Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • normalan neće u čavoglave

    čavoglavci=dupeglavci. u tom toru smrdi,al je toplo

    avatar

    23.04.2012. (16:38)    -   -   -   -  

  • geomir

    Nisan sve pročita, puno si brate napisa, pa ne znan jesi li spomenuo princip:

    Kada se u litru vrhunskog vina stavi par postotaka kvasine, cila litra postane juta kvasina.!!!

    Znači triba maknit ća kvasinu od dobrog vina!! :-)))

    avatar

    23.04.2012. (18:23)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Čao, Pero, i meni se riga na masovne zabave svake vrste. U biti ja ne idem ni na misu, ni na Hajduka a ni na koncerte. Ne idem čak ni na književne večeri. Nastup Borisa Dežulovića i Predraga Lucića Melodije Bljeska i Oluje, kojem sam jednom prisustvovala (odvijao se među maksimalno 30ak ljudi u mojoj omiljenoj konobi) me podsjetio na skup o kojem pričaš.

    Inače manjina nazovi mislećih liberala je u toj konobi bila većina. Netko tko bi došao iz vanjske većine bio bi u konobi manjina.
    Naravno oni su gadili sve i svakoga sa velikom dozom humora. Ljudi oko mene su se smijali na svaku foru, pa čak i na one koje nisu razumjeli, a vjeruj mi - bilo ih je dosta koji fore nisu razumjeli jer ih osobno sve dobro poznajem... Jedino je jedna izbjeglica iz Vukovara bila namrgođena jer joj je smetao valjda taj humor, ali su je na neki način izolirali zbog neprilagođenosti pa se više nije mrštila.

    Svaki skup di se skupe ljudi željni skupne zabave izgleda isto. Svi pjevaju jednu pjesmu i stvore kolektivnu svijest. Kundera nešto je rekao o tome kako je grozno dok svi plešu u krugu ne bit u tom krugu...

    avatar

    23.04.2012. (22:36)    -   -   -   -  

  • Igre Puzzle

    Odlično napisano :)
    Igre Puzzle

    avatar

    24.04.2012. (09:40)    -   -   -   -  

  • Wall

    nikada nije bila poanta u 5% crnokošuljaša i krezubih likova s "U" kapama, naprotiv! oni su tek maloumniji, pa hrabriji, reprezenti onog što 95% ostatka čavoglavske ekipe misli, ali pametno ne pokazuje kameri. oni crne kape nose u srcu, ne na glavi. oni su ivane simić bodrožić, naizgled umiljate face, obrazovani, uglađeni; često samo/reklamiraju svoju tobožnju toleranciju za sve, ali dirni im ' u svetinje'; jer, oni misle da 'Hrvati ne mogu u obrambenom ratu počiniti zločin, no bilo je manjih, pojedinačnih incidenata,božemoj', da ' su Srbi u Oluji planski izbjegli, a ne protjerani'; da im je 'Tuđman iskreno nudio zaštitu i sigurnost', da su 'srpske babe i svi zaostali civili bili legitimni vojni ciljevi, vojnici, a babe su i pucale'; da je 'ovo hrvatska zemlja, a Srbi/ Muslimani/Cigani itd mogu samo zemlju na cipelama/opancima odnijet, jer ne mogu nehrvati ovdje nešto posjedovati', itd, itd. čavoglavci i čavoglave, kao fenomen, me podsjećaju na bandu i njezin teritorij- njihovi pripadnici se međusobno prepoznaju, rado okupljaju na jednom mjestu, imaju ne/formalne vođe, zaštićeni gomilom i toljagama, često uz policijsko okretanje glave u stranu, provode zakon i red na svom teritoriju, vlasti ih se plaše ili instrumentaliziraju (you never walk alone...if you're ustaša/navijač Liverpoola/ Dinama/Hajduka/Čavoglavac...normalni ljudi neće na područje neke bande...normalni neće u Čavoglave.

    avatar

    25.04.2012. (09:42)    -   -   -   -  

  • www.miljevcimojidragi.de

    Autoru bloga se serem po glavi i pišam u oči da bolje vidi dok vatru piri!

    avatar

    25.04.2012. (09:44)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ćao, DANICE, ne znam da li si možda, pišući svoj komentar, mislila da se neću s njim previše složiti, no odmah ću reći da se potpisujem uz sve navedeno. Reći ću i više: baš me razveselio tvoj komentar, on pogađa (mičući fokus s narativne prevlake na dublju strukturnu fiziognomiku skupnosti) u srce nečega što sam i sam već više puta na blogu razlagao i pokušavao identificirati.
    To je, recimo, bilo točno to već ovdje, gdje kažem da usklađivanje prema skupnoj 'relaciji' ''nije izdvojen propust nekih tamo posebno zakazalih NASA-inih zaposlenika, nego naprosto priroda ljudskog udruživanja. Čim su negdje skupa, ljudi su leminzi. Svi sve znamo, ali tko će prvi. U skupini 'relacija' uvijek pobjeđuje. To nije pitanje manje ili veće inteligencije ili osobnog integriteta članova koji ju čine, društveni mehanizam je svugdje taj jedan isti, bez obzira na kvalitetu osnovne sirovine (i ostale okolnosti). Tolstoj: 'Ljudi se, radi zajedničkog djelovanja, uvijek udružuju u stanovite zajednice u kojima je odnos među ljudima koji sudjeluju u činu uvijek jednak (moj kurziv), bez obzira na razlike u cilju koji su postavili sebi radi zajedničkog čina.' Da će n ljudi koji u sebi misle A na van ispovijedati B – da je gomila laž – i štoviše, da je gomila banda – univerzalno je i neodvojivo svojstvo svih zajednica i skupina (stranaka, naroda, vremena), to je temeljna gramatika ljudskih udruživanja, sinkroni strukturni model grupe svugdje i uvijek. Gdje se okupe desetorica, tu se rađa njuška i falsifikat, taman sva desetorica pojedinačno u srcu nosili najčistiju istinu.''
    Kako si ono rekla: ''Svaki skup di se skupe ljudi željni skupne zabave izgleda isto. Svi pjevaju jednu pjesmu i stvore kolektivnu svijest.'' Zapitavši se na drugom mjestu o psihologiji publike na Mišinom koncertu, zapisao sam: ''To oni u publici strastveno dižu i bacaju ruke, 'dirnuti u srce', više kao prisilnu radnju, silom inercije, zato što se usklađuju sa svima drugima na koncertu, koji također bacaju i šire ruke, i tako međusobno jedni druge oponašaju stvarajući si na umjetan način uzbuđenje – zato je to pornografija, gola mehanika. Ponašanje uzbuđenosti prethodi stvarnom poticaju uzbuđenja. Neki Mišo u svem tome dođe samo kao izlika ili zlatno tele, oltar oko kojeg se koncentrira pornografska ekstaza krda, koja bi izrasla i bez Miše, kao nezavisna varijabla. Potreban je oltar – neki, nekakav, bilo kakav, nebitno da li lažan i izvještačen.To je trans proizveden samim time što su se okupili na jednom mjestu da bi padali u trans (oduševljavali se, dizali ruke i pravili izraze lica pogođenosti, prerađujući se na odgovarajući stil).''
    Ključan moment je u ovome što si opazila: ''Ljudi oko mene su se smijali na svaku foru, pa čak i na one koje nisu razumjeli''... Neće te iznenaditi da sam i o tome već, u postu u kojem seciram fenomenologiju zlatnog teleta: ''Sjećam se, na prvoj ili drugoj godini faksa, kad su nam pokazivali slike Ville Savoye, Paviljona u Barceloni, Kuće na Vodopadu, itd. – uvijek bismo bili počašćeni i neupitnom istinom kako su te kuće nešto čime nam se valja oduševljavati. Kuće čije je svojstvo bivanja remek-djelom već prešlo u opće mjesto. Treba ih, tako nam se sugeriralo, znati prepoznati – u njihovom oduševljavajućem karakteru. Tko ne prepozna seljak. I tako sam ja, ne htijući biti seljak, unaprijed očekivao svoje oduševljavanje; i – što je važnije – unaprijed sam ga priželjkivao. Povlačenje iz spontanog oduševljenja u sferu gdje se ono fabricira: prije nego bih se uopće stigao oduševiti ili ne oduševiti – ja sam se trudio oduševiti.
    A još korak dalje otišao sam u daljnjoj analizi ikoničkog mehanizma skupova koji se dolaze diviti umjetnosti. Npr. u nekom mjestašcu imali su dvije slike i nitko ih nije fermao dva posto. Onda se otkrilo da su to originalne Caravaggiove slike, i najednom - svi kuže zašto su genijalne, oduševljavaju se, rade pučko slavlje. ''Oh, to su strašne sramote! 'Kad bismo' (govorio je Gombrowicz jednom prijatelju na izlasku iz muzeja)', umjesto da analiziramo boje, podvrgli strožem, eksperimentalnom istraživanju reakcije gledatelja, izmamili bismo na površinu neizmjernost iskrivljavanja, od koje bi se svi Panteoni s treskom srušili i sa stidom bi izgorjela Sikstina.'''

    avatar

    25.04.2012. (22:19)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Za ovu priliku ću ti izvući i kako je dotični Gombrowicz znao tu ideju o eksperimentu s publikom provesti i u djelo:
    ''Savjetujem vam da se nikad ne trudite vršiti oglede na terenu umjetnosti, jer to područje to ne podnosi - a sve deklamacije s temom umjetnosti mogu ostati samo pod uvjetom da nitko ne bude toliko indiskretan pa da zagleda koliko se one poklapaju sa stvarnošću. Lijepih stvari bismo, na primjer, saznali kad bismo počeli ispitivati koliko se osoba koja se uzbuđuje Bachom može uopće ushićivati Bachom, to jest ukoliko je uopće sposobna uhvatiti nešto od glazbe i Bacha. Zar mi se nije dogodilo (pored toga što nisam kadar odsvirati na klaviru čak ni 'skoči mačak na banak') prirediti ne bez uspjeha dva koncerta - koncerta koji su počivali na tome što sam počeo bubnjati po instrumentu bez glave i repa, osiguravši prije toga aplauz od nekoliko znalaca, kojima sam povjerio intrigu i najavivši da ću svirati modernu muziku? Kakva šteta što se oni koji o umjetnosti raspravljaju nadahnutim Valeryjevim načinom ne spuštaju do takvih konfrontacija. Onaj tko s te strane prilazi našoj estetičkoj misli s lakoćom može otkriti da je ovo carstvo prividne zrelosti zapravo najnedozrelije dvorište čovječanstva gdje vlada blef, mistifikacija, snobizam, laž i glupost. I bit će dobra gimnastika za naše kruto mišljenje ako s vremena na vrijeme zamislimo samog Paula Valeryja kao svećenika Nezrelosti, kao bosog popa u kratkim gaćama.
    Proveo sam i sljedeće oglede: kombinirajući pojedine rečenice ili dijelove rečenica iz pjesama datog pjesnika, gradio sam apsurdnu pjesmu i čitao je u grupi poštovalaca kao novo djelo velikog pjesnika - na opći ushit ovih ljubitelja; ili bih ih počeo propitivati, vrlo svestrano, o jednoj ili drugoj pjesmi, i utvrđivao da je 'ljubitelji' nisu čak ni pročitali do kraja. Pa kako onda? Toliko se oduševljavati, a čak i ne pročitati do kraja? Do te mjere uživati u 'matematičkom savršenstvu' pjesničke riječi, a ne zapaziti radikalan podbačaj preciznosti? Tako se nadmudrivati, toliko deklamirati o tim stvarima, naslađivati se nekakvim suptilnostima, nijansama, i istovremeno činiti tako teške, tako elementarne grijehe? Naravno, poslije svakog od tih ogleda nastajali su veliki protesti i vrijeđanja, a ljubitelji su se kleli svime što im je sveto da nije tako... da u stvari... ali taj se grijeh odbijao od čvrste stijene Ogleda.''

    avatar

    25.04.2012. (22:26)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Usput rečeno, znam točno ovo mjesto kod Kundere koje spominješ... to je iz trećeg dijela Knjige smijeha i zaborava, po imenu ''Anđeli''. Tko mu tu dođu ''Anđeli''? Tja, imao sam post u kojem sam i to pretresao (sasvim drugim povodom, tj. ostrvljujući se na grdelina Žaka: ''Žak tu nastupa kao bard i prvosvećenik vjerničkog lirskog kiča, zanosa, sentimentalnosti. Napisao sam negdje dolje: nije stvar samo u prodavanju. Protiv prostitutki koje prodaju tijelo nemam ništa, ali Žak za novac raspačava ogavnu vrstu patetike i osjećaja!'').
    Dakle, Anđeli su bili ti koji su na (predizbornom) skupu ''plesali u krug'' kako im je Žak svirao... pa rekoh: ''ja čuvam svoj poseban prezir za taj lirski aspekt propagandne laži. Od pakla (hrvatske osiromašene i korumpirane stvarnosti) je gora jedino opjevavana fantazma Raja. Režime ne čini samo policija, nego policija+pjesnici. Poznat je slučaj Paula Eluarda, koji je odbacio nadrealizam da bi lirizirao staljinizam, pjevao o bratstvu, miru, pravdi, boljem sutra, za druželjubivost a protiv izolacije, za radost protiv potištenosti, za nevinost protiv ciničnosti, itd. A.D. 1950. upravljači tog Raja smaknuli su jednog njegovog prijatelja, ciničnog pjesnika koji se nikako nije odlikovao oduševljenim učešćem u propisanoj pjesmi bratstva, radosti i druželjubivosti – a Éluard je smaknuće javno odobravao. Sve u ime lirske fantazme Raja. Da li se razumijemo? OK, HDZ laže. OK, HDZ krade. Preko toga bih još prešao, ljudi su ljudi, od krvi i mesa, slabi i nesavršeni, tko je bez grijeha neka baci kamen, prilika čini lopova i bla bla. Ali jedan se grijeh ovih ljudi ovdje, na tom skupu, za mene daleko više ističe, preko kojega im ne mogu preći. Mojoj ciničnoj i nevjerničkoj prirodi je to neshvatljivo, najveća odbojnost, ultimativni krimen. Od antipatije koju bih osjećao spram lopova nemjerljivo je još veća antipatija koju osjećam spram tih koji tu uopće nisu cinični, tih Nevinih, koji vjeruju, tih vjernika u reklamirani Raj. Kako oni to tako mogu sebi dozvoliti? I činjenica da mogu sama po sebi čini ih za mene neprihvatljivima, stranima, mentalnim sklopovima kojih se grozim, kojih se pomalo i plašim, na koje mi se riga, koji su najdublji neprijatelji mog mentalnog sklopa.''
    Ovo što si rekla stoji, ali je nepotpuno. Kundera tu doista govori o tome kako je, isključen, izbačen iz kruga, ''gledao sa zavišću i tugom kako plešu, i nisam mogao odvojiti oči od njih (...) i znao sam, sa strahom u srcu, da oni lete kao ptice, a da ja padam kao kamen, da oni imaju krila a da ih ja neću imati više nikada.'' No, nije samo do grozote isključenosti iz kruga, nego i do prokazivanja Anđela, Nevinih (tih čiji smijeh ne predstavlja ciničnu porugu kojom se Raj dovodi u pitanje, nego obratan tip smijeha: radost ''što je sve tako dobro uređeno, mudro smišljeno, dobro i puno smisla''), prokazivanja, dakle, njihovog plesa u krugu, kao strukturno zloćudnog (svugdje i uvijek, po samoj svojoj prirodi zagrljene skupnosti, bez obziri na pogonsku ideju - je li ideja dobra ili loša, pametna ili glupa: čim ju se protisne kroz mehanizam skupnosti, postat će zloćudna). Cijelo vrijeme Kundera, dok govori kako je grozno biti isključen iz kruga, pritom daje i kontekst, odnosno odmak, jasno upozoravajući na zloćudnost bivanja u krugu (i baš preko primjera Eluarda, koji se oglušuje na dokaze da je u Raju nešto ipak trulo te nastavlja pojati rajske ode bratski zagrljenom plesanju u krugu).

    avatar

    25.04.2012. (23:04)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    I na kraju još jedna stvar. Postoji ipak jedna razlika. Publika na književnoj večeri Lucića i Dežulovića te hodočasnici čavoglavske proslave jedno su te isto po tom strukturnom mehanizmu ''općeg mišljenja vojske'', pri kojem se svako za sebe unutra usklađuje s ''relacijom''. Zato što svaka skupnost (ples u krugu) bez iznimke funkcionira tako; gdje se skupe desetorica, tu svaka istina postaje laž.
    A razlika? Ona je u tome što ovi koji su pljeskali Luciću i Dežuloviću figuriraju kao plesači u dominantnom krugu... u toj konobi. Samo tamo, u konobi, njih 30 među samima sobom. Kada izađu iz konobe, odmah su (i lokalno i regionalno i nacionalno) sa svojim feralovskim obzorom predstavljali sumnjiva lica, tešku manjinu, isključene iz (lokalnog, regionalnog i nacionalnog) plesa u krugu - svih ovih proteklih već preko 20 godina. Čavoglavci, naprotiv, ne plešu u krugu samo na licu mjesta među sobom, nego im je kolo preneseno kao mjera vrijednosti na nacionalnoj razini. Ovaj post sad je o tome; postove o onome sam već napisao.

    avatar

    25.04.2012. (23:25)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    NNUČ - bojim se da su baš ti koji hoće oni koji u dominantnoj percepciji figuriraju kao normalni
    GEOMIR - iskreno, nisam baš ubrao tko bi tu bio dobro vino, a tko kvasina (?)
    WALL - od tebe po običaju: bingo!

    avatar

    25.04.2012. (23:34)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Ovako laički, ako se svi vole udruživat (a i pjesnici znaju bit isključivi ko taj siroti Eluard), kako uopće od mase koja se skuplja u Čavoglavama očekivat nešto više.

    Neki filozof od važnosti je reka otprilike ovo: Jedino onome komu posvetiš vremena da bi ga naučio nečem imaš se pravo osuđivati ga zbog neznanja.

    Ovi jadni crni nemaju nikakvo obrazovanje na tu ni slične teme. Naše škole imaju sisteme za učit dva i po vjeronauka doslovno, a nemaju ni seksualni odgoj, a kamoli etiku ili toleranciju...
    Naši liberali su orijentirani na izrugivanje sličnima i uživanje u činjenici da su pametniji od njih. Izrugivanje ljudima koji nisu razvili nikakvu samosvijet u toj kolektivnoj svijesti me podsjeća na voajere koji se izruguju budaletinama u bradrs kućama.

    Ajmo dalje, "normalni" ne postoje u Hrvatskoj. U psihološkim knjigama postoji točno određena definicija koja npr. definira normalnog i njegove razlike u odnosu na neurotika. Ovaj sistem može imat jedino neurotike ili na Otoku Sreće da se oformi komuna.Al dođe zima i njima razjebe sve, ostaju onda jedino pustinjaci ono tipa ćaća i dva sina ćuvaju ovce na Kornatima....

    avatar

    26.04.2012. (09:17)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    DANICE - ''Otkuda to da nas jedan hrom čovjek ne ljuti,'' pitao se Pascal, ''a jedan hrom duh nas ljuti? Otuda što hrom čovjek priznaje da mi idemo pravo, a hrom duh veli da mi hramljemo. Da nije toga, mi bismo i prema njemu osjećali sažaljenje, a ne ljutnju.''
    Govoreći u svoje ime, a ne kao dežurni advokat ''naših liberala'': no, pa meni poanta svega ovoga ni u jednom momentu nije bila u izrugivanju s čavoglavcima i likovanju zbog njihove podkapacitiranosti (hromosti duha). Kao što sam jasno istaknuo u ovom trećem činu, i ponovo ću u završnom, tu se radi o nečemu bitno drugačijem: samoobrambenom antagonizmu uslijed toga što ti hromi duhovi, za koje sam ja hrom, na svojoj strani imaju pečat difoltne normalnosti. Postoji i rečenica u postu kojom naglašavam: ne, nije do toga da bi oni bili ''benigni prostodušni tupani''. Prisutan je naposljetku i poznati mehanizam fetve. Do toga je, kužiš? Ako ih ja (pa i ovim postom) grubo guram, udaram, to nije zato što bih likovao i izrugivao se s njima, nego zato što su me pritisli uza zid. Što čovjeku pritisnutom uza zid preostaje nego da tog koji ga pritišće odgurne nazad od sebe, da ga zbomba povratno u nos?
    Ajmo dalje. ''Normalni'' ne postoje nigdje, u okviru kliničke definicije ''normalnosti'', kao potpune odsutnosti neuroza. U okviru definicije ''normalnosti'' kao hegemonskog kulturnog idealizma, u Hrvatskoj su si pravo na difoltnu ''normalnost'' uspješno prisvojili ti koji propisuju Mišu u busu, Himnu na svadbi, Naše na utakmici, a za eventualno slobodno odlučivanje po pitanju skrušavanja pred svetinjom (npr. zastavom), kolektivno, svi kao jedan, jebu mrtvu mater u usta, skupa s narezanim joj gaćama.

    avatar

    26.04.2012. (21:38)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...