Jedan moj prijatelj mi je priča kak bi rad dao otkaz iz firme u kojoj je radio nešto što nema veze s njegovom strukom, ali je zarada dobra. Reka je da želi uzet duži dmor da vidi što želi raditi u životu, htio bi naći neki normalan posal, kaže. Dao je otkaz, bio dva dana doma i nije izdržao, vratio se treći dan na posao....
U vezi Boba Blacka-uvijek sam se divila onima 'prvima', koji su mirno izgovarali istinu,i razbijali tabue bez straha od posljedica. Kada je stvarno bila mala šansa da će bit doživljeni. Mislim da je to snaga srca, ili muda, možda oboje :)
06.09.2011. (21:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
aaaaaa, ne mogu vjerovati da smo napisali tekstove o istoj temi - nešto je čudno u zraku. istina, tvoj zvuči gotovo kao odgovor na pitanja s kraja moga, ali razmišljali smo o istome... ali kako, kako se maknuti iz toga? znam da nemaš odgovor... i da, jako mi je drago da ponovo pišeš :)
07.09.2011. (11:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lijepo je imati posao i nešto raditi, a još je ljepše ne raditi ništa. Nije nužno nešto raditi, samo treba naučiti živjeti bez konzumiranja hrane. Zapravo, moguće je hraniti se upijajući sunčevu energiju, ali onda nema snage za tjelesne aktivnosti.
Bili bi poput biljaka, neaktivni, a takvi bi i za seks trebali nekog il' nešto drugo. Uglavnom bi samo ležali, sjedili i odmarali.
Kada bi samo uzimali od prirode, a ne svojim radom doprinosili uzgoju dobara, onda bi populacija od skoro 7 milijardi ljudi, pojeli sve za par godina. Nema ni u morima toliko hrane, da bi samo mogli loviti ribu.Na kraju; nije li to pomalo nehumano, samo uzimati a ne davati zauzvrat nešto?
Rad da, ali adekvatno plaćen i kao takav smanjen na što manje vremena.
Da 5% populacije koja raspolaže sa 80% ekonomskih bogatstava, to bogatstvo rasporedi na ostatak od 95% ljudi, rad bi mogao postati poput igre, a vrijeme koje bi provodili radeći, činilo bi nam se prekratkim.
Pitanje svih pitanja je; kako to bez nasilja postići?
08.09.2011. (18:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
Nemam pojma.Nekako se ne mogu oteti dojmu da zapravo stav prema poslu, suradnicima,sebi...ono ključno u zadovoljstvu poslom.Neosporna je činjenica da se u našoj državi krše sva prava radnika,ali zamislit ću da pričamo o "normalnim uvijetima rada".Svaka djelatnost mora biti organizirana u nekom vremenskom roku.Npr.tebi pukne slijepo crijevo ,a liječnik je baš odlučio posjetiti baku na selu i danas osjeća da je njegova energija nisko te te ne može primiti...Kužiš poantu.Stvar je povezana.Imala sam šefa i bila sam šef.Puno je gore biti šef.Ponekad mi se čini da živim na drugoj planeti.Mene nitko ne zlostavlja na poslu,niti ja nikoga.Ponekad mi je naporno,ali imam divan posao Večina ljudi koje susrećem govori mi da ga nikada ne bi radilo.Često plešem na poslu,kad me boli kičma legnem na pod i ležim 3min.Kad sam ljuta kažem ljuta sam,kad ne želim ostati duže kažem neću,kad ne želim preuzeti odgovornost jasno kazem-neću.Kad se ne naspavam kažem kolegici daj povuci...Kad dođem nervozna na posao tamo se smirim kad dođem smirena tamo me uznemire.Ujutro u 6.30 navijem muziku i plešem ,radim to pred svima.Uvijek pronađemo neku situaciju na koju umiremo od smijeha...najčešće se isprdavamo s vlastitim nedostacima.Zapravo sam ono što jesam i ponašam se u skladu s tim.Potpuno prirodno se stvar nastavlja,okolina me prihvatila.Mislim da je često problem u etiketiranju "šef" i lošoj vještini komunikacije.Najveći problem je što ljudi nešto misle...o poslu ,uvijetima,ali ne pregovaraju o njima uglavnom se ne usude ili se samo ljute.(svađaju,prijete,ucjenjuju)Ja glasno govorim jer znam što neću,ali i što hoću.Na poslu kao i u privatnom životu imam viziju i idem prema njoj.Šta da kažem posao mi je treće dijete.Uživam jer svojim djelovanjem unapređujem tuđu kvalitetu života.Moje promišljanje,znanje i vještina direktno utječu na nečiji život.Neke moje kolegice to vide kao one šmrkljave,ne odgojene balavce koji ih zajebavaju i piju krv.Osim toga nije loš samo šef nego je loš i radnik.Imam totalno razrađen plan u glavi kako bih mogla zaraditi tri puta više i biti svoj gazda.Ne želim utrošiti toliko vremena na zarađivanje para jer ne želim.Jesi negdje vidio osobu koja misli da je adekvatno plačena?:)))Kao i u svemu poslu,braku,prijateljstvu važno je tko si ti.Sve sami stvaramo.Zvuči kao naučna fantastika,ali bila sam na burzi,radila najgore poslove,bila ravnatelj,imala kretene šefove,divne šefove....Uvijek sam bila važna samo ja i moj stav.Možemo si izgraditi život kakav želimo.,ali znamo li što zapravo želimo?To je ujedno i prvi preduvijet da netko ima posao kakav želi.Osim toga zašto bi netko morao raditi?Svijet će se okretati ovako kako se okreće i s njim i bez njega!
09.09.2011. (15:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
Nije mi vrag dao mira i morala sam još jednom pročitati tekst.
Radnik je povremeni rob. Šef govori kada da dođe, kada da ode i što da radi u međuvremenu. On ti govori koliko posla moraš obaviti i koliko brzo. Slobodan je koristiti svoju kontrolu do ponižavajuće krajnosti tako što ti određuje, ukoliko to želi, kako ćeš se oblačiti ili koliko često možeš ići na wc. Rad je najbolje objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva.
Ovo ne bi smjela biti istina.Istina je kad je šef kreten.
Rad je osmišljen kao nešto najsuhoparnije što se može i zamisliti. To je vrlo neobična i začuđujuća stvar, jer riječ je o nečemu u što se dajete veći dio gotovo svakog dana i veći dio gotovo cijelog vašeg života.
Rad jest mjesto na kojem rasteš i učiš,trebao bi biti.U mom slučaju jest. Kad se odmaknem složi mi se ovakva slika.Možda je kriva ,pristajem unaprijed.Ovako bi o poslu govorila osoba koja je radila poslove ispod svog kapaciteta.Kreativna osoba uglavljena u ured.Postoje ljudi koji prepoznaju kreativnost(šefovi)...daju slobodu,širom otvorena vrata upravo zbog kreativnosti...Kreativnost,orginalnost,sposobnost samostalnog donošenja odluka... visoko kotira na tržištu rada.Imala sam na poslu osobu od koje se očekivalo da bude kreativna,imala je slobodu raditi na način koji želi.Ukratko- na greškama se uči iskoristi ih za napredak.Ona je bila osupnuta.NIJE MOGLA STISNUTI PREKIDAČ.Htjela je kruta pravila,sljedbu...mlada osoba tek s faksa ne neka babuskara.Da ne dužim o uvijetima koje ona NIJE MOGLA prihvatiti.Ona se ponašala kao rob i htjela je da ja budem robovlasnik.2000puta sam joj rekla govori mi ti,svi mi govore ti ona je ustrajala na vi.Ja sam i to poštivala..Međutim posve sam sigurna da osoba može složiti priču u kojoj je na dobrobit svim stranama.Loše je kad kreativna osoba radi suhoparan posao ili obrnuto.Treba znati tko si.Kad sam rodila bila sam očarana.Nakon 7mj.dojenja svakih par sati došlo mi je da ga u 2 u noći tresnem u zid.S godinu sam mu rekla da me ne budi dok se hrani...nije mi pomoglo.Svaka medalja ima i drugu stranu.Čak i na najšugavijim poslovima na kojima sam radila nešto sam naučila.
Ne treba pristajati na manje od zasluženog samo treba znati što želimo i truditi se to ostvariti.Može i po sistemu pokušaj pogreška.eto
09.09.2011. (18:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nitko ovdje nije čitao MARXA i njegov stav i razmišljanja o radu kao načinu alijenacije čovjeka ?? Pa Marx daleko prije,daleko bolje i točnije opisuje kako rad u uvjetima kapitalističke proizvodnje ili koje bilo, ako ne uzima u obzir totalitet čovjekove osobe i njegovih potreba i mogućnosti , dovodi do toga da se gubi smisao rada kao nečega što je stvroilo čovjeka . ne kužim kaj je to nova otkril BLACK? ništa bravo Ksenija .. ohrabrujući tekst za one koji imaju lošeuvjete rada @aureliano , to je dio kapitalsitičke propagande :imate slobodu po sebi -sami za sebe i 2.neka su svi uvrnuti i loši ljudi, vaša je obitelj vaše utočiše mira i ljubavi. mene toliko izlude takve pizdarije iz ove filozofije američke provenijencije da.. pa ne živimo u kapsuli i izlazimo van na ulicu,u firmu,u kino..život koji vidimo nas ne ostavlja ravnodušnima osim ako smo moroni , nafiksani , emotivno mrtvi ..zombiji..
14.09.2011. (08:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
ja bih pak voljela da ljudi malo prouče w.glassera teorija kontrole ili teorija izbora...mislim da bi to pomoglo boljem shvaćanju sebe i ljudi koje zovemo šefovi.sve je primjenjivo u stvarnosti i izbor je zaista uvijek naš.ne postoji izvanjska kontrola.postoji zadovoljavanje naših potreba(uvijek naša kontrola),a okolina ponekad izazove (šef) da biramo između dvije potrebe.npr za preživljavanjem i ljubavi.u sub.moraš doći raditi,a u subotu u isto vrijeme sin igra važnu utakmicu.ako ne odeš raditi ugrožavaš egzistenciju(potreba za prež),a ako ne odeš sinu(ljubav).tako nastaje frustracija .tu je ključ.!!!j(tu bih mogla pisati,ali bilo bi predugo.ja sam spoznala da je da je izbor uvijek moj (iako ponekad nisam svjesna).tužno je pak što mnogi misle jer ne znaju da imaju kontrolu nad drugima i koriste moć(to je još jedna ljudska potreba)da manipuliraju drugim ljudima. oni koji ugnjetavaju ne dobivaju učinkovitog radnika nego frustriranog i lošeg radnika.u bilo kojoj okolini imaš moć(to je da ponovim ljudska potreba).svojim djelovanjem(primjerom) možeš znatno utjecati na promjenu sredine.možeš se i ljutiti i biti frustriran što si okružen glupanima:)))tvoj izbor.bit je izgraditi sebe.nitko ne može postići ništa za 2 dana i moraš biti ono što želiš doživjeti.kod mene na poslu nema revolvera jer svi mogu reći sve,ali tako da pregovaraju,a ne da vrijeđaju.ovo se lako isproba u bilo kojem odnosu samo moraš biti jer ako nisi onda ćeš ko onaj cesarov(ili kako se već zove)pas uletiti u priču agresivnog šefa ili radnika.ako pak nastaviš biti ono u što vjeruješ on će shvatiti da to nije tvoja energija,način komunikacije i promjenit će svoj odnos prema tebi.nakon nekog vremena počet će te tretirati kao ti njega.jebi ga to iziskuje trud i napor...uvijek..kad jednom kreneš gotovo da ne dolaziš u priče s revolverašima..zvuči bajkovito jebi ga...meni način života... drugom predrasuda o meni:)))nema većeg otpora u čovijeku nego da promjeni sliku u glavi...gubi moć, postaje ranjiv,a i to je samo slika(i velika laž)....i neka sasvim druga priča
14.09.2011. (15:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
takvim situacijama"šef koji te riba" se moja kolegica i ja često smijemo jer to doživljavamo od naših roditelja koji dovode djecu.to je kao da gledaš film s titlom.netko sere,a ti ga prevodiš.on viče,a ti znaš da se boji pa ga tješiš!on u čudu,nastavlja vikati ti opet tješiš!!!on spušta revolver u korice.treba prepoznati što ti on zapravo govori.nekad poklekneš i popušiš priču...vrlo rijetko.nego šta je ti ništ ne komentiraš?znam i ja da sam najpametnija kad šutim:)))
14.09.2011. (15:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne, jer su moji stavovi o ovoj temi vrlo čvrsti i nemam potrebu nikoga uvjeravati u ništa, kao ni braniti neki svoj stav, tako da ne želim puno polemizirati. Samo da pojasnim još ovo: ova tema daleko nadilazi problematiku odnosa radnik-šef. Rješavanje odnosa sa šefom riješava samo mali dio problema, a problem kao cjelina ostaje i dalje. Upravo kao što je de Mello negdje napisao: ja se ne želim boriti za popravljanje uvjeta u zatvoru, ja želim van iz zatvora.
Radno vrijeme: ako sam ja recimo kirurg i dežuran sam 12 sati, meni je sasvim jasno da za vrijeme mog dežurstva može doći netko kome treba moja pomoć. Razumijem svrhu radnog vremena. Ako sam službenik u državnoj firmi, radno vrijeme mi je od 8 do 16, završim posao koji taj dan imam do 12, i svejedno moram čekati do 16 kako bih smio otići doma, onda me ni bog otac ne može uvjeriti kako postoji smisleni razlog zbog kojeg ja moram brojati sekunde do 16 i sjediti bez veze u uredu. Razlog zbog kojeg sjedim je taj što tako piše u zakonu o radu, kao i u mom ugovoru kojeg sam potpisao (bez mogućnosti da utječem na bilo koju točku u njemu).
Činjenica: većina poslova toliko su besmisleni i čovjek ih naprosto odrađuje. Velika većina poslova. Sam proces rada uopće nije kategorija o kojoj bi se raspravljalo, niti se negdje poteže to pitanje.
Tema rad je vrlo slična temi škola. Kad je riječ recimo o školi, meni je sasvim jasno da je ona zamišljena kao najveće smeće koje postoji i da klincima 99 posto šteti, a jedan posto koristi. I kad se potegne pitanje šta bi trebalo napraviti da se stvari poboljšaju, ljudi se automatski referiraju na temu iz pozicije školskog sustava koji im je poznat i eventualno razmišljaju što bi se u njemu trebalo promjeniti da bude bolji. To je uzaludan posao, jer aktualni sustav se ne može donekle promjeniti ni donekle doraditi, već ga se može jedino potpuno ukinuti i napraviti novi. To se, naravno, neće dogoditi na širem planu, ali može se dogoditi na užem planu, sa malim brojem entuzijasta koji će pokrenuti stvar (ideja otvaranja slobodnih škola je sasvim na tom tragu). Vrlo slična stvar je i s radom kakvog znamo. Ni njega nema smisla gledati u odnosu na poznato, jer to poznato je praktičko nepopravljivo i čovjek se mora. Ni tu se neće dogoditi revolucija na širem planu, ali može se dogoditi osobna revolucija na nivou pojedinca i manjeg broja ljudi. Društvo me podsjeća na ogromni tanker, koji je trom i katastrofalno polako reagira na promjene. Kada tanker naiđe na nepredviđenu prepreku, treba mu dosta vremena da se okrene. Svjesni pojedinac je sličniji malom brodiću, koji je sposoban reagirati brzo i djelovati trenutno (osim u slučaju ako je za upravljačem Horvatinčić, no, on i nije svjesni pojedinac, pa se to ne može odnositi na njega i slične). Onaj pojedinac koji očekuje od društva da će mu riješiti problem smislenog življenja, načekat će se. Krajnji cilj svjesnog pojedinca je ostvarivanje odgovorne, održive slobode. Kako to postići? Nema ni formule ni gotovog rješenja, ali dobro je biti spreman, razmišljati i gledati oko sebe, pa ako i kad se prilika pojavi, prihvatiti je bez puno filozofiranja.
15.09.2011. (11:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
bravo izvorni.moj problem je što djeca plaču kad su gladna ,a moj izbor jest da ih nahranim.jbg.kad moram činim to dajući svoj maksimum.nažalost ne dovoljno sam talentirana,pametna,hrabra,svjesna da učinim da se svijet zavrti drugačije. s druge strane vjerujem da postoje ljudi(ili će biti kritična masa koja će to učiniti).do tad se igram skrivača najbolje što znam...ono što znam jest i da nikad neće postojati savršeno društvo,samo genijalni pojedinci te oni koji u datim okolnostima uzimaju od života najbolje što mogu u odnosu na svoj kapacitet.sad odoh na ples...iza mene svira divna melodija i glasno je pojačana.pozdravljam te
15.09.2011. (21:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vesper
Jedan moj prijatelj mi je priča kak bi rad dao otkaz iz firme u kojoj je radio nešto što nema veze s njegovom strukom, ali je zarada dobra. Reka je da želi uzet duži dmor da vidi što želi raditi u životu, htio bi naći neki normalan posal, kaže.
Dao je otkaz, bio dva dana doma i nije izdržao, vratio se treći dan na posao....
U vezi Boba Blacka-uvijek sam se divila onima 'prvima', koji su mirno izgovarali istinu,i razbijali tabue bez straha od posljedica. Kada je stvarno bila mala šansa da će bit doživljeni.
Mislim da je to snaga srca, ili muda, možda oboje :)
06.09.2011. (21:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Padawana
aaaaaa, ne mogu vjerovati da smo napisali tekstove o istoj temi - nešto je čudno u zraku. istina, tvoj zvuči gotovo kao odgovor na pitanja s kraja moga, ali razmišljali smo o istome... ali kako, kako se maknuti iz toga? znam da nemaš odgovor...
i da, jako mi je drago da ponovo pišeš :)
07.09.2011. (11:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blade777
Lijepo je imati posao i nešto raditi, a još je ljepše ne raditi ništa.
Nije nužno nešto raditi, samo treba naučiti živjeti bez konzumiranja hrane.
Zapravo, moguće je hraniti se upijajući sunčevu energiju, ali onda nema snage za tjelesne aktivnosti.
Bili bi poput biljaka, neaktivni, a takvi bi i za seks trebali nekog il' nešto drugo. Uglavnom bi samo ležali, sjedili i odmarali.
Kada bi samo uzimali od prirode, a ne svojim radom doprinosili uzgoju dobara, onda bi populacija od skoro 7 milijardi ljudi, pojeli sve za par godina.
Nema ni u morima toliko hrane, da bi samo mogli loviti ribu.Na kraju; nije li to pomalo nehumano, samo uzimati a ne davati zauzvrat nešto?
Rad da, ali adekvatno plaćen i kao takav smanjen na što manje vremena.
Da 5% populacije koja raspolaže sa 80% ekonomskih bogatstava, to bogatstvo rasporedi na ostatak od 95% ljudi, rad bi mogao postati poput igre, a vrijeme koje bi provodili radeći, činilo bi nam se prekratkim.
Pitanje svih pitanja je; kako to bez nasilja postići?
08.09.2011. (18:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
Nemam pojma.Nekako se ne mogu oteti dojmu da zapravo stav prema poslu, suradnicima,sebi...ono ključno u zadovoljstvu poslom.Neosporna je činjenica da se u našoj državi krše sva prava radnika,ali zamislit ću da pričamo o "normalnim uvijetima rada".Svaka djelatnost mora biti organizirana u nekom vremenskom roku.Npr.tebi pukne slijepo crijevo ,a liječnik je baš odlučio posjetiti baku na selu i danas osjeća da je njegova energija nisko te te ne može primiti...Kužiš poantu.Stvar je povezana.Imala sam šefa i bila sam šef.Puno je gore biti šef.Ponekad mi se čini da živim na drugoj planeti.Mene nitko ne zlostavlja na poslu,niti ja nikoga.Ponekad mi je naporno,ali imam divan posao Večina ljudi koje susrećem govori mi da ga nikada ne bi radilo.Često plešem na poslu,kad me boli kičma legnem na pod i ležim 3min.Kad sam ljuta kažem ljuta sam,kad ne želim ostati duže kažem neću,kad ne želim preuzeti odgovornost jasno kazem-neću.Kad se ne naspavam kažem kolegici daj povuci...Kad dođem nervozna na posao tamo se smirim kad dođem smirena tamo me uznemire.Ujutro u 6.30 navijem muziku i plešem ,radim to pred svima.Uvijek pronađemo neku situaciju na koju umiremo od smijeha...najčešće se isprdavamo s vlastitim nedostacima.Zapravo sam ono što jesam i ponašam se u skladu s tim.Potpuno prirodno se stvar nastavlja,okolina me prihvatila.Mislim da je često problem u etiketiranju "šef" i lošoj vještini komunikacije.Najveći problem je što ljudi nešto misle...o poslu ,uvijetima,ali ne pregovaraju o njima uglavnom se ne usude ili se samo ljute.(svađaju,prijete,ucjenjuju)Ja glasno govorim jer znam što neću,ali i što hoću.Na poslu kao i u privatnom životu imam viziju i idem prema njoj.Šta da kažem posao mi je treće dijete.Uživam jer svojim djelovanjem unapređujem tuđu kvalitetu života.Moje promišljanje,znanje i vještina direktno utječu na nečiji život.Neke moje kolegice to vide kao one šmrkljave,ne odgojene balavce koji ih zajebavaju i piju krv.Osim toga nije loš samo šef nego je loš i radnik.Imam totalno razrađen plan u glavi kako bih mogla zaraditi tri puta više i biti svoj gazda.Ne želim utrošiti toliko vremena na zarađivanje para jer ne želim.Jesi negdje vidio osobu koja misli da je adekvatno plačena?:)))Kao i u svemu poslu,braku,prijateljstvu važno je tko si ti.Sve sami stvaramo.Zvuči kao naučna fantastika,ali bila sam na burzi,radila najgore poslove,bila ravnatelj,imala kretene šefove,divne šefove....Uvijek sam bila važna samo ja i moj stav.Možemo si izgraditi život kakav želimo.,ali znamo li što zapravo želimo?To je ujedno i prvi preduvijet da netko ima posao kakav želi.Osim toga zašto bi netko morao raditi?Svijet će se okretati ovako kako se okreće i s njim i bez njega!
09.09.2011. (15:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
Nije mi vrag dao mira i morala sam još jednom pročitati tekst.
Radnik je povremeni rob. Šef govori kada da dođe, kada da ode i što da radi u međuvremenu. On ti govori koliko posla moraš obaviti i koliko brzo. Slobodan je koristiti svoju kontrolu do ponižavajuće krajnosti tako što ti određuje, ukoliko to želi, kako ćeš se oblačiti ili koliko često možeš ići na wc. Rad je najbolje objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas, čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i školstva.
Ovo ne bi smjela biti istina.Istina je kad je šef kreten.
Rad je osmišljen kao nešto najsuhoparnije što se može i zamisliti. To je vrlo neobična i začuđujuća stvar, jer riječ je o nečemu u što se dajete veći dio gotovo svakog dana i veći dio gotovo cijelog vašeg života.
Rad jest mjesto na kojem rasteš i učiš,trebao bi biti.U mom slučaju jest.
Kad se odmaknem složi mi se ovakva slika.Možda je kriva ,pristajem unaprijed.Ovako bi o poslu govorila osoba koja je radila poslove ispod svog kapaciteta.Kreativna osoba uglavljena u ured.Postoje ljudi koji prepoznaju kreativnost(šefovi)...daju slobodu,širom otvorena vrata upravo zbog kreativnosti...Kreativnost,orginalnost,sposobnost samostalnog donošenja odluka... visoko kotira na tržištu rada.Imala sam na poslu osobu od koje se očekivalo da bude kreativna,imala je slobodu raditi na način koji želi.Ukratko- na greškama se uči iskoristi ih za napredak.Ona je bila osupnuta.NIJE MOGLA STISNUTI PREKIDAČ.Htjela je kruta pravila,sljedbu...mlada osoba tek s faksa ne neka babuskara.Da ne dužim o uvijetima koje ona NIJE MOGLA prihvatiti.Ona se ponašala kao rob i htjela je da ja budem robovlasnik.2000puta sam joj rekla govori mi ti,svi mi govore ti ona je ustrajala na vi.Ja sam i to poštivala..Međutim posve sam sigurna da osoba može složiti priču u kojoj je na dobrobit svim stranama.Loše je kad kreativna osoba radi suhoparan posao ili obrnuto.Treba znati tko si.Kad sam rodila bila sam očarana.Nakon 7mj.dojenja svakih par sati došlo mi je da ga u 2 u noći tresnem u zid.S godinu sam mu rekla da me ne budi dok se hrani...nije mi pomoglo.Svaka medalja ima i drugu stranu.Čak i na najšugavijim poslovima na kojima sam radila nešto sam naučila.
Ne treba pristajati na manje od zasluženog samo treba znati što želimo i truditi se to ostvariti.Može i po sistemu pokušaj pogreška.eto
09.09.2011. (18:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
buha
nitko ovdje nije čitao MARXA i njegov stav i razmišljanja o radu kao načinu alijenacije čovjeka ??
Pa Marx daleko prije,daleko bolje i točnije opisuje kako rad u uvjetima kapitalističke proizvodnje ili koje bilo, ako ne uzima u obzir totalitet čovjekove osobe i njegovih potreba i mogućnosti , dovodi do toga da se gubi smisao rada kao nečega što je stvroilo čovjeka .
ne kužim kaj je to nova otkril BLACK? ništa
bravo Ksenija .. ohrabrujući tekst za one koji imaju lošeuvjete rada
@aureliano , to je dio kapitalsitičke propagande :imate slobodu po sebi -sami za sebe i 2.neka su svi uvrnuti i loši ljudi, vaša je obitelj vaše utočiše mira i ljubavi.
mene toliko izlude takve pizdarije iz ove filozofije američke provenijencije da..
pa ne živimo u kapsuli i izlazimo van na ulicu,u firmu,u kino..život koji vidimo nas ne ostavlja ravnodušnima osim ako smo moroni , nafiksani , emotivno mrtvi ..zombiji..
14.09.2011. (08:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
ja bih pak voljela da ljudi malo prouče w.glassera teorija kontrole ili teorija izbora...mislim da bi to pomoglo boljem shvaćanju sebe i ljudi koje zovemo šefovi.sve je primjenjivo u stvarnosti i izbor je zaista uvijek naš.ne postoji izvanjska kontrola.postoji zadovoljavanje naših potreba(uvijek naša kontrola),a okolina ponekad izazove (šef) da biramo između dvije potrebe.npr za preživljavanjem i ljubavi.u sub.moraš doći raditi,a u subotu u isto vrijeme sin igra važnu utakmicu.ako ne odeš raditi ugrožavaš egzistenciju(potreba za prež),a ako ne odeš sinu(ljubav).tako nastaje frustracija .tu je ključ.!!!j(tu bih mogla pisati,ali bilo bi predugo.ja sam spoznala da je da je izbor uvijek moj (iako ponekad nisam svjesna).tužno je pak što mnogi misle jer ne znaju da imaju kontrolu nad drugima i koriste moć(to je još jedna ljudska potreba)da manipuliraju drugim ljudima. oni koji ugnjetavaju ne dobivaju učinkovitog radnika nego frustriranog i lošeg radnika.u bilo kojoj okolini imaš moć(to je da ponovim ljudska potreba).svojim djelovanjem(primjerom) možeš znatno utjecati na promjenu sredine.možeš se i ljutiti i biti frustriran što si okružen glupanima:)))tvoj izbor.bit je izgraditi sebe.nitko ne može postići ništa za 2 dana i moraš biti ono što želiš doživjeti.kod mene na poslu nema revolvera jer svi mogu reći sve,ali tako da pregovaraju,a ne da vrijeđaju.ovo se lako isproba u bilo kojem odnosu samo moraš biti jer ako nisi onda ćeš ko onaj cesarov(ili kako se već zove)pas uletiti u priču agresivnog šefa ili radnika.ako pak nastaviš biti ono u što vjeruješ on će shvatiti da to nije tvoja energija,način komunikacije i promjenit će svoj odnos prema tebi.nakon nekog vremena počet će te tretirati kao ti njega.jebi ga to iziskuje trud i napor...uvijek..kad jednom kreneš gotovo da ne dolaziš u priče s revolverašima..zvuči bajkovito jebi ga...meni način života... drugom predrasuda o meni:)))nema većeg otpora u čovijeku nego da promjeni sliku u glavi...gubi moć, postaje ranjiv,a i to je samo slika(i velika laž)....i neka sasvim druga priča
14.09.2011. (15:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
takvim situacijama"šef koji te riba" se moja kolegica i ja često smijemo jer to doživljavamo od naših roditelja koji dovode djecu.to je kao da gledaš film s titlom.netko sere,a ti ga prevodiš.on viče,a ti znaš da se boji pa ga tješiš!on u čudu,nastavlja vikati ti opet tješiš!!!on spušta revolver u korice.treba prepoznati što ti on zapravo govori.nekad poklekneš i popušiš priču...vrlo rijetko.nego šta je ti ništ ne komentiraš?znam i ja da sam najpametnija kad šutim:)))
14.09.2011. (15:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
izvorni život
nego šta je ti ništ ne komentiraš?
Ne, jer su moji stavovi o ovoj temi vrlo čvrsti i nemam potrebu nikoga uvjeravati u ništa, kao ni braniti neki svoj stav, tako da ne želim puno polemizirati.
Samo da pojasnim još ovo: ova tema daleko nadilazi problematiku odnosa radnik-šef. Rješavanje odnosa sa šefom riješava samo mali dio problema, a problem kao cjelina ostaje i dalje. Upravo kao što je de Mello negdje napisao: ja se ne želim boriti za popravljanje uvjeta u zatvoru, ja želim van iz zatvora.
Radno vrijeme: ako sam ja recimo kirurg i dežuran sam 12 sati, meni je sasvim jasno da za vrijeme mog dežurstva može doći netko kome treba moja pomoć. Razumijem svrhu radnog vremena. Ako sam službenik u državnoj firmi, radno vrijeme mi je od 8 do 16, završim posao koji taj dan imam do 12, i svejedno moram čekati do 16 kako bih smio otići doma, onda me ni bog otac ne može uvjeriti kako postoji smisleni razlog zbog kojeg ja moram brojati sekunde do 16 i sjediti bez veze u uredu. Razlog zbog kojeg sjedim je taj što tako piše u zakonu o radu, kao i u mom ugovoru kojeg sam potpisao (bez mogućnosti da utječem na bilo koju točku u njemu).
Činjenica: većina poslova toliko su besmisleni i čovjek ih naprosto odrađuje. Velika većina poslova. Sam proces rada uopće nije kategorija o kojoj bi se raspravljalo, niti se negdje poteže to pitanje.
Tema rad je vrlo slična temi škola. Kad je riječ recimo o školi, meni je sasvim jasno da je ona zamišljena kao najveće smeće koje postoji i da klincima 99 posto šteti, a jedan posto koristi. I kad se potegne pitanje šta bi trebalo napraviti da se stvari poboljšaju, ljudi se automatski referiraju na temu iz pozicije školskog sustava koji im je poznat i eventualno razmišljaju što bi se u njemu trebalo promjeniti da bude bolji. To je uzaludan posao, jer aktualni sustav se ne može donekle promjeniti ni donekle doraditi, već ga se može jedino potpuno ukinuti i napraviti novi. To se, naravno, neće dogoditi na širem planu, ali može se dogoditi na užem planu, sa malim brojem entuzijasta koji će pokrenuti stvar (ideja otvaranja slobodnih škola je sasvim na tom tragu).
Vrlo slična stvar je i s radom kakvog znamo. Ni njega nema smisla gledati u odnosu na poznato, jer to poznato je praktičko nepopravljivo i čovjek se mora. Ni tu se neće dogoditi revolucija na širem planu, ali može se dogoditi osobna revolucija na nivou pojedinca i manjeg broja ljudi.
Društvo me podsjeća na ogromni tanker, koji je trom i katastrofalno polako reagira na promjene. Kada tanker naiđe na nepredviđenu prepreku, treba mu dosta vremena da se okrene. Svjesni pojedinac je sličniji malom brodiću, koji je sposoban reagirati brzo i djelovati trenutno (osim u slučaju ako je za upravljačem Horvatinčić, no, on i nije svjesni pojedinac, pa se to ne može odnositi na njega i slične). Onaj pojedinac koji očekuje od društva da će mu riješiti problem smislenog življenja, načekat će se.
Krajnji cilj svjesnog pojedinca je ostvarivanje odgovorne, održive slobode. Kako to postići? Nema ni formule ni gotovog rješenja, ali dobro je biti spreman, razmišljati i gledati oko sebe, pa ako i kad se prilika pojavi, prihvatiti je bez puno filozofiranja.
15.09.2011. (11:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
bravo izvorni.moj problem je što djeca plaču kad su gladna ,a moj izbor jest da ih nahranim.jbg.kad moram činim to dajući svoj maksimum.nažalost ne dovoljno sam talentirana,pametna,hrabra,svjesna da učinim da se svijet zavrti drugačije. s druge strane vjerujem da postoje ljudi(ili će biti kritična masa koja će to učiniti).do tad se igram skrivača najbolje što znam...ono što znam jest i da nikad neće postojati savršeno društvo,samo genijalni pojedinci te oni koji u datim okolnostima uzimaju od života najbolje što mogu u odnosu na svoj kapacitet.sad odoh na ples...iza mene svira divna melodija i glasno je pojačana.pozdravljam te
15.09.2011. (21:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
praktikum
čitala prije par godina, odličan je, treba raditi na tome da rad postane radost hehehhe
26.09.2011. (21:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...