Čini se da ipak nisu sve stvari onoliko jasne koliko sam mislio. Nekoliko mi se dragih ljudi ipak privatno javilo da me brižno zapita nešto poput ovoga: "Zna li tvoja supruga za ovo?" ili "Za kime to žališ?"...
Tek sam tada postao svjestan činjenice da završetak pjesme, meni toliko logičan i jasan, to nije i ne može biti drugima. Taj dio je, eto, ostao neispisan pa sam se osjetio obavezan da vam to, barem u komentaru, kažem...
Dakle, ne tugujem ni za kim, ali ne mogu kazati kako ne tugujem ni za čim. Ova pjesma ipak nije nastala kao puki hir, već kao prisjećanje na stvarni događaj iz moje prošlosti u kojemu sam, nažalost, uradio tri kobne pogreške, veoma skupe i bolne kako za mene, tako i za mnoge drage ljude.
Posljedice naših odluka dotiču mnoge, čak i kada mislimo da se sve to skupa nikoga drugoga ne tiče, pa sam tako svojim postupcima nanjeo mnogo nepopravljive štete ne samo toj dragoj djevojci, nego i mnogim drugim dobrim ljudima oko nas. Zvuči patetično? Možda i jest, ali sada ma koliko god mi bilo žao, niti jedna isprika ne može popraviti počinjenu štetu.
Ova pjesma zapravo ne govori o tužnoj ljubavi, nego o tri grijeha. Evo, o čemu se radi: --- Jednom sam upoznao djevojku, finu, pristojnu, šarmantnu, veoma dragu i privlačnu. I kao što to u svijetu biva običaj, kada ti se netko svidi, krenuo sam u tom smjeru ni ne promišljajući da bi moglo biti kako je Bog za mene čuvao neku sasvim drugu osobu koju sam mogao trajno usrećiti i koja je mogla u potpunosti za života usrećiti mene. I tako smo se neko vrijeme družili, a onda smo jednoga lijepog i sunčanog dana izašli zajedno u šetnju po Marjanu. Razgovarali smo, potajno u sebi drhturili i išćekivali što li će se i hoće li se iz tog našeg druženja nešto na koncu i izroditi. O da smo samo znali kakav će biti plod, nikada ga ne bismo ustima prinjeli!
Sjećam se kao danas da je, dok smo hodali jedno pored drugoga, najzad došao i taj odlučujući trenutak u kojemu je trebalo započeti ili odustati.
Podigao sam ruku iza njezinih leđa ka ramenima namjeravajući je nježno zagrliti, kada se odjednom desilo nešto zaprepašćujuće. Nije to bio glas kakvoga bi čuli uhom, a opet bio je glas, snažan i prodoran koji se uz uzvik krajnjeg užasa prolomio mojim nutarnjim bićem doslovno urlajući nešto poput "NEEEEEEEEEEE, STANI, NEMOJ!!!!!".
Zastao sam na trenutak, zbunjen, iznenađen i u trenutku mi je um zapljusnuo paničan slijed mojih vlastitih misli. Zapitao se: Što je sad to? Kakav je to glas? Što mi to govori? Ne? Što ne? Da je ne zagrlim? Da ne krenem s njom? Ali zašto? Zašto?
Ruka mi je još stajala u zraku iza njezinih leđa, neodlučno zaustavljena, trenutak ili dva. Zatim sam, ne pronašavši odgovor na pitanje "Zašto ne?", spustio ruku.
---
Uslijedile su tri godine burne veze, sa mnogo lijepih trenutaka, ali i mnogo sitnih trzavica i bespotrebnih ljutnji. Posljednju godinu proveli smo živeći zajedno u iznajmljenom stanu, i ubrzo mi je sa svakim novim danom postajalo jasno da sam pogriješio i ušao u nešto što nisam bio kadar nositi. O čemu se točno radilo, dopustite mi da vam ne kažem, no došao je dan kada sam, nemoćan u svojoj slabosti podnositi daljnje terete izabrao ono što je po mjerilima ovoga svijeta bio razuman i logičan izbor, a zapravo nije bilo ništa drugo doli bijeg i kukavičluk...
Ovdje ću stati sa opisom. Drugi detalji nisu važni. Otišao sam potpuno slomljen i bez trunke emocija. Ljubav, ako je to uistinu bila, nije preživila zla koja smo joj ustrajno nanosili. Za mene, to je izgledalo kao spas i novi početak, a tako je i bilo.
Nedugo nakon toga upoznao sam jednu drugu djevojku. Dok sam je upoznavao i započinjao vezu s njom, u meni ništa nije vrištalo baš naprotiv! Kada smo krenuli, u meni se pojavio mir kakav nikada nisam iskusio i sigurnost da je moja potraga završena.
Da, ta je djevojka danas moja supruga i majka naših dječaka. Naš brak nije idealan, svaki se dan suočavamo sa mnogim problemima i težinama, ali bez obzira na sve, i dalje je volim kao i prvog dana i znam kako je upravo ona žena koju je Bog za mene čuvao sve one godine moga bespotrebnog lutanja...
I ako ste jedna od onih osoba koje me malo bolje poznaju, tada znate da je ovo što vam govorim istina, unatoč svim onim kušnjama koje dolaze da napastvuju i razore naše zajednioštvo...
---
GRIJEH PRVI: nedopuštena veza
Prvi je grijeh dakle bio taj što sam se upustio u vezu sa osobom koju mi Bog nije namijenio. Otuda oni uvodni stihovi u zagradama:
(o gdje si danas, ti koja nisi smjela biti moja? i zašto te nisam pustio da prođeš?)
01.04.2012. (13:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
još uvijek jeca u mom umu taj bezglasni vrisak anđela što prestravljeno viče zalud me opominjući da ne posegnem ka onoj koja suđena mi nije...
Drugi grijeh tada nisam mogao razumijeti jer tada, kao nevjernik, nisam bio poslušan onome što mi govori Anđeo Gospodnji. Ako imalo sumnjate da je to uistinu bio anđeo, razumijem vas - i sam se već godinama pitam tko je to mogao biti i to je jedino razumno objašnjenje koje imam.
---
GRIJEH TREĆI: ne otpuštaj svoje žene
Kao nanovorođeni kršćanin, sada razumijem da sam na kraju počinio još jedan veliki grijeh. Tada mi se činilo logičnim i normalnim otići i tražiti "svoju sreću". Nisam ni na trenutak vodio računa što to znaći za djevojku koju sam odlučio ostaviti. Bio sam krajnje sebičan i nepopustljiv. Nisam želio preuzeti odgovornost za svoje postupke niti podnjeti posljedice svojih odluka. Nije me bilo briga što će se dalje dešavati sa bilo kim drugim osim sa mnom...Želio sam biti slobodan od briga, tereta i obaveza pa sam napustio osobu koja me tada vjerojatno trebala više nego ikada.
Ne, nemojte misliti da sam nesretan što sam otišao. Tada sam mislio da spašavam vlastiti život i sasvim je moguće da sam ga baš tim bjegom i spasio, no posljedice naših djela ostaju ma što god mislili o tome.
Otuda i završni stihovi koji su mnoge zbunili:
da, gdje si danas, ti koja nisi smjela biti moja? i zašto sam te pustio da odeš?
---
Danas ne žalim za bivšom ljubavi, jer se nikada nije ni smjela dogoditi. Žalim što sam prouzročio bol, muku i patnju, najprije toj divnoj djevojci, zatim njenom roditeljima, ali i mojim roditeljima te onim našim zajedničkim prijateljima kojima je uistinu bilo stalo do nas.
Tuga koja se u meni javlja, tuga je zbog štete i razaranja koje sam počinio. Tuga zbog onoga što više ni na koji način ne mogu popraviti. Tuga čak i zbog toga što znam da čitavu ovu priču više nemam pravo nositi u srcu.
Predajem je stoga kroz ovaj javan čin i kroz ovu pjesmu Gospodinu Bogu sa molbom da On svojom moćnom iscjeliteljskom rukom dođe i u njen život kao što je došao i u moj. Sve što još za nju želim jest smirenje u nježnim rukama Gospodinovim. Ništa više. I ništa manje.
I da, volio bih kada bi mi Gospodin providio priliku da joj se jednom, licem u lice, iz dubine svog srca ispričam za sve zlo koje sam joj nanjeo i zatražim oproštenje. Možda je i ovo taj način?
01.04.2012. (13:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sanjao sam da me vodiš po blistavoj bijeloj stazi, posred polja zelenoga, prema brda plavetnilu, prema plavim bregovima, spokojnoga jednog jutra.
Držao sam tvoju ruku, tvoju ruku, drugarice, tvoj glas krotki osjećao, poput glasa novog zvona, jednog zvona djevičanskog u proljetnoj blagoj zori, Tvoja ruka, glas tvoj u snu, kako li su bili stvarni! . . .
Živi, nado: tko bi znao što sve crna zemlja guta! Antonio Machado
26.07.2012. (20:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvocvijet
NUŽNA NAPOMENA UZ OVU PJESMU:
Čini se da ipak nisu sve stvari onoliko jasne koliko sam mislio. Nekoliko mi se dragih ljudi ipak privatno javilo da me brižno zapita nešto poput ovoga: "Zna li tvoja supruga za ovo?" ili "Za kime to žališ?"...
Tek sam tada postao svjestan činjenice da završetak pjesme, meni toliko logičan i jasan, to nije i ne može biti drugima. Taj dio je, eto, ostao neispisan pa sam se osjetio obavezan da vam to, barem u komentaru, kažem...
Dakle, ne tugujem ni za kim, ali ne mogu kazati kako ne tugujem ni za čim. Ova pjesma ipak nije nastala kao puki hir, već kao prisjećanje na stvarni događaj iz moje prošlosti u kojemu sam, nažalost, uradio tri kobne pogreške, veoma skupe i bolne kako za mene, tako i za mnoge drage ljude.
Posljedice naših odluka dotiču mnoge, čak i kada mislimo da se sve to skupa nikoga drugoga ne tiče, pa sam tako svojim postupcima nanjeo mnogo nepopravljive štete ne samo toj dragoj djevojci, nego i mnogim drugim dobrim ljudima oko nas. Zvuči patetično? Možda i jest, ali sada ma koliko god mi bilo žao, niti jedna isprika ne može popraviti počinjenu štetu.
Ova pjesma zapravo ne govori o tužnoj ljubavi, nego o tri grijeha.
Evo, o čemu se radi:
---
Jednom sam upoznao djevojku, finu, pristojnu, šarmantnu, veoma dragu i privlačnu. I kao što to u svijetu biva običaj, kada ti se netko svidi, krenuo sam u tom smjeru ni ne promišljajući da bi moglo biti kako je Bog za mene čuvao neku sasvim drugu osobu koju sam mogao trajno usrećiti i koja je mogla u potpunosti za života usrećiti mene. I tako smo se neko vrijeme družili, a onda smo jednoga lijepog i sunčanog dana izašli zajedno u šetnju po Marjanu. Razgovarali smo, potajno u sebi drhturili i išćekivali što li će se i hoće li se iz tog našeg druženja nešto na koncu i izroditi. O da smo samo znali kakav će biti plod, nikada ga ne bismo ustima prinjeli!
Sjećam se kao danas da je, dok smo hodali jedno pored drugoga, najzad došao i taj odlučujući trenutak u kojemu je trebalo započeti ili odustati.
Podigao sam ruku iza njezinih leđa ka ramenima namjeravajući je nježno zagrliti, kada se odjednom desilo nešto zaprepašćujuće. Nije to bio glas kakvoga bi čuli uhom, a opet bio je glas, snažan i prodoran koji se uz uzvik krajnjeg užasa prolomio mojim nutarnjim bićem doslovno urlajući nešto poput "NEEEEEEEEEEE, STANI, NEMOJ!!!!!".
Zastao sam na trenutak, zbunjen, iznenađen i u trenutku mi je um zapljusnuo paničan slijed mojih vlastitih misli. Zapitao se: Što je sad to? Kakav je to glas? Što mi to govori? Ne? Što ne? Da je ne zagrlim? Da ne krenem s njom? Ali zašto? Zašto?
Ruka mi je još stajala u zraku iza njezinih leđa, neodlučno zaustavljena, trenutak ili dva. Zatim sam, ne pronašavši odgovor na pitanje "Zašto ne?", spustio ruku.
---
Uslijedile su tri godine burne veze, sa mnogo lijepih trenutaka, ali i mnogo sitnih trzavica i bespotrebnih ljutnji. Posljednju godinu proveli smo živeći zajedno u iznajmljenom stanu, i ubrzo mi je sa svakim novim danom postajalo jasno da sam pogriješio i ušao u nešto što nisam bio kadar nositi. O čemu se točno radilo, dopustite mi da vam ne kažem, no došao je dan kada sam, nemoćan u svojoj slabosti podnositi daljnje terete izabrao ono što je po mjerilima ovoga svijeta bio razuman i logičan izbor, a zapravo nije bilo ništa drugo doli bijeg i kukavičluk...
Ovdje ću stati sa opisom. Drugi detalji nisu važni. Otišao sam potpuno slomljen i bez trunke emocija. Ljubav, ako je to uistinu bila, nije preživila zla koja smo joj ustrajno nanosili. Za mene, to je izgledalo kao spas i novi početak, a tako je i bilo.
Nedugo nakon toga upoznao sam jednu drugu djevojku. Dok sam je upoznavao i započinjao vezu s njom, u meni ništa nije vrištalo baš naprotiv! Kada smo krenuli, u meni se pojavio mir kakav nikada nisam iskusio i sigurnost da je moja potraga završena.
Da, ta je djevojka danas moja supruga i majka naših dječaka. Naš brak nije idealan, svaki se dan suočavamo sa mnogim problemima i težinama, ali bez obzira na sve, i dalje je volim kao i prvog dana i znam kako je upravo ona žena koju je Bog za mene čuvao sve one godine moga bespotrebnog lutanja...
I ako ste jedna od onih osoba koje me malo bolje poznaju, tada znate da je ovo što vam govorim istina, unatoč svim onim kušnjama koje dolaze da napastvuju i razore naše zajednioštvo...
---
GRIJEH PRVI: nedopuštena veza
Prvi je grijeh dakle bio taj što sam se upustio u vezu sa osobom koju mi Bog nije namijenio. Otuda oni uvodni stihovi u zagradama:
(o gdje si danas,
ti koja nisi smjela biti moja?
i zašto te nisam pustio da prođeš?)
01.04.2012. (13:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvocvijet
---
GRIJEH DRUGI: neposluh Bogu
još uvijek jeca u mom umu
taj bezglasni vrisak anđela
što prestravljeno viče
zalud me opominjući da ne posegnem
ka onoj koja suđena mi nije...
Drugi grijeh tada nisam mogao razumijeti jer tada, kao nevjernik, nisam bio poslušan onome što mi govori Anđeo Gospodnji. Ako imalo sumnjate da je to uistinu bio anđeo, razumijem vas - i sam se već godinama pitam tko je to mogao biti i to je jedino razumno objašnjenje koje imam.
---
GRIJEH TREĆI: ne otpuštaj svoje žene
Kao nanovorođeni kršćanin, sada razumijem da sam na kraju počinio još jedan veliki grijeh. Tada mi se činilo logičnim i normalnim otići i tražiti "svoju sreću". Nisam ni na trenutak vodio računa što to znaći za djevojku koju sam odlučio ostaviti. Bio sam krajnje sebičan i nepopustljiv. Nisam želio preuzeti odgovornost za svoje postupke niti podnjeti posljedice svojih odluka. Nije me bilo briga što će se dalje dešavati sa bilo kim drugim osim sa mnom...Želio sam biti slobodan od briga, tereta i obaveza pa sam napustio osobu koja me tada vjerojatno trebala više nego ikada.
Ne, nemojte misliti da sam nesretan što sam otišao. Tada sam mislio da spašavam vlastiti život i sasvim je moguće da sam ga baš tim bjegom i spasio, no posljedice naših djela ostaju ma što god mislili o tome.
Otuda i završni stihovi koji su mnoge zbunili:
da, gdje si danas,
ti koja nisi smjela biti moja?
i zašto sam te pustio da odeš?
---
Danas ne žalim za bivšom ljubavi, jer se nikada nije ni smjela dogoditi. Žalim što sam prouzročio bol, muku i patnju, najprije toj divnoj djevojci, zatim njenom roditeljima, ali i mojim roditeljima te onim našim zajedničkim prijateljima kojima je uistinu bilo stalo do nas.
Tuga koja se u meni javlja, tuga je zbog štete i razaranja koje sam počinio. Tuga zbog onoga što više ni na koji način ne mogu popraviti. Tuga čak i zbog toga što znam da čitavu ovu priču više nemam pravo nositi u srcu.
Predajem je stoga kroz ovaj javan čin i kroz ovu pjesmu Gospodinu Bogu sa molbom da On svojom moćnom iscjeliteljskom rukom dođe i u njen život kao što je došao i u moj. Sve što još za nju želim jest smirenje u nježnim rukama Gospodinovim. Ništa više. I ništa manje.
I da, volio bih kada bi mi Gospodin providio priliku da joj se jednom, licem u lice, iz dubine svog srca ispričam za sve zlo koje sam joj nanjeo i zatražim oproštenje. Možda je i ovo taj način?
01.04.2012. (13:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
shadow-of-soul
prelijepa poezija...
03.04.2012. (15:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kutak iskrenosti
SANJAO SAM
Sanjao sam da me vodiš
po blistavoj bijeloj stazi,
posred polja zelenoga,
prema brda plavetnilu,
prema plavim bregovima,
spokojnoga jednog jutra.
Držao sam tvoju ruku,
tvoju ruku, drugarice,
tvoj glas krotki osjećao,
poput glasa novog zvona,
jednog zvona djevičanskog
u proljetnoj blagoj zori,
Tvoja ruka, glas tvoj u snu,
kako li su bili stvarni! . . .
Živi, nado: tko bi znao
što sve crna zemlja guta!
Antonio Machado
26.07.2012. (20:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...