Komentari

vaseljena.blog.hr

Dodaj komentar (28)

Marketing

  • lijecenikatolik

    Jao, bre, Nemanja, koliko si samo zapustio blog, ni komentara nemaš pod ovako jedan vapeći, filosofski tekst. Je l ovo ipak znači da obnavljaš obdanište? Zajebi Fejsglup i sikter-tviter, to je za narod a narod je stoka.

    avatar

    23.02.2011. (14:07)    -   -   -   -  

  • Gjuroo

    I stokom se čovjek mora baviti ako misli od nje ploda vidjeti. Inače, stoka se još zove i - blago.

    avatar

    23.02.2011. (20:43)    -   -   -   -  

  • lolina

    odličan !!! nastavi ...

    avatar

    24.02.2011. (12:51)    -   -   -   -  

  • focus

    Kako se ono veli, long time listener first time caller, čitam već par mjeseci ovaj blog i možda je on razlog zašto više ne pišem. Skidam kapu na način, na teme, na viđenje Jergana, eto kad čitam ovdje osjećaj je potpun. Previše? Nije.

    avatar

    25.02.2011. (04:40)    -   -   -   -  

  • blueser

    Nevolja sa drzavama koje nisu virtualne, je u tome sto one zaista moraju i egzistirati.Place, mirovine, porezi, infrastruktura, obrazovanje, zdravstvo...
    Pa to je dosadno kao vrag!

    avatar

    25.02.2011. (10:03)    -   -   -   -  

  • lijecenikatolik

    Dobro je, ima živih, čak i novih, sljedbenika...

    avatar

    25.02.2011. (18:58)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Focus: Zašto više ne pišeš?

    avatar

    26.02.2011. (22:19)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ukoliko u najstrožu kvintesenciju filozofskog etosa spada slobodno (i kritički) misliti, bezobzirno misliti, nije li odmah time rečeno da svaka naznaka lojalnosti predstavlja bankrot, dok jedino izdaja uopće i dolazi u obzir? Lojalnost: smrtni grijeh. Izdaja: vrlina svih vrlina.

    avatar

    01.03.2011. (23:39)    -   -   -   -  

  • histrion

    Njet perice, nije.

    Čak i ako ostavimo sa strane razlike između mišljenja i djelanja, glavni razlog omaške ti je impliciranje da je svaka(!) naznaka lojalnosti bankrot, a to ti je čupanje, presađivanje i nakalamenjivanje... čega? kvintesencije, srži, semantičkog polja i inih tvorevina... a otkuda i kuda? od pojma lojalnost isključivo u sferu pojma što ga sloboda opasava.

    Ili ako želiš još preciznije: izjednačavaš izdaju i slobodno mišljenje. To je logička griješka, iz koje zaključuješ da je izdaja vrlina (dakle vraćaš se na pretpostavku).

    Lojalnost jest doista ograničavanje vlastitog djelovanja (ne nužno i mišljenja), no to ograničavanje je u osnovi osvješteno i teži upravo poštivanju moralnih, etičkih i pravnih prioriteta (što možeš i naslutiti iz legalem; korijena riječi). Istovremeno nije ni svaka izdaja nelojalnost - izdani smo, odnosno izdajemo nekoga, svaki puta kada idemo protiv vlastite riječi. A nazivaju nas izdajicama (ili nazivamo druge) čak već i kada činimo (ili izgleda da činimo) nešto što je protiv onoga što drugi očekuju od nas, onoga na što računaju.

    No, jasno, s obzirom da se samo malko igraš osvježavanjem rubnih značenja ovih pojmova, čineći ih iznova neodređenijima, misao ti nije potpuno trula i ima neku ljepotu (kao i svaka igra) - podsjećajući nas na histrione i kružnost; nu, ipak ne bih bazirao životne odluke na čvrstoći i univerzalnosti upravo ove ideje, izražene na upravo takav način. Recimo ne mogu zamisliti nekog, čak ni sebe, tko bi počeo razmišljati o tome da izda osobu koju voli, samo na osnovu rečenoga, čak i uz veliki strah od smrtnog grijeha.

    avatar

    02.03.2011. (12:15)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Histrionče, pošto si otvorio temu osobe koju se voli, nadovezat ću se potpitanjem: što kada osoba koju voliš (prva pomisao: ljubavni partner) traži od tebe da staneš na njenu stranu - po automatizmu logike da si s njom i da ju voliš? Ponavljam: automatizmu. Lojalnost je logika bezuvjetnosti; moraš stati bez obzira slažeš li se ili ne. Ukoliko se slučajno ne slažeš, nalaziš da je osoba koju voliš u datoj stvari ''zabrijala'', i ne daješ joj u sebi za pravo, imaš dvije opcije od kojih nijedna ne ide glatko: a) ne stati iza nje, što će efektivno odzvoniti kao izdaja prema njoj i bit ćeš optužen; b) stati iza nje, čime ćeš do neke mjere pogaziti, prešutjeti - pa i izdati - sebe.
    Suvišno je i isticati da u životu na ovu dilemu nema lakih rješenja, jednog jedinog točnog odgovora, kao ni definitivne etičke presude (izdaja je ispravna i vrla, a lojalnost pogrešna, ili obratno), nego da treba vagati od situacije do situacije.
    U filozofiji stvar stoji malo drugačije. Na početku daješ kratak i jasan odgovor na moj upitnik, koji je ipak još uvijek to, upitnik, pa bio i retorički u velikoj mjeri: nije da tvrdim - predlažem (pa da čujemo tko se kako određuje na prijedlog, ima li kakve amandmane). Mogu i nastaviti u istom tonu: bi li Hipas otkrio iracionalnost dijagonale kvadrata da je bio lojalan prema Pitagori? Da je Kant ostao lojalan prema Wolffu, bismo li danas raspolagali Kritikom čistog uma? Je li Aristotel pogriješio kad mu je od dragosti prema Platonu draža bila istina? Sokrat je smio biti lojalan prema Ksantipi (unatoč svemu), ali da li je smio i prema nalogu vlasti da filozofira samo onako kako ona odobrava? Nije li, dakle, točno da filozofski etos zahtijeva zaboravljanje na lojalnost? Ovo nije potpun zaključak; dozvoljavam da imaš amandmane.
    Kada sam napisao ''lojalnost: smrtni grijeh; izdaja: vrlina svih vrlina'' namjerno sam izostavio ograničavanje tvrdnje samo na polje filozofije - imajući možda na umu malu provokaciju i na širu raspravu. Element provokacije sadržan je u tome što se - u uvriježenom binarnom kodu etike - lojalnosti automatski pridaje plus, pozitivno značenje, a izdaji minus, negativno; pa da li je tome baš tako?
    Odakle ti to da bih ja savjetovao ''baziranje životne odluke na čvrstoći i univerzalnosti'' ideje o izdaji kao vrlini, ili da se samo na osnovu nje počne razmišljati o izdaji osobe koju se voli? Ne, moja tvrdnja (ili retorička zapitanost) glasi: u filozofiji je izdaja vrlina. U životu se pod normalno smatra da nije, što je često i točno, ali da li uvijek i svugdje nije? Najviše što se tu može reći je da smo u sivoj zoni; to je sve što i kažem.
    Drago mi je da si primijetio kako ne operiram čvrstim značenjima pojmova lojalnost vs. izdaja. Omaška ti se sastoji u tome što si moju tvrdnju o jednom od značenja pretpostavio kao tvrdnju o svim mogućim značenjima.

    avatar

    02.03.2011. (14:46)    -   -   -   -  

  • histrion

    Uh, pero, da ti skratim, možda bude jasnije: ne dolazi jedino izdaja u obzir, pa ni kod filozofskog etosa - u filozofskom etosu je bitna istina; izdaja ili lojalnost su osuđene da budu samo sekundarne konsekvence ili alternativno, jednako pogrešni motivi.

    To sam pokušao naznačiti - da si se u orginalnom komentaru krivo odrazio. Ovaj drugi je ok, siv kakav je.

    avatar

    02.03.2011. (17:46)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Valja biti uz voljeno biće dok je ono obuzeto onime što smatramo zabludom toga bića; velim biti uz, ne podrža(va)ti, još manje podilaziti; valja preispitivati, opitivati, prevazilaziti, i sve to u oba smjera.
    Pojmovi izdaje i lojalnosti nemaju nikakvoga značaja u (sublimnoj) ljubavi - to su pojmovi politike i rata, a (sublimna) ljubav s time naprosto nema ništa, ma koliko svi cinici svijeta tvrdili ne samo da ima, nego i da nešto kao ljubav (a kamoli sublimna ljubav) uopće ne postoji.
    Ukoliko u vezi između dvoje ljudi dođe do izdaje, pa i do osjećaja lojalnosti, do njih dolazi isključivo zbog upliva fekalija iz društvene sfere u more intime, zbog otrovnoga djelovanja društva na pojedinca putem kloake politike i rata.
    (Ne, društvo uistinu nije puno više od kanalizacijskog sustava.)

    avatar

    02.03.2011. (20:27)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Histrion, kad smo već kod boja, ja bih prije rekao da nisi dobro uočio nijansu upotrebe riječi.
    Pojam lojalnosti koristim kao neodvojiv od svojstva bezuvjetnosti. Ne vrijedi za slučaj kada u odnosu na nečiji stav kritički razmisliš i svejedno pristaneš uz njega. Tada pristaješ uz stav ne iz lojalnosti, nego naprosto zato što se i sam slažeš. Lojalnost u sebi nosi podrazumijevanje apriornog pristanka uz nečiju poziciju - a što se isključuje s filozofijom. Što bi bio Hipas koji unaprijed pristaje uz Pitagorinu poziciju, samo zato što je to njegov učitelj Pitagora u pitanju? Ne slobodni mislilac nego vjernik. Prema tome, da, ''svaka naznaka lojalnosti'' je tu bankrot - dobro si se odrazio: jer se rasuđuje po pogrešnom kriteriju, iz pogrešnih motiva.
    Tehnički si ti, Histrione, u pravu, jer, pored apriorne lojalnosti s jedne strane i apriorne izdaje s druge - što su pogrešni motivi - postoje i druge mogućnosti filozofije kao procesa istine (mada će neki dovesti u pitanje i samu vrijednost istine, ali to je druga rasprava), dakle tehnički se slobodno mišljenje ne može izjednačiti samo s gestom izdaje, itd. Samo što ja tamo nisam govorio tehnički, nego sam se referirao na koordinate zadane postom, i posebno pričom o Hipasu. Tema koju sam odabrao je njegovo odbijanje da bude apriorno lojalnim, što ga je u očima pitagorejske braće učinilo izdajnikom. Filozofski etos je unutar takvih koordinata izjednačen sa spremnošću da se bude ''izdajnik'', proglašen izdajnikom, ili kako sam se izrazio: da se bezobzirno misli. Probaj moj komentar pročitati u takvom svjetlu. On nije lišen ironijskog, pa i sarkastičnog prizvuka kada govori o tome kako ''jedino izdaja uopće i dolazi u obzir'', da se očito mora ispasti izdajicom da bi se slobodno mislilo. To ništa ne govori o hipasima filozofije, već samo o cosa nostrama i omertama filozofije; kad sam koristio pojam izdaje, nisam imao na umu to što si ti imao na umu (apriornu motiviranost filozofa da izda samo da bi izdao), nego sam bio sarkastičan prema činjenici da se filozofska bratstva ponašaju poput uvrijeđenih partnerica, zahtijevajući da bezuvjetno staneš na njihovu stranu inače si ''izdajnik''.
    (Ponovit ću: nije pritom bio moj kapric da baš to imam na umu, nego je post zadao takve okvire.)
    Nisam se, sve u svemu, krivo odrazio nego je to bila stilska figura. Ja sam se htio malo napraviti duhovitim i provokativnim. Dopuštam da ti se nije svidjelo, da moj pokušaj ocjenjuješ glupim, neuspjelim, neduhovitim, ali tako ti svega - nemoj me kinjiti bukvalističkim tumačenjem.

    avatar

    02.03.2011. (20:50)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Doktor Jatogen - Lijepo rečeno ovo da valja biti uz voljeno biće i onda kada mu ne dajemo za pravo. No, to ima smisla samo dok voljenom biću ne dajemo za pravo (bivajući uz njega) u nekoj stvari u kojoj ono ne želi ništa od nas. Problem lojalnosti nastupa kada se voljeno biće okomi drito na nas: zašto nisi lojalan? Zahtijevam da budeš lojalan! Zahtijevam da mi daš za pravo! Ako mi ne daš za pravo, nego staješ na stranu one tamo koja ti nije ništa, ti me izdaješ! Što bi u takvom slučaju značilo voljenom biću dati do znanja kako smo svejedno uz njega? Ono se ljuti na nas, ne mi na njega - i ne želi od nas zagrljaj, nego bezuvjetno svrstavanje s njegove strane barikade.

    avatar

    02.03.2011. (21:19)    -   -   -   -  

  • Akuzmata

    Dati voljenome biću do znanja da smo uz njega, zagrliti to voljeno biće, pokazati razumijevanje ili empatiju i slično - sve to je, zapravo, sporedno; vjerujem da situacije o kojima je riječ valja nastojati prevazići - sublimiranjem. Otprilike kao kad oslobodite dijete (jer su izdaja i lojalnost u osnovi infantilne kategorije) grča frustracije zbog, recimo, razbijene igračke tako što se sami pretvorite u još bolju, živu igračku, potom i u nešto još bolje: u ravnopravnoga partnera za igru, potom i u nešto još bolje: u prijatelja, etc. Možda će nekome sve to zazvučati smiješno ili nevjerojatno, ali mišljenja sam da je sublimacija o kojoj govorim jedina istinski uzlazna putanja u međuljudskim odnosima i kao takva jedina vrijedna ozbiljnijega razgovora u tom (uzlaznome) smislu.

    avatar

    02.03.2011. (23:27)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Jatogen, nije mi smiješno, dapače (usporedba s ''oslobađanjem djeteta'' mi se posebno svidjela). Jedino i dalje ostajem pri skepsi koju sam izrazio i u prethodnom komentaru: da je opisanu sublimaciju moguće izvršiti jednostranom gestom, u slučajevima kada druga strana ne surađuje.

    avatar

    02.03.2011. (23:52)    -   -   -   -  

  • histrion

    A što ste, i smo, se raskokodakali tu kod domaćina, te ovo, te ono, te naprijed, te nazad. Mač adu about and now something completely different: the larch.

    Pero, pajdo, stani pametan kakav jesi, no izvrtanje jezika se dopušta samo uz dopuštenje, pa makar i prešutno, riječi imaju dušu, znaš onu staru - riječi su simboli zajedničkih, odnosno podijeljenih sjećanja; ako ćemo svaku riječ zavezati kao robinju Izauru uza neki naš osobni trs što smo ga puno puta okopali, kuda ćemo stići? U svjetove čija ludost nikome nije na korist (osim možda Izauri) - larpurlakonizam (ergo ponavljaš pojmove što ih sasuh još u prvom; vjera, stil, igra, mač adu... ili ti - ako figuru moraš objasniti s tri kartice, djeva već navuće gaće)

    Ej, Jato, jel znaš što je još cloaca? :) Organ koji služi za reprodukciju i sekreciju! Sublimalno, nije li! Ide li ta evolucija u istom smjeru kao i mi? Eto nam retoričkog o etosu filosofa...

    avatar

    03.03.2011. (04:00)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Histro, ja sam živio u uvjerenju/zabludi da se moju stilsku figuru, bila uspjela ili neuspjela, barem razumije kao stilsku figuru - malo kao sarkazam, malo hiperbolu, malo provokaciju - pogotovo utoliko što je i post provokativan u smislu obrtanja vrijednosnog binarnog koda. Nisam mislio da ću to morati posebno isticati - pa i u odgovoru na tvoj prvi komentar sam još uvijek u istoj zabludi, kao da mi se prigovara tek na navodnom generalnom zagovoru izdaje (čak do razine voljenog bića), pa se na taj aspekt tada i fokusiram (možda nisam dovoljno pažljivo čitao - a i kriptičan si). Tek s drugim se iznenađujem shvativši da je korjen nesporazuma u nečemu temeljnijem: pa ti si se, dakle, uhvatio logičke nevaljanosti moje propozicije... koja uopće nije imala ambiciju biti logička propozicija (?). Tri kartice mi trebaju ne da objasnim figuru kao takvu, nego na koji se točno način promašujemo u zahvatu.

    avatar

    03.03.2011. (09:23)    -   -   -   -  

  • histrion

    Bogamu, Pero izvini!

    Mislim da mi počinje sijevati: izdati treba najprije sebe; ono što mislimo u našoj srži! Izdati treba kvintesenciju vlastitih misli. Lojalnost je najopasnija upravo tu u nama - lojalnost prema nama samima. Promakla mi je ta finesa koja mijenja sve na stvari, pokušavam se opravdati više sam sebi nego što je doista nužno da čitaš ove retke što ih pišem.

    Evo ovako ja (sada) gledam na to sve skupa - jasno, kada bi se ta hiperboličnost izdaje odnosila na puko kritičko razmišljanje i preispitivanje, znači izdaju u tom smislu, u tome ne bi bilo ništa nova; no riječ je, ako iz ovog zahvata išta bolje dohvaćam, o obliku odbijanja lojalnosti spram svojih stavova i uvjerenja, nes-pa?

    I opet, se može nekima učiniti da je riječ o prožvakanoj banalnosti, no što više promišljam, (jasno ne nužno ispravno, dopuštam da sam opet u krivu i da zastranjujem sve više, kružno i dapače potpuno nehistrionički), to mi se sve više čini da je stvar ženijalna! Na stvari je radnja povijesnih proporcija, a pogotovo ukoliko se gleda s konkretnog i osobnog aspekta.

    Izdati sebe znači provesti uspješnu moždanu revoluciju! Tu je naznaka ne samo zanimljivih vremena i velikih prilika (za vlastitu misao) i općenito nade. Tu je naznaka univerzalne mijene i pouzdanog zazivanja iste. Čak štoviše, riječ je o motu i događaju koji zahtjeva našu punu pažnju - revolucionari, vječni vjernici: vjeruju u promjenu kao boljitak. A tome se doista ne može ništa prigovoriti, da promjena nije boljitak, nit bi pero pisalo, niti usta govorila.

    Dakle, ukoliko mišljenjem postojimo takvi kakvi jesmo, riječ je o pravom rušenju vladavine misli koje čine naše bivanje, o veličanju promjene, o vjeri da se kroz mijenu mijenjamo k nečem boljem, stalnijem, nečemu što ima vlastitu dušu i onome što dodaje vrijednost u sustav. Riječ je o konstanti kojom možemo promjeniti društvo. Riječ je o onome što nam nedostaje kako bismo bili dio promjene na bolje.

    S ove strane zaključka stvar se čini jednostavnijom - jasno da ako nam je sada loše, da bi potpuna izdaja samog sebe, od strane svakog hrvata instantno preobrazila, bez ikakve ironije, cijelo naše društvo. Nije riječ o pukoj zamjeni crnih u crvene i siromaha u bogate (jer to i nije izdaja). Ne. Riječ je doista o izdavanju sebe, o velikoj promjeni, čiji efekti nisu ni jasno vidljivi, a ni u krajnjoj liniji niti potpuno predodređeni. No, s obzirom da je riječ o velikoj, revolucionarnoj promjeni - očigledno je svakome da je nužno da takova promjena prouzroči boljitak. U tom smislu nam doista gore ne može biti.

    Na kraju, Pero, doista velika isprika, već dosta vremena, kojeg je ponekad doista na pretek, tražim nekakve pozitivne zamisli i iskre koje bi mogao isčitati, makar pukim slučajem, kao prethodnicu značajnih promjena i potresa u našem društvu. Uz nadu da moj početni tvrdi skepticizam spram tvoje ideje, te sumnju i čak provociranje, ne shvatiš kao Judinu izdaju, već, ako već moraš, kao sumnju nevjernog Tome (i takovu izdaju, dakle izdaju čija svrhovitost nije uopće upitna) - pozdravljam te sa štovanjem i zahvalom.

    avatar

    03.03.2011. (13:29)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Kud ti ode, histrionski ronioče! Bojim se da je to ocean za mene već predubok. Tako bih se rado podičio perjem kojim si me nakitio, samo me muči što vrlo dobro znam da nema veze sa mnom. Što ako budem uhvaćen s perjem koje nije moje? Ja sam to, znaš, onako... prostodušno... sramota me i priznati jer time odmah postajem još prostodušniji. Moj se skromni komentar, na koji si se zakačio, ipak odnosio na prastare truizme, savršeno ništa novo, samo na, to što kažeš, ''puko kritičko razmišljanje i preispitivanje'' - na ''izdaju'' samo u tom smislu. Da, to je čak tako banalno! Nisam ništa drugo tvrdio osim toga, odavno poznate stvari. Počinjem se crvenjeti od silnih hvalospjeva kojima me obasipaš dok znam da ih ničim nisam zaslužio... ako smijem zamoliti, nemoj, postaje neugodno i za tebe i za mene. Silom bi ti, vidim, htio od one moje tri rečenice učiniti nešto više, vidjeti u tom komentarčiću još nešto pored kratke neduhovite banalnosti - da ja, primjerice, zastupam pojam izdaje generalno, u svim značenjima i na svim poljima, ili da je to logička propozicija, a sad evo i da sam prethodnica potresa u društvu s obzirom da sam pogledao skeptično u samoga sebe. Cijenim nastojanja da me histrionskim tumačenjima spasiš od mene samog, ali moram ti pošteno priznati: nema ti tu kruha, radije odustani. Ne da me se više izvući iz mog plićaka, spašavaj sebe dok još možeš!

    avatar

    03.03.2011. (18:07)    -   -   -   -  

  • histrion

    Pero, sad je gotovo - ideja je rođena i nije bitno jel kopile ili bezgriješni koncept, da ne velim začeće. Ja sam sebe počeo izdaovati i ne preostaje mi nego to ponavljati sve dok ne izdam i sebe i sve što me čini (uključivo, možda i konačno, no tek od sada, i ideju - izdavanja). Ti više nisi ni bitan (hoću reći: odgovoran).

    Što bi goso Sivers rekao, it takes two to start the movement (http://www.ted.com/talks/derek_sivers_how_to_start_a_movement.html)!

    avatar

    03.03.2011. (19:54)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Potpisujem ti skrbništvo nad djetetom; P.S. da smo na facebooku lajkao bih ti link.

    avatar

    03.03.2011. (20:09)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Volim vas. Ponovo ću početi pisati blog.

    avatar

    04.03.2011. (01:58)    -   -   -   -  

  • histrion

    Sjajan ti je onaj godišnji kolač, da znam hvaliti nahvalio bih te od stila do sadržaja i nazad. Pitko i britko.

    Updejt za Peru - Pero, svašta se dogodilo! Nakon naše zadnje komunikacije dogodilo se da sam spasio jednog čovjeka od toga da ga pregazi tramvaj. I nakon tog čina - vidi, shvatio sam da nisam izdao ideju da bi ga trebalo spasiti. Neki starac zamišljen. I tako, par sati kasnije, domislio sam se da mi je potreban nekakav izlaz. Kako pomiriti svoju želju za revolucijom i neke osnovne vrijednosti na kojima počivam?
    Trenutci u kojima sam promišljao o ovome su bili užasni - doticao sam samog sebe kao biće koje je sposobno potpuno isključiti svoju empatiju! No, ideja, obećavajući promjenu nabolje me navodila da razmišljam o tome da učinim grozne stvari. Danas mi je sinula misao, koju evo sada razvijam: Revolucije su takve - u njijma se čini grozno u ime većeg dobra. I pazi dobro sada: jesi li ikada čuo za pogrešnu revoluciju? Ne. Takvima revolucije čini samo vrijeme i prosudba novih sistema. Revolucije su ili ugušene ili uspjele, a kada su uspjele sačinjavaju novu svijest društva samog o sebi - u moždanoj revoluciji, nova ideja samu sebe čini ispravnom. Dakle, izdati da, ali - revolucija ili evolucija, odnosno svaka promjena, treba održati smjer naših odluka kako bi bila osvještena. I eto - u tom trenu mi se učinilo da dijete nije poživilo!

    No, ne reci hop, tu mi je sinulo da se zapravo dogodilo ono što smo i mogli očekivati. Kako sam ja odlučio (očigledno - pokušati) bezobzirno i nediskriminanto izdavati svoje ideje, tako sam nagrizao svoje stavove i vrijednosti i, jasno i logično - moje vlastite ideje su počele izdavati mene! Mijena kao stvar Kairosa ne izmiče Kronosu, već ga čini i opisuje. Javim što je bilo dalje.

    avatar

    19.03.2011. (23:00)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Kakav godišnji kolač?

    avatar

    22.03.2011. (04:20)    -   -   -   -  

učitavam...