (rastegnutih) zidina civilizacije i zakona.
30.04.2012. (17:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIANO - imamo neka slična iskustva :)
''Rođenjem sam Hrvat – tako su mi rekli stariji, piše svugdje, a ostalom kršten, pričešćen, krizman, sve što treba da bi se bilo poštenim Hrvatom i katolikom. Sve priznajem kad me se zaustavi i legitimira – Hrvatina rasna, čistokrvna – službeno, za državu, na papirima. Ali privatno i neslužbeno (nemoj nikom odati): nisam Hrvat. Ne osjećam se kao Hrvat. To mi je, naime, također apstraktno. Jer za mene riječ osjećati ima smisla jedino u konkretnom značenju: kad me zaboli zub, ja osjećam; kad imam tremu prije ispita ili javnog nastupa, ja osjećam; kad se bojim da će mi granata pasti na glavu, ja osjećam; kad se s nekim tako dobro družim da sam sretan, ja osjećam. Ali kako se to osjeća da si Hrvat, to mi je, moram priznati, presložena misao. Čime se to osjeća vlastito hrvatstvo? Vrhovima prstiju? Njuši se? Hvata se za dupe kao inje? Jel' odnekud iznutra? Jel' neka od srčanih klijetki jače zalupa? Tražio sam izvana i iznutra, ali nisam našao.''
30.04.2012. (18:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...