Bila sister, pred dost godina i nađemo se mi poslije puta, kavica,... impresije,...Luvr: -i buraz, mam trk vidit Mona Lisu,...kad ono kurac, ovolika sličica, (rastegla ruke sa palac kažiprstom, pod pravim kutom na dimenzije appx A4 formata), i onaj njezin priglupi osmijeh,.....i ništ bogzna kaj. Idem dalje, ono ulje na platnu 5 X 10 metara (voli malo karikirati, pa sve zemem sa rezervom, no izgleda neka oveća sličuruna), na njemu 100 konja, 680 ljudi, neka šora, krvi u potocima, koplja, mačevi, gledam dole, ko je naslikal,....prvi put čujem za lika. E to je umjetnost. To. Da vidiš te detalje, perverzije, ono, osjetiš miris konja........................ Jebala ih Mona Lisa, drek, obični drek.
Dost se kuži u umjetnost i dost sama slika, no jako zajebana ko kritičarka. Nemreš joj baš prodati nekaj .................
Ove tvoje fotke u postu, pa onaj dio tam sa arkadama, rozetama, kurcima, palcima. Tam di je ona tapiserija, goblen, jebate, ja ga ni vidil nebi od ljepote i fascinantnosti, te arhitekture, tih kompliciranih lukova, stupova, tog "stropa", nadvoja, svoda. Divota i milina.
Sad sam se setil pok.Ljubomira Perčinlića, akademskog slikara iz Zenice, sa Sarajevske akademije, a tam od neke 92. Zagrebčana. Tak smo se upoznali i malo družili. Znal sam mu u atelje doći. -daj da ti vidim slike -evo Da mi katalog, listam ja to, a ono "Milimetarski blok" za školu, sam kaj se rasteri linija mijenjaju, po tonalitetima boja, po svakoj stranici. -a di su slike -pa to su -jel ti to mene zajebavaš? - ne, pa to....................................................... E ga jebi, ništ ga nisam razmel. -aaa, imaš li nekaj "konkretnoga", jer sumnjam da buš ovo "smeće" mogel nekom prodati, a živit se mora. I počel je izvlačiti radove tam iz 60. tih godina. E to je već bilo nalik na nekaj. Par portreta, pa onda "njive" u kremastim bojama kave sa mlijekom, ono kockice, ala jedan Edin period, ili Vežin, kajjaznam, tak nekak. Za ove rastere se jedino zainteresiral neki arhitekt, kaj je štel neko transparentno staklo sa kobaltno plavim šipkama, nutra, ko armatura, no,...............never mind.
Baš sam počel pisati, tj. stavljati fotke na novi post i razmišljajući o naslovu, opala mi na pamet sličica "pisoara", te Dadaista, jer su mi i fotke nekak smećaste. Ha, si vidil, koje li koincidencije, Jučer sam u gradu slučajno vidil "Tifološki" muzej i ostal sam paf. Ni me sram priznati da nisam imal poima kaj je to, pa sam malo googlal. Moral bum ga posijetiti. Morti imaju kaku sliku na Braille-u. To bi zbilja vrijedilo vi.., ovaj popipati. E udavi ja Aj bok
15.01.2011. (00:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zato više ne nosim fotić sa sobom kad obilazim štogoda kulturnoga, ne fotkam više ništa, nema mi nekog smisla, kolekcionar znamenitosti ili slavnosti nisam, zadovoljavam se trenutkom i vlastitim doživljajem istog, nastojim osvijestiti puninu, iako mi ju je (priznajem) teže postići. ma ti to sve lipo složiš i obrazložiš, uložiš truda svaka ti čast, nema čovjek više šta dodati... eh da, sve, ama sve stoji, ali nemoj mi dirat Aragorna oko mu ljubim, sutra ide kontra Saurona, triba mu force ;0))))
15.01.2011. (12:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nekoliko stvari koje me je asocirao tvoj post: jedna Mona Lisa je poput pjesme Mate Miše Kovača, čim publika prepozna "Ja više nemam razloga da živim" pada u trans kao kada vidi Eiffelov toranja ili smijeh dotične mone. Ako nešto piše u bibliji kao izreke proroka Izajie onda to dobiva na težini ali zašto? Kakav god da je taj Izajia bio on se smatra kao netko jako važan i jako mudar ergo svaku stvar koji je on rekao ima težinu mudrosti i trebamo se zamisliti nad njom, niti ti ne možeš, paradoksalno,pobjeći od iste igre jer koristiš Witolda Gombrowicza. Htio ne htio koristiš ga kao štit da dokažeš ovu tvoju teoriju,možda je čovjek rekao ono što ti misliš ali dali bi imalo isti učinak da si išao citirati samoga sebe? Nadam se da nije bed na malom zapažanju, uostalom to je sasvim ljudski. Biblijski apologeti su vjerovatno počeli obrazlagati mudrost dotičnog štiva i zaključili da je ono u pravu. To što je ono u pravu su iskoristili kao izreka koja se koristi svaki put kad netko zucne riječ kontra. I onda kada im netko spočitava zašto onda oni govore zato jer tako piše u bibliji sa naglaskom na "zato" a iza tog zato se samo skriva nemogučnost racionalnog objašnjavanja. To isto vrijedi i za nacionalizam i ine pokrete.. Jednom kad je općedruštveno prihvačeno da je nešto upravo "to" onda se nastavlja graditi kula od karata koja želi biti od armiranog betona. No svato tko ide gledati u bazu, vidi da je ona samo div sa glinenim nogama.
Dobra ti je usporedba sa Caravaggiom i Storyemi sasma je istinita. Mene umjetnost kao arheologa zanima najviše iz toga što nam može reći u vezi svakidašnjeg života u prošlosti i radi ideološke baze ili kao datacijski pokazatelj, ispat ću seljo beljo ali osim tehničke vještine (pošto nisam u stanju nacrtati ni osobu, provjereno na pictionaryu) nisam baš neki znalac koji bi se znao izražavati u terminima jednog kritičara: "osebujnost nadrealne crte ispraznosti sa neobičnim kostantama koje nadopunjuju prostor i nagovještavaju vrijeme", kritičari kao da pričaju u šiframa i što je nerazumnije to više vrijedi. Čak i kod moje drage kada čitam neki lijepi tekst u prozi u stanju sam izreći samo "lijepo si to napisala"... :)
16.01.2011. (02:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEVERIN - Vrlo mi je drago da si primijetio istovjetnost mehanizma koji djeluje u pozadini uvjetnog refleksa koncertnog ponašanja i ovdje opisanog uvjetnog refleksa. Nije bila slučajnost što sam u oba navrata naglasio motiv zlatnog teleta, potrebu za nekim zlatnim teletom oko kojega će se koncentrirati patetika kolektivnog (međusobno podjarivanog) uzbuđenja. Skrećem posebnu pozornost na onog violinista koji dirne a priori, već s prva dva tona. I naravno da sam pišući onaj post imao na umu odmah i ovaj paralelizam (nisu to od jučer moje teme). Bilo bi previše da sam ih ukrštao jedan u drugi kao digresije, ali mi je tim draže da je netko povezao; to su kao grane s istog drveta. Presudna razlika između rabinovog korištenja Izaijom i mog Gombrowiczem je što Gombrowicz ne dođe mom slušateljstvu (vama) ono što Izaija dođe rabinovom (pastvi). Za ortodoksne židovske vjernike prorok Izaija je nositelj Objave kojemu se bespogovorno vjeruje, i kada ga rabin poteže, on to čini da bi pred njima dao na autoritetu svojim riječima u tom smislu - on se dakle Izaije hvata upravo kao pečata koji ovjerava (da je rečeno od Boga). Zato se tu i radi samo o spominjanju Izaije, a ne o dodanoj vrijednosti riječi. Težina argumenta je u samoj činjenici da je Izaija rekao, a ne u onome što je rekao. (Primijeti kako je u pitanju banalnost. Izaija nije to rekao bolje nego što bi rabin mogao, nego se njegova uloga svodi na ad hominem, na to tko govori.) Dok ja, s druge strane, čak i da sam jesam Gombrowiczev slijepi vjernik, ne bih valjda mogao računati s time da će spominjanje njegovog imena polučiti takav efekt pečata kod onih koji me čitaju. Ja sam ga dakle potegao u neku drugu svrhu, štoviše svrhu dijametralno suprotnu: ona je u toj dodanoj vrijednosti. Nije bitno tko govori, nego je bitno da je ovaj nešto rekao bolje nego što sam ja mogao, ili prije mene napokon (a što ne može ostati nespomenuto); nešto je doprinio obrađivanju teme, zato je tu. U nastojanju da dođem do dna i do kraja onoga što pokušavam pretočiti u riječi, služim se svim raspoloživim sredstvima. Moj tekst bez Gombrowicza ne bi izgubio na autoritetu (pošto se, uostalom, uopće ne zasniva na logici autoriteta), ali bi svakako izgubio na cjelovitosti, bio bi za čitatelja siromašniji.
16.01.2011. (09:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potegnut ću tri citata Karla Krausa (njega također neobično volim potezati, ne toliko kao štit koliko kao koplje, i činim to bez srama): 1. ''Stvaralački um po vlastitoj namisli kaže i ono što je prije njega već kazao netko drugi. Stoga i netko drugi može oponašati misli koje će stvaralačkom umu tek kasnije pasti na pamet.'' 2. ''Vlastite misli ne moraju uvijek biti nove. No tko ima novu misao, lako je može imati i od nekoga drugog.'' 3. ''Tko zna za šalu, može zbijati i stare šale. One nikad nisu posuđene. Vjerujemo njihovu učinku. Čak i onda kad dijete u dlaku sliči nekom strancu, ipak je naše vlastito. Od djeteta je važnije rođenje.'' Od djeteta je važnije rođenje, u tome je sva tajna. Citiraš da bi se sakrio iza tuđe misli (kao dogme), ili da bi obogatio organsku vlastitu? Razlika se uvijek vidi.
16.01.2011. (10:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sad ću još citirati Teoriju citatnosti Dubravke Oraić-Tolić :) Ona tu razlikuje pojmove ilustrativne citatnosti i iluminativne citatnosti. I analogno dvije povijesne citatne kulture. Prva je kad prevladava citiranje tuđih tekstova sa ciljem da se čitatelja uvjeri u citirano, bez isticanja autorovih stavova, dakle kad je tuđi tekst u cjelini dominantniji, odnosno, kad u kulturnom sustavu postoji stroga hijerarhija vrijednosti tekstova. Kao najbolji (najrigidniji) primjer takve citatne kulture može se uzeti latinsko srednjovjekovlje, u kojem kao glavni i neupitni autoritet funkcionira Biblija, pa za njom Aristotel i Vergilije, a kad tko štogod piše ili čita nekome, nije važan on niti njegovi stavovi (koji i tako ne mogu odudarati od onih Tome Akvinskog ili idućeg po redu autoriteta), nego da se vjernicima objavi Riječ Božja – dakle, tuđim tekstom i preko tuđih iskustava. Nasuprot tome, iluminativna citatnost slučaj je kad autor koristi tuđi tekst u svrhu prenošenja svoje vlastite poruke, dakle kad je on samo dopuna, iskorišten da autor čitaocu prenese ono što mu sam želi reći. Od djeteta je važnije rođenje. Najbolji primjer takve citatne kulture je, kaže Oraić-Tolić, avangarda. (''U srednjovjekovnoj i avangardnoj kulturi citatnost nije izoliran fenomen karakterističan za ove ili one tekstove, nego sveobuhvatno načelo karakteristično za način mišljenja, praktičnoga komuniciranja i znakovnoga izražavanja na svim područjima, od umjetnosti i znanosti do religije i ideologije.'') Prvo ona tamo nadugačko objašnjava zašto i kako se ta srednjovjekovna škola ilustrativne citatnosti održala i bila glavni princip i u budućim stoljećima i razdobljima. Pa kaže: ''Tek s romantizmom prestaje stoljetna vladavina ilustrativnog citatnog tipa. Tek u romantizmu europski je kulturni kod postao čvrsta institucija, pa više nije bilo potrebe za njegovim stvaranjem, nego za prevrednovanjem ili rušenjem. Kada je Rousseau svoga Emila u romanu 'Emil ili o odgoju' izveo iz školskih klupa i uputio u školu prirode, bio je to definitivni kraj tradicionalne ilustrativne citatnosti. Rousseau nije razorio školu kao što je to bio slučaj u nekim kasnijim barbarskim naletima na osnovnu instituciju znanja. Rousseau je samo okoštalu srednjovjekovnu školu, zasnovanu na ilustrativnom citatnom tipu, zamijenio novim kodom: izravnim susretom s prirodom i životom. Rousseauov Emil više nije učio tako da je sjedio u školskim klupama i citirao antičke knjige, nego tako da je slobodno šetao prirodom i 'citirao' knjigu života. Šok koji je izazvalo Rousseauovo rušenje tradicionalne škole bio je tako velik da je rasprava o Emilovu odgoju javno spaljena, a njezin se autor morao spasiti od zatvora bijegom. U periodizaciji europske kulture iz perspektive citatnosti Rousseauov bi Emil mogao poslužiti kao jasna granica'' (ili bolje: točka infleksije) ''s kojom započinje mega-kultura modernizma u najširem smislu riječi. U romantizmu se više uopće nije citiralo ili se citiralo na posve drugi – iluminativni način. Razorivši temeljnu citatnu ustanovu, srednjovjekovnu školu, Rousseau je razorio posljednje uporište ilustrativne citatnosti i tako izazvao primarni modernistički obrat od autoriteta prema individualnosti, od znanja prema intuiciji, od kulture prema prirodi, od naučenoga prema originalnomu, od starijega prema mlađemu, od tuđega prema svojemu. Posljedice Rousseauva rušenja srednjovjekovne škole osjećale su se u cijeloj megakulturi modernizma, a do punog su izražaja došle u avangardnoj kulturi prve polovice 20. stoljeća. S gledišta citatnosti avangardna je kultura vrhunac modernizma na kojemu europska civilizacija sama sebe više nije htjela pamtiti i čuvati, nego zaboraviti i srušiti ili barem iz temelja preocijeniti.''
16.01.2011. (10:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
podsjeća me na paralelizam bumeranga u egipčana i aboriđina čije se kulture nikad nisu susrele ali su izumili to oružje. Osim toga posjeća me na jednu misao da ako je jedan um nešto zamislio, drugi um će to ostvariti.
Radi toga što postoje u povijesti čitava razdobolja u kojima se nije stvaralo ništa inovativno već se prepisivalo i koristilo se starije da bi se potvrdilo sadašnje stanje sviđa mi se jedna definicija iz povijesti bliskog istoka koju sam imao na kolegiju a to je "kumulativna kultura" (kasiti u Babiloniji), ona koja do beskonačnosti želi potvrđivati starije izrečene stvari bez imalo želje da se ubaci nešto novo. Inače, kada jedno doba pati od neiventivnosti i naglašuje prepisivanje prošllih vremena kao ideološku pozadinu da se ravnoteža moći održi takvom kakvom je smatram takvo doba stvaralačke krize kao doba prave krize koje će se urušiti pod naletom drugačijih načina razmišljanja (koji će jednog dana u nadi da se ustale ponašat se isto kao prethodnici).
btw usvojio sam tvoje citiranje Gombrowicza...
16.01.2011. (12:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
e pa sad...kad je opća moda prihvaćanja..da danas "kao" svi mogu biti sve i sva...e pa ne mogu...i basta..i možda ti koji tobož mogu, pa su se infiltrirali, možda upravo u tom divljenju i hodočašćenju negdje unutar sebe znaju da nisu ni blizu..tome što gledaju i ipak iskazuju divljenje gledanom... a sad..ulaganje u umjetnost je čisto čuvanje ili oplođivanje kapitala..što je nešto svakako drugo..
16.01.2011. (17:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stratifikacija je stvorila podjelu i izvršavanje uloga. s jedne strane imamo autoritete, a s druge pojedince privržene društvu ovisne o osjećaju pripadnosti. autoriteti ostvaruju poslušnost na temelju tradicionalnog statusa koji je obično nasljeđen, ali se naravno može i mijenjati u skladu sa sklonostima pojedinih vremena. cijela fama koja se stvara oko pojedinih umjetničkih djela mi je smiješna do granice u kojoj postaje suluda. svojedobno su za mona lisu čak zaključili kako je bolovala od visokog kolesterola u krvi. pa svi ti skriveni kodovi po njoj graniče s znanstvenom fantastikom. ali to i ne treba čuditi, jer dok ima konzumenata takvog žutila biti će i žutila samog. nedostaje zadržavanje objektivnosti u subjektivnom sagledavanju likovnog djela. sentimentalnost i povodljivost nisu poželjni, a najmanje je poželjno preseravanje. gombrowicz je imao identična razmišljanja mojima. poražavajuća je spoznaja kako su oni čije bi oči najviše trebale vidjeti po defaultu najviše zasljepljeni. odlično si ti to obradio.. zaista dobra promišljanja :)
17.01.2011. (00:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ČISTILIŠTE - ne znači da će od kolekcionara biti nešto manje nesimpatičan onaj koji je tu samo biznismen MINA - nedostaje minimum hladne glave da se odupre pritisku za sudjelovanjem u teatru GRINČ - ma sve je dobro samo dok me svaka mama ne bi poželjela za zeta ;)
17.01.2011. (18:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neka
Proizvesti divljenje je manipulacija. Ipak, strašna je opcija da se jednog dana, ipak dobroćudna umjetnost , ne spari sa vještinom rata ..tada klečeći iz ovog ili onog uvjerenja ne bi posumnjali ..ni 0,01% . Nacizam je to .
18.01.2011. (21:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEKA - ispravno naslućuješ zajednički mentalni obrazac; drugačije vanjske okolnosti ovaj isti unutrašnji mehanizam mogu dovesti i do puno gorih horora od djetinjaste i pretenciozne orgije umjetničke scene MARIANO - sad još moramo ustanoviti što nam tu dođe kao bog, a što kao đavao... na tu temu sam se već na nekim mjestima određivao, pa će biti najjednostavnije da te prekopčam npr. ovdje (komentar 18.06.2010. 09:52 pa dalje)
19.01.2011. (12:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čitam sada tvoj tekst pa se kunem svim živim i neživim da nisam vidjela nijedno njegovo slovo prije nego što sam pisala svoj tekst! :) Ovo je sjajno, em što smo se očito poklopili u temi oko koje ćemo promišljati zadnjih dana, em što još potpisujem svaki tvoj ispisani redak. Ljudi nikako ne uspijevaju shvatiti da umjetnost ima svrhu tek ako plodno tlo njezine metaforike pronađeš u SVOJOJ duši, umu, emocijama, doživljajima sebe i svijeta, a ne u stručnim naklapanjima ili još manje u backgroundu autora. Spomenula sam izvrsnost u svom tekstu, a kada bih ga morala povezati s tvojim, rekla bih i da su slikarski plagijatori izvrsni, nisu li? Da, možda nije riječ o originalu, ali da me ubiješ ne bih znala naslikati ni milimetar onoga što zna jedan tamo plagijator. E sad, drugo su njegove namjere, ali da slika iz pravih pobuda, i on bi bio hvale vrijedan umjetnik, ne bi li? Međutim, bilo bi čudno kada bi tako razmišljala većina, tako da sam kojekakve napade povodom ovakve teme i očekivala, a oni samo potvrđuju moje zaključke izvedene u tekstu. Hint: malograđanština. I, da, savršena mi je tvoja fraza "kulturtregera u tvidu", morat ću to upamtiti pa koji put reciklirati. Smijem? ;))
20.01.2011. (18:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SKLODOWSKA & ANSPIK (& KINKY, posredno) - Da, kao prvo je mrtav, ali ispravno si, Sklo, naslutila da nisam na to ciljao. U pitanju je složena misao, koju radije ne bih rastavljao na proste faktore, da ju ne bih... profanirao, pošto su neki od faktora možda malo daleki, ili su u sferi slutnje, ili barem teži za objektivno racionalizirati, ili u krajnju ruku za nekome drugome objasniti. Ja sam se nadao da će biti prepoznati, da će se naći onih koji su tu misao i sami mislili; samo njima će biti odmah jasna; takvima sam se obraćao. Ali 'ajde kad ste navalile, pokušat ću, samo molim da imate u vidu da pored navedenog može biti i nedjeljivog ostatka.
Zašto sam, dakle, otpisao da ''Klimta boli i za kinky i za kataklizmu i za tebe i za mene i za svoje izložbe i za svoju Nadu (II) i za proces koji je izrodio tim djelom i za cjelokupnu umjetnost i pogotovo za tu, kao i sve druge struke''? Počnimo od očitih razloga (samo prvo da se ogradim od baš eto Klimta, koji bi sve samo ne spadao u red mojih favorita (malo ću karikirati, ali: bljak secesija!); no bit spora i nije oko Klimta osobno, nego oko osobe Umjetnika, za koju je tamo nametnut primjer Klimta koji sam onda i ja preuzeo):
1. Klimt je, apsolvirali smo, mrtvi umjetnik. Nalazim da mrtvi umjetnici moraju imati ugrađeni načelni problem sa strukom, s tim kritičarima, kustosima, profesorima, tumačenjima, katalogiziranjima. On, stručnjak, je posjednik istine, a umjetnik sam neka šuti (to mu je mrtvom jedino preostalo). Kritika, struka, nalazi se naime po definiciji u nemogućoj poziciji: kao red iniciranih poznavatelja (što im jamči diploma), koji sude i ruže, hvale i tumače, nalaze se u prividnoj gornjoj poziciji (oni presuđuju o Klimtu, a ne Klimt o njima), mada se istinski nalaze dolje, u donjoj poziciji. To je ta defaultna naopakost situacije koja će učiniti da svaki mrtvi umjetnik ta stručna overtumačenja može doživjeti jedino kao bla-bla, kao brbljanje, u prijevodu jedino mu može pucati prsluk. Sklodowska, ti koja si toliko osjetljiva na pseudoznanost, eto ti jedne kapitalne! Ne vidim što je dakle nejasno u tome što sam rekao da Klimta jamačno boli briga za struku i za eventualne izložbe koje mu danas priređuju. Ta struka i izložbe i znanost su za nekoga drugoga, za neumjetnike, a ponajviše da bi se međusobno, unutarcehovski, mazili i pazili ili hvatali u koštac; umjetnik sam ju uvijek duboko u sebi prezire. (Sve kao za mrtvog, jednako će vrijediti i za živog, osim što potonji eventualno može mariti ukoliko što može biti razljućen bezobraznom pretenzijom stručnjaka, ili kalkulirati s otvorenim govorenjem što misli, s obzirom da je nažalost ponekad društveno ovisan o aklamaciji ceha.) 2. Klimt je, rekli smo, mrtav – znači: da, točno, mora da ga i samim time nije puno briga. Možda se nećeš složiti: u toj mrtvosti postoji neka viša mudrost. Nema li nečega ljudskog, odviše ljudskog u svoj našoj umjetnosti? Želim reći da smrt relativizira - sve (kako se zove onaj album od Marka Tolje? - ''vrijeme briše istinu'' - he he, vidiš btw kako dajem prednost mudrosti domaće estrade pred nekim uvaženijim mudrostima). A smrt je ipak krajnja konzekvenca; sve što je ljudsko je u startu relativizirano, a i umjetnost je nešto ljudsko, dakle i umjetnost je nešto u startu relativizirano, dakle bi i mrtvome Klimtu – Klimtu objektiviranijem – i vlastita umjetnost morala biti relativizirana. A tko će nadalje znati nije li već i u živome Klimtu bilo malo od mrtvoga Klimta? Nema li u svakome od nas nečega od budućih mrtvih nas? U jedno sam siguran: pa i svakome bih živom umjetniku preporučio da i sam u jednoj dobroj mjeri ne mari prekruto za vlastitu umjetnost. 3. Umjetnost izvana i iznutra su dvije sasvim različite stvari. Zato je ova gornja preporuka, siguran sam, i suvišna. Netko tko je od ljudi izvana percipiran kao umjetnik, sam sa sobom ipak poznaje, da tako kažemo, vlastitu bijedu. Izvana, onima koji u toj idiotskoj podjeli čovječanstva na umjetnike i neumjetnike sebe percipiraju u potonjoj kategoriji, umjetnost i njeno stvaranje izgleda kao neki drugi element, kao neka mistična kategorija, nešto što te prst s neba dotakne. Nikome ta zabluda nije tako jasno demistificirana kao samim umjetnicima, koji znaju da samo skupljaju i koncentriraju što je posvuda, što se stalno događa svakome i što neprestano čini svatko. 4. I na kraju, zašto ustvrdih da Klimta nije briga za vlastita djela? Osjećam se malo glupo da to uopće govorim (jer je već toliko puta govoreno), ali umjetnost nije u djelu koje iza nje ostaje, nije sadržana u proizvodu. Nabokov je napisao za svoju Lolitu da je nije čitao otkad je izdana, ''ali njena prisutnost kao da okružuje kuću jutarnjom skromnom izmaglicom iza koje naslućujem igru ljetnog dana''. Po dovršetku procesa umjetnosti, pogled na završni proizvod može tako eto malo grijati srce kao uspomena na taj proces, ili kao znak afirmacije, ali umjetnik prestaje za njega stvarno mariti u onom smislu u kojem mi ovdje govorimo.
21.01.2011. (00:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nastavimo s nekim mojim privatnim podozrenjima, koja se uostalom naslanjaju na post gore: 5. Podozrenje prema muzejima i izložbama – stvaraju situaciju intencionalnosti sagledavanja, odnosno doživljavanja, koja mijenja optiku, izbacuje iz normalnog stanja svijesti u stanje svijesti deformirano sugestijom i očekivanjem, kao i izvjesnim pritiscima. 6. Podozrenje prema posjetiteljima – kao prvo, uvijek su došli ciljano i intencionalno (samim time što su posjetitelji), kao drugo jako visoki postotak ih je u jako visokom postotku motiviran i prepariran fetišistički po obrascu koji je opisan u postu. 7. Podozrenje prema facama koje drže slova i važno vrte palce – drž'te me, pući ću! 8. Podozrenje prema stručnim katalozima i uvodnicima – ne slažem se ni ja s Kinky u svemu, između ostaloga s njenom postavkom da je umijeće (prstiju) uvjet umjetnosti, da je umjetnost definirana time da je to nešto što ne može svatko, kao i apodiktičnim diskvalificiranjem ''Kartonske kutije'' kao umjetnosti temeljem uvodnika koji joj je odbojan (''Kakva je to umjetnost koja ne može egzistirati bez takvog uvodnika? A ne može jer bez njega bi ona bila samo hrpetina odbačenih kutija u prostoru.''), te donekle obrazloženjem koje je dala zašto joj je odbojan. Anspikina primjedba kako je u redu očekivati da posjetitelj razumije značenje riječi destrukcija ili artikulacija i da to nije opravdan prigovor uvodniku – na mjestu je, sasvim na mjestu. Ali gle, i meni je također uvodnik odbojan. Ne zbog zahtjevnosti, pa da bi bilo potrebno ''prevoditi ljudima pretpostavljajući da su neobrazovani debili, ah pardon 'obični ljudi', majketi'', nego zato što je to doista naučeni jezik! To se točno odmah prepoznaje, tako oni svi pišu (podšiveno time što su također u velikoj mjeri – i ne znajući – preparirani, deformirani sugestijama i fetišističkim obrascima)! Ja sam svojedobno jednom svom profesoru predao referat u kojem je (kao objašnjenje za nešto za što se znalo da će tražiti objašnjenje) crno na bijelom stajalo da sam namjerno napravio ovakvu jednu travestiju od referata – samo zato što odbijam glumiti budalu. To je škola jahanja gdje se gleda koliko ćeš kvalitetno zajahati taj skupni glas, usvojiti ga i njime progovoriti, da bi se znalo koliko ćeš dobiti od uče za davanje ocjena. A ja neću, ne želim i nisam u stanju usvojiti taj glas i taj jezik – evo zato umjesto toga nešto drugačije, nešto puno bolje (točno to sam mu sručio pod nos; tko je kad studirao arhitekturu, znat će za referat iz zaštite i obnove kod prof. Bedenka). Anspik, ako si htjela polemizirati s Kinky, trebala si tražiti da ti pojasni na što je mislila – smeta li joj sama upotreba riječi destrukcija ili činjenica da se radi o odbojnom jeziku, koji je odbojan zato što je umjetan i lažan, a umjetan je i lažan je zato što se radi o zajahanom skupnom, koji je bilo obavezno usvojiti da bi se dobilo ocjenu i stekao respekt među kolegama, po konvenciji struke. Ili si joj trebala primijetiti tu diskvalifikaciju Kartonske kutije na bazi uvodnika. Umjesto toga, ti joj repliciraš da šta ona hoće, jer to je ''standardan rječnik umjetničke kritike i diskusije struke''. Kakav je to argument? Ta činjenica ne brani, nego upravo kompromitira uvodnik, jer skupni znanstveni glas je možda vrlo primjeren za mnogopoštovane cilindraške referate ili doktorate u kojima se objašnjava kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, ali o umjetnosti (zakon koji ako već nije proglašen, ja ga sad proglašavam) skupnim glasom nije dopušteno govoriti. 9. Podozrenje prema diplomama – no, na tome se neću puno zadržavati, tu je sve jasno. Anspik, kataklizmi (čiji diskurs, priznajem, savršeno odgovara niku) si otpisala kako nisi upotrijebila argument završenog fakulteta, što međutim nije točno, jer si u prvom komentaru Kinky stavila pod nos da nema pravo dati kritiku osobi uvodničara – samim time što je ista ''vrlo vjerojatno završila povijest umjetnosti'', dok Kinky eventualno ''tečaj crtanja s drvenim bojicama u dječjem odsjeku lokalne knjižnice''. Već iz ovoga što sam pod gornjom točkom napisao razumije se da ti ne dajem za pravo, pošto se radi o odbojnosti utemeljenoj na svojstvu koje izlazi izvan intaktne domene struke (skupni glas) i što se dakle može sručiti s vanjske pozicije. Usput ne krijem koliko malo držim do stručnjačkog soja svih profila redom, i diploma koje uz to idu – naglašavam da ne činim pritom razlike, pa i prema vlastitoj diplomi gajim ciničan odnos: nisam se još pokenjao na nju samo zato što mi je potrebna s materijalne osnove da ju povremeno pokažem ovome ili onome. 10. Podozrenje prema likovnoj umjetnosti – čak i onkraj onoga što sam nabrojao u gornjem postu, i to po više osnova. 1000 slikara... kao 1000 kuhara (i ne, za mene kuhanje nije umjetnost – ili kao što predlaže DLZ – ako kuhanje, zašto ne i drkanje), ali to je možda duga priča za ovaj ionako već predug upis.
21.01.2011. (00:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
11. Podozrenje prema pojmu umjetnost, odnosno neprincipijelnoj i preklapajućoj upotrebi riječi – kod Kinkynog diskvalificiranja Kartonske kutije kao umjetnosti manje mi je recimo stalo do toga da li je ona s takvom ocjenom pritom u pravu, koliko me zabrinjava sam sport ocjenjivanja, uopće ta stalna potreba da se razmišlja o tome da li je nešto umjetnost ili nije umjetnost. Kinky diskvalificira kompletnu konceptualnu umjetnost, s čime se ja ni u ludilu ne slažem, ali opet mi uopće nije bitno da to nazovem i svrstam pod umjetnost – nešto ima izvjestan eros koji mene uzbuđuje, ili nema taj eros – a može se raditi o romanu, filozofiji, ili se može raditi o pisoaru koji je izložen ili nestabilnim kartonskim kutijama koje su izložene, ili o glumi Rowana Atkinsona, muzici, skulpturi, ali se može na primjer raditi i o prečki strateški usidrenoj u zid pod nadstrešnicom, ili o načinu na koji se netko nasmije ili izgovori neku riječ, itd., uglavnom o pojavama unutar, ali i izvan uobičajenog kišobrana termina umjetnost. Nadalje, Kinky je konceptualu diskvalificirala vođena svojim definiranjem umjetnosti na bazi umijeća – određenje koje je meni opet neprihvatljivo. Zato njoj ne dolazi u obzir kao umjetnost ništa što se ne dokazuje tehničkom virtuoznošću – ili kako to na siroviji, prostodušniji način kaže elektronegativka: ''netko tko je legalizirao svoje nerađenje'' – dok, naprotiv, pod definiciju umjetnosti spadat će joj izrada nakita, kulinarski podvizi, dizajn, moda itd. Ja pak vrlo precizno definiram što je za mene umjetnost (u skraćenoj verziji piše gore), i čak sam, recimo, pisao postove u kojima oblačim i grmim protiv perverzije dekoraterstva. To je iritacija koja kod mene potječe upravo iz činjenice brkanja dvije različite, međusobno isključive stvari, pod istim imenom. Dozvoljeno je reći i da je umjetnost ovo i da je umjetnost ono (to je samo etiketa koju se da nalijepiti na što nam pod milim bogom dođe), samo treba uvijek voditi računa da se razluči jedno od drugoga. Može se reći da je umjetnost situacija iz Musilovog romana, pjesma A.B. Šimića, Cezanneova planina ili Atkinsonova gluma, a netko drugi može reći i da je umjetnost usklađivanje boja tako da lijepo ispadnu – nemam ništa protiv. Samo bih inzistirao da jedno i drugo nije umjetnost istovremeno, da usklađivanje boja ili izrada nakita nije umjetnost u onom smislu riječ u kojem je umjetnost Musilov roman. Ali to je opet jedna duga priča, rasprava u koju ja namjerno nisam tamo kod Kinky htio ulaziti – htio sam izbjeći upravo ovakve neverending upise (no što da vam kažem, cure, inzistirale ste). (Osim toga, jeste pročitale gornji post? Meni je u ovom trenutku od onoga u čemu se s Kinky razilazim važnije ono što u njenom postu nalazim kao pogonjeno impulsom srodnim ovome kojim je pogonjen moj post. Primijetile ste sigurno da, npr., kažem: ''Što se događa u glavi čovjeka koji se zatiče pred gomilom artikala umjetnosti, pozvan da ih sagledava – ne baš naročito razumljivih, koji predstavljaju nečije osobne idiosinkrazije – ali suočen s vanjskom sugestijom da se radi o nečemu vrijednom i objektivnog poštovanja (što poizlazi iz same činjenice da je doživjelo da bude izloženo)? Taj unutrašnji raskorak između limitirane razumljivosti i pritiska da razumijemo urađa koprcanjem i groteskom.'' Groteskom pretvaranja, usklađivanja s očekivanim, propisanim ponašanjem. Zar to nije srodno s Kinkynim manifestom nepretvaranja, da tako kažem: ''ako se ne diviš, seljak si. Jesam; čak štoviše, u tom slučaju nisam seljak, već seljančica. I ponosim se spoznajom od maločas.''? Glete, meni se to svidjelo, ja to lajkam! I drugi dijelovi, u kojima smo sukladni u impulsu. Taj zajednički nazivnik mi je važniji od tjeranja maka na konac u dijelovima u kojima se ne slažem ili mislim da je zabrijala, ili mi se čini da ispravno osjeća, samo se nije ispravno samoobjasnila (pogotovo utoliko što sam unaprijed znao da to tjeranje ne bi prošlo bez jedne ovakve kilometarske rasprave).
Zadovoljne?
21.01.2011. (01:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
naravno, postoji ta dvojnost, zapravo postoji trojstvo. umjetnik koji stvara, teoretičari koji drve i laici promatrači koji konzumiraju. i ne samo u likovnoj umjetnosti. problem nastaje kad se netko nađe prepametan pa onda izvlači svoje zaključke o smislu umjetnosti i cijelog svemira bez da je odlučio u kojem kutu stoji, tj. izabere skakati iz jednog u drugi da se ne utopi putem. iz Kinkynog teksta je recimo očito da nju nije uopće briga za neki tamo katalog, njoj se izložba ne sviđa, nisu joj fora te kutije, ni značenje koje im je pridodala umjetnica, ali umjesto da je ostala na tom objašnjenju ona se odlučila prebaciti na kritiziranje struke, kao prezire sve to, ali će nam iznijeti svoju teoriju, zamišljenu definiciju i kategorizaciju umjetnosti.
i btw, ja bih s njom rado polemizirala o temi, ali ona je već nekoliko godina iznad mene, ono izdigla se iznad mojih provokacija, pa mi se ne obraća, nisam dostojna njenih rečenica :D
što se tiče mog komentara 'vrlo vjerojatno završila povijest umjetnosti'', vs ''tečaj crtanja s drvenim bojicama u dječjem odsjeku lokalne knjižnice' ni jedno se nije odnosilo na Kinky. prvo se odnosilo na uvodničarku koja je kao što si i ti rekao napisala taj uvodnik naučenim jezikom, kakvim svi oni pišu, i ne znam zbog čega bi onda baš uvodnik u pitanju bio lažan i isforsiran. isti takav bi stil bio upotrijebljen da se opisivala i neka slika njenog omiljenog umjetnika. kao što rekog, njoj su kutije glupe, pa je onda i sve vezano uz njih glupo. drugi dio se odnosio na neku imaginarnu osobu bez teorijskog znanja i naučenog jezika koja bi pokušala napisati uvodnik, a ne na Kinky. pretpostavka je da bi onda Kinky bila zadovoljna s takvim nepretencioznim uvodnikom, ali nemojmo se zavaravati. njoj pak uzimam pod minus ignoranciju kojom pristupa temi o kojoj piše. a sjetimo se, pokušava se baviti teorijom!
kao što si i ti primijetio ona je u tu svoju teoriju o umjetnosti stvarno nabacala svašta. od toga da je poželjela da se strip kao cjelina izbaci s liste grana umjetnosti jer nije zaposjeo njenu pažnju, do toga da će neke druge discipline koje su sasvim sretne u svojim razredima željeti prebaciti u onu umjetničku, i opet po kriteriju osobe estetike. estetike koju je btw proglasila posve individualnom kategorijom smetnuvši s uma valjda da je to jedna od filozofskih nauka, a nad filozofijom navodno svršava i naziva je pritom umjetnošću. confused much? ja jesam.
21.01.2011. (01:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prvo da ti ispravim stvari koje si u krivu pa si tek onda možemo komplimentirati.
1.) Anspik i diploma. Ne znamo kako si uspio promašiti dio komentara koji želi napomenuti da je to standardni rječnik kojim se ljudi u struci koriste. I da kao takav nekome izvana može izgledati svakako (pošaljem ti ja svoje znanstvene tekstove, pa ćeš reći "u jebote, pa ovo nije sklodowska, kakvo je ovo fejkersko preseravanje sa teškim riječima) ali to je sklodowska, samo koristim diskurs koji najbolje funkcionira.
2) Ne znam otkuda ti da umjetnike boli pero za njihova dovršena djela. To može biti istina. Ali i ne mora. Moj je mentor autor jednog od (meni) najljepših znanstvenih članaka iz terije strukturalne biologije. Dvije stranice teksta iz 1976. Pitala sam ga jednom da li je ponosan na to, odgovorio je "Ne razmišljam o prošlim radovima". Romantičan odgovor, ali ja ga viđam svakodnevno. I znam da to nije istina. Sad ćeš ti reći, pa on mari za proces, ne za papir (ili memoriju servera na kojima je čuvan). Da, pero, ali pobogu, ne divimo se ni mi platnu i akrilnim bojama na Klimtovoj slici (ok, ne mora Klimt, može i Vaso Kandinsky
21.01.2011. (02:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alexxl
Ja nisam bil u Parisu, ali volim Parizer.
Bila sister, pred dost godina i nađemo se mi poslije puta, kavica,... impresije,...Luvr:
-i buraz, mam trk vidit Mona Lisu,...kad ono kurac, ovolika sličica,
(rastegla ruke sa palac kažiprstom, pod pravim kutom na dimenzije appx A4 formata),
i onaj njezin priglupi osmijeh,.....i ništ bogzna kaj.
Idem dalje, ono ulje na platnu 5 X 10 metara (voli malo karikirati, pa sve zemem sa rezervom, no izgleda neka oveća sličuruna), na njemu 100 konja, 680 ljudi, neka šora,
krvi u potocima, koplja, mačevi, gledam dole, ko je naslikal,....prvi put čujem za lika.
E to je umjetnost. To. Da vidiš te detalje, perverzije, ono, osjetiš miris konja........................
Jebala ih Mona Lisa, drek, obični drek.
Dost se kuži u umjetnost i dost sama slika, no jako zajebana ko kritičarka.
Nemreš joj baš prodati nekaj .................
Ove tvoje fotke u postu, pa onaj dio tam sa arkadama, rozetama, kurcima, palcima.
Tam di je ona tapiserija, goblen, jebate, ja ga ni vidil nebi od ljepote i fascinantnosti, te arhitekture, tih kompliciranih lukova, stupova, tog "stropa", nadvoja, svoda.
Divota i milina.
Sad sam se setil pok.Ljubomira Perčinlića, akademskog slikara iz Zenice, sa Sarajevske akademije, a tam od neke 92. Zagrebčana.
Tak smo se upoznali i malo družili. Znal sam mu u atelje doći.
-daj da ti vidim slike
-evo
Da mi katalog, listam ja to, a ono "Milimetarski blok" za školu, sam kaj se rasteri linija mijenjaju, po tonalitetima boja, po svakoj stranici.
-a di su slike
-pa to su
-jel ti to mene zajebavaš?
- ne, pa to.......................................................
E ga jebi, ništ ga nisam razmel.
-aaa, imaš li nekaj "konkretnoga", jer sumnjam da buš ovo "smeće" mogel nekom prodati,
a živit se mora.
I počel je izvlačiti radove tam iz 60. tih godina.
E to je već bilo nalik na nekaj. Par portreta, pa onda "njive" u kremastim bojama kave sa mlijekom, ono kockice, ala jedan Edin period, ili Vežin, kajjaznam, tak nekak.
Za ove rastere se jedino zainteresiral neki arhitekt, kaj je štel neko transparentno staklo
sa kobaltno plavim šipkama, nutra, ko armatura, no,...............never mind.
Baš sam počel pisati, tj. stavljati fotke na novi post i razmišljajući o naslovu,
opala mi na pamet sličica "pisoara", te Dadaista, jer su mi i fotke nekak smećaste.
Ha, si vidil, koje li koincidencije,
Jučer sam u gradu slučajno vidil "Tifološki" muzej i ostal sam paf.
Ni me sram priznati da nisam imal poima kaj je to, pa sam malo googlal.
Moral bum ga posijetiti.
Morti imaju kaku sliku na Braille-u. To bi zbilja vrijedilo vi.., ovaj popipati.
E udavi ja
Aj bok
15.01.2011. (00:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
zato više ne nosim fotić sa sobom kad obilazim štogoda kulturnoga, ne fotkam više ništa, nema mi nekog smisla, kolekcionar znamenitosti ili slavnosti nisam, zadovoljavam se trenutkom i vlastitim doživljajem istog, nastojim osvijestiti puninu, iako mi ju je (priznajem) teže postići.
ma ti to sve lipo složiš i obrazložiš, uložiš truda svaka ti čast, nema čovjek više šta dodati... eh da, sve, ama sve stoji, ali nemoj mi dirat Aragorna oko mu ljubim, sutra ide kontra Saurona, triba mu force ;0))))
15.01.2011. (12:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
nekoliko stvari koje me je asocirao tvoj post: jedna Mona Lisa je poput pjesme Mate Miše Kovača, čim publika prepozna "Ja više nemam razloga da živim" pada u trans kao kada vidi Eiffelov toranja ili smijeh dotične mone.
Ako nešto piše u bibliji kao izreke proroka Izajie onda to dobiva na težini ali zašto? Kakav god da je taj Izajia bio on se smatra kao netko jako važan i jako mudar ergo svaku stvar koji je on rekao ima težinu mudrosti i trebamo se zamisliti nad njom, niti ti ne možeš, paradoksalno,pobjeći od iste igre jer koristiš Witolda Gombrowicza. Htio ne htio koristiš ga kao štit da dokažeš ovu tvoju teoriju,možda je čovjek rekao ono što ti misliš ali dali bi imalo isti učinak da si išao citirati samoga sebe? Nadam se da nije bed na malom zapažanju, uostalom to je sasvim ljudski. Biblijski apologeti su vjerovatno počeli obrazlagati mudrost dotičnog štiva i zaključili da je ono u pravu. To što je ono u pravu su iskoristili kao izreka koja se koristi svaki put kad netko zucne riječ kontra. I onda kada im netko spočitava zašto onda oni govore zato jer tako piše u bibliji sa naglaskom na "zato" a iza tog zato se samo skriva nemogučnost racionalnog objašnjavanja. To isto vrijedi i za nacionalizam i ine pokrete.. Jednom kad je općedruštveno prihvačeno da je nešto upravo "to" onda se nastavlja graditi kula od karata koja želi biti od armiranog betona. No svato tko ide gledati u bazu, vidi da je ona samo div sa glinenim nogama.
Dobra ti je usporedba sa Caravaggiom i Storyemi sasma je istinita. Mene umjetnost kao arheologa zanima najviše iz toga što nam može reći u vezi svakidašnjeg života u prošlosti i radi ideološke baze ili kao datacijski pokazatelj, ispat ću seljo beljo ali osim tehničke vještine (pošto nisam u stanju nacrtati ni osobu, provjereno na pictionaryu) nisam baš neki znalac koji bi se znao izražavati u terminima jednog kritičara: "osebujnost nadrealne crte ispraznosti sa neobičnim kostantama koje nadopunjuju prostor i nagovještavaju vrijeme", kritičari kao da pričaju u šiframa i što je nerazumnije to više vrijedi. Čak i kod moje drage kada čitam neki lijepi tekst u prozi u stanju sam izreći samo "lijepo si to napisala"... :)
16.01.2011. (02:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
ALEXXL - alaj ti radiš na tristo dva!
MODESTI - ako ti nemaš što dodat, neću ni ja kvariti :)
16.01.2011. (08:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEVERIN - Vrlo mi je drago da si primijetio istovjetnost mehanizma koji djeluje u pozadini uvjetnog refleksa koncertnog ponašanja i ovdje opisanog uvjetnog refleksa. Nije bila slučajnost što sam u oba navrata naglasio motiv zlatnog teleta, potrebu za nekim zlatnim teletom oko kojega će se koncentrirati patetika kolektivnog (međusobno podjarivanog) uzbuđenja. Skrećem posebnu pozornost na onog violinista koji dirne a priori, već s prva dva tona. I naravno da sam pišući onaj post imao na umu odmah i ovaj paralelizam (nisu to od jučer moje teme). Bilo bi previše da sam ih ukrštao jedan u drugi kao digresije, ali mi je tim draže da je netko povezao; to su kao grane s istog drveta.
Presudna razlika između rabinovog korištenja Izaijom i mog Gombrowiczem je što Gombrowicz ne dođe mom slušateljstvu (vama) ono što Izaija dođe rabinovom (pastvi). Za ortodoksne židovske vjernike prorok Izaija je nositelj Objave kojemu se bespogovorno vjeruje, i kada ga rabin poteže, on to čini da bi pred njima dao na autoritetu svojim riječima u tom smislu - on se dakle Izaije hvata upravo kao pečata koji ovjerava (da je rečeno od Boga). Zato se tu i radi samo o spominjanju Izaije, a ne o dodanoj vrijednosti riječi. Težina argumenta je u samoj činjenici da je Izaija rekao, a ne u onome što je rekao. (Primijeti kako je u pitanju banalnost. Izaija nije to rekao bolje nego što bi rabin mogao, nego se njegova uloga svodi na ad hominem, na to tko govori.) Dok ja, s druge strane, čak i da sam jesam Gombrowiczev slijepi vjernik, ne bih valjda mogao računati s time da će spominjanje njegovog imena polučiti takav efekt pečata kod onih koji me čitaju. Ja sam ga dakle potegao u neku drugu svrhu, štoviše svrhu dijametralno suprotnu: ona je u toj dodanoj vrijednosti. Nije bitno tko govori, nego je bitno da je ovaj nešto rekao bolje nego što sam ja mogao, ili prije mene napokon (a što ne može ostati nespomenuto); nešto je doprinio obrađivanju teme, zato je tu. U nastojanju da dođem do dna i do kraja onoga što pokušavam pretočiti u riječi, služim se svim raspoloživim sredstvima. Moj tekst bez Gombrowicza ne bi izgubio na autoritetu (pošto se, uostalom, uopće ne zasniva na logici autoriteta), ali bi svakako izgubio na cjelovitosti, bio bi za čitatelja siromašniji.
16.01.2011. (09:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Potegnut ću tri citata Karla Krausa (njega također neobično volim potezati, ne toliko kao štit koliko kao koplje, i činim to bez srama):
1. ''Stvaralački um po vlastitoj namisli kaže i ono što je prije njega već kazao netko drugi. Stoga i netko drugi može oponašati misli koje će stvaralačkom umu tek kasnije pasti na pamet.''
2. ''Vlastite misli ne moraju uvijek biti nove. No tko ima novu misao, lako je može imati i od nekoga drugog.''
3. ''Tko zna za šalu, može zbijati i stare šale. One nikad nisu posuđene. Vjerujemo njihovu učinku. Čak i onda kad dijete u dlaku sliči nekom strancu, ipak je naše vlastito. Od djeteta je važnije rođenje.''
Od djeteta je važnije rođenje, u tome je sva tajna. Citiraš da bi se sakrio iza tuđe misli (kao dogme), ili da bi obogatio organsku vlastitu? Razlika se uvijek vidi.
16.01.2011. (10:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Sad ću još citirati Teoriju citatnosti Dubravke Oraić-Tolić :)
Ona tu razlikuje pojmove ilustrativne citatnosti i iluminativne citatnosti. I analogno dvije povijesne citatne kulture. Prva je kad prevladava citiranje tuđih tekstova sa ciljem da se čitatelja uvjeri u citirano, bez isticanja autorovih stavova, dakle kad je tuđi tekst u cjelini dominantniji, odnosno, kad u kulturnom sustavu postoji stroga hijerarhija vrijednosti tekstova. Kao najbolji (najrigidniji) primjer takve citatne kulture može se uzeti latinsko srednjovjekovlje, u kojem kao glavni i neupitni autoritet funkcionira Biblija, pa za njom Aristotel i Vergilije, a kad tko štogod piše ili čita nekome, nije važan on niti njegovi stavovi (koji i tako ne mogu odudarati od onih Tome Akvinskog ili idućeg po redu autoriteta), nego da se vjernicima objavi Riječ Božja – dakle, tuđim tekstom i preko tuđih iskustava. Nasuprot tome, iluminativna citatnost slučaj je kad autor koristi tuđi tekst u svrhu prenošenja svoje vlastite poruke, dakle kad je on samo dopuna, iskorišten da autor čitaocu prenese ono što mu sam želi reći. Od djeteta je važnije rođenje. Najbolji primjer takve citatne kulture je, kaže Oraić-Tolić, avangarda. (''U srednjovjekovnoj i avangardnoj kulturi citatnost nije izoliran fenomen karakterističan za ove ili one tekstove, nego sveobuhvatno načelo karakteristično za način mišljenja, praktičnoga komuniciranja i znakovnoga izražavanja na svim područjima, od umjetnosti i znanosti do religije i ideologije.'')
Prvo ona tamo nadugačko objašnjava zašto i kako se ta srednjovjekovna škola ilustrativne citatnosti održala i bila glavni princip i u budućim stoljećima i razdobljima. Pa kaže: ''Tek s romantizmom prestaje stoljetna vladavina ilustrativnog citatnog tipa. Tek u romantizmu europski je kulturni kod postao čvrsta institucija, pa više nije bilo potrebe za njegovim stvaranjem, nego za prevrednovanjem ili rušenjem. Kada je Rousseau svoga Emila u romanu 'Emil ili o odgoju' izveo iz školskih klupa i uputio u školu prirode, bio je to definitivni kraj tradicionalne ilustrativne citatnosti. Rousseau nije razorio školu kao što je to bio slučaj u nekim kasnijim barbarskim naletima na osnovnu instituciju znanja. Rousseau je samo okoštalu srednjovjekovnu školu, zasnovanu na ilustrativnom citatnom tipu, zamijenio novim kodom: izravnim susretom s prirodom i životom. Rousseauov Emil više nije učio tako da je sjedio u školskim klupama i citirao antičke knjige, nego tako da je slobodno šetao prirodom i 'citirao' knjigu života. Šok koji je izazvalo Rousseauovo rušenje tradicionalne škole bio je tako velik da je rasprava o Emilovu odgoju javno spaljena, a njezin se autor morao spasiti od zatvora bijegom. U periodizaciji europske kulture iz perspektive citatnosti Rousseauov bi Emil mogao poslužiti kao jasna granica'' (ili bolje: točka infleksije) ''s kojom započinje mega-kultura modernizma u najširem smislu riječi. U romantizmu se više uopće nije citiralo ili se citiralo na posve drugi – iluminativni način. Razorivši temeljnu citatnu ustanovu, srednjovjekovnu školu, Rousseau je razorio posljednje uporište ilustrativne citatnosti i tako izazvao primarni modernistički obrat od autoriteta prema individualnosti, od znanja prema intuiciji, od kulture prema prirodi, od naučenoga prema originalnomu, od starijega prema mlađemu, od tuđega prema svojemu. Posljedice Rousseauva rušenja srednjovjekovne škole osjećale su se u cijeloj megakulturi modernizma, a do punog su izražaja došle u avangardnoj kulturi prve polovice 20. stoljeća. S gledišta citatnosti avangardna je kultura vrhunac modernizma na kojemu europska civilizacija sama sebe više nije htjela pamtiti i čuvati, nego zaboraviti i srušiti ili barem iz temelja preocijeniti.''
16.01.2011. (10:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
@pero u šaci,
podsjeća me na paralelizam bumeranga u egipčana i aboriđina čije se kulture nikad nisu susrele ali su izumili to oružje. Osim toga posjeća me na jednu misao da ako je jedan um nešto zamislio, drugi um će to ostvariti.
Radi toga što postoje u povijesti čitava razdobolja u kojima se nije stvaralo ništa inovativno već se prepisivalo i koristilo se starije da bi se potvrdilo sadašnje stanje sviđa mi se jedna definicija iz povijesti bliskog istoka koju sam imao na kolegiju a to je "kumulativna kultura" (kasiti u Babiloniji), ona koja do beskonačnosti želi potvrđivati starije izrečene stvari bez imalo želje da se ubaci nešto novo. Inače, kada jedno doba pati od neiventivnosti i naglašuje prepisivanje prošllih vremena kao ideološku pozadinu da se ravnoteža moći održi takvom kakvom je smatram takvo doba stvaralačke krize kao doba prave krize koje će se urušiti pod naletom drugačijih načina razmišljanja (koji će jednog dana u nadi da se ustale ponašat se isto kao prethodnici).
btw usvojio sam tvoje citiranje Gombrowicza...
16.01.2011. (12:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cistiliste
e pa sad...kad je opća moda prihvaćanja..da danas "kao" svi mogu biti sve i sva...e pa ne mogu...i basta..i možda ti koji tobož mogu, pa su se infiltrirali, možda upravo u tom divljenju i hodočašćenju negdje unutar sebe znaju da nisu ni blizu..tome što gledaju i ipak iskazuju divljenje gledanom...
a sad..ulaganje u umjetnost je čisto čuvanje ili oplođivanje kapitala..što je nešto svakako drugo..
16.01.2011. (17:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mina
stratifikacija je stvorila podjelu i izvršavanje uloga. s jedne strane imamo autoritete, a s druge pojedince privržene društvu ovisne o osjećaju pripadnosti.
autoriteti ostvaruju poslušnost na temelju tradicionalnog statusa koji je obično nasljeđen, ali se naravno može i mijenjati u skladu sa sklonostima pojedinih vremena.
cijela fama koja se stvara oko pojedinih umjetničkih djela mi je smiješna do granice u kojoj postaje suluda.
svojedobno su za mona lisu čak zaključili kako je bolovala od visokog kolesterola u krvi. pa svi ti skriveni kodovi po njoj graniče s znanstvenom fantastikom. ali to i ne treba čuditi, jer dok ima konzumenata takvog žutila biti će i žutila samog.
nedostaje zadržavanje objektivnosti u subjektivnom sagledavanju likovnog djela. sentimentalnost i povodljivost nisu poželjni, a najmanje je poželjno preseravanje.
gombrowicz je imao identična razmišljanja mojima. poražavajuća je spoznaja kako su oni čije bi oči najviše trebale vidjeti po defaultu najviše zasljepljeni.
odlično si ti to obradio.. zaista dobra promišljanja :)
17.01.2011. (00:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
grinch
čitam, slušam, pratim. i nemam potrebu nešto dodavati (ma svaki bi te urednik poželio za tekstopisca ;)
17.01.2011. (11:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
ČISTILIŠTE - ne znači da će od kolekcionara biti nešto manje nesimpatičan onaj koji je tu samo biznismen
MINA - nedostaje minimum hladne glave da se odupre pritisku za sudjelovanjem u teatru
GRINČ - ma sve je dobro samo dok me svaka mama ne bi poželjela za zeta ;)
17.01.2011. (18:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neka
Proizvesti divljenje je manipulacija. Ipak, strašna je opcija da se jednog dana, ipak dobroćudna umjetnost , ne spari sa vještinom rata ..tada klečeći iz ovog ili onog uvjerenja ne bi posumnjali ..ni 0,01% . Nacizam je to .
18.01.2011. (21:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
edo
Iskreno, ovaj post vrijedi stotine blogova.
19.01.2011. (12:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEKA - ispravno naslućuješ zajednički mentalni obrazac; drugačije vanjske okolnosti ovaj isti unutrašnji mehanizam mogu dovesti i do puno gorih horora od djetinjaste i pretenciozne orgije umjetničke scene
MARIANO - sad još moramo ustanoviti što nam tu dođe kao bog, a što kao đavao... na tu temu sam se već na nekim mjestima određivao, pa će biti najjednostavnije da te prekopčam npr. ovdje (komentar 18.06.2010. 09:52 pa dalje)
19.01.2011. (12:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
E.P. - hvala, velika je čast takvu ocjenu čuti iz tvojih ustiju
19.01.2011. (12:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sklodowska
molim te da mi objasnis tvoj odgovor anspik na kinky blogu? klimta nije briga za njegove slike i umjetnost? (mislim, na stranu to da je mrtav, jel).
ja ne znam stvarno, tak bivas pametan nekad, al onda kad komentiras kod kinky koda ti neko pola mozga izvadi.
20.01.2011. (18:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kinky Kolumnistica
Čitam sada tvoj tekst pa se kunem svim živim i neživim da nisam vidjela nijedno njegovo slovo prije nego što sam pisala svoj tekst! :) Ovo je sjajno, em što smo se očito poklopili u temi oko koje ćemo promišljati zadnjih dana, em što još potpisujem svaki tvoj ispisani redak. Ljudi nikako ne uspijevaju shvatiti da umjetnost ima svrhu tek ako plodno tlo njezine metaforike pronađeš u SVOJOJ duši, umu, emocijama, doživljajima sebe i svijeta, a ne u stručnim naklapanjima ili još manje u backgroundu autora. Spomenula sam izvrsnost u svom tekstu, a kada bih ga morala povezati s tvojim, rekla bih i da su slikarski plagijatori izvrsni, nisu li? Da, možda nije riječ o originalu, ali da me ubiješ ne bih znala naslikati ni milimetar onoga što zna jedan tamo plagijator. E sad, drugo su njegove namjere, ali da slika iz pravih pobuda, i on bi bio hvale vrijedan umjetnik, ne bi li? Međutim, bilo bi čudno kada bi tako razmišljala većina, tako da sam kojekakve napade povodom ovakve teme i očekivala, a oni samo potvrđuju moje zaključke izvedene u tekstu. Hint: malograđanština. I, da, savršena mi je tvoja fraza "kulturtregera u tvidu", morat ću to upamtiti pa koji put reciklirati. Smijem? ;))
20.01.2011. (18:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
anspik.
malograđanski je prevoditi ljudima tekst iz kataloga pretpostavljajući da su neobrazovani debili, ah pardon "obični ljudi", majketi.
20.01.2011. (19:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
KINKY - slobodno recikliraj
21.01.2011. (00:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SKLODOWSKA & ANSPIK (& KINKY, posredno) - Da, kao prvo je mrtav, ali ispravno si, Sklo, naslutila da nisam na to ciljao. U pitanju je složena misao, koju radije ne bih rastavljao na proste faktore, da ju ne bih... profanirao, pošto su neki od faktora možda malo daleki, ili su u sferi slutnje, ili barem teži za objektivno racionalizirati, ili u krajnju ruku za nekome drugome objasniti. Ja sam se nadao da će biti prepoznati, da će se naći onih koji su tu misao i sami mislili; samo njima će biti odmah jasna; takvima sam se obraćao. Ali 'ajde kad ste navalile, pokušat ću, samo molim da imate u vidu da pored navedenog može biti i nedjeljivog ostatka.
Zašto sam, dakle, otpisao da ''Klimta boli i za kinky i za kataklizmu i za tebe i za mene i za svoje izložbe i za svoju Nadu (II) i za proces koji je izrodio tim djelom i za cjelokupnu umjetnost i pogotovo za tu, kao i sve druge struke''? Počnimo od očitih razloga (samo prvo da se ogradim od baš eto Klimta, koji bi sve samo ne spadao u red mojih favorita (malo ću karikirati, ali: bljak secesija!); no bit spora i nije oko Klimta osobno, nego oko osobe Umjetnika, za koju je tamo nametnut primjer Klimta koji sam onda i ja preuzeo):
1. Klimt je, apsolvirali smo, mrtvi umjetnik. Nalazim da mrtvi umjetnici moraju imati ugrađeni načelni problem sa strukom, s tim kritičarima, kustosima, profesorima, tumačenjima, katalogiziranjima. On, stručnjak, je posjednik istine, a umjetnik sam neka šuti (to mu je mrtvom jedino preostalo). Kritika, struka, nalazi se naime po definiciji u nemogućoj poziciji: kao red iniciranih poznavatelja (što im jamči diploma), koji sude i ruže, hvale i tumače, nalaze se u prividnoj gornjoj poziciji (oni presuđuju o Klimtu, a ne Klimt o njima), mada se istinski nalaze dolje, u donjoj poziciji. To je ta defaultna naopakost situacije koja će učiniti da svaki mrtvi umjetnik ta stručna overtumačenja može doživjeti jedino kao bla-bla, kao brbljanje, u prijevodu jedino mu može pucati prsluk. Sklodowska, ti koja si toliko osjetljiva na pseudoznanost, eto ti jedne kapitalne! Ne vidim što je dakle nejasno u tome što sam rekao da Klimta jamačno boli briga za struku i za eventualne izložbe koje mu danas priređuju. Ta struka i izložbe i znanost su za nekoga drugoga, za neumjetnike, a ponajviše da bi se međusobno, unutarcehovski, mazili i pazili ili hvatali u koštac; umjetnik sam ju uvijek duboko u sebi prezire. (Sve kao za mrtvog, jednako će vrijediti i za živog, osim što potonji eventualno može mariti ukoliko što može biti razljućen bezobraznom pretenzijom stručnjaka, ili kalkulirati s otvorenim govorenjem što misli, s obzirom da je nažalost ponekad društveno ovisan o aklamaciji ceha.)
2. Klimt je, rekli smo, mrtav – znači: da, točno, mora da ga i samim time nije puno briga. Možda se nećeš složiti: u toj mrtvosti postoji neka viša mudrost. Nema li nečega ljudskog, odviše ljudskog u svoj našoj umjetnosti? Želim reći da smrt relativizira - sve (kako se zove onaj album od Marka Tolje? - ''vrijeme briše istinu'' - he he, vidiš btw kako dajem prednost mudrosti domaće estrade pred nekim uvaženijim mudrostima). A smrt je ipak krajnja konzekvenca; sve što je ljudsko je u startu relativizirano, a i umjetnost je nešto ljudsko, dakle i umjetnost je nešto u startu relativizirano, dakle bi i mrtvome Klimtu – Klimtu objektiviranijem – i vlastita umjetnost morala biti relativizirana. A tko će nadalje znati nije li već i u živome Klimtu bilo malo od mrtvoga Klimta? Nema li u svakome od nas nečega od budućih mrtvih nas? U jedno sam siguran: pa i svakome bih živom umjetniku preporučio da i sam u jednoj dobroj mjeri ne mari prekruto za vlastitu umjetnost.
3. Umjetnost izvana i iznutra su dvije sasvim različite stvari. Zato je ova gornja preporuka, siguran sam, i suvišna. Netko tko je od ljudi izvana percipiran kao umjetnik, sam sa sobom ipak poznaje, da tako kažemo, vlastitu bijedu. Izvana, onima koji u toj idiotskoj podjeli čovječanstva na umjetnike i neumjetnike sebe percipiraju u potonjoj kategoriji, umjetnost i njeno stvaranje izgleda kao neki drugi element, kao neka mistična kategorija, nešto što te prst s neba dotakne. Nikome ta zabluda nije tako jasno demistificirana kao samim umjetnicima, koji znaju da samo skupljaju i koncentriraju što je posvuda, što se stalno događa svakome i što neprestano čini svatko.
4. I na kraju, zašto ustvrdih da Klimta nije briga za vlastita djela? Osjećam se malo glupo da to uopće govorim (jer je već toliko puta govoreno), ali umjetnost nije u djelu koje iza nje ostaje, nije sadržana u proizvodu. Nabokov je napisao za svoju Lolitu da je nije čitao otkad je izdana, ''ali njena prisutnost kao da okružuje kuću jutarnjom skromnom izmaglicom iza koje naslućujem igru ljetnog dana''. Po dovršetku procesa umjetnosti, pogled na završni proizvod može tako eto malo grijati srce kao uspomena na taj proces, ili kao znak afirmacije, ali umjetnik prestaje za njega stvarno mariti u onom smislu u kojem mi ovdje govorimo.
21.01.2011. (00:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Nastavimo s nekim mojim privatnim podozrenjima, koja se uostalom naslanjaju na post gore:
5. Podozrenje prema muzejima i izložbama – stvaraju situaciju intencionalnosti sagledavanja, odnosno doživljavanja, koja mijenja optiku, izbacuje iz normalnog stanja svijesti u stanje svijesti deformirano sugestijom i očekivanjem, kao i izvjesnim pritiscima.
6. Podozrenje prema posjetiteljima – kao prvo, uvijek su došli ciljano i intencionalno (samim time što su posjetitelji), kao drugo jako visoki postotak ih je u jako visokom postotku motiviran i prepariran fetišistički po obrascu koji je opisan u postu.
7. Podozrenje prema facama koje drže slova i važno vrte palce – drž'te me, pući ću!
8. Podozrenje prema stručnim katalozima i uvodnicima – ne slažem se ni ja s Kinky u svemu, između ostaloga s njenom postavkom da je umijeće (prstiju) uvjet umjetnosti, da je umjetnost definirana time da je to nešto što ne može svatko, kao i apodiktičnim diskvalificiranjem ''Kartonske kutije'' kao umjetnosti temeljem uvodnika koji joj je odbojan (''Kakva je to umjetnost koja ne može egzistirati bez takvog uvodnika? A ne može jer bez njega bi ona bila samo hrpetina odbačenih kutija u prostoru.''), te donekle obrazloženjem koje je dala zašto joj je odbojan. Anspikina primjedba kako je u redu očekivati da posjetitelj razumije značenje riječi destrukcija ili artikulacija i da to nije opravdan prigovor uvodniku – na mjestu je, sasvim na mjestu. Ali gle, i meni je također uvodnik odbojan. Ne zbog zahtjevnosti, pa da bi bilo potrebno ''prevoditi ljudima pretpostavljajući da su neobrazovani debili, ah pardon 'obični ljudi', majketi'', nego zato što je to doista naučeni jezik! To se točno odmah prepoznaje, tako oni svi pišu (podšiveno time što su također u velikoj mjeri – i ne znajući – preparirani, deformirani sugestijama i fetišističkim obrascima)! Ja sam svojedobno jednom svom profesoru predao referat u kojem je (kao objašnjenje za nešto za što se znalo da će tražiti objašnjenje) crno na bijelom stajalo da sam namjerno napravio ovakvu jednu travestiju od referata – samo zato što odbijam glumiti budalu. To je škola jahanja gdje se gleda koliko ćeš kvalitetno zajahati taj skupni glas, usvojiti ga i njime progovoriti, da bi se znalo koliko ćeš dobiti od uče za davanje ocjena. A ja neću, ne želim i nisam u stanju usvojiti taj glas i taj jezik – evo zato umjesto toga nešto drugačije, nešto puno bolje (točno to sam mu sručio pod nos; tko je kad studirao arhitekturu, znat će za referat iz zaštite i obnove kod prof. Bedenka). Anspik, ako si htjela polemizirati s Kinky, trebala si tražiti da ti pojasni na što je mislila – smeta li joj sama upotreba riječi destrukcija ili činjenica da se radi o odbojnom jeziku, koji je odbojan zato što je umjetan i lažan, a umjetan je i lažan je zato što se radi o zajahanom skupnom, koji je bilo obavezno usvojiti da bi se dobilo ocjenu i stekao respekt među kolegama, po konvenciji struke. Ili si joj trebala primijetiti tu diskvalifikaciju Kartonske kutije na bazi uvodnika. Umjesto toga, ti joj repliciraš da šta ona hoće, jer to je ''standardan rječnik umjetničke kritike i diskusije struke''. Kakav je to argument? Ta činjenica ne brani, nego upravo kompromitira uvodnik, jer skupni znanstveni glas je možda vrlo primjeren za mnogopoštovane cilindraške referate ili doktorate u kojima se objašnjava kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, ali o umjetnosti (zakon koji ako već nije proglašen, ja ga sad proglašavam) skupnim glasom nije dopušteno govoriti.
9. Podozrenje prema diplomama – no, na tome se neću puno zadržavati, tu je sve jasno. Anspik, kataklizmi (čiji diskurs, priznajem, savršeno odgovara niku) si otpisala kako nisi upotrijebila argument završenog fakulteta, što međutim nije točno, jer si u prvom komentaru Kinky stavila pod nos da nema pravo dati kritiku osobi uvodničara – samim time što je ista ''vrlo vjerojatno završila povijest umjetnosti'', dok Kinky eventualno ''tečaj crtanja s drvenim bojicama u dječjem odsjeku lokalne knjižnice''. Već iz ovoga što sam pod gornjom točkom napisao razumije se da ti ne dajem za pravo, pošto se radi o odbojnosti utemeljenoj na svojstvu koje izlazi izvan intaktne domene struke (skupni glas) i što se dakle može sručiti s vanjske pozicije. Usput ne krijem koliko malo držim do stručnjačkog soja svih profila redom, i diploma koje uz to idu – naglašavam da ne činim pritom razlike, pa i prema vlastitoj diplomi gajim ciničan odnos: nisam se još pokenjao na nju samo zato što mi je potrebna s materijalne osnove da ju povremeno pokažem ovome ili onome.
10. Podozrenje prema likovnoj umjetnosti – čak i onkraj onoga što sam nabrojao u gornjem postu, i to po više osnova. 1000 slikara... kao 1000 kuhara (i ne, za mene kuhanje nije umjetnost – ili kao što predlaže DLZ – ako kuhanje, zašto ne i drkanje), ali to je možda duga priča za ovaj ionako već predug upis.
21.01.2011. (00:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
11. Podozrenje prema pojmu umjetnost, odnosno neprincipijelnoj i preklapajućoj upotrebi riječi – kod Kinkynog diskvalificiranja Kartonske kutije kao umjetnosti manje mi je recimo stalo do toga da li je ona s takvom ocjenom pritom u pravu, koliko me zabrinjava sam sport ocjenjivanja, uopće ta stalna potreba da se razmišlja o tome da li je nešto umjetnost ili nije umjetnost. Kinky diskvalificira kompletnu konceptualnu umjetnost, s čime se ja ni u ludilu ne slažem, ali opet mi uopće nije bitno da to nazovem i svrstam pod umjetnost – nešto ima izvjestan eros koji mene uzbuđuje, ili nema taj eros – a može se raditi o romanu, filozofiji, ili se može raditi o pisoaru koji je izložen ili nestabilnim kartonskim kutijama koje su izložene, ili o glumi Rowana Atkinsona, muzici, skulpturi, ali se može na primjer raditi i o prečki strateški usidrenoj u zid pod nadstrešnicom, ili o načinu na koji se netko nasmije ili izgovori neku riječ, itd., uglavnom o pojavama unutar, ali i izvan uobičajenog kišobrana termina umjetnost. Nadalje, Kinky je konceptualu diskvalificirala vođena svojim definiranjem umjetnosti na bazi umijeća – određenje koje je meni opet neprihvatljivo. Zato njoj ne dolazi u obzir kao umjetnost ništa što se ne dokazuje tehničkom virtuoznošću – ili kako to na siroviji, prostodušniji način kaže elektronegativka: ''netko tko je legalizirao svoje nerađenje'' – dok, naprotiv, pod definiciju umjetnosti spadat će joj izrada nakita, kulinarski podvizi, dizajn, moda itd. Ja pak vrlo precizno definiram što je za mene umjetnost (u skraćenoj verziji piše gore), i čak sam, recimo, pisao postove u kojima oblačim i grmim protiv perverzije dekoraterstva. To je iritacija koja kod mene potječe upravo iz činjenice brkanja dvije različite, međusobno isključive stvari, pod istim imenom. Dozvoljeno je reći i da je umjetnost ovo i da je umjetnost ono (to je samo etiketa koju se da nalijepiti na što nam pod milim bogom dođe), samo treba uvijek voditi računa da se razluči jedno od drugoga. Može se reći da je umjetnost situacija iz Musilovog romana, pjesma A.B. Šimića, Cezanneova planina ili Atkinsonova gluma, a netko drugi može reći i da je umjetnost usklađivanje boja tako da lijepo ispadnu – nemam ništa protiv. Samo bih inzistirao da jedno i drugo nije umjetnost istovremeno, da usklađivanje boja ili izrada nakita nije umjetnost u onom smislu riječ u kojem je umjetnost Musilov roman. Ali to je opet jedna duga priča, rasprava u koju ja namjerno nisam tamo kod Kinky htio ulaziti – htio sam izbjeći upravo ovakve neverending upise (no što da vam kažem, cure, inzistirale ste). (Osim toga, jeste pročitale gornji post? Meni je u ovom trenutku od onoga u čemu se s Kinky razilazim važnije ono što u njenom postu nalazim kao pogonjeno impulsom srodnim ovome kojim je pogonjen moj post. Primijetile ste sigurno da, npr., kažem: ''Što se događa u glavi čovjeka koji se zatiče pred gomilom artikala umjetnosti, pozvan da ih sagledava – ne baš naročito razumljivih, koji predstavljaju nečije osobne idiosinkrazije – ali suočen s vanjskom sugestijom da se radi o nečemu vrijednom i objektivnog poštovanja (što poizlazi iz same činjenice da je doživjelo da bude izloženo)? Taj unutrašnji raskorak između limitirane razumljivosti i pritiska da razumijemo urađa koprcanjem i groteskom.'' Groteskom pretvaranja, usklađivanja s očekivanim, propisanim ponašanjem. Zar to nije srodno s Kinkynim manifestom nepretvaranja, da tako kažem: ''ako se ne diviš, seljak si. Jesam; čak štoviše, u tom slučaju nisam seljak, već seljančica. I ponosim se spoznajom od maločas.''? Glete, meni se to svidjelo, ja to lajkam! I drugi dijelovi, u kojima smo sukladni u impulsu. Taj zajednički nazivnik mi je važniji od tjeranja maka na konac u dijelovima u kojima se ne slažem ili mislim da je zabrijala, ili mi se čini da ispravno osjeća, samo se nije ispravno samoobjasnila (pogotovo utoliko što sam unaprijed znao da to tjeranje ne bi prošlo bez jedne ovakve kilometarske rasprave).
Zadovoljne?
21.01.2011. (01:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
anspik.
naravno, postoji ta dvojnost, zapravo postoji trojstvo. umjetnik koji stvara, teoretičari koji drve i laici promatrači koji konzumiraju. i ne samo u likovnoj umjetnosti. problem nastaje kad se netko nađe prepametan pa onda izvlači svoje zaključke o smislu umjetnosti i cijelog svemira bez da je odlučio u kojem kutu stoji, tj. izabere skakati iz jednog u drugi da se ne utopi putem. iz Kinkynog teksta je recimo očito da nju nije uopće briga za neki tamo katalog, njoj se izložba ne sviđa, nisu joj fora te kutije, ni značenje koje im je pridodala umjetnica, ali umjesto da je ostala na tom objašnjenju ona se odlučila prebaciti na kritiziranje struke, kao prezire sve to, ali će nam iznijeti svoju teoriju, zamišljenu definiciju i kategorizaciju umjetnosti.
i btw, ja bih s njom rado polemizirala o temi, ali ona je već nekoliko godina iznad mene, ono izdigla se iznad mojih provokacija, pa mi se ne obraća, nisam dostojna njenih rečenica :D
što se tiče mog komentara 'vrlo vjerojatno završila povijest umjetnosti'', vs ''tečaj crtanja s drvenim bojicama u dječjem odsjeku lokalne knjižnice' ni jedno se nije odnosilo na Kinky. prvo se odnosilo na uvodničarku koja je kao što si i ti rekao napisala taj uvodnik naučenim jezikom, kakvim svi oni pišu, i ne znam zbog čega bi onda baš uvodnik u pitanju bio lažan i isforsiran. isti takav bi stil bio upotrijebljen da se opisivala i neka slika njenog omiljenog umjetnika. kao što rekog, njoj su kutije glupe, pa je onda i sve vezano uz njih glupo. drugi dio se odnosio na neku imaginarnu osobu bez teorijskog znanja i naučenog jezika koja bi pokušala napisati uvodnik, a ne na Kinky. pretpostavka je da bi onda Kinky bila zadovoljna s takvim nepretencioznim uvodnikom, ali nemojmo se zavaravati. njoj pak uzimam pod minus ignoranciju kojom pristupa temi o kojoj piše. a sjetimo se, pokušava se baviti teorijom!
kao što si i ti primijetio ona je u tu svoju teoriju o umjetnosti stvarno nabacala svašta. od toga da je poželjela da se strip kao cjelina izbaci s liste grana umjetnosti jer nije zaposjeo njenu pažnju, do toga da će neke druge discipline koje su sasvim sretne u svojim razredima željeti prebaciti u onu umjetničku, i opet po kriteriju osobe estetike. estetike koju je btw proglasila posve individualnom kategorijom smetnuvši s uma valjda da je to jedna od filozofskih nauka, a nad filozofijom navodno svršava i naziva je pritom umjetnošću. confused much? ja jesam.
21.01.2011. (01:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sklodowska
Prvo da ti ispravim stvari koje si u krivu pa si tek onda možemo komplimentirati.
1.) Anspik i diploma. Ne znamo kako si uspio promašiti dio komentara koji želi napomenuti da je to standardni rječnik kojim se ljudi u struci koriste. I da kao takav nekome izvana može izgledati svakako (pošaljem ti ja svoje znanstvene tekstove, pa ćeš reći "u jebote, pa ovo nije sklodowska, kakvo je ovo fejkersko preseravanje sa teškim riječima)
ali to je sklodowska, samo koristim diskurs koji najbolje funkcionira.
2) Ne znam otkuda ti da umjetnike boli pero za njihova dovršena djela. To može biti istina. Ali i ne mora. Moj je mentor autor jednog od (meni) najljepših znanstvenih članaka iz terije strukturalne biologije. Dvije stranice teksta iz 1976. Pitala sam ga jednom da li je ponosan na to, odgovorio je "Ne razmišljam o prošlim radovima". Romantičan odgovor, ali ja ga viđam svakodnevno. I znam da to nije istina.
Sad ćeš ti reći, pa on mari za proces, ne za papir (ili memoriju servera na kojima je čuvan). Da, pero, ali pobogu, ne divimo se ni mi platnu i akrilnim bojama na Klimtovoj slici (ok, ne mora Klimt, može i Vaso Kandinsky
21.01.2011. (02:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...