Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing

  • Stelina mama

    Do sad sam naučila da stvarno ima ljudi koji ne shvaćaju.. i nikada neće shvatiti.. niti se potruditi čak.. uporno će očekivati da se ti "vratiš na staro".. i onda biti zadovoljni.. jer će biti uvjereni da su njihovi "dobronamjerni savjeti" tome pridonijeli.. a osim toga onda je njima lakše.. jer ne moraju glumiti da pate skupa s tobom..
    A to niko od njih ni ne traži.. niti očekuje.. sve što očekujemo je da ih se, bar oni koji su ih poznavali ili im bili u rodu - sjećaju i pokažu razumijevanje.. sućut.
    No, to što sam do sad naučila da ih ima ne znači da sam se na to i navikla i da mi to ne pada teško.. taj osjećaj razočaranja i ta praznina koju ti ostave takvi ljudi su veliki.

    Zato je dobro što postoje i oni drugi.. oni koji su tu i razumiju.. pa makar nisu ni poznavali to naše najvoljenije biće.. oni koji osjećaju i shvaćaju.. njima sam zahvalna..

    avatar

    01.02.2011. (19:34)    -   -   -   -  

  • emocija

    U pravu si Sandra, da nema tih drugih, valjda bi stvarno svisnule, same, potisnute u neki istovremeno imaginarni i stvarni čošak. Na najteži smo mogući način upoznale ljude koji znaju pružiti ruku utjehe. Riječ ili šutnju, ono što senzibilno osjete u tom trenutku. Dosta sam se puta osvrnula na ponašanje opisanih u postu, svoju tugu, ljutnju pa i bijes prema njima jer znam da bih ja bila drugačija. Jer znam da to Una ne zaslužuje. Ovo je sad kulminiralo u odnosu Uninog tate i tih ..... egoista, ne znam što bih drugo rekla?! Ja sam na Badnjak dobila poruku na mobitel poslije nekih 3 godine šutnje od svoje nećakinje u kojoj mi je napisala: Volimo te teta. Tko to? Kako? Čime? Zašto nakon tri godine? Što se promijenilo? Iskreno, boli me beskrajno, sjećam ih se zajedno, pa zašto onda? Niti shvaćam, niti poštujem, niti prihvaćam. Ne mogu i ne smijem.

    avatar

    01.02.2011. (20:28)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    E Vesna moja, da to nisi napisala ti, da nema Sandre koja me danima sluša kako cvilim i plaćem, kako jadikujem, stvarno bi se osjećala sama. Samo prokleto je to što ni ti nisi sama. Svi mi doživljavamo isto. I ovih dana pucam po šavovima. Pucam jer pojavljuju se ti neki davni prijatelji koji bi htjeli polijepiti ove dane sa onim 4.8.2007. kako da 5. og nije ni bilo. Isto se ponašaju kao da je sve u najboljem redu, kao da Josipa nikada nije ni bilo. Preskaču ga kao da je kamen u koji bi se lupili. Nema opravdanja i nema praštanja više ni zakoga.

    avatar

    01.02.2011. (20:46)    -   -   -   -  

  • emocija

    Da Mare, kao da naše djece nikada nije bilo?! Pa tko je lud? Ako i "posmičem" sve te individue koji "lijepe" vrijeme prije i poslije tog strašnog dana, ako više nikada ne progovorim s njima ni riječ, ako ostanem sama kao otok... nju neću zanijekati. Radije ću se pretvoriti u nju, preuzeti njezin identitet, svoje ime izgubiti...postati i biti ona, ali nju neću zanijekati. Još bih valjda trebala dobro promisliti da ja njih ne povrijedim time što je spominjem? E, neću nikada. Ona je ime. Ona je prezime, Ona je obličje. I takva će ostati.

    avatar

    02.02.2011. (16:23)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...