Komentari

sjajoriona.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • deni kamino

    Malo obratih pažnju na ovbjavljeno od prije: tako jednostavno i tako dobro

    avatar

    25.01.2012. (22:49)    -   -   -   -  

  • golden age

    dirnulo me,
    toliko da sam "posudio" jedan stih...

    avatar

    28.01.2012. (10:41)    -   -   -   -  

  • Sjaj Oriona

    @ deni kamino, do Boga Vam lijepo zvuči ovaj
    kratki komentar mog davnašnjeg poetskog uradka.

    Naime, ovaj razgovor s pok. mojim bratom nastao je
    u vrijeme pojave Krugova i Razloga, dakle, u
    vrijeme krugovaša i razlogovaca, koji su bili uspostavili
    princip metafore, i koji su, koristeći se iskustvom pjesništva
    moderne, pa i samih nadrealista, napuštali stroge
    tradicionalne forme, tako se, tada, nisam usudio ni u
    jedan od spomenutih književnih časopisa poslati ovu
    mi pjesan. Nedavno sam, prebirući po svojoj arhivi,
    na nju sasvim slučajno nabasao. Pročitavši je nakon
    toliko godina, duboko me dirnula, te nije mi bilo druge -
    nego je postaviti na ovom svom blogu.

    @ golden age, lijepo i od Vas, nesumnjivo, i zbog
    onog"dirnulo me", kao i zbog iskrenosti da ste "posudili"
    jedan moj stih, a kojim ćete se, ufam se, ukoliko ga gdje
    unesete, označiti kurzivom ili navodnicima.

    Tako sam ja, nema tome dugo, izraz "ukućili zvijezde"
    preuzeo iz jedne pjesme MIlorada Stojevića, objavljene
    u Antologiji suvremenog hrvatskog pjesništva "Utjeha kaosa"
    Miroslava Mićanovića, pa sam ga, označenog navodnicima,
    ugradio u zadnji stih, evo, ovog mi soneta:

    JEDINO, RUŽO ...

    Jedino, ružo, po tvom bih mirisu
    mogao nazret u ludilu mulja
    vrline zvijezda! Zar treba bit irisu
    nalik, da bi gorjela žarulja

    na rubu stola, u gôdu zalaska?
    Zar može sonet, kao zrelo voće
    na stablu dlana, dobrohotna laska
    tek tako ubrat? Ja se tvoje zloće

    plašio ne bih ako sam sav krvav
    od teška hôda do svake latice
    svojega stiha. Ružo, samo je zdrav
    tvoj lik razvedrit kadar moje lice!

    Rog oholima što kraj nas projezde,
    misleći da su "ukućili zvijezde"!

    avatar

    30.01.2012. (01:09)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    Toliko tragične sličnosti ima u sudbinama, a majke,
    što zazivlju uvijek one kojih nema, ostarjeh a ne
    nađoh odgovora. Nemam komentara, samo razlog
    za razmišljanje i prebiranje po vremenu ocvalu, pozdrav:))

    avatar

    30.01.2012. (12:01)    -   -   -   -  

  • crna kraljica

    ....Gdje smo znali slušati urlike vjetrova
    i podivljale krikove galebova.....

    Vaša priča u stihu je dirnula moje postojanje i
    potresla me iz temelja na kojima osjetih vašu
    ne sagrađenu kuću, vaše ne dosanjane snove,
    majku kojoj život prođe u žali i prebiranju po
    notama svijesti nebi li pronašla istinu koja bi
    joj olakšala staračke i bolne dane.....Istina je
    u Ametici u El Shattu.....Negdje....Možda u zemlji
    kojom korača i po kojoj traži korijenje postojanja i
    koju suzom zalijeva u danima dugim......
    Hvala Vam na ovoj dubini koju osjetih u trenutku
    razuma....
    Pozdrav, C.K

    avatar

    30.01.2012. (13:01)    -   -   -   -  

  • tessa k od tesara

    predivno...

    avatar

    30.01.2012. (13:36)    -   -   -   -  

  • Sjaj Oriona

    @ malo ti malo ja, zadrhtah pročitavši ti
    ovakav način razmišljanja - osjećamo ga
    onamo gdje smo najosjetljiviji i najmekši,
    zapravo, gdje smo - ljudi ...

    @ crna kraljice, predivan je ovaj Vam
    komentar, inspiriran mojom ovom pjesmom
    u slobodnim versima, koju sam napisao u
    vrijeme svoje mladosti kada sam se tražio,
    pitajući se: kuda? kamo? A oca vidjeh, nakratko,
    svega dva ili tri puta još u ranom djetinjstvu
    (no, nakon tog doba - nikada više!), dok je moj
    dobri brat (koji je bio moja kolika-tolika sigurnost
    u ranim nam životnim izazovima, mada je dvije
    godine bio mlađi od mene), zanavijeke ostao u
    pijesku sinajskom. Ali, ja sam uspomenu na nj,
    ponio duboko u srcu - e da bih ga uzmogao
    unositi, onako i onoliko lijepa i osjećajna, u svoje
    stihove koje sam srcem pisao. Stoga mi je, nakon
    ove, razumije se, još na ovom mi blogu postaviti,
    njemu posvećenih, nekoliko pjesama, inače objavljenih
    u mojim pjesničkim zbirkama "Zvijezde nad raskršćem"
    (Zagreb, 1955.) i "Vrisak krvi" (Zadar, 1961.) ...

    Hvala Vam na izvrsnu zapisu i srdačno!

    @ tessa k od tesara, ako ste mi ostavili jednu
    jedinu riječ, neka ju, jer je u mom srcu zazvonila
    krajnjom iskrenošću, te Vam se i zahvaljujem jednom
    riječju - hvala!

    avatar

    30.01.2012. (20:55)    -   -   -   -  

  • jedna dusa a nas dvoje

    Mislim da ne postoji osoba na svijetu, koju ne bi dirnuo ovaj zapis. Osjetih ga duboko u srcu, jer me vratio nazad u prošlost...bilo mi je samo osam godina, kada sam u našem domu osjetila nemoćnost ljudskog bića da bilo što promijeni, spremnost da podari i svoj život zauzvrat...moja predraga sestra je tada imala samo godinu i pol dana, razboljela se samo par dana, temperatura je bila previsoka, 40 tri dana...mami je ponestalo tableta to jutro...nikada to neću moći zaboraviti...Tata je to nedjeljno jutro krenuo u crkvu , navratio do krevetića i pitao Blaženku kako je, a ona je rekla tata bubi (ljubi), on se sagnuo da ga poljubi a ona mu odgovori tata Icuca bubi i pokaže na križ koji je dobila na krštenju...tata joj je dodao i otišao na misu. Mama je opet počela mjeriti temperaturu, ona je bila opet preko 40, tableta nestalo. Tada mi mama reče
    -Ana trči kod strica i pitaj tablete za temperaturu, Blaženka nam umire, požuri...
    Trčala sam kao luda, već se i tata vratio sa mise i bio je kod strica na kavi. Kad su čuli što je bilo, tata reče ma ti i tvoja mater pričate gluposti, kakvo umiranje. Došli smo doma, žureći sa tabletama, ali moja drag sekica je bila mrtva, mama uz nju plače, tata ju zgrabio davao umjetno disanje, ali uzalud...Ona je otišla Isusu, ali ostao je lagani osmijeh na licu.
    Dugo sam se godina kao i taj dan borila sama sa sobom, da sam brže trčala, možda bi bila živa...težak osječaj za osmogodišnje dijete...

    O, brate moj, da si onako živ
    i da uskoro imaš navršiti dvadeset i treću,
    a ja da sam zdrav i u ovim godinama,
    nas bismo dvojica, tada, čudo učinili:
    našu bismo novu kuću sagradili
    u boriku iznad onih hridina surih
    gdje smo znali slušati urlike vjetrova
    i podivljale krikove galebova!

    živi on živi u Vašem srcu zauvijek, baš kao i moja seka Blaženka

    avatar

    01.02.2012. (20:49)    -   -   -   -  

  • Sjaj Oriona

    Jedna duša a nas dvoje, Bože dragi, kako ste
    me dirnuli ovom svojom tužnom i pretužnom pričom
    o sestri Blaženki, kao malo tko u sve ove godine koliko
    sam već na netu. Ta, suze su mi na oči došle! Potpuno
    isto nam se je desilo, samo s tom razlikom što moja
    majka (koja u ocu našemu nikad nije imala oslonac kad
    je trebalo nešto ovakvog ili pak sličnog uraditi. Bila je s
    nama, svojom djecom, uvijek sama, dok je otac,
    moreplovac, izbivao, ponajprije, na morima, a, potom,
    u Americi, odakle nam se nikad nije javljao …

    Elem, moja prvorođena sestra Tonka, koja se rodila
    dvije godine prije mene, tako da je, u vrijeme kad smo
    se bili razboljeli od upale grla, ona imala četiri a ja dvije
    godine. Živjeli smo na otoku, dvanaest morskih milja
    udaljenom od grada, do kojeg se, onda, putovalo u
    običnom ribarskom brodu na jedra za vjetra ili na vesla
    za mirna mora. Bolovali nas dvoje, s visokom febrom
    nekoliko dana, te kad se trebalo odlučiti koje će dijete
    odvesti liječniku (jer se je, uslijed neimaštine, moglo
    liječniku odvesti samo jedno dijete, sestru ili mene.
    Bila je tu još, istina, i naša dobra baka Ludovika, koju
    isto spominjem u pjesmi “Razgovor s mrtvim bratom”,
    te je, vjerojatno, i ona glasala da se liječniku mene
    odvede, jer da sam muško, da sam dvije godine mlađi
    i da sam došao taman za umriti, kako su, kasnije,
    opravdavali tu im tešku i, po meni, nepravednu odluku …

    No, sve bi bilo uzalud i ne bih vam ovo sada pisao,
    draga blogerko, i da smo došli do liječnika – da se
    među putnicima nije našla jedna snalažljiva i hrabra
    žena koja se zvala Perka, a čijeg se prezimena više
    ne sjećam. Inače, još kao malu, odveli je siromašni
    roditelji u Šibenik i zaposlili je, kao sluškinju kod jedne
    udgledne šibenske obitelji. Obitelji je toj pomagala, ali
    se i učila mnogočemu u životu. Jer, nijednoj u brodu
    našoj ženi koje su, taj put, u korpama, odnosno u
    konistrama, kako smo ih mi zvali, nosile na gradsku
    tržnicu prodavati šljive, nije napamet palo ono što
    je njoj, Perki..

    Naime, vidjevši da sam sav na materinu krilu poplavio,
    pomodrio i da sam gotovo prestao disati, a očice mi
    se bile izvrnile, kako su neki kasnije prepričavali, glasno
    je zatražila da joj pronađu što mogu brže čistu krpu i
    malo rakije ili kvasine. Jedna je žena ispred nje umah
    sa svoje korpe otkinla komadić od presavijene plahte,
    dok je druga do nje otvorila bocu s kvasinom. Perka je
    sve to uzela, pa, nakon što je namočila krpu u kvasini,
    savila ju je oko svog kažiprsta i meni nateklim tonzilima
    zatvoreno grlo – probušila, napravivši otvor za zrak, za
    život, za sve ono što sam do dovde, i dokle ću još, sâm
    Bog zna, biti ispod nebeskih zvijezda …

    Evo i onog mi jednog soneta u kojemu spominjem svoju
    pokojnu mater Matiju, sestru mi Tonku i brata Ljubomira,
    a koji sam (sonet) objavio u svojoj predzadnjoj pjesničkoj
    zbirci “Dah sunca” 2010. godine:

    NEBO*

    Prvorođenoj sestri Tonki

    Kad kažem nebo, učinak tvog kista
    majke me sjeti kad bi lamatala
    rukama brižna i kada bi stala
    dozivat svece, al' i živog Krista.

    Kad kažem nebo, učinak tvog kista
    sestre me sjeti, a koju ne pamtim,
    prvorođenu jer rekli su zatim:
    Brat joj je osta da stablo olista

    Kad kažem nebo, učinak tvog kista
    brata me sjeti, boljeg od dobrote,
    stog mi tvoj ushit dođe kao pista

    za naslućeno kraljevstvo nebesa;
    bez mojih više ni žala ni grote,
    al' me osnaži ljepota udesa.

    ______________________________________________
    *Ovaj sonet spada u ciklus od dvanaest soneta „Zlato lova“,
    nastalih na temelju predložaka, koloristikom mediteranskog
    podneblja razigranih likovnih ostvarenja, zadarske slikarice
    Matilde Nobilo, Međutim, kako se autorica predložaka nije
    oglasila i očitovala o ovoj nam suradnji, ni jedna joj ilustracija
    nije mogla biti objavljena u zbirci u gore spomenutoj zbirci
    “Dah sunca”.

    Hvala vam što ste me takli i potakli da vam sve ovo
    napišem, poštovana i draga jedna dusa a nas dvoje

    avatar

    02.02.2012. (02:14)    -   -   -   -  

  • jedna dusa a nas dvoje

    Sjaj Oriona-
    vidite, slične ili gotovo iste duše, doživljavaju iste stvari na sličan način...zato se i naziv mog bloga zove" jedna dusa a nas dvoje"
    ima nas toliko sličnih duša da čovjek ne može povjerovati, to blaženstvo razumijevanja nam je od Boga dato, zato Vam želim reči, nije to sve, imate na mom blogu moju životnu priču, koju sam probala pretočiti u kratku priči. Ušla je natječaj webknjižare i nije mi žao, jer smatram da ju što više ljudi pročitati...tek ćete nakon ove moje priče vidjeti što je sve mene u životi vodilo...ugodno čitanje moje priče
    "Prešućeno svjedočanstvo"
    Vaš komentar očekujem sa nestrpljenjem...Ana

    avatar

    02.02.2012. (12:01)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...