Komentari

sunce878.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • Dvadeseti veljace

    Svi mi imamo svoj početak i svoj kraj...to nam je zajedničko... Ono što nas čini nama samima jest način na koji provedemo ono vrijeme između... koliko i kako kvalitetno i s kojim ljudima... to je ono što nas izgrađuje... uspješno ili neuspješno... zbroj je, koji svi znamo tek kad se crta podvuče...
    A oprost? Pa ljudi smo... kako zamjerimo tako i oprostimo... kasno ili ne... o pokojnicima uvijek sve najbolje... Zato... moja sućut... Pozdravljam...

    avatar

    19.02.2011. (13:34)    -   -   -   -  

  • smotani

    da, u takvim trenucima se sve zaboravlja...u boli i tuzi...
    i nije bitno što možda nema zajedničkog jezika, što smo različiti..... tadam jednoga dana, svi ćemo biti isti...i, bar u tim trenucima trebamo zaboraviti sve ružno i vjerovati da ćemo jednom, uskoro ili ne, izmiriti sve nesuglasice i zajedno , u miru i ljubavi, kročiti novim životom...zato, neka sada u miru počiva dok jednom, kada za to dođe vrijeme, sve ne bude još ljepše....
    moja iskrena sućut, počivao u miru
    tebi lijep pozdrav i hvala na pomirenju kojim zračiš - ono nam je svima potrebno...

    avatar

    19.02.2011. (19:59)    -   -   -   -  

  • kolumna jedne superžene

    Zbilja si me potaknula na razmišljanje. Opraštamo li se mi u nekim trenucima sa pokojnikom ili zapravo postajemo svjesni svoje smrtnosti.
    Ja bih rekla ovo drugo. Pokojnik je zasigurno našao pokoj svojoj duši i njegova situacija nije tako bezizlazna kao što se čini nama koji ostajemo.
    Lijep ti pozdrav!

    avatar

    19.02.2011. (20:04)    -   -   -   -  

  • sunce na prozoru

    @ dvadeseti veljče
    Imaš pravo i to je možda najveća pravda na ovome svijetu. Sve nas na kraju čeka jednaka sudbina i njoj nitko ne može umaći. Jedino je problem što mnogi misle da će živjeti vječno, pa se i ponašaju tako. Sve dok ne kucne njihov čas. Hvala na sućuti uz pozdrav i tebi!:)

    @ smotani
    Uistinu bi trebalo biti više ovakvih trenutaka pomirenja, ali bez tako tužnih povoda. Nažalost, tek kad nas smrt ili bolest uzdrmaju shvaćamo koliko nepotrebno vodimo neke bitke i kako uopće nije bitan njihov ishod, jer svi u njima gubimo. Gubimo sebe, gubimo prilike da budemo bolji, gubimo ljude a da ih ni ne upoznamo istinski.
    Hvala ti i ja mu iskreno želim da konačno nađe svoj mir.
    Pozdrav u ove rane sate!:)

    @ kolumna jedne superžene
    Da, vidiš baš su mi se, u nazad nekoliko mjeseci zaredali neki tako tužni i ružni događaji sa tragičnim ishodima. Ta mi je učestalost vjerojatno dala priliku da podsvjest ispliva na površinu. Možda ima nešto i u godinama, jer kad ti je dvadeset ili trideset teško da ćeš svoju smrtnost stavljati u prvi plan. Ma ne činimo to ni kasnije, bar ne svjesno. Suosjećamo s najbližima, žalujemo za svojim dragima, ali mislim da ipak postoji razlog što svećenik na poslijednjem ispraćaju kaže: Pomolimo se braćo za prvoga od nas koji će napustiti svijet ovozemaljski.
    Ipak, dok smo još ovdje ima nade da ispravimo neke pogreške u svojim životima i napravimo još poneku.
    Pozdrav topli i tebi!!!:)))

    avatar

    20.02.2011. (05:24)    -   -   -   -  

  • dordora2

    Svačija smrt je za nas dvojaka - smrću neke osobe umire i neki dio nas koji je bio vezan uz tu osobu, ali također se u nama rađa neko novo iskustvo, novo saznanje, novo poimanje opraštanja i novi odnos prema onom što je nakon svega ostalo...
    lijepi pozdrav ostvljam...:)

    avatar

    20.02.2011. (17:22)    -   -   -   -  

  • Sarah Bernardht

    Puno je toga rečeno prije mene, pa bih se samo osvrnula na misao o tome kako nam je obitelj dana kao pravo iskušenje, nešto na što nikako nismo mogli utjecati...pogotovo tazbinsko srodstvo koje mi je oduvijek bilo i više nego zanimljivo, članovi obitelji koje dobijemo u paketu s odabranikom srca svoga....Volim različitost, jer me čini boljom. Volim učiti od ljudi koji mi nisu ni po čemu slični. Niti mentalitetom, niti naravi, ničim. I onda naiđem na ogromno nerazumijevanje i neprihvaćanje. Želju da se prilagodim sa svojim izgrađenim životnim stavovima, njihovom poimanju svijeta i života. Nekonfliktna kakva jesam, tada se udaljujem i nestajem, ne pada mi na pamet konfrotirati se u nekim bezizglednim raspravama, ako se radi o nepremostivim razlikama....i onda neminovno dođe trenutak opraštanja koji nas zapravo uči poniznosti. Treba čovjek biti čovjek uvijek, i prhvaćati različitosti koliko god to ponekad izgledalo teško i nemoguće. Moja iskrena sućut.

    avatar

    20.02.2011. (18:15)    -   -   -   -  

  • sunce na prozoru

    @ dordora 2
    Imaš pravo, mada nam ponekad ni sva ta iskustva ne pomažu da promjena u odnosima prema onome što je ostalo
    pozdrav i tebi!!!:)))

    @ vidrin smijeh
    O, ima iskušenja i......iskušenja. Nisam neki ratoboran tip, ali sve ovisi o iskušenju . Volim se na vrijeme povući, prije nego se prenisko spustim i radije se klonim osobe s kojom nemam ništa zajedničko, no smrt je nešto što još nikome nisam poželjela.
    Hvala na sućuti.

    avatar

    20.02.2011. (20:17)    -   -   -   -  

  • kamena

    baš si me dirnula u srce ovom temom... i sama sam proživljavala, i puno o tome razmišljala, a i pisala, jer je vezano i uz tematiku mog bloga... moja sućut

    avatar

    20.02.2011. (21:51)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...