''Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?'' Pisao sam o tome kako je Štulić u svojoj obradi pjesme Partizan promijenivši zadnji stih promijenio smisao čitave pjesme. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? ''Freedom soon will come, then we'll come from the shadows'', kaže original. Štulić shvaća da je to pogrešno: umjesto optimizmom te epske kolektivističke Slobode, on završava miljkovićevskom skepsom: ''Dal' će znati da pjeva?'' Naravno da neće. Zato što je nemoguće da bi znala. To je ta ista skepsa kao kod Kristla. Nemoguće je da bi sloboda zapjevala jer su ljudski kolektiviteti - temeljnim obilježjem po kojem će u svakom društvu većina biti konformistički raspoložena - po svojoj prirodi u krajnjoj liniji fašistički. Upućujem i na Kunderinu 'Šalu': Ludvik vidi kako bi ovi njegovi dojučerašnji drugovi koji sada dižu ruke da ga se izbaci s fakulteta, jednako lako izglasali i da ga se objesi, samo kada bi historijske okolnosti tako zahtijevale. Zato to i nije historijsko nego ontološko obilježje ljudskog udruživanja - i Kristlova rezignacija nema ništa s tim što se radilo baš o partizanima iz šume (ili ako se hoće, nacionalistima jugoslavenstva), a sve ima s tim što se radilo naprosto o ljudima, ljudima koji se udružuju u vojsku, crkvu, organizaciju. I o tome sam već: opće mišljenje vojske. Tolstojev pojam: ako neposredno nakon bitke (''pa čak i drugog i trećeg dana, dok nisu napisane relacije'') prođemo bojnim poljem i pitamo sudionike što se tu zapravo dogodilo, svaki će nam ponuditi neku svoju fragmentarnu istinu, već prema tome koliko je sa svoja dva oka mogao vidjeti. Ali obiđimo iste ljude nakon nekog vremena i počastit će nas nečim sasvim drugim, ''pošto se počinju podnositi relacije, pričala počinju pričati kako se zbilo ono što nisu vidjeli; napokon se sastavlja opći izvještaj i prema tom se izvještaju stvara opće mišljenje vojske. Svakome je lakše kad zamijeni svoje sumnje i pitanja za tu lažnu, ali jasnu i uvijek laskavu predodžbu. Nakon mjesec dana ili dva, pitajte čovjeka koji je sudjelovao u bici - i više nećete osjećati u njegovu pričanju onaj sirovi životni materijal, nego će vam pričati prema relaciji. Tako su meni pričali o borodinskoj bici mnogi živi, pametni ljudi, koji su u njoj sudjelovali. Svi su pričali jedno te isto, i svi prema netočnu opisu Mihajlovski-Danilevskoga, prema Glinki i drugima; čak su i pojedinosti o kojima su pričali bile jedne te iste, iako su pripovjedači bili po nekoliko vrsta daleko jedan od drugoga.'' Da će n ljudi koji pojedinačno svi misle A kad ih se stavi na okup ispovijedati B - prema ''relaciji'' - univerzalno je i neodvojivo svojstvo svih zajednica i skupina, sinkroni strukturni model homo sapiens grupe svugdje i uvijek. Nužno uvijek fašizam, čim se zagrebe do strukture - i ili se već manifestirao ili čuči latentno spreman, čekajući okolnosti u kojima će se kao takav manifestirati.
25.05.2011. (17:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zanimljivo je i kako je Witold Gombrowicz proniknuo u fenomen Hitler: da je i on samo primjer tog istog mehanizma grupe. ''Njegovo najviše nasilje jest ono koje je izvršio nad samim sobom, pretvarajući sebe u Moć - onemogućavajući sebi slabost - odsijecajući sebi povratak. Njegovo najviše odricanje bilo je odricanje od drugih mogućnosti postojanja. Zanimljivo je pitanje: kako je on iskočio na položaj boga njemačkog naroda? Treba pretpostaviti da se najprije ''povezao'' sa jedva nekolicinom Nijemaca - ''povezao'', to znači nametnuo im sebe kao vođu - i to je izvršila njegova osobna istaknutost, jer u toj skali, u grupi od nekolicine ljudi, osobne vrline još imaju što reći. (...) Ali sve je to bilo još vrlo ljudsko i vrlo obično; još je postojala, za Hitlera i njegove potčinjene, mogućnost povlačenja; svatko od njih je mogao raskinuti, izabrati nešto drugo; povezati se sa drugima i na drugi način. Tu je ipak polako počeo djelovati i drugi, gotovo neopaziv činilac, naime broja - postupno rastućeg broja ljudi. Onako kako je rastući broj ljudi počeo ulaziti u drugu dimenziju, već gotovo nedostupnu pojedinačnom čovjeku.'' Tolstojevim modelom izraženo: pred svakim od njih iskrsava pitanje za što se odlučiti, svog pojedinačnog čovjeka (A) ili svog društvenog čovjeka (skupnu relaciju B). Gombrowicz dalje: ''Moguće je da je svaki od njegovih članova samo malo vjerovao vođi, pa ipak ta sitnica umnožena količinom, postajala je opasan tovar vjere. I evo, u jednom trenutku, svaki od njih se osjetio, možda ne bez nemira, da više ne zna što bi s njim učinili oni, drugi (oni kojih ima toliko, koje on ne zna) kad bi mu palo na pamet da kaže pâs i da strugne. Onog trenutka kad je toga postao svjestan, zalupila su se vrata...'' Jedan od primjera koji je spomenut i u onom mom postu: slučaj Josepha Schultza. Nisu u stanju, ne mogu, moraju nastaviti svi skupa s ponašanjem B, jer ne znaju kako postići da netko iskorači s A (bez da to požali). Tko iskorači, kao Schultz, bit će sam strijeljan. Ironija je u tome da svaki od njih za sebe misli isto kao Schultz, ali zbog izoliranosti od drugih istovjetnih mišljenja postaje nemoguć simultani iskorak - i mehanizam grupe se dalje vrti, a schultzevi bivaju odstrijeljeni. ''To Hitleru ipak nije moglo biti dovoljno. On, pojačan tom količinom ljudi, već je narastao – ali nipošto nije bio siguran ni u svoje ljude, ni u sebe. Nije bilo jamstva da se njegova privatna priroda, njegovo obično čovještvo, neće odjednom odazvati – još nije bio u potpunosti izgubio vlast nad vlastitom sudbinom, i još je mogao reći svojoj veličini 'ne'. Tu je, dakle, nastala nužnost prebacivanja svijeta u sferu višu i već nedostupnu individualnom jastvu. Da bi to dokazao, Hitler je morao djelovati ne svojom vlastitom energijom, nego onom koja ga je pojačavala masom - odnosno silom koja je njegovu vlastitu snagu premašivala. Tako je ispalo. Pomoću svojih potčinjenih i pristalica, iskorištavajući one napetosti koje su nastajale između njega i njih, izvlačeći iz njih maksimalnu smjelost, da bi samome sebi postao još smjeliji i da bi pobuđivao na još veću smjelost, Hitler uvodi čitavu svoju grupu u stanje vrenja, čini je, kao kolektiv, smjelijom, iznad kapaciteta svakoga od tih ljudi. Svaki je, ne isključujući ni vođu, uplašen. Grupa ulazi u natprirodnu dimenziju. Ljudi koji je čine gube vlast nad sobom. Sada se više nitko ne može povući, jer više nisu u 'ljudskoj' dimenziji, nego u 'međuljudskoj' odnosno 'nadljudskoj'. Primijetimo da je sve to nalik na kazalište... na glumu... Hitler se pravio da je hrabriji no što je bio, kako bi druge prisilio da se ujedine u toj igri – ali igra je izazvala stvarnost i stvorila činjenice. (...) Ali najčudnija odlika tog snaženja je da se ono stvara izvana - Hitleru sve raste u rukama ali on sâm je onakav kakav je bio, običan, sa svim slabostima; to je klaun koji se boji, kao Golijat; to je običan čovjek koji je gledan izvana bog; to je meka ljudska ruka, koja udara kao močuga. I Hitler je sada u kandžama toga Velikog Hitlera – ne zato što nije sačuvao obična, privatna osjećanja ili misli, privatni razum, nego što su oni previše sitni i previše slabi i ništa ne mogu protiv diva koji ga izvana prožima.'' A godinama poslije, kada je bio berlinski gost, Gombrowicz piše: ''Nisam oprostio, ali dogodilo mi se nešto gore. Ja, Poljak (jer sam to preživio baš ''kao Poljak'') morao sam postati Hitler. Morao sam primiti na sebe sve one zločine, potpuno kao da sam ih sam počinio. Postao sam Hitler, i morao sam prihvatiti da je Hitler bio prisutan u svakom Poljaku koji je ginuo, da je stalno u svakom Poljaku koji živi. Osuda, prezir, to nije metoda, to nije ništa... takvo vječito okomljavanje na zločin samo ga učvršćuje... Treba ga progutati. Treba ga pojesti. Zlo je moguće prevladati, ali samo u sebi. Narodi svijeta: zar vam se čini da je Hitler bio isključivo Nijemac?''
25.05.2011. (18:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Naravno da su Kristlovi partizani također bili hitleri, kao što su to bili i švabe od kojih su oslobađali zemlju. Zato što su u onome bitnom hitleri svi (koji se grupiraju pod zastavom neke skupne relacije) - a ''partizani'', ''švabe'', ''nacionalisti'' itd., to je sporedno, to su samo etikete. Nije bitno koja je dijakronijska relacija sadržajno u pitanju, bitno je kakvom sinkronijskom strukturalnom formom ona stvara unutarnje ludilo grupe. ''Ludilo je u pojedincima iznimka'', kaže nam Nietzsche, ''ali u skupinama, strankama, narodima, vremenima, ono je pravilo.''
25.05.2011. (18:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Meister Huc
Puno teksta ni za što.
25.05.2011. (13:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
''Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?''
Pisao sam o tome kako je Štulić u svojoj obradi pjesme Partizan promijenivši zadnji stih promijenio smisao čitave pjesme. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? ''Freedom soon will come, then we'll come from the shadows'', kaže original. Štulić shvaća da je to pogrešno: umjesto optimizmom te epske kolektivističke Slobode, on završava miljkovićevskom skepsom: ''Dal' će znati da pjeva?''
Naravno da neće. Zato što je nemoguće da bi znala. To je ta ista skepsa kao kod Kristla. Nemoguće je da bi sloboda zapjevala jer su ljudski kolektiviteti - temeljnim obilježjem po kojem će u svakom društvu većina biti konformistički raspoložena - po svojoj prirodi u krajnjoj liniji fašistički. Upućujem i na Kunderinu 'Šalu': Ludvik vidi kako bi ovi njegovi dojučerašnji drugovi koji sada dižu ruke da ga se izbaci s fakulteta, jednako lako izglasali i da ga se objesi, samo kada bi historijske okolnosti tako zahtijevale. Zato to i nije historijsko nego ontološko obilježje ljudskog udruživanja - i Kristlova rezignacija nema ništa s tim što se radilo baš o partizanima iz šume (ili ako se hoće, nacionalistima jugoslavenstva), a sve ima s tim što se radilo naprosto o ljudima, ljudima koji se udružuju u vojsku, crkvu, organizaciju.
I o tome sam već: opće mišljenje vojske. Tolstojev pojam: ako neposredno nakon bitke (''pa čak i drugog i trećeg dana, dok nisu napisane relacije'') prođemo bojnim poljem i pitamo sudionike što se tu zapravo dogodilo, svaki će nam ponuditi neku svoju fragmentarnu istinu, već prema tome koliko je sa svoja dva oka mogao vidjeti. Ali obiđimo iste ljude nakon nekog vremena i počastit će nas nečim sasvim drugim, ''pošto se počinju podnositi relacije, pričala počinju pričati kako se zbilo ono što nisu vidjeli; napokon se sastavlja opći izvještaj i prema tom se izvještaju stvara opće mišljenje vojske. Svakome je lakše kad zamijeni svoje sumnje i pitanja za tu lažnu, ali jasnu i uvijek laskavu predodžbu. Nakon mjesec dana ili dva, pitajte čovjeka koji je sudjelovao u bici - i više nećete osjećati u njegovu pričanju onaj sirovi životni materijal, nego će vam pričati prema relaciji. Tako su meni pričali o borodinskoj bici mnogi živi, pametni ljudi, koji su u njoj sudjelovali. Svi su pričali jedno te isto, i svi prema netočnu opisu Mihajlovski-Danilevskoga, prema Glinki i drugima; čak su i pojedinosti o kojima su pričali bile jedne te iste, iako su pripovjedači bili po nekoliko vrsta daleko jedan od drugoga.'' Da će n ljudi koji pojedinačno svi misle A kad ih se stavi na okup ispovijedati B - prema ''relaciji'' - univerzalno je i neodvojivo svojstvo svih zajednica i skupina, sinkroni strukturni model homo sapiens grupe svugdje i uvijek.
Nužno uvijek fašizam, čim se zagrebe do strukture - i ili se već manifestirao ili čuči latentno spreman, čekajući okolnosti u kojima će se kao takav manifestirati.
25.05.2011. (17:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Zanimljivo je i kako je Witold Gombrowicz proniknuo u fenomen Hitler: da je i on samo primjer tog istog mehanizma grupe. ''Njegovo najviše nasilje jest ono koje je izvršio nad samim sobom, pretvarajući sebe u Moć - onemogućavajući sebi slabost - odsijecajući sebi povratak. Njegovo najviše odricanje bilo je odricanje od drugih mogućnosti postojanja. Zanimljivo je pitanje: kako je on iskočio na položaj boga njemačkog naroda? Treba pretpostaviti da se najprije ''povezao'' sa jedva nekolicinom Nijemaca - ''povezao'', to znači nametnuo im sebe kao vođu - i to je izvršila njegova osobna istaknutost, jer u toj skali, u grupi od nekolicine ljudi, osobne vrline još imaju što reći. (...) Ali sve je to bilo još vrlo ljudsko i vrlo obično; još je postojala, za Hitlera i njegove potčinjene, mogućnost povlačenja; svatko od njih je mogao raskinuti, izabrati nešto drugo; povezati se sa drugima i na drugi način. Tu je ipak polako počeo djelovati i drugi, gotovo neopaziv činilac, naime broja - postupno rastućeg broja ljudi. Onako kako je rastući broj ljudi počeo ulaziti u drugu dimenziju, već gotovo nedostupnu pojedinačnom čovjeku.''
Tolstojevim modelom izraženo: pred svakim od njih iskrsava pitanje za što se odlučiti, svog pojedinačnog čovjeka (A) ili svog društvenog čovjeka (skupnu relaciju B). Gombrowicz dalje: ''Moguće je da je svaki od njegovih članova samo malo vjerovao vođi, pa ipak ta sitnica umnožena količinom, postajala je opasan tovar vjere. I evo, u jednom trenutku, svaki od njih se osjetio, možda ne bez nemira, da više ne zna što bi s njim učinili oni, drugi (oni kojih ima toliko, koje on ne zna) kad bi mu palo na pamet da kaže pâs i da strugne. Onog trenutka kad je toga postao svjestan, zalupila su se vrata...''
Jedan od primjera koji je spomenut i u onom mom postu: slučaj Josepha Schultza. Nisu u stanju, ne mogu, moraju nastaviti svi skupa s ponašanjem B, jer ne znaju kako postići da netko iskorači s A (bez da to požali). Tko iskorači, kao Schultz, bit će sam strijeljan. Ironija je u tome da svaki od njih za sebe misli isto kao Schultz, ali zbog izoliranosti od drugih istovjetnih mišljenja postaje nemoguć simultani iskorak - i mehanizam grupe se dalje vrti, a schultzevi bivaju odstrijeljeni.
''To Hitleru ipak nije moglo biti dovoljno. On, pojačan tom količinom ljudi, već je narastao – ali nipošto nije bio siguran ni u svoje ljude, ni u sebe. Nije bilo jamstva da se njegova privatna priroda, njegovo obično čovještvo, neće odjednom odazvati – još nije bio u potpunosti izgubio vlast nad vlastitom sudbinom, i još je mogao reći svojoj veličini 'ne'. Tu je, dakle, nastala nužnost prebacivanja svijeta u sferu višu i već nedostupnu individualnom jastvu. Da bi to dokazao, Hitler je morao djelovati ne svojom vlastitom energijom, nego onom koja ga je pojačavala masom - odnosno silom koja je njegovu vlastitu snagu premašivala. Tako je ispalo. Pomoću svojih potčinjenih i pristalica, iskorištavajući one napetosti koje su nastajale između njega i njih, izvlačeći iz njih maksimalnu smjelost, da bi samome sebi postao još smjeliji i da bi pobuđivao na još veću smjelost, Hitler uvodi čitavu svoju grupu u stanje vrenja, čini je, kao kolektiv, smjelijom, iznad kapaciteta svakoga od tih ljudi. Svaki je, ne isključujući ni vođu, uplašen. Grupa ulazi u natprirodnu dimenziju. Ljudi koji je čine gube vlast nad sobom. Sada se više nitko ne može povući, jer više nisu u 'ljudskoj' dimenziji, nego u 'međuljudskoj' odnosno 'nadljudskoj'. Primijetimo da je sve to nalik na kazalište... na glumu... Hitler se pravio da je hrabriji no što je bio, kako bi druge prisilio da se ujedine u toj igri – ali igra je izazvala stvarnost i stvorila činjenice. (...) Ali najčudnija odlika tog snaženja je da se ono stvara izvana - Hitleru sve raste u rukama ali on sâm je onakav kakav je bio, običan, sa svim slabostima; to je klaun koji se boji, kao Golijat; to je običan čovjek koji je gledan izvana bog; to je meka ljudska ruka, koja udara kao močuga. I Hitler je sada u kandžama toga Velikog Hitlera – ne zato što nije sačuvao obična, privatna osjećanja ili misli, privatni razum, nego što su oni previše sitni i previše slabi i ništa ne mogu protiv diva koji ga izvana prožima.''
A godinama poslije, kada je bio berlinski gost, Gombrowicz piše: ''Nisam oprostio, ali dogodilo mi se nešto gore. Ja, Poljak (jer sam to preživio baš ''kao Poljak'') morao sam postati Hitler. Morao sam primiti na sebe sve one zločine, potpuno kao da sam ih sam počinio. Postao sam Hitler, i morao sam prihvatiti da je Hitler bio prisutan u svakom Poljaku koji je ginuo, da je stalno u svakom Poljaku koji živi. Osuda, prezir, to nije metoda, to nije ništa... takvo vječito okomljavanje na zločin samo ga učvršćuje... Treba ga progutati. Treba ga pojesti. Zlo je moguće prevladati, ali samo u sebi. Narodi svijeta: zar vam se čini da je Hitler bio isključivo Nijemac?''
25.05.2011. (18:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Naravno da su Kristlovi partizani također bili hitleri, kao što su to bili i švabe od kojih su oslobađali zemlju. Zato što su u onome bitnom hitleri svi (koji se grupiraju pod zastavom neke skupne relacije) - a ''partizani'', ''švabe'', ''nacionalisti'' itd., to je sporedno, to su samo etikete. Nije bitno koja je dijakronijska relacija sadržajno u pitanju, bitno je kakvom sinkronijskom strukturalnom formom ona stvara unutarnje ludilo grupe.
''Ludilo je u pojedincima iznimka'', kaže nam Nietzsche, ''ali u skupinama, strankama, narodima, vremenima, ono je pravilo.''
25.05.2011. (18:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...