Znaš što..čitajući tvoja pitanja koja si uputila sama sebi, ja sam na njih, onako u sebi odgovarala na svako posebno sa DA.. Jesam.. bila sam svega svjesna.. koliko sam sretna što ih imam.. zdrave, dobre, drage.. moje.. I to sam im tako često i govorila. Tina to i danas pamti.. Možda je to zbog mog djetinjstva koje je bilo sve samo ne sretno.. možda sam zbog toga bila jako svjesna svoje sreće i na taj način sam ih i odgajala.. da su sretne što su zdrave, što imaju roditelje, dom .. toplinu. Jesam li bila gorda? Jesam.. Je li i to grijeh? Svi mi mislimo na one koji nemaju.. na one manje sretne.. i ne možemo im pomoći..kao što danas ti "manje sretni" ne mogu pomoći nama. Svi smo jadni na neki svoj način. Život je gorka pilula. Lijepo je biti pozitivan i čvrst.. tako češto to čujemo za neke ljude koji se hrabro bore sa svojim nedaćama.. bila to bolest ili neimaština.. bila to smrt partnera ili roditelja. Ali ovo....... ova izgubljena budućnost.. ovo zaustavljeno vrijeme... Ova silna čežnja koju mi osjećamo za našom djecom.......ova tako duboka bol....... Ne znam kako se s tim naučiti živjeti
27.12.2010. (21:50)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja sam bila svjesna svoje zdjele sreće i zbog toga sada mi je jako teško. Ne mogu prihvatiti da je drugi razbio moju zdjelu sreće, a iz svoje grabi ne obazirući se ni na koga. Baš me briga jeli svjestan sreće ili ne. Ne mogu prihvatiti da je više nemam, a to nije bio moj odabir. Možda s vremenom naučim stati u red gdje stoje oni drugi koji nijemo gledaju druge kako grabe svoje zdjele sreće.
27.12.2010. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sve češće analiziram vrijeme provedeno s Unom, cjepkam ga do detaljčića, ono, kad sam sama sa sobom, slijepa i gluha za okolinu. Vjerujem da i vi to radite, tada ste s njima u potpunosti. Svašta mi u tim trenucima pada na um, tisuće "ali", "ako", "da je" "kad bi" i sl. Pitanje sreće i njezine suprotnosti. Pitanje uvjetovanosti. Dara. Kazne. Prividnosti. Mučni trenuci. Ova pitanja naročito dolaze do izražaja kad počinje "dirigirano ludilo sreće" kao što je momentalno za vrijeme blagdana. Ne mogu se ograditi od očekivanja iako znam da su unaprijed osuđena na neispunjavanje. Treniram svoj um svakodnevno na prihvaćanje različitosti, možda i uspijem. Do sad sam uspješno (baš krasno odabrani termin: "uspješno"!) postigla to da sam maknula iz svog života sve one koji su zaboravili i "zaboravili" moju kćer. Daleko je teži zadatak istrenirati um da se okrene "unutra", da okrene leđa dirigiranom.
28.12.2010. (17:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nisam bila svjesna svoje sreće. ne do onog trena o kome sam ti prvi put pisala- onaj dan kad su stradale moja lea i stela- taj dan je meni postalo jasno, koliko sam ja sada sretna. jer malo je falilo da i ja budem dio tih tužnih majki, zaista malo. ja sam bolja majka zbog toga. ipak pretužno je to, mi ljudi nismo svjesni svoje umišljene nepogrešivosti,dok nas neka tragedija ne zdrma, naša ili tuđa, svejedno je ako imaš srca. ostavljam ti zagrljaj i moje prijateljstvo.
29.12.2010. (10:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E sad, Milicze, nije svejedno radi li se o tuđoj ili vlastitoj tragediji. Definitivno ne. Tragedija kojoj je izbjeglo tvoje dijete nije tragedija no mogućnost njezina događanja unijela jest novi moment u tvoj život, a to je da si počela cijeniti određene stvari. Naše djece nema. To jest tragedija. Svaka od nas može cijeli život razmišljati "što bi bilo, da je bilo" ali je to u konačnici jalov posao. Stvar se dogodila.
29.12.2010. (16:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
29.12.2010. (19:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Ja sam,misleći da je teško razdoblje mog života završeno,bila svjesna šta imam na način koji je nekako podrazumijevao sve.A drugi ljudi su mi i bili drugi.Imala sam u blizini i žene koje nisu mogle biti majke,i majke koje su izgubile svoje sinove.Znala sam za njihovu bol,ali da sam je proživljavala ovako,ne,nisam ni blizu.Grlim vas.
01.01.2011. (14:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Znaš što..čitajući tvoja pitanja koja si uputila sama sebi, ja sam na njih, onako u sebi odgovarala na svako posebno sa DA.. Jesam.. bila sam svega svjesna.. koliko sam sretna što ih imam.. zdrave, dobre, drage.. moje.. I to sam im tako često i govorila. Tina to i danas pamti..
Možda je to zbog mog djetinjstva koje je bilo sve samo ne sretno.. možda sam zbog toga bila jako svjesna svoje sreće i na taj način sam ih i odgajala.. da su sretne što su zdrave, što imaju roditelje, dom .. toplinu.
Jesam li bila gorda? Jesam.. Je li i to grijeh?
Svi mi mislimo na one koji nemaju.. na one manje sretne.. i ne možemo im pomoći..kao što danas ti "manje sretni" ne mogu pomoći nama.
Svi smo jadni na neki svoj način.
Život je gorka pilula.
Lijepo je biti pozitivan i čvrst.. tako češto to čujemo za neke ljude koji se hrabro bore sa svojim nedaćama.. bila to bolest ili neimaština.. bila to smrt partnera ili roditelja.
Ali ovo....... ova izgubljena budućnost.. ovo zaustavljeno vrijeme...
Ova silna čežnja koju mi osjećamo za našom djecom.......ova tako duboka bol.......
Ne znam kako se s tim naučiti živjeti
27.12.2010. (21:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Ja sam bila svjesna svoje zdjele sreće i zbog toga sada mi je jako teško. Ne mogu prihvatiti da je drugi razbio moju zdjelu sreće, a iz svoje grabi ne obazirući se ni na koga. Baš me briga jeli svjestan sreće ili ne. Ne mogu prihvatiti da je više nemam, a to nije bio moj odabir.
Možda s vremenom naučim stati u red gdje stoje oni drugi koji nijemo gledaju druge kako grabe svoje zdjele sreće.
27.12.2010. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Sve češće analiziram vrijeme provedeno s Unom, cjepkam ga do detaljčića, ono, kad sam sama sa sobom, slijepa i gluha za okolinu. Vjerujem da i vi to radite, tada ste s njima u potpunosti. Svašta mi u tim trenucima pada na um, tisuće "ali", "ako", "da je" "kad bi" i sl. Pitanje sreće i njezine suprotnosti. Pitanje uvjetovanosti. Dara. Kazne. Prividnosti.
Mučni trenuci.
Ova pitanja naročito dolaze do izražaja kad počinje "dirigirano ludilo sreće" kao što je momentalno za vrijeme blagdana. Ne mogu se ograditi od očekivanja iako znam da su unaprijed osuđena na neispunjavanje. Treniram svoj um svakodnevno na prihvaćanje različitosti, možda i uspijem. Do sad sam uspješno (baš krasno odabrani termin: "uspješno"!) postigla to da sam maknula iz svog života sve one koji su zaboravili i "zaboravili" moju kćer. Daleko je teži zadatak istrenirati um da se okrene "unutra", da okrene leđa dirigiranom.
28.12.2010. (17:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
nisam bila svjesna svoje sreće. ne do onog trena o kome sam ti prvi put pisala- onaj dan kad su stradale moja lea i stela- taj dan je meni postalo jasno, koliko sam ja sada sretna. jer malo je falilo da i ja budem dio tih tužnih majki, zaista malo. ja sam bolja majka zbog toga. ipak pretužno je to, mi ljudi nismo svjesni svoje umišljene nepogrešivosti,dok nas neka tragedija ne zdrma, naša ili tuđa, svejedno je ako imaš srca. ostavljam ti zagrljaj i moje prijateljstvo.
29.12.2010. (10:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
E sad, Milicze, nije svejedno radi li se o tuđoj ili vlastitoj tragediji. Definitivno ne. Tragedija kojoj je izbjeglo tvoje dijete nije tragedija no mogućnost njezina događanja unijela jest novi moment u tvoj život, a to je da si počela cijeniti određene stvari. Naše djece nema. To jest tragedija. Svaka od nas može cijeli život razmišljati "što bi bilo, da je bilo" ali je to u konačnici jalov posao. Stvar se dogodila.
29.12.2010. (16:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Točno, u pravu si- oprosti krivo sam se izrazila.
29.12.2010. (19:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
titanik2
Ja sam,misleći da je teško razdoblje mog života završeno,bila svjesna šta imam na način koji je nekako podrazumijevao sve.A drugi ljudi su mi i bili drugi.Imala sam u blizini i žene koje nisu mogle biti majke,i majke koje su izgubile svoje sinove.Znala sam za njihovu bol,ali da sam je proživljavala ovako,ne,nisam ni blizu.Grlim vas.
01.01.2011. (14:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
titanik2 - Često si mi u mislima i baš zato, željela bih da mi se češće javiš....
01.01.2011. (15:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...