Bože moj, ovaj veliki pjesnik je pravi grdelin, crvenperkan slavuj, sjenica, kos... Akordi slika, boja, zvukova i, nadasve, tople ljubavi prema umjetnosti. Pijetao budi zoru! Ta skakutava i obilna rima, poput kiše boja, toliko razveseli srce ljudsko da zaboraviš suzu neradosti...i poletiš za zvucima.
07.04.2011. (20:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjajne su, doista, i ove tvoje riječi koje si izrekao o ovom mom sonetu. Kapu ti skidam i duboko se saginjem naspram zemlji koja te je, divni pjesniče i prijatelju moj Ivane Vidoviću, iznjedrila – na način što je iz nje izraslo stablo, a na njemu plod njegov – jabuka, u koju je Eva zagrizla … (A i po onoj: iz zemlje smo, u nju ćemo se i vratiti!)
Nego, htio bih ovdje pripomenuti koju kako prihvatiti neke momente u ovom mom sonetu.
Uzmimo ponajprije drugi stih prvog katrena:
svečanost kad je vokala u slozi,
Naravno, kako sam i u fusnoti naznačio, sonet „Samoglasnici“ napisao je genije pjesnički Arthur Rimbaud. Pa, evo i prvog stiha tog njegovog soneta o samoglasnicima:
A crno, E bjelo, I rujno, O plavo, U zeleno.
Rimbaud svaku ovu boju obrazlaže narednim stihovima, ali, s obzirom kako to on radi i objašnjava, mnogi su teoretičari skloni vjerovati da su mu primisli bile okrenute ženi i njenom sveobuhvatu, njenom univerzumu. Rimbaud ustvari opjevava ženu, pa ću se tako ovaj put zadovoljiti samo objašnjenjem trećega vokala – I: grimiz, krv iz usta, smiješak usne lijepe, / Od kajanja kivne ili zanesene …
Računajući da je riječ o simbolici žene, dopisao sam i onaj treći stih prvog katrena:
čim drâgu spazi u krotkoj ulozi …
Međutim, o prvom stihu prve tercine „Bože, pijetao ljubi svake zore!“ mogu reći slijedeće: Mada je i pijetao (bez obzira što spada u životinjski svijet, hoću reći „niži“ svijet, on je i u ovom sonetu ustvari, uzvišenost, ono nešto veličajno, sublimno, pa otuda mi onaj vapaj „Bože, pijetao ljubi svake zore!“ A ja, da ne bi zaglibio u banalnosti, umjesto doziva svoje dragane, krotke i podatljive, kao što je, preciznije, kao što su i pijetlove kokoši – služim se govorom simbolike, i to glasom povrijeđenog koji je lišen ljubavi, za razliku pijetla koji u njoj uživa do mile volje: „Prestanite kiše!“ Efekt je suprotan – umjesto da prestanu kiše, one se, prkosne, pretvaraju u dažd, u naplov, a što će pak reći – u snažnu strast, odnosno žudnju … A što je, najzad, da se metaforikom i metaforičnošću ostvari kreativni, stvaralački čin, čin koji pjesmu čini inplicite, dakle, zatvorenijom i težom za razumijevanje …
08.04.2011. (02:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslinapjesmaloza
Bože moj, ovaj veliki pjesnik je pravi grdelin, crvenperkan slavuj, sjenica, kos...
Akordi slika, boja, zvukova i, nadasve, tople ljubavi prema umjetnosti.
Pijetao budi zoru!
Ta skakutava i obilna rima, poput kiše boja, toliko razveseli srce ljudsko da zaboraviš suzu
neradosti...i poletiš za zvucima.
07.04.2011. (20:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjaj Oriona
Sjajne su, doista, i ove tvoje riječi koje si izrekao o ovom
mom sonetu. Kapu ti skidam i duboko se saginjem naspram
zemlji koja te je, divni pjesniče i prijatelju moj Ivane Vidoviću,
iznjedrila – na način što je iz nje izraslo stablo, a na njemu
plod njegov – jabuka, u koju je Eva zagrizla … (A i po onoj:
iz zemlje smo, u nju ćemo se i vratiti!)
Nego, htio bih ovdje pripomenuti koju kako prihvatiti neke
momente u ovom mom sonetu.
Uzmimo ponajprije drugi stih prvog katrena:
svečanost kad je vokala u slozi,
Naravno, kako sam i u fusnoti naznačio, sonet „Samoglasnici“
napisao je genije pjesnički Arthur Rimbaud. Pa, evo i prvog
stiha tog njegovog soneta o samoglasnicima:
A crno, E bjelo, I rujno, O plavo, U zeleno.
Rimbaud svaku ovu boju obrazlaže narednim stihovima, ali,
s obzirom kako to on radi i objašnjava, mnogi su teoretičari
skloni vjerovati da su mu primisli bile okrenute ženi i njenom
sveobuhvatu, njenom univerzumu.
Rimbaud ustvari opjevava ženu, pa ću se tako ovaj put zadovoljiti
samo objašnjenjem trećega vokala – I: grimiz, krv iz usta, smiješak
usne lijepe, / Od kajanja kivne ili zanesene …
Računajući da je riječ o simbolici žene, dopisao sam i onaj treći
stih prvog katrena:
čim drâgu spazi u krotkoj ulozi …
Međutim, o prvom stihu prve tercine „Bože, pijetao ljubi svake zore!“
mogu reći slijedeće: Mada je i pijetao (bez obzira što spada u
životinjski svijet, hoću reći „niži“ svijet, on je i u ovom sonetu
ustvari, uzvišenost, ono nešto veličajno, sublimno, pa otuda mi
onaj vapaj „Bože, pijetao ljubi svake zore!“ A ja, da ne bi zaglibio u
banalnosti, umjesto doziva svoje dragane, krotke i podatljive, kao
što je, preciznije, kao što su i pijetlove kokoši – služim se govorom
simbolike, i to glasom povrijeđenog koji je lišen ljubavi, za razliku
pijetla koji u njoj uživa do mile volje: „Prestanite kiše!“ Efekt je
suprotan – umjesto da prestanu kiše, one se, prkosne, pretvaraju
u dažd, u naplov, a što će pak reći – u snažnu strast, odnosno žudnju …
A što je, najzad, da se metaforikom i metaforičnošću ostvari kreativni,
stvaralački čin, čin koji pjesmu čini inplicite, dakle, zatvorenijom
i težom za razumijevanje …
08.04.2011. (02:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjaj Oriona
Ispričavam se za mahinalnu pogrešku u predzadnjem retku:
nije inplicite, nego -.Implicite.
11.04.2011. (02:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...