ovaj post je napisan tijekom polusatne pauze koju mi garantira Zakon o radu... da ne mislite da sam na bolovanju koje financira univerzalni zdravstveni sustav, kakvog osim 'smrdare zvane Hrvatska' (izraz domoljubne blenderice) ima i Socijalistička Republika Kanada.
28.04.2011. (09:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ha,ha, baš sam se dobro nasmijao, hvala, inače obično kod tebe pogledam post, ne pratim komentare, a ovo bi bilo zbilja šteta propustiti, viva la merika ;)
28.04.2011. (10:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pooka, ostavio sam ti komentar u prethodnom postu, pa ću prebaciti ovdje. Dakle, jednom sam se zatekao u istoj raspravi s Blendericom. Obradovalo me što je govorila, rekao sam da bi to trebalo ''sačuvati za anale, kao samoobjašnjenje stanja svijesti neoliberalnog, ili republikanskog, difuznog cinizma''. U ovim Blenderičinim odama (tako napisah) američkoj klasnoj hijerarhiji, kao točki u kojoj plutokracija postaje prokazujuća i autodenuncijacijska, kompromitantna po sebe samu, dalo bi se razlučiti dva argumentacijska nosiva stupa (u njenoj glavi, naravno, nerazlučena, pomiješana u prljavu šutu bez baze i kapitela): prvi ili patetični, i drugi ili cinični. Počne se od patetičnog, naime patosa rada, truda, marljivosti, znanja, inteligencije, vještine, općenito sposobnosti – na osnovu čega takvi pojedinci zaslužuju svoj novac i privilegirani položaj. Ponovimo: svojim osobnim zalaganjem, kvalitetama, vrlinama. Piše ona: bogati smo ''jer se trudimo, jer radimo''... I dalje: ''Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti''... Blendericu bi nam bilo lako otpisati kao prijesnu budalu, ali to nas ne ispričava od uzimanja u obzir ozbiljnosti patetičnog argumenta kao takvog. Na sličan motiv može se naići u Dnevniku s Heathrowa Alaina de Bottona, gdje on promatra goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao ''mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije''. Ovi su, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas. ''U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.'' Svakome po zasluzi. Blenderica: dok mi bogati znamo i radimo, ''srednja i niza klasa samo glupavo existira, rmba, pije, drogira se, kocka ili pravi (vanbracnu, tinejdjersku ili 'legalnu') djecu koju nece moci uzdrzavati, ili sjede pred kompacem ili TVjom i gube vrijeme i bulje a poslije ce svi kukati kako nemaju dovoljno novaca, posla, kako ne mogu afordati ostati u kucama i kako su bankrotirtali.'' Otuda im u njihovim ''prekrasnim vilama na Pacifik'' ne remeti često san sudbina ''bijednika koji nemaju ni skole ni znanja ni perspektive, koji ne misle o zivotu dalje od sutra i koji se odaju sitnim slabostima 'jer utjehe nema u vodi'''. Ne osjećaju krivnju zbog vlastitog kupanja u novcu dok mnogi nemaju što jesti, niti im ih je žao, zato što nije huda sudba ta koja ih je zgazila, nego su si sami krivi. Ono: tko se ''nije snašao'', neka crkne. Ovakav stav teško je branjiv naglas u društvu koje nominalno osuđuje okrutnost i istrajavanje u ledenoj meritokratskoj logici, te propovijeda sućutno, empatijsko, solidarno ponašanje. Civilizirana humanost se u odnosu na pretpotopnu divljinu ljudske životinje odlikuje upravo time što na društvenoj razini amortizira poraz slabijih i osigurava određeni stupanj zaštitne mreže onima koje zakon jačega (ili suvremenim jezikom ''slobodno tržište'') ispljune kao otpad. Pa ipak, stav zadržava unutarnju koherenciju i loše bi taktički postupio onaj tko bi se namjerio napasti ga s te strane. Svakom meritokratu bit će dovoljno pozvati se na svoje diskrecijsko pravo na drugačiji vrijednosni pogled i, logički, neće biti manje u pravu – stvar će se svesti na dva različita i nesumjerljiva vrijednosna osjećaja, za koja nije moguće objektivno izvesti da je jedan netočniji od drugog. Pozivanje na solidarnost i empatiju je argument osjetljiv i koji drži vodu samo kao molba na dobru volju, ne i kao obvezujuća dužnost. Možemo tek apelirati na nekoga da obuzda pohlepu ili podijeli s potrebitima, ali nemamo objektivan temelj da to od njega pravno ili moralno zahtijevamo. On, kao što rekoh, ne nastupa pritom s ciničnim samoobjašnjenjem (znam da sam protivan pravdi i ipak tako činim), nego upravo s patetičnim, uvjeren da je pravda na njegovoj strani. Zašto bi, na primjer, onaj koji se trudi i radi na sebi žalio i pomagao drugoga koji se ne trudi i ne radi? Ako ti kao mrav cijelog dana tegliš, a drugi cvrči i tambura od jutra do sutra, zar nećeš ispasti cvrčkova budala ukoliko kad stegne surova zima svejedno podijeliš s njim zimnicu koju si ti vrijedno skupljao dok je on tamburao?
28.04.2011. (11:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Doista, kada bi to bilo tako, teško bismo meritokrata doveli do zida. Kada bi bilo tako. Meritokrat je u prilici samoobjasniti se s patetične strane samo zato što uzima kao nedvojbenu premisu da je to tako i nikako drugačije. Tu je ključan pojam Poštenog Bogaćenja, pod kojim se ima na umu da je sve po zakonu. ''Kapitalistička robna privreda u svojoj teoriji neprestance potvrđuje svoju neozloglašenost''... podvlači Peter Sloterdijk. ''Ne poziva li se ona na najbolji mogući od svih morala – na pravednu cijenu i slobodni ugovor. Gdje nastaje privatno bogatstvo, uvijek se javi netko tko tvrdi da ga je 'zaslužio' na najmoralnijem putu, putu 'vlastitog rada'. Samo ressentimentu može biti stalo do toga da se moralno upliće u posao dobrim poslovnim ljudima.'' Alain de Botton postavlja očigledno pitanje: ''Pitanje zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma.'' Kaže Blenderica: mi republikanci smo bogati ''jer radimo na svom konstantnom bogacenju i nikad ne prestajemo traziti prilike za investiranje, za otvaranje biznisa, rentu, spekulaciju ili zaradu'' dok glupa i troma sirotinja gubi dane. Očigledno pitanje glasi: kada bi i ta sirotinja prestala biti glupa i troma i također se bacila s marljivošću i informiranošću na svoje konstantno bogaćenje (investiranje, biznis, rentu, špekulaciju ili zaradu), da li bi onda svi na svijetu bili tako bogati kao što su sada republikanci? Ili su bogati bogati upravo zato što su siromašni siromašni, nauštrb njih? ''Skandal bogaćenja na račun drugih, što je uključen u produkciju viška vrijednosti'' – evocira Sloterdijk Marxa – ''pregnantno označava termin iskorištavanja''. Making money: ona to predstavlja kao da je novac zarađen na špekulaciji doista stvoren, iz ničega, samo njihovom marljivošću. Pa kad bi svi bili toliko vrijedni da mogu živjeti bez rada, obogatiti se rentom i špekulacijom, valjda bi i Novac odlučio rasti na drveću kraj tolikih voljnih da ga samo kupe? Primjena patetičnog argumenta zasluživanja i truda besraman je prijestup u logici onda kada pri oslovljenom trudu nije riječ o stvarnom stvaranju novca, ili realne vrijednosti, nego se svodi na trud i tehnologiju u pukom dovlačenju već postojećeg novca s drugih mjesta (da ne kažemo iz tuđih džepova) na vlastiti račun. Zbilja treba imati obraza prodavati nam trud koji je korištenje ne društvu, ne općem dobru, nego samo svojoj guzici (i zapravo nauštrb općeg dobra) – pod patos i zaslugu. Mnogi su komentatori ključ problema s neoliberalnim kapitalizmom nalazili u sistemskom pomanjkanju solidarnosti. Ali mi jednoj Blenderici ne možemo reći: u kurcu si zato što si lakoma i uopće ne solidarna. Nasmijat će nam se u brk, jer to je moralna zamjerka – a ona se s lakoćom utječe drugom moralu, svom, meritokratskom, onom iz basne o cvrčku i mravu, koji uostalom sam po sebi drži vodu. Nego joj trebamo reći: u kurcu si zato što opravdavaš moralom zasluživanja, patetičnim argumentom truda i rada, dok se ipak i sama odaješ da ste kartel, gremij, famiglia, cosa nostra, plutokracija. Ta lažna moralna fasada – to je njihova slaba točka koju treba napasti, mjesto na kojem su najtanji i bez supstance. Sva se napetost neoliberalne teorije ostvaruje u tom prikrivanju svoje temeljno cinične, plutokratske pozicije, meritokratskim argumentom. Oni bi prikrili, mi bi da ih otkrijemo. Ali jasno je da tu NE posjeduju unutarnju koherenciju. Na dnu svega nemaju slučaj. Pitanje je samo dovoljnog pritiska na očitovanje – gdje prije ili kasnije dolaze do zida ili čak sami od sebe popuštaju u disciplini omerte, tamo gdje slabe karike (blenderice) dođu do riječi.
28.04.2011. (11:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
što sve dovodi do iskonske dileme- je li išta od temelja na kojima počiva današnje društvo, tzv. civilizacija - moralno? današnji novac, obračunski dolar, bilo koja valuta...sigurno nije. blenderica i njezini uzori (Palin, Trump?) lešinare u trgovanju, mešetarenju, posredovanju radi stjecanja novca, dok je i sam pojam današnjeg novca upitan, bez moralnog, a često i bez zlatnog pokrića..
28.04.2011. (12:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
'You can tell something’s happening in the economic policy debate when you start reading more things like AEI’s Arthur Brooks explaining that it would simply be unfair to raise taxes on the rich. Harvard economics professor and former Council of Economics Advisor chairman Greg Mankiw has said the same thing. And of course Representative Paul Ryan is both a fan of Brooks and a fan of the works of Ayn Rand. Which is just to say that we used to have a debate in which the left said redistributive taxation might be a good idea and then the right replied that it might sound good, but actually the consequences would be bad. Lower taxes on the rich would lead to more growth and faster increase in incomes.
Now that idea seems to be so unsupportable that the talking point is switched. It’s not that higher taxes on our Galtian Overlords would backfire and make us worse off. It’s just that it would be immoral of us to ask them to pay more taxes even if doing so would, in fact, improve overall human welfare.
If that sounds remotely plausible to you, you might have a lucrative career ahead of you working as an apologist for said Galtian Overlords. If not, then congratulations for possessing a modicum of common sense.
28.04.2011. (13:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Blenderica, vjerovala ili ne, vozio sam se duž kalifornijske obale i ne mislim pri tom na puko turističko iskustvo (doduše, nije se radilo o "crvenom konvrtiblu", nego o Cherokeeyju i Pontiacu) i, istina, doživljaj je zbilja divan, fenomenalan. Međutim, vjeruj mi, nemjerljiv je s ushitom po spoznaji koju si mi priuštila svojim moroniziranjem: spoznaji da nisam TI. :))))
Pero, na žalost, u pravu si. Nije lako pobiti njezinu argumentaciju. No, osim ove koju navodiš, možemo pokušati na još dvije-tri razine (jer ovdje mi je zanimljivije baviti se fenomenom "Blenderica", nego partikularitetom koji stoji iza nadimka). Prva je ispipati i nategnuti takva moralna načela preko granica apsurda i potom ih dokrajčiti starim dobrim moralnim imperativom i dokazati njihovu neodrživost. Drugo, njezina me retorika (ekstremizam, politika i ekonomija jačega, itd.) nevjerojatno podsjeća na pokušaj oživotvorenja ideologije jednog austrijskog slikara, sretno riješen prije šezdesetak godina. Trećim, pak, tragom, zamišljam idealni Blenderičin svijet kao distopiju bez, primjerice, Kafke ili Van Gogha, Prousta ili Beethovena, i ostalih "neprofitabilnih bijednika" koji nisu zaslužili ni živjeti, a čija se imena ipak, tko zna kakvim zlim čarolijama, održavaju u ljudskoj povijesti dulje od kojekakvih Palin, Trump ili Blender iz prošlosti.
28.04.2011. (16:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
''njezina me retorika nevjerojatno podsjeća na pokušaj oživotvorenja ideologije jednog austrijskog slikara'' sviće jedna nova zora, budi se novi dan - Sirotinjo Raus! Sirotinjo, sirotinja si samo zato što si lijena bagra! Morgen pripada jedino arijevskoj klasi putnika prvog razreda - koja, uostalom, jedina i zaslužuje da živi!
28.04.2011. (17:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ pero... uh, malo sam se zanio... Na početku, u samom uvodu svoje knjige 'A theory of justice' John Rawls sasvim jasno kaže... 'The theory that results is highly Kantian in nature. Indeed, I must disclaim any originality for the views I put forward. The leading ideas are classical and well known.' U osmrtnici objavljenoj nakon smrti Johna Rawlsa, pri njenom dnu, piše ovo: 'Professor Rawls offered two principles for just society, as outlined in his 1971 book 'A Theory of Justice'. First, each person should enjoy equally a full array of liberties. Second, public policy should raise as high as possible the social and economic well-being of society's worst-off individuals. This second principle rules out mindless egalitarianism - policies that, in the name of the poor, drive down living standards across the board. Rawlssian principles could, for example, embrace a conservative policy, say a cut in taxes on capital gains income, if it could be shown that the cut would add some ammount to the incomes of the poor. Professor Rawls sought to show that the principle flowed from rational deduction rather than personal taste. To do that, he asked what social contract would emerge by consensus from a group of people not already blinded by accidents of birth and other arbitrary advantages and disadvantages. So he imagined people gathered behind 'a veil of ignorance', unaware of whether they were rich or poor, talented or inept. What kind of society would they build? He argued that the rule everybody could agree on would be to maximize the well-being of the worst-off person - partly out of fear that anyone could wind up at the bottom. But critics pointed out that rational people might not behave that way: rather to avert risk, people might instead gamble by calling for society to maximaze the income of the richest. Gambling may seem unattractive, but it is not irrational. Despite the critics, Professor Rawls ideas have flowered. Thousands of books and articles have injected his brand of liberalism into popular discourse. He won, then, by losing.' Michael M. Weinstein is director of programs at the Robin Hood Foundation and a former economics columnist for The Times.
Dakle... tvoj, odnosno njihov 'patetični argument' kojim se izostanak dužnosti solidarnosti sa ljudima koji su se zbog nebitno kojeg razloga našli u egzistencijalno teškom položaju - logički stoji. Njegovo moralno opravdanje je ipak beskrajno neutemeljeno. Ne zbog 'pukog dovlačenja već postojećeg novca s drugih mjesta (da ne kažemo iz tuđih džepova)', pošto ekonomski rast nije zero-sum game da je riječ o fiksnoj količini vrijednosti, niti radnik svojim radom stvara novostvorenu vrijednost. Novostvorena vrijednost definira se odnosom ponude i potražnje na tržištu. Kriterij da li je neka namjera moralna ili ne jest njezina eventualna univerzalna prihvatljivost. U okolnostima slobodnog tržišta faktor rada jest roba i kao svaka druga roba njegova se cijena (na tržištu se vrijednost izražava 'cijenom') definira odnosom ponude i potražnje. Prema zakonu ponude i potražnje cijena neke robe ovisi o dvije stvari, njenoj upotrebnoj vrijednosti i njenoj dostupnosti. Sve ono što je svima dostupno nema vrijednost na tržištu, bez obzira na upotrebnu vrijednost tog 'nečega'. Nekad je to bio čist zrak, danas više ne znam što bi to uopće moglo biti. Znači, odlučujući kriterij za određivanje cijene neke robe jest njena rijetkost. Faktor rada tu nije nikakav izuzetak. Rad jednog iskusnog neurokirurga na tržištu je mnogostruko više procijenjen nego rad jednog poštara i u tome nema ništa nelogično, dapače... u tome nema ništa nemoralno. Univerzalno je prihvatljiva namjera sudionika na tržištu (u ovom slučaju poslodavaca) da plate rad jednog kirurga mnogostruko više nego jednog poštara. Kirurg je uložio u svoje obrazovanje i svoje iskustvo ogromnu količinu vremena, koje je i samo zbog svoje ograničenosti trajanja vrijedno, pošto smo svi mi smrtna bića. Dakle, poslodavac ne radi ništa nemoralno ako ne plaća jednako kirurga i poštara. Ali ako poslodavac, ili bilo koji pojedinac, ima namjeru izbjeći plaćanja progresivnog poreza iz kojeg bi se financirala država čija je uloga (između ostalih) da intervenira kroz svoju socijalnu politiku i tako pomogne ljudima za čijim radnim sposobnostima ne postoji potražnja na tržištu rada, tada je ta namjera nemoralna. Zašto bi to bilo tako? Zašto bi kirurg žrtvovao svoj zasluženi, teško stečeni dohodak plaćajući porez iz kojeg bi se netkome njemu potpuno nepoznatom omogućilo da (na primjer) stekne obrazovanje dostatno da obavlja posao poštara? Ako je subjektivna teorija vrijednosti ono što određuje cijenu svake robe pa i rada, ravnajući se pri tome kriterijem rijetkosti, vrijednost onoga što posjeduju 'oni koji imaju' za svoju referentnu liniju ima neposjedovanje 'onih koji nemaju'. Iz toga logički proizlazi da su 'oni koji nemaju' nužan preduvjet da bi uopće postojalo 'ono što vrijedi'. Siromaštvo nije samo posljedica nečije nesposobnosti ili
28.04.2011. (18:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijenosti (iako je to vrlo često slučaj), siromaštvo je sistemska premisa na kojoj počiva zakon ponude i potražnje, ta kralježnica slobodnog tržišta. I što je sad tu nemoralno? Namjera da se podržava politika takvog 'nereguliranog' slobodnog tržišta nije univerzalno prihvatljiva jer nije univerzalno prihvatljivo ponašanje pri kojem netko uživa u postignućima svog rada znajući da je u temelju vrijednosti tih postignuća nužno postojanje cijelog jednog sloja ljudi koji ne mogu uživati u postignućima svog rada jer je njegova cijena na tržištu rada ravna nuli i kao takva predstavlja onu referentnu, početnu liniju, postupnog rasta cijene faktora rada, s obzirom na kriterij rijetkosti. Naglasio bih opet gore naglašeni izraz 'NUŽNO'. Jedana takva 'nužnost' ne prolazi kroz kriterije kojima se provjerava univerzalna prihvatljivost (moralnost) neke namjere, u ovom slučaju to je namjera izbjegavanja plaćanja poreza kojim bi se financirala državna intervencija kojom bi se ta nužnost ublažila. Nužnost nejednakosti je neizbježna zbog neizbježno ograničenog trajanja ljudskog života (zbog čega vrijeme - čitaj 'trud' ima svoju cijenu) i zbog superiorne sposobnosti efikasne alokacije resursa u reguliranim okolnostima slobodnog tržišta, ali intenzivnost i ekstenzivnost tog siromaštva mogu se bitno ublažiti intervencijom države. Kantova etika je rigidno racionalna. Nikakvi emocionalni (Kant ih naziva patološkim) motivi ne smiju biti odredbeni razlog volje koja pretendira da ponese atribut 'dobra'. Njegovo 'univerzalno zakonodavstvo' ne može prihvatiti nužnost socijalne nejednakosti, a da ne intervenira. Jedno od njegova tri izraza kategoričkog imperativa glasi: 'Djeluj tako da nikad ne uzimaš drugo ljudsko biće kao sredstvo, već uvijek kao svrhu'. Premda poslodavac uzima drugo ljudsko biće 'kao sredstvo', on to svojom namjerom da poštuje porezne zakone ispravlja na razini države. Država, kojom u predstavničkim demokracijama upravlja vlada izabrana od naroda i parlament izabran od naroda, izraz je kolektivne namjere njenih građana. Ako država ima mandat dobijen na izborima da ukine ili ne uvede intervencije u sferu tržišta i društva uopće, tada je njena politika nemoralna zbog nemoralne odluke većine koja joj je dala takav mandat. Zbog takvih situacija tvorci Ustava SAD ugradili su u njega određena neotuđiva prava pojedinca, ograničili mijenjanje tih prava putem amandmana i uveli u američki politički sustav niz 'check and ballances' instanci koje osiguravaju da nemoralne odluke što teže postanu zakoni. Idemo nazad do Kanta, jer pojam njegove moralnosti mnogima djeluje preapstraktno i bez uporišta u stvarnosti, čija se kronologija može nazvati i poviješću. 'No s time se posve dobro slaže mogućnost jedne takve zapovijedi kao : 'Ljubi boga iznad svega, a svoga bližnjeg kao samog sebe'. Jer ona kao zapovijed zahtijeva štovanje zakona, koji zapovijeda ljubav, i ne prepušta proizvoljnu izboru da sebi ljubav napravi principom. Ali ljubav prema bogu kao nagnuće (patologijska ljubav) jest nemoguća, jer on nije predmet osjetila. Ta ista ljubav prema ljudima moguća je doduše, ali se ne može zapovijediti, jer nije u moći ni jednog čovjeka da nekog ljubi prosto na zapovijed. (...) Onaj zakon svih zakona predstavlja dakle kao svaki moralni propis evanđelja ćudorednu nastrojenost u njenoj cijeloj savršenosti, kako kao ideal svetosti ni za jedno biće nije dostiživa, ali ona je ipak uzor, kojemu treba da se nastojimo približiti i da mu u neprekidnu, ali beskonačnu progresu postanemo jednaki.' Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma.
Pošto se desna politička i ekonomska pozicija deklarira kao konzervativna (stoga nesklona promjenama i sklona zadržavanju 'statusa quo') i uz to se još licemjerno poziva na kršćansku tradiciju, upravo je to najslabija točka 'moralne fasade' tako da je beskompromisnim napadom na to licemjerje (sjetimo se da je Isus opraštao svima osim licemjerima) moguće ukazati na izostanak ne samo moralnosti, nego i najobičnije ljudske pristojnosti koja krasi jedan takav svjetonazor. I za kraj, vratimo se na Rawlsa koji je odmah na početku svoje knjige nedvosmisleno izjavio da u njoj nema ništa originalno... da je njegova teorije 'highly Kantian in nature'. Evo što sam Kant kaže o svojoj teoriji... 'No ako se pita što je zapravo čista čudorednost (moral), na kojoj se kao na metalu kušnje mora ispitati moralni sadržaj svake radnje, onda moramo priznati da odluku o tom pitanju samo filozofi mogu napraviti sumljivom. Jer to je pitanje u običnom ljudskom umu, doduše ne pomoću apstrahiranih općih formula, ali ipak običnom upotrebom već odavna, takoreći, riješeno kao razlika između desne i lijeve ruke.' Sapienti sat.
28.04.2011. (18:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Too much theory for my feeble mind. Mislite li zaista da je to vrijedno truda: da se radi o normalnoj osobi, a ne o ludoj papigi? Možda da da upoznamo nju i Mirčeta?
13.06.2011. (21:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
ovaj post je napisan tijekom polusatne pauze koju mi garantira Zakon o radu... da ne mislite da sam na bolovanju koje financira univerzalni zdravstveni sustav, kakvog osim 'smrdare zvane Hrvatska' (izraz domoljubne blenderice) ima i Socijalistička Republika Kanada.
28.04.2011. (09:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
ha,ha, baš sam se dobro nasmijao, hvala, inače obično kod tebe pogledam post, ne pratim komentare, a ovo bi bilo zbilja šteta propustiti, viva la merika ;)
28.04.2011. (10:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Pooka, ostavio sam ti komentar u prethodnom postu, pa ću prebaciti ovdje. Dakle, jednom sam se zatekao u istoj raspravi s Blendericom. Obradovalo me što je govorila, rekao sam da bi to trebalo ''sačuvati za anale, kao samoobjašnjenje stanja svijesti neoliberalnog, ili republikanskog, difuznog cinizma''.
U ovim Blenderičinim odama (tako napisah) američkoj klasnoj hijerarhiji, kao točki u kojoj plutokracija postaje prokazujuća i autodenuncijacijska, kompromitantna po sebe samu, dalo bi se razlučiti dva argumentacijska nosiva stupa (u njenoj glavi, naravno, nerazlučena, pomiješana u prljavu šutu bez baze i kapitela): prvi ili patetični, i drugi ili cinični.
Počne se od patetičnog, naime patosa rada, truda, marljivosti, znanja, inteligencije, vještine, općenito sposobnosti – na osnovu čega takvi pojedinci zaslužuju svoj novac i privilegirani položaj. Ponovimo: svojim osobnim zalaganjem, kvalitetama, vrlinama. Piše ona: bogati smo ''jer se trudimo, jer radimo''... I dalje: ''Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti''...
Blendericu bi nam bilo lako otpisati kao prijesnu budalu, ali to nas ne ispričava od uzimanja u obzir ozbiljnosti patetičnog argumenta kao takvog. Na sličan motiv može se naići u Dnevniku s Heathrowa Alaina de Bottona, gdje on promatra goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao ''mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije''. Ovi su, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas. ''U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.''
Svakome po zasluzi. Blenderica: dok mi bogati znamo i radimo, ''srednja i niza klasa samo glupavo existira, rmba, pije, drogira se, kocka ili pravi (vanbracnu, tinejdjersku ili 'legalnu') djecu koju nece moci uzdrzavati, ili sjede pred kompacem ili TVjom i gube vrijeme i bulje a poslije ce svi kukati kako nemaju dovoljno novaca, posla, kako ne mogu afordati ostati u kucama i kako su bankrotirtali.'' Otuda im u njihovim ''prekrasnim vilama na Pacifik'' ne remeti često san sudbina ''bijednika koji nemaju ni skole ni znanja ni perspektive, koji ne misle o zivotu dalje od sutra i koji se odaju sitnim slabostima 'jer utjehe nema u vodi'''. Ne osjećaju krivnju zbog vlastitog kupanja u novcu dok mnogi nemaju što jesti, niti im ih je žao, zato što nije huda sudba ta koja ih je zgazila, nego su si sami krivi.
Ono: tko se ''nije snašao'', neka crkne. Ovakav stav teško je branjiv naglas u društvu koje nominalno osuđuje okrutnost i istrajavanje u ledenoj meritokratskoj logici, te propovijeda sućutno, empatijsko, solidarno ponašanje. Civilizirana humanost se u odnosu na pretpotopnu divljinu ljudske životinje odlikuje upravo time što na društvenoj razini amortizira poraz slabijih i osigurava određeni stupanj zaštitne mreže onima koje zakon jačega (ili suvremenim jezikom ''slobodno tržište'') ispljune kao otpad. Pa ipak, stav zadržava unutarnju koherenciju i loše bi taktički postupio onaj tko bi se namjerio napasti ga s te strane. Svakom meritokratu bit će dovoljno pozvati se na svoje diskrecijsko pravo na drugačiji vrijednosni pogled i, logički, neće biti manje u pravu – stvar će se svesti na dva različita i nesumjerljiva vrijednosna osjećaja, za koja nije moguće objektivno izvesti da je jedan netočniji od drugog. Pozivanje na solidarnost i empatiju je argument osjetljiv i koji drži vodu samo kao molba na dobru volju, ne i kao obvezujuća dužnost. Možemo tek apelirati na nekoga da obuzda pohlepu ili podijeli s potrebitima, ali nemamo objektivan temelj da to od njega pravno ili moralno zahtijevamo. On, kao što rekoh, ne nastupa pritom s ciničnim samoobjašnjenjem (znam da sam protivan pravdi i ipak tako činim), nego upravo s patetičnim, uvjeren da je pravda na njegovoj strani. Zašto bi, na primjer, onaj koji se trudi i radi na sebi žalio i pomagao drugoga koji se ne trudi i ne radi?
Ako ti kao mrav cijelog dana tegliš, a drugi cvrči i tambura od jutra do sutra, zar nećeš ispasti cvrčkova budala ukoliko kad stegne surova zima svejedno podijeliš s njim zimnicu koju si ti vrijedno skupljao dok je on tamburao?
28.04.2011. (11:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Doista, kada bi to bilo tako, teško bismo meritokrata doveli do zida. Kada bi bilo tako. Meritokrat je u prilici samoobjasniti se s patetične strane samo zato što uzima kao nedvojbenu premisu da je to tako i nikako drugačije. Tu je ključan pojam Poštenog Bogaćenja, pod kojim se ima na umu da je sve po zakonu. ''Kapitalistička robna privreda u svojoj teoriji neprestance potvrđuje svoju neozloglašenost''... podvlači Peter Sloterdijk. ''Ne poziva li se ona na najbolji mogući od svih morala – na pravednu cijenu i slobodni ugovor. Gdje nastaje privatno bogatstvo, uvijek se javi netko tko tvrdi da ga je 'zaslužio' na najmoralnijem putu, putu 'vlastitog rada'. Samo ressentimentu može biti stalo do toga da se moralno upliće u posao dobrim poslovnim ljudima.''
Alain de Botton postavlja očigledno pitanje: ''Pitanje zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma.''
Kaže Blenderica: mi republikanci smo bogati ''jer radimo na svom konstantnom bogacenju i nikad ne prestajemo traziti prilike za investiranje, za otvaranje biznisa, rentu, spekulaciju ili zaradu'' dok glupa i troma sirotinja gubi dane. Očigledno pitanje glasi: kada bi i ta sirotinja prestala biti glupa i troma i također se bacila s marljivošću i informiranošću na svoje konstantno bogaćenje (investiranje, biznis, rentu, špekulaciju ili zaradu), da li bi onda svi na svijetu bili tako bogati kao što su sada republikanci? Ili su bogati bogati upravo zato što su siromašni siromašni, nauštrb njih? ''Skandal bogaćenja na račun drugih, što je uključen u produkciju viška vrijednosti'' – evocira Sloterdijk Marxa – ''pregnantno označava termin iskorištavanja''. Making money: ona to predstavlja kao da je novac zarađen na špekulaciji doista stvoren, iz ničega, samo njihovom marljivošću. Pa kad bi svi bili toliko vrijedni da mogu živjeti bez rada, obogatiti se rentom i špekulacijom, valjda bi i Novac odlučio rasti na drveću kraj tolikih voljnih da ga samo kupe?
Primjena patetičnog argumenta zasluživanja i truda besraman je prijestup u logici onda kada pri oslovljenom trudu nije riječ o stvarnom stvaranju novca, ili realne vrijednosti, nego se svodi na trud i tehnologiju u pukom dovlačenju već postojećeg novca s drugih mjesta (da ne kažemo iz tuđih džepova) na vlastiti račun. Zbilja treba imati obraza prodavati nam trud koji je korištenje ne društvu, ne općem dobru, nego samo svojoj guzici (i zapravo nauštrb općeg dobra) – pod patos i zaslugu.
Mnogi su komentatori ključ problema s neoliberalnim kapitalizmom nalazili u sistemskom pomanjkanju solidarnosti. Ali mi jednoj Blenderici ne možemo reći: u kurcu si zato što si lakoma i uopće ne solidarna. Nasmijat će nam se u brk, jer to je moralna zamjerka – a ona se s lakoćom utječe drugom moralu, svom, meritokratskom, onom iz basne o cvrčku i mravu, koji uostalom sam po sebi drži vodu. Nego joj trebamo reći: u kurcu si zato što opravdavaš moralom zasluživanja, patetičnim argumentom truda i rada, dok se ipak i sama odaješ da ste kartel, gremij, famiglia, cosa nostra, plutokracija. Ta lažna moralna fasada – to je njihova slaba točka koju treba napasti, mjesto na kojem su najtanji i bez supstance.
Sva se napetost neoliberalne teorije ostvaruje u tom prikrivanju svoje temeljno cinične, plutokratske pozicije, meritokratskim argumentom. Oni bi prikrili, mi bi da ih otkrijemo. Ali jasno je da tu NE posjeduju unutarnju koherenciju. Na dnu svega nemaju slučaj. Pitanje je samo dovoljnog pritiska na očitovanje – gdje prije ili kasnije dolaze do zida ili čak sami od sebe popuštaju u disciplini omerte, tamo gdje slabe karike (blenderice) dođu do riječi.
28.04.2011. (11:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Wall
što sve dovodi do iskonske dileme- je li išta od temelja na kojima počiva današnje društvo, tzv. civilizacija - moralno? današnji novac, obračunski dolar, bilo koja valuta...sigurno nije. blenderica i njezini uzori (Palin, Trump?) lešinare u trgovanju, mešetarenju, posredovanju radi stjecanja novca, dok je i sam pojam današnjeg novca upitan, bez moralnog, a često i bez zlatnog pokrića..
28.04.2011. (12:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
@ pero...'Ta lažna moralna fasada – to je njihova slaba točka koju treba napasti, mjesto na kojem su najtanji i bez supstance.'
...evo ga...
'You can tell something’s happening in the economic policy debate when you start reading more things like AEI’s Arthur Brooks explaining that it would simply be unfair to raise taxes on the rich. Harvard economics professor and former Council of Economics Advisor chairman Greg Mankiw has said the same thing. And of course Representative Paul Ryan is both a fan of Brooks and a fan of the works of Ayn Rand. Which is just to say that we used to have a debate in which the left said redistributive taxation might be a good idea and then the right replied that it might sound good, but actually the consequences would be bad. Lower taxes on the rich would lead to more growth and faster increase in incomes.
Now that idea seems to be so unsupportable that the talking point is switched. It’s not that higher taxes on our Galtian Overlords would backfire and make us worse off. It’s just that it would be immoral of us to ask them to pay more taxes even if doing so would, in fact, improve overall human welfare.
If that sounds remotely plausible to you, you might have a lucrative career ahead of you working as an apologist for said Galtian Overlords. If not, then congratulations for possessing a modicum of common sense.
28.04.2011. (13:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milou
Pooka, dobar dan. :)
Blenderica, vjerovala ili ne, vozio sam se duž kalifornijske obale i ne mislim pri tom na puko turističko iskustvo (doduše, nije se radilo o "crvenom konvrtiblu", nego o Cherokeeyju i Pontiacu) i, istina, doživljaj je zbilja divan, fenomenalan. Međutim, vjeruj mi, nemjerljiv je s ushitom po spoznaji koju si mi priuštila svojim moroniziranjem: spoznaji da nisam TI. :))))
Pero, na žalost, u pravu si. Nije lako pobiti njezinu argumentaciju. No, osim ove koju navodiš, možemo pokušati na još dvije-tri razine (jer ovdje mi je zanimljivije baviti se fenomenom "Blenderica", nego partikularitetom koji stoji iza nadimka). Prva je ispipati i nategnuti takva moralna načela preko granica apsurda i potom ih dokrajčiti starim dobrim moralnim imperativom i dokazati njihovu neodrživost. Drugo, njezina me retorika (ekstremizam, politika i ekonomija jačega, itd.) nevjerojatno podsjeća na pokušaj oživotvorenja ideologije jednog austrijskog slikara, sretno riješen prije šezdesetak godina. Trećim, pak, tragom, zamišljam idealni Blenderičin svijet kao distopiju bez, primjerice, Kafke ili Van Gogha, Prousta ili Beethovena, i ostalih "neprofitabilnih bijednika" koji nisu zaslužili ni živjeti, a čija se imena ipak, tko zna kakvim zlim čarolijama, održavaju u ljudskoj povijesti dulje od kojekakvih Palin, Trump ili Blender iz prošlosti.
28.04.2011. (16:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
''njezina me retorika nevjerojatno podsjeća na pokušaj oživotvorenja ideologije jednog austrijskog slikara''
sviće jedna nova zora, budi se novi dan - Sirotinjo Raus! Sirotinjo, sirotinja si samo zato što si lijena bagra! Morgen pripada jedino arijevskoj klasi putnika prvog razreda - koja, uostalom, jedina i zaslužuje da živi!
28.04.2011. (17:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
@ pero... uh, malo sam se zanio...
Na početku, u samom uvodu svoje knjige 'A theory of justice' John Rawls sasvim jasno kaže... 'The theory that results is highly Kantian in nature. Indeed, I must disclaim any originality for the views I put forward. The leading ideas are classical and well known.'
U osmrtnici objavljenoj nakon smrti Johna Rawlsa, pri njenom dnu, piše ovo:
'Professor Rawls offered two principles for just society, as outlined in his 1971 book 'A Theory of Justice'. First, each person should enjoy equally a full array of liberties. Second, public policy should raise as high as possible the social and economic well-being of society's worst-off individuals.
This second principle rules out mindless egalitarianism - policies that, in the name of the poor, drive down living standards across the board. Rawlssian principles could, for example, embrace a conservative policy, say a cut in taxes on capital gains income, if it could be shown that the cut would add some ammount to the incomes of the poor. Professor Rawls sought to show that the principle flowed from rational deduction rather than personal taste. To do that, he asked what social contract would emerge by consensus from a group of people not already blinded by accidents of birth and other arbitrary advantages and disadvantages.
So he imagined people gathered behind 'a veil of ignorance', unaware of whether they were rich or poor, talented or inept. What kind of society would they build? He argued that the rule everybody could agree on would be to maximize the well-being of the worst-off person - partly out of fear that anyone could wind up at the bottom. But critics pointed out that rational people might not behave that way: rather to avert risk, people might instead gamble by calling for society to maximaze the income of the richest. Gambling may seem unattractive, but it is not irrational.
Despite the critics, Professor Rawls ideas have flowered. Thousands of books and articles have injected his brand of liberalism into popular discourse. He won, then, by losing.'
Michael M. Weinstein is director of programs at the Robin Hood Foundation and a former economics columnist for The Times.
Dakle... tvoj, odnosno njihov 'patetični argument' kojim se izostanak dužnosti solidarnosti sa ljudima koji su se zbog nebitno kojeg razloga našli u egzistencijalno teškom položaju - logički stoji. Njegovo moralno opravdanje je ipak beskrajno neutemeljeno. Ne zbog 'pukog dovlačenja već postojećeg novca s drugih mjesta (da ne kažemo iz tuđih džepova)', pošto ekonomski rast nije zero-sum game da je riječ o fiksnoj količini vrijednosti, niti radnik svojim radom stvara novostvorenu vrijednost.
Novostvorena vrijednost definira se odnosom ponude i potražnje na tržištu. Kriterij da li je neka namjera moralna ili ne jest njezina eventualna univerzalna prihvatljivost. U okolnostima slobodnog tržišta faktor rada jest roba i kao svaka druga roba njegova se cijena (na tržištu se vrijednost izražava 'cijenom') definira odnosom ponude i potražnje. Prema zakonu ponude i potražnje cijena neke robe ovisi o dvije stvari, njenoj upotrebnoj vrijednosti i njenoj dostupnosti. Sve ono što je svima dostupno nema vrijednost na tržištu, bez obzira na upotrebnu vrijednost tog 'nečega'. Nekad je to bio čist zrak, danas više ne znam što bi to uopće moglo biti. Znači, odlučujući kriterij za određivanje cijene neke robe jest njena rijetkost. Faktor rada tu nije nikakav izuzetak. Rad jednog iskusnog neurokirurga na tržištu je mnogostruko više procijenjen nego rad jednog poštara i u tome nema ništa nelogično, dapače... u tome nema ništa nemoralno. Univerzalno je prihvatljiva namjera sudionika na tržištu (u ovom slučaju poslodavaca) da plate rad jednog kirurga mnogostruko više nego jednog poštara. Kirurg je uložio u svoje obrazovanje i svoje iskustvo ogromnu količinu vremena, koje je i samo zbog svoje ograničenosti trajanja vrijedno, pošto smo svi mi smrtna bića. Dakle, poslodavac ne radi ništa nemoralno ako ne plaća jednako kirurga i poštara. Ali ako poslodavac, ili bilo koji pojedinac, ima namjeru izbjeći plaćanja progresivnog poreza iz kojeg bi se financirala država čija je uloga (između ostalih) da intervenira kroz svoju socijalnu politiku i tako pomogne ljudima za čijim radnim sposobnostima ne postoji potražnja na tržištu rada, tada je ta namjera nemoralna.
Zašto bi to bilo tako? Zašto bi kirurg žrtvovao svoj zasluženi, teško stečeni dohodak plaćajući porez iz kojeg bi se netkome njemu potpuno nepoznatom omogućilo da (na primjer) stekne obrazovanje dostatno da obavlja posao poštara?
Ako je subjektivna teorija vrijednosti ono što određuje cijenu svake robe pa i rada, ravnajući se pri tome kriterijem rijetkosti, vrijednost onoga što posjeduju 'oni koji imaju' za svoju referentnu liniju ima neposjedovanje 'onih koji nemaju'. Iz toga logički proizlazi da su 'oni koji nemaju' nužan preduvjet da bi uopće postojalo 'ono što vrijedi'. Siromaštvo nije samo posljedica nečije nesposobnosti ili
28.04.2011. (18:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
lijenosti (iako je to vrlo često slučaj), siromaštvo je sistemska premisa na kojoj počiva zakon ponude i potražnje, ta kralježnica slobodnog tržišta. I što je sad tu nemoralno?
Namjera da se podržava politika takvog 'nereguliranog' slobodnog tržišta nije univerzalno prihvatljiva jer nije univerzalno prihvatljivo ponašanje pri kojem netko uživa u postignućima svog rada znajući da je u temelju vrijednosti tih postignuća nužno postojanje cijelog jednog sloja ljudi koji ne mogu uživati u postignućima svog rada jer je njegova cijena na tržištu rada ravna nuli i kao takva predstavlja onu referentnu, početnu liniju, postupnog rasta cijene faktora rada, s obzirom na kriterij rijetkosti.
Naglasio bih opet gore naglašeni izraz 'NUŽNO'. Jedana takva 'nužnost' ne prolazi kroz kriterije kojima se provjerava univerzalna prihvatljivost (moralnost) neke namjere, u ovom slučaju to je namjera izbjegavanja plaćanja poreza kojim bi se financirala državna intervencija kojom bi se ta nužnost ublažila. Nužnost nejednakosti je neizbježna zbog neizbježno ograničenog trajanja ljudskog života (zbog čega vrijeme - čitaj 'trud' ima svoju cijenu) i zbog superiorne sposobnosti efikasne alokacije resursa u reguliranim okolnostima slobodnog tržišta, ali intenzivnost i ekstenzivnost tog siromaštva mogu se bitno ublažiti intervencijom države.
Kantova etika je rigidno racionalna. Nikakvi emocionalni (Kant ih naziva patološkim) motivi ne smiju biti odredbeni razlog volje koja pretendira da ponese atribut 'dobra'.
Njegovo 'univerzalno zakonodavstvo' ne može prihvatiti nužnost socijalne nejednakosti, a da ne intervenira. Jedno od njegova tri izraza kategoričkog imperativa glasi:
'Djeluj tako da nikad ne uzimaš drugo ljudsko biće kao sredstvo, već uvijek kao svrhu'. Premda poslodavac uzima drugo ljudsko biće 'kao sredstvo', on to svojom namjerom da poštuje porezne zakone ispravlja na razini države. Država, kojom u predstavničkim demokracijama upravlja vlada izabrana od naroda i parlament izabran od naroda, izraz je kolektivne namjere njenih građana. Ako država ima mandat dobijen na izborima da ukine ili ne uvede intervencije u sferu tržišta i društva uopće, tada je njena politika nemoralna zbog nemoralne odluke većine koja joj je dala takav mandat. Zbog takvih situacija tvorci Ustava SAD ugradili su u njega određena neotuđiva prava pojedinca, ograničili mijenjanje tih prava putem amandmana i uveli u američki politički sustav niz 'check and ballances' instanci koje osiguravaju da nemoralne odluke što teže postanu zakoni.
Idemo nazad do Kanta, jer pojam njegove moralnosti mnogima djeluje preapstraktno i bez uporišta u stvarnosti, čija se kronologija može nazvati i poviješću.
'No s time se posve dobro slaže mogućnost jedne takve zapovijedi kao : 'Ljubi boga iznad svega, a svoga bližnjeg kao samog sebe'. Jer ona kao zapovijed zahtijeva štovanje zakona, koji zapovijeda ljubav, i ne prepušta proizvoljnu izboru da sebi ljubav napravi principom. Ali ljubav prema bogu kao nagnuće (patologijska ljubav) jest nemoguća, jer on nije predmet osjetila. Ta ista ljubav prema ljudima moguća je doduše, ali se ne može zapovijediti, jer nije u moći ni jednog čovjeka da nekog ljubi prosto na zapovijed.
(...)
Onaj zakon svih zakona predstavlja dakle kao svaki moralni propis evanđelja ćudorednu nastrojenost u njenoj cijeloj savršenosti, kako kao ideal svetosti ni za jedno biće nije dostiživa, ali ona je ipak uzor, kojemu treba da se nastojimo približiti i da mu u neprekidnu, ali beskonačnu progresu postanemo jednaki.'
Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma.
Pošto se desna politička i ekonomska pozicija deklarira kao konzervativna (stoga nesklona promjenama i sklona zadržavanju 'statusa quo') i uz to se još licemjerno poziva na kršćansku tradiciju, upravo je to najslabija točka 'moralne fasade' tako da je beskompromisnim napadom na to licemjerje (sjetimo se da je Isus opraštao svima osim licemjerima) moguće ukazati na izostanak ne samo moralnosti, nego i najobičnije ljudske pristojnosti koja krasi jedan takav svjetonazor. I za kraj, vratimo se na Rawlsa koji je odmah na početku svoje knjige nedvosmisleno izjavio da u njoj nema ništa originalno... da je njegova teorije 'highly Kantian in nature'. Evo što sam Kant kaže o svojoj teoriji...
'No ako se pita što je zapravo čista čudorednost (moral), na kojoj se kao na metalu kušnje mora ispitati moralni sadržaj svake radnje, onda moramo priznati da odluku o tom pitanju samo filozofi mogu napraviti sumljivom. Jer to je pitanje u običnom ljudskom umu, doduše ne pomoću apstrahiranih općih formula, ali ipak običnom upotrebom već odavna, takoreći, riješeno kao razlika između desne i lijeve ruke.'
Sapienti sat.
28.04.2011. (18:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
idem ovo stavit kao post... nisam siguran je li dosljedno...
28.04.2011. (18:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mosor2
Too much theory for my feeble mind. Mislite li zaista da je to vrijedno truda: da se radi o normalnoj osobi, a ne o ludoj papigi? Možda da da upoznamo nju i Mirčeta?
13.06.2011. (21:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...