Prije nego počnem gubiti dane i noći na premetaljku "te tri slatke riječi - ja te volim", a koje, kad se glasno izgovore, nose izvjesni poetski naboj, neka mi bude dopušteno primijetiti da me golica onaj treći zid oronule zgrade, na kojemu piše "inmundu". Ako se pomnije pogleda, to je uvučeni zid, ali dovoljno širok da na njega može stati čitava riječ "inmundu". Pitanje glasi: zašto zadnje slovo "u" prelazi na susjedni, na nj okomiti, zid? Čini se kao da je muralist Eric Grohe (alias Wall na Mjesecu) ispisao ta slova tako samo zato, da bi se cijela riječ mogla vidjeti iz perspektive snimateljeve kamere. Jer da je ispisao riječ preko trećeg zida, ne prelazeći na okomicu susjednog, za snimatelja bi u tom slučaju prvo slovo "i" ostalo skriveno iza ugla drugog zida, na kojemu piše "isunda". (Walle, pratiš?)
A što bi onda na fotki dobio? Dobio bi riječ "nmundu", pomalo kongoansko-ghanske provenijencije kao: Kvame Nkrumah ili nešto slično, što bi umanjilo željeni asocijativni intenzitet našeg razmišljanja. (Usput: nemojte pokušavati uguglavati, možda nešto i dobijete, ali štogod da dobijete, taj postupak ispod je nivoa ove intelektualne Wallove igre!)
Ergo, zaključujem slijedeće: vještom montažom prefriganca Walla, na fotos stare zgrade nanesena su ta tri tajnovita semantička leksema. Jer pažljivom oku ne može promaknuti ni topos predzadnjeg slova "d", koje hvata u uglu malo lijevog, "svog" zida, malo desnog, "susjednog", okomitog na nj. (Fotomontaža na donjoj slici je isuviše prozirna, neću o njoj). Ako je, pak, i tako, dakle ako sam ja u pravu, to ne znači da Wallov tekst nije bio pun pogodak. Usputni detalji, kako on svakodnevno prolazi pored tih riječi na zgradi, samo su neophodan literarni začin njegovoj priči, ne? Mislim, uostalom, da autor i nije toliko tražio rješenje čarobnog zapisa ili napisa ili grafita ili montaže, nego mu je bilo važno poigrati se. I sam sa sobom i sa nama, pod geslom: NIJE VAŽAN CILJ, VAŽNA JE ČAROLIJA. Ili: nije važno stići u luku, važno je ploviti. To je moje mišlenje. Kao što je i Wallovo kod mene, na blogu. Inspirirao me.
Napomena, ne i nevažna: malo mi je, iskreno rečeno - neugodnjak, što plagiram metodu "pica-boca" analize, na koju ekskluzivno pravo polaže, ipak, veći i bolji majstor od mene: pero u šaci. Moj izvin, pero!
25.11.2011. (18:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sven, da je riječ o fotošopu, očigledno je - slova su 2D i ne prate 3D perspektivna skraćenja zidova zgrade. Ne znam koliko to spada u igru i čaroliju koju si Wallu prispodobio kao namjeru, ali meni se čitajući javila pica-boca asocijacija na jednu pripovijetku: ''moje su se namjere razbijale o neprobojan zid tajne. Kakve tajne? Ha! Nisam znao, a u stvari, ni sada ne znam – samo sam osjećao da sam sa svih strana okružen meni stranom, neprijateljskom, pa ipak čarobnom tajnom u koju ne mogu proniknuti.'' Gombrowiczeva priča iz '28: kapitalni termini su ''lasta'' i ''žaba''. ''Odjednom je jedan viknuo: – Žaba! – Gdje? šta? Udri žabu! – Bacili su se svi, a i ja s njima. Počeli smo je šibati tanušnim prutićima dok nije crkla. Uzrujan ali i ponosan što su me uključili u njihove tajne igre, vidjevši u tome početak nove ere u mom životu: Znate! – uzviknuo sam. Ima i jedna lasta. Lasta je je upala u učionicu i udara se o prozore – sačekajte malo... Donio sam lastu, a da ne bi mogla odletjeti, slomio sam joj krilo i ščepao prutić. Međutim, svi su joj prišli. – Jadnica – govorili su – jadna mala ptičica, dajte joj kruha i mlijeka. Kad su, pak, primijetili da spremam prutić, kolega Pawelski je zažmirio tako da su se jasno ocrtale jagodične kosti na njegovim obrazima i bolno me maznuo po labrnji. – Dobio je po labrnji! – skočili su. Izgubio si čast, Czarniecki, ne daj se, vrati mu, tresni ga u njušku. – Ma, kako – odgovorio sam – kad sam slabiji. Ako mu budem htio vratiti, dobit ću još jedanput i bit ću dvostruko obeščašćen. – Tada su se svi sjurili na mene i istabali me ne štedeći izrugivanja i pakosna podsmijevanja.'' ''Lasta'' je simbolički ono što svijet uzdiže, a ''žaba'' ono što svijet prezire, po nekoj ne sasvim jasnoj ni objašnjivoj logici razlikovanja. To je neka ''tajna'', jer nema razloga pravog. Konvencija kaže da je lasta ubava, a žaba da je fuj (mada je i žaba životinjica kao i lasta), kao nešto van rezona, što ne možemo svojom glavom pojmiti, nego jedino možemo primiti konvenciju na znanje. Mali Stefan Czarniecki ne kuži šifrirani jezik, konvenciju po kojoj je nešto lasta a nešto žaba, i to ga čini autsajderom u svijetu; on ne kuži ''kodove'' iz svog okruženja, njegove nepisane ''tajne''. ''Politički horizont je tamnio, a voljena moja pokazivala čudnovato uzbuđenje. Ah, ti veliki, fantastični septembarski dani! Mirisali su, kao što sam pročitao u knjizi, vreskom i nanom, bili su lepršavi, gorki, ognjeni i nestvarni. Na ulicama – gomile, pjevanje i povorke, preneraženost, ludilo i egzaltacija (...) zastave, govor, eksplozije entuzijazma, nacionalna himna. Zakletve, posvećivanje, suze, plakati, ozlojeđenost, uzvišenost i mržnja. Nikada ranije, ako je vjerovati umjetnicima, žene nisu bile tako čudesne. Voljena moja je prestala na mene obraćati pažnju, njen pogled se produbio i zažario, postao izražajan, ali je gledala samo vojnike. – Razmišljao sam što da učinim? Svijet zagonetke se odjednom nevjerovatno uvišestručio i morao sam biti dvostruko na oprezu. Klicao sam zajedno s ostalima i izražavao svoj patriotizam, a nekoliko puta sam čak sudjelovao u prijekom linčovanju špijuna. Ipak sam osjećao da je sve to samo palijativ. U očima moje Jadwisze bilo je nečega takvog, da sam se što sam brže mogao prijavio u vojsku i bio određen za ulana. (...) I evo – bio sam vojnik, ulan i pjevao zajedno s ostalima (...) kad smo u gomili prolazili kroz grad s tom pjesmicom, povijeni nad konjske vratove, sa kopljima i šiltovima od šapki, na usnama žena je sijevao nevjerovatno čudnovat izraz i osjećao sam da ovaj puta i za mene kucaju srca (...) Vojno, vojno, djevojčice ubavo... Ispričavam se što se ponovo vraćam na tajnu koja me toliko muči. Vojnik na frontu se mulja u blatu i mesu, kinje ga boleštine, lišajevi i prljavština, kad je trbuh poderan metkom, često ispadaju napolje crijeva... Ali kako to? Zašto je onda vojnik lasta, a ne žaba? Zašto je onda poziv vojnika lijep i svugdje se za njim čezne? Ne, nisam dobro kazao, ne lijep, nego – ubav, ubav do najvišeg stupnja. Upravo to – što je ubav – davalo mi je snage u borbi sa nakaznim izdajicom vojničke duše, sa strahom – i skoro da sam bio sretan, kao da sam već s one strane zida. Svaki puta kad mi je pošlo za rukom da točno pogodim iz karabina, osjećao sam da se uzdižem do nedokučivog osmijeha žena i do taktova vojničke popjevke, pa sam poslije mnogih napora, uspijevao zadobiti naklonost čak i svog konja – tog ulanskog ponosa – koji me dotad samo grizao.''
26.11.2011. (17:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, Pero! Koliko god je umjetnost imati nesvakidašnji dar da kroz ovaj svijet hodaš kao "nevina tabula rasa" i shvaćaš sve doslovno, pokušavajući doslovno kopirati to doslovno, tako je još veća sreća imati još nesvakidašnjiji dar - vidjeti i uočiti vrijednost tog dara kod - drugoga! Druga derivacija!
27.11.2011. (08:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Opijmo kočijaša... prolazimo kraj i kroz druge, sve češće i sve više...tako je to s duhovima.
Svene, lijepo je tražiti nešto, išta.. i tamo gdje ga naizgled nema, jer uvijek se nađe, makar i nešto svoje
Diogene, ti si me, ali i sebe, razotkrio; a 2d, 3d i 6.č(ulo)...kako to ide zajedno?tko traži očito, vidi očito; tko zna sve o tajnama, taj sigurno zna i moju/tajnu malog Stefana.
Svene, ovo se pomalo pretvara u Tajno društvo...još nam samo fali tajni znak prepoznavanja.
27.11.2011. (17:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
OPIJMO KOČIJAŠA ŠTO VOZI NAŠE DANE
i dalje samo prolazimo................
25.11.2011. (18:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sven adam ewin
Prije nego počnem gubiti dane i noći na premetaljku "te tri slatke riječi - ja te volim", a koje, kad se glasno izgovore, nose izvjesni poetski naboj,
neka mi bude dopušteno primijetiti da me golica onaj treći zid oronule zgrade, na kojemu piše "inmundu".
Ako se pomnije pogleda, to je uvučeni zid, ali dovoljno širok da na njega može stati čitava riječ "inmundu". Pitanje glasi: zašto zadnje slovo "u" prelazi na susjedni, na nj okomiti, zid?
Čini se kao da je muralist Eric Grohe (alias Wall na Mjesecu) ispisao ta slova tako samo zato, da bi se cijela riječ mogla vidjeti iz perspektive snimateljeve kamere.
Jer da je ispisao riječ preko trećeg zida, ne prelazeći na okomicu susjednog, za snimatelja bi u tom slučaju prvo slovo "i" ostalo skriveno iza ugla drugog zida, na kojemu piše "isunda". (Walle, pratiš?)
A što bi onda na fotki dobio?
Dobio bi riječ "nmundu", pomalo kongoansko-ghanske provenijencije kao: Kvame Nkrumah ili nešto slično, što bi umanjilo željeni asocijativni intenzitet našeg razmišljanja. (Usput: nemojte pokušavati uguglavati, možda nešto i dobijete, ali štogod da dobijete, taj postupak ispod je nivoa ove intelektualne Wallove igre!)
Ergo, zaključujem slijedeće: vještom montažom prefriganca Walla, na fotos stare zgrade nanesena su ta tri tajnovita semantička leksema. Jer pažljivom oku ne može promaknuti ni topos predzadnjeg slova "d", koje hvata u uglu malo lijevog, "svog" zida, malo desnog, "susjednog", okomitog na nj. (Fotomontaža na donjoj slici je isuviše prozirna, neću o njoj).
Ako je, pak, i tako, dakle ako sam ja u pravu, to ne znači da Wallov tekst nije bio pun pogodak. Usputni detalji, kako on svakodnevno prolazi pored tih riječi na zgradi, samo su neophodan literarni začin njegovoj priči, ne?
Mislim, uostalom, da autor i nije toliko tražio rješenje čarobnog zapisa ili napisa ili grafita ili montaže, nego mu je bilo važno poigrati se. I sam sa sobom i sa nama, pod geslom: NIJE VAŽAN CILJ, VAŽNA JE ČAROLIJA.
Ili: nije važno stići u luku, važno je ploviti.
To je moje mišlenje.
Kao što je i Wallovo kod mene, na blogu. Inspirirao me.
Napomena, ne i nevažna: malo mi je, iskreno rečeno - neugodnjak, što plagiram metodu "pica-boca" analize, na koju ekskluzivno pravo polaže, ipak, veći i bolji majstor od mene: pero u šaci. Moj izvin, pero!
25.11.2011. (18:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Sven, da je riječ o fotošopu, očigledno je - slova su 2D i ne prate 3D perspektivna skraćenja zidova zgrade. Ne znam koliko to spada u igru i čaroliju koju si Wallu prispodobio kao namjeru, ali meni se čitajući javila pica-boca asocijacija na jednu pripovijetku:
''moje su se namjere razbijale o neprobojan zid tajne. Kakve tajne? Ha! Nisam znao, a u stvari, ni sada ne znam – samo sam osjećao da sam sa svih strana okružen meni stranom, neprijateljskom, pa ipak čarobnom tajnom u koju ne mogu proniknuti.''
Gombrowiczeva priča iz '28: kapitalni termini su ''lasta'' i ''žaba''.
''Odjednom je jedan viknuo: – Žaba! – Gdje? šta? Udri žabu! – Bacili su se svi, a i ja s njima. Počeli smo je šibati tanušnim prutićima dok nije crkla. Uzrujan ali i ponosan što su me uključili u njihove tajne igre, vidjevši u tome početak nove ere u mom životu: Znate! – uzviknuo sam. Ima i jedna lasta. Lasta je je upala u učionicu i udara se o prozore – sačekajte malo... Donio sam lastu, a da ne bi mogla odletjeti, slomio sam joj krilo i ščepao prutić. Međutim, svi su joj prišli. – Jadnica – govorili su – jadna mala ptičica, dajte joj kruha i mlijeka. Kad su, pak, primijetili da spremam prutić, kolega Pawelski je zažmirio tako da su se jasno ocrtale jagodične kosti na njegovim obrazima i bolno me maznuo po labrnji. – Dobio je po labrnji! – skočili su. Izgubio si čast, Czarniecki, ne daj se, vrati mu, tresni ga u njušku. – Ma, kako – odgovorio sam – kad sam slabiji. Ako mu budem htio vratiti, dobit ću još jedanput i bit ću dvostruko obeščašćen. – Tada su se svi sjurili na mene i istabali me ne štedeći izrugivanja i pakosna podsmijevanja.''
''Lasta'' je simbolički ono što svijet uzdiže, a ''žaba'' ono što svijet prezire, po nekoj ne sasvim jasnoj ni objašnjivoj logici razlikovanja. To je neka ''tajna'', jer nema razloga pravog. Konvencija kaže da je lasta ubava, a žaba da je fuj (mada je i žaba životinjica kao i lasta), kao nešto van rezona, što ne možemo svojom glavom pojmiti, nego jedino možemo primiti konvenciju na znanje. Mali Stefan Czarniecki ne kuži šifrirani jezik, konvenciju po kojoj je nešto lasta a nešto žaba, i to ga čini autsajderom u svijetu; on ne kuži ''kodove'' iz svog okruženja, njegove nepisane ''tajne''.
''Politički horizont je tamnio, a voljena moja pokazivala čudnovato uzbuđenje. Ah, ti veliki, fantastični septembarski dani! Mirisali su, kao što sam pročitao u knjizi, vreskom i nanom, bili su lepršavi, gorki, ognjeni i nestvarni. Na ulicama – gomile, pjevanje i povorke, preneraženost, ludilo i egzaltacija (...) zastave, govor, eksplozije entuzijazma, nacionalna himna. Zakletve, posvećivanje, suze, plakati, ozlojeđenost, uzvišenost i mržnja. Nikada ranije, ako je vjerovati umjetnicima, žene nisu bile tako čudesne. Voljena moja je prestala na mene obraćati pažnju, njen pogled se produbio i zažario, postao izražajan, ali je gledala samo vojnike. – Razmišljao sam što da učinim? Svijet zagonetke se odjednom nevjerovatno uvišestručio i morao sam biti dvostruko na oprezu. Klicao sam zajedno s ostalima i izražavao svoj patriotizam, a nekoliko puta sam čak sudjelovao u prijekom linčovanju špijuna. Ipak sam osjećao da je sve to samo palijativ. U očima moje Jadwisze bilo je nečega takvog, da sam se što sam brže mogao prijavio u vojsku i bio određen za ulana. (...) I evo – bio sam vojnik, ulan i pjevao zajedno s ostalima (...) kad smo u gomili prolazili kroz grad s tom pjesmicom, povijeni nad konjske vratove, sa kopljima i šiltovima od šapki, na usnama žena je sijevao nevjerovatno čudnovat izraz i osjećao sam da ovaj puta i za mene kucaju srca (...) Vojno, vojno, djevojčice ubavo... Ispričavam se što se ponovo vraćam na tajnu koja me toliko muči. Vojnik na frontu se mulja u blatu i mesu, kinje ga boleštine, lišajevi i prljavština, kad je trbuh poderan metkom, često ispadaju napolje crijeva... Ali kako to? Zašto je onda vojnik lasta, a ne žaba? Zašto je onda poziv vojnika lijep i svugdje se za njim čezne? Ne, nisam dobro kazao, ne lijep, nego – ubav, ubav do najvišeg stupnja. Upravo to – što je ubav – davalo mi je snage u borbi sa nakaznim izdajicom vojničke duše, sa strahom – i skoro da sam bio sretan, kao da sam već s one strane zida. Svaki puta kad mi je pošlo za rukom da točno pogodim iz karabina, osjećao sam da se uzdižem do nedokučivog osmijeha žena i do taktova vojničke popjevke, pa sam poslije mnogih napora, uspijevao zadobiti naklonost čak i svog konja – tog ulanskog ponosa – koji me dotad samo grizao.''
26.11.2011. (17:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sven adam ewin
Da, Pero! Koliko god je umjetnost imati nesvakidašnji dar da kroz ovaj svijet hodaš kao "nevina tabula rasa" i shvaćaš sve doslovno, pokušavajući doslovno kopirati to doslovno, tako je još veća sreća imati još nesvakidašnjiji dar - vidjeti i uočiti vrijednost tog dara kod - drugoga! Druga derivacija!
27.11.2011. (08:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wall
Opijmo kočijaša...
prolazimo kraj i kroz druge, sve češće i sve više...tako je to s duhovima.
Svene,
lijepo je tražiti nešto, išta.. i tamo gdje ga naizgled nema, jer uvijek se nađe, makar i nešto svoje
Diogene,
ti si me, ali i sebe, razotkrio; a 2d, 3d i 6.č(ulo)...kako to ide zajedno?tko traži očito, vidi očito; tko zna sve o tajnama, taj sigurno zna i moju/tajnu malog Stefana.
Svene,
ovo se pomalo pretvara u Tajno društvo...još nam samo fali tajni znak prepoznavanja.
27.11.2011. (17:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sredovječni udovac
Jebes zid na kojem nista ne pise.
Jos premecem, trazim korijene, odgonetam, prevodim, ali nisam ni nekim puno razumljivijim recenicama nasao znacenje
27.11.2011. (19:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
mene to podsjeća na Poeovo tekeli-li. neka mješavina japanskog, suahilija i latinskog.
je li to ona napuštena zgrada kod Lisinskog?
29.11.2011. (16:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potok
Na zidu ne treba slikati ni Boga ni vraga. Time upropaštavamo svoj zid i svoje susjedstvo. (Nietzsche)
01.12.2011. (10:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...