Dopusti mi, dragi prijatelju Roko, izraziti svoje ushićenje ovim tvojim majstorskim sonetom i tvojim povratkom. Želim iznijeti svoja razmišljanja koja su u meni probudili slapovi, uređeni i bistri, tvoje pjesme.
Ima pjesnika, ima "pjesnika". Kao i ljudi i "ljudi". U prvom dijelu soneta "pjesnici" moraju "do daske" uprti da bi im se pjesma dogodila, puni su grijeha, stvaraju s teškoćom, neinspirativno, "zapinju u nemoć, eto rata, eto psina". I tko je kriv? Pet posljednjih stihova daju odgovor na to pitanje. Krivi su oni "što su dubini vični", "što su, nad plićakom gospodari visine", koji imaju "ljepotu leta, sjajnim pticama slični", čija je "pjesma kao kad sunce sine", oni koji su "gordost" i koji su "dični".
Promišljajući ovako, na svoj način, dolaze mi u glavu slike trovanja Maksima Gorkog koji se u svojim djelima zanosio snagom i veličinom malog čovjeka, pa onda naš Vladimir Nazor koji je isto otrovan jer je previše zanosno pjevao o Hrvatima, zatim Ivan Goran Kovačić kojega četnici zaklaše u ratu i grob mu zametnuše... Sve to učiniše "drugovi", sitne, male duše, ispodprosječnici koji stvaraju pakao i laži, a ne život, i to klanjem svakidašnjim...istinski nadarenih veličina, s vizijama i djelima. Ima toga i u našem vremenu! Doduše, ne će te, doslovce, zaklati, ali će ti pljunuti na djelo, obezvrijediti ga, zatajit će te, te te ne će biti nigdje, pa ni u antologijama... Čudni neki moderni jal i otrov. Koračamo i stvaramo, a nema nas, sjene smo. A krvnici su sretni!
Zaključimo, kad se u pjesniku ne vidi i čovjek, nema tu sreće, tad govorimo o "pjesniku" i "čovjeku", o takozvanim i tobožnjim, u biti, o sotonama. I kad to gordi i dični spoznaju, neka bježe što dalje, dalje...
Sonet, duboko misaon i osjećajan, pjesničkim kistom obojen, majstorskim dlijetom isklesan u četrnaestercima, sa strogom cezurom iza sedmog sloga, bogatih i raspjevanih rima te bogatog poskočnog ritma (unatoč dugim stihovima) primjer je kako hrvatski vrsni sonetist Roko Dobra stvara s lakoćom, poletno, zanosno, značajno, veličajno, pamtljivo, duboko...Za ugledanje i učenje!
Bravo, prijatelju dragi, i svako ti dobro!
01.03.2012. (01:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi mi prijatelju i kolega po peru Ivane Vidoviću, od sveg ti se srca zahvaljujem i na ovoj tvojoj laudi mom sonetu o pjesnicima. Izuzetan si kad je što bitno iz pjesme izdvojiti i to rašlaniti, ali na način koji je svojstven isključivo izvrsnim estetičarima i analitičarima literarnih ostvaraja.
Evo, upravo sam dovršio pisati jedan sonet pod naslovom "Jednom marginalnom pjesniku", koji je sebi utuvio u glavurdu da je pjesnik kojemu se ni zareza ne može prigovoriti, a ustvari je - mizer iliti nešto dulje - mizerabile na entu potenciju!
A u svezi ove grdobe i strašila poljskog ispod tebe, s onim mu licem prasećim, (a kojega je, također, u ovom mom sonetu prepoznati lako, s obzirom na one mu folk-pjesmuljke), naprosto nemam namjeru trošiti vrijeme ...Valjda će mu već netko stati na repinu, zaboga?!
02.03.2012. (03:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslinapjesmaloza
Dopusti mi, dragi prijatelju Roko, izraziti svoje ushićenje ovim tvojim
majstorskim sonetom i tvojim povratkom.
Želim iznijeti svoja razmišljanja koja su u meni probudili slapovi, uređeni i bistri, tvoje pjesme.
Ima pjesnika, ima "pjesnika". Kao i ljudi i "ljudi".
U prvom dijelu soneta "pjesnici" moraju "do daske" uprti da bi im se pjesma dogodila, puni su grijeha, stvaraju s teškoćom, neinspirativno,
"zapinju u nemoć, eto rata, eto psina".
I tko je kriv?
Pet posljednjih stihova daju odgovor na to pitanje. Krivi su oni "što su dubini vični", "što su, nad plićakom gospodari visine", koji imaju "ljepotu leta, sjajnim pticama slični", čija je "pjesma kao kad sunce sine", oni koji su "gordost" i koji su "dični".
Promišljajući ovako, na svoj način, dolaze mi u glavu slike trovanja Maksima Gorkog koji se u svojim djelima zanosio snagom i veličinom malog čovjeka, pa onda naš Vladimir Nazor koji je isto otrovan jer je previše zanosno pjevao o Hrvatima, zatim Ivan Goran Kovačić kojega četnici zaklaše u ratu i grob mu zametnuše...
Sve to učiniše "drugovi", sitne, male duše, ispodprosječnici koji stvaraju pakao i laži, a ne život, i to klanjem svakidašnjim...istinski nadarenih veličina, s vizijama i djelima.
Ima toga i u našem vremenu! Doduše, ne će te, doslovce, zaklati, ali će ti pljunuti na djelo, obezvrijediti ga, zatajit će te, te te ne će biti nigdje, pa ni u antologijama...
Čudni neki moderni jal i otrov. Koračamo i stvaramo, a nema nas, sjene smo. A krvnici su sretni!
Zaključimo, kad se u pjesniku ne vidi i čovjek, nema tu sreće, tad govorimo o "pjesniku" i "čovjeku", o takozvanim i tobožnjim, u biti, o sotonama.
I kad to gordi i dični spoznaju, neka bježe što dalje, dalje...
Sonet, duboko misaon i osjećajan, pjesničkim kistom obojen, majstorskim dlijetom isklesan u četrnaestercima, sa strogom cezurom iza sedmog sloga, bogatih i raspjevanih rima te bogatog poskočnog ritma (unatoč dugim stihovima) primjer je kako hrvatski vrsni sonetist Roko Dobra stvara s lakoćom, poletno, zanosno, značajno, veličajno, pamtljivo, duboko...Za ugledanje i učenje!
Bravo, prijatelju dragi, i svako ti dobro!
01.03.2012. (01:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
panorame
Nema te nigdi takvog!
01.03.2012. (02:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjaj Oriona
Dragi mi prijatelju i kolega po peru Ivane Vidoviću,
od sveg ti se srca zahvaljujem i na ovoj tvojoj laudi
mom sonetu o pjesnicima. Izuzetan si kad je što
bitno iz pjesme izdvojiti i to rašlaniti, ali na način
koji je svojstven isključivo izvrsnim estetičarima i
analitičarima literarnih ostvaraja.
Evo, upravo sam dovršio pisati jedan sonet pod
naslovom "Jednom marginalnom pjesniku", koji je
sebi utuvio u glavurdu da je pjesnik kojemu se ni
zareza ne može prigovoriti, a ustvari je - mizer iliti
nešto dulje - mizerabile na entu potenciju!
A u svezi ove grdobe i strašila poljskog ispod tebe,
s onim mu licem prasećim, (a kojega je, također,
u ovom mom sonetu prepoznati lako, s obzirom na
one mu folk-pjesmuljke), naprosto nemam namjeru
trošiti vrijeme ...Valjda će mu već netko stati na repinu,
zaboga?!
02.03.2012. (03:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...