samo da znaš Vesna da primjetim taj red cigle, zida.... stojim i čekam da vidim kada ćeš virnuti iza zida.... ili se možda i ja nemam snage, volje, ili neznam čega srušiti koju cigulu da vidim šta je sa te tvoje strane zida...
06.10.2010. (21:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
swoosh
cesto razmisljam o ljudskoj neosetljivosti....kako to oni koje je sreca kroz zivot mazila okrecu glavu pred patnjom drugih ubedjeni da se takvo nesto njima ne moze dogoditi? I kao da imaju konstantnu potrebu da sa nama, emotivnim bogaljima, podele svaki sekund svoje srece. A nasu nesrecu niko nije spreman da podeli, ta se granica ne prelazi. Da li su toliko bezosecajni da misle da me tudja sreca sad moze usreciti? Ponekad imam utisak kao da mi to neko radi namerno, da me namerno pozivaju na decije rodjendane i svadbe samo da bi mi pokazali da su oni , miloscu bozijom ili spostvenim zaslugama, ipak srecniji. Ili sam to dobila jos jednu trajnu crtu u svom karakteru, da postajem paranoicna? Nazalost, Vesna, svasta ste naucili za ove cetiri godine. Ja sam, za tri meseca samo, naucila da od sada delim ljude na dve grupe. Vise mi nije vazno ni ko je pametan ko ne, kulturan ili ne, hrabar, posten, darezljiv...ma nista od onog sto mi je nekad bilo vazno u coveku. Sad ih sve delim na one koji mi pruzaju ruku i one koji cekaju "da prodje" pa da nastavimo tamo gde smo stali. A ta druga grupa ni ne shvata da nema vise onog sto je nekad bilo, da nista vise nije isto, da ja vise nisam onakva kakva sam bila, da se ne moze jednostavno nastaviti dalje jer se nema s kim ni gde. U mislima ste mi, draga Vesna, vi i vasa Una, vrlo cesto.
07.10.2010. (11:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SWOOSH - U potpunosti ste u pravu, naročito se slažem u dijelu koji se odnosi na stvaranje drugačijih pririteta i u tom smislu, i odnosa prema ljudima. I za mene sada postoje samo te dvije (navedene) grupe ljudi. Oni koji su uz mene i one koji, lišeni emocija (e da, kao da će živjeti vječno u istoj sretnoj kugli) iščekuju povratak na staro. Ne znam kako neki ne mogu ni zamisliti istu situaciju pa onda izgraditi odnos. Više nikada neću biti "ona stara", više nikada neću nastaviti ondje gdje sam stala 1.7.06. Kad mi se "smiluju" i popričaju sa mnom o NJOJ, obično dodaju da znaju kako je to, ili mogu pretpostaviti ili shvatiti uz obveznu konstataciju da je dobro da smo eto popričali o toj temi, i ako su mi razgovorom pomogli, sretni su radi toga. A ja? Mogu li im reći nakon tih razgovora od par minuta (to i ne može spadati u kategoriju razgovora, više smo okrznuli temu) reći: Da, sada mi je lakše (nije i neće) ali što misliš, kako je ostalih 364 dana (i prokletih noći). Ne shvaćaju, sljepari slijepi, a ne shvaćaju jer ih boli briga. To je ionako tuđa nesreća, što imaju s time?!
07.10.2010. (16:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ostajemo sami.. u svojoj boli i svojim mislima.. sami s njima.. našim najdražima.. a to ionako nitko ne može dokučiti.. ne mogu znati kako mi stalno vodimo naše unutarnje razgovore.. pa i bitke.. kad se trudimo odagnati i sliku i misli.. jer boli previše.. a nismo na pravom mjestu i nije pravo vrijeme prepustiti se .. tom zapravo tako dubokom očaju.. jer što je to drugo, nego očaj.. Mene najviše smetaju ljudi koji pokušavaju kao razgovarati, a zapravo se sve svede na ono: "Ali ti moraš..... " ili " Ne smiješ tako... (misliti, osjećati se, govoriti)".. To me najviše zaboli.... kad se postavljaju kao da bolje znaju što je za nas dobro.. i točno znaju kako bi mi to trebali živjeti svoj život sada.. a naravno da se to svodi na kraju na ono dobro poznato: - to je prošlo.. život ide dalje..-, na što ja dobijem slom živaca.. Ima nešto jadno u takvim ljudima..
07.10.2010. (21:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
swoosh
Stelina mama - i mene narocito pogadja ta recenica "zivot ide dalje". To me tako uvredi, kao da su me opsovali. Onda pozelim da i ja uvredim njih, da im kazem nesto jako ruzno, da ih zaboli kao mene. Pa se trgnem, pomislim da vecina njih i nema losu nameru, ali gotovo...izreceno je, zabolelo je i to je to. Onda najcesce kazem "da, zivot ide dalje, ali ja sam samo fizicki prezivela i ne verujem da bi se bilo ko menjao za moj zivot sada, niti bi ga bilo kome pozeleo". To je sa moje strane najblaze, njima je i to previse. I isto kao i vi mrzim "savetodavce", one koji znaju sta se "mora", "treba", "ne sme"...To su najcesce oni kojima su svi zivi i zdravi.
08.10.2010. (13:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ljm
Hm... odakle da krenem. Pet je satu ujutro budim se jer ne mogu spavati. Sjedam za kompjuter, plačem i mislim na svoju Hanicu. Da, ja sam još jedna mlada mama koja je izgubila dijete.Otišla je u jedan dan, par dana prije svog trećeg rođendana.Bolest nam je uzela i nismo imali priliku da je pobjedimo. Čitam blog malene zvjezdice već godinu dana i nikako da vam nešto napišem. Ne mogu pisati, ne mogu plakati. Što se tiće prijatelja i obitelji imam veliku podršku. Život ide dalje, da to svi kažemo.Mene zanima što je život, zašto, zašto??Gledam slike na faceu svojih prijatelja, rođaka... nigdje slike moje Hane...zašto su je izbrisali, zašto je žele zaboraviti, zar je tako lakše?? Moj diver je uselio u novi stan, pozvao nas na ručak, gledam zid pun obiteljskih slika i opet nigdje slika moje Hane. Zar će meni, njemu biti lakše? Zar je moramo zaboraviti da bi život išao dalje? Nisam puno napisala, al eto i to je nešto.... Moram ić moja druga ljubav treba da ide u školu.
25.10.2010. (06:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovaj mi je komentar promakao jer se nerado vraćam na ranije postove jer ... kao da opet sve proživljavam što sam izrekla toga trenutka.Iako je isto, teško, jednako teško. Kako je samo lako izreći riječi: Život ide dalje!, zar ne, naročito onima koji taj život žive kao što bismo i mi trebale. Za nas je život stao trenutkom odlaska naše djece. Jasno, ide i on dalje ako smo preživjele, ali nitko od navedenih zapravo niti ne želi znati kakav je to zapravo život. Mladi ste (vjerujem jer je Hana bila tek trogodišnjakinja) i za vas su takvi namijenili novi početak, drugo dijete, kad tad, a ovo?, gdje s njime? Zaboravit je nećete nikada, svaki bogovetni dan ćete se sjetiti njenog izraza lica ili čuti joj smijeh, plač, riječi, ako (i kad, iskreno se nadam) budete imali drugo dijete, radovat ćete mu se kao svaka mama ali Hana će uvijek stajati negdje iznad, na nekom pijedestalu kojeg smo im postavile. Nemojte se zamarati time što su Hanu izostavili u galeriji njihovih najdražih, za njih Hane nema, a fotografija bi im na određeni način usmjeravala misli kako je život krhak. I sreća. Javite se i oprostite mi na kasnom reagiranju. Danas je svojevrsna "inventura" a takvih je bilo i bit će, itekako mi je to poznato.
02.08.2011. (18:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
samo da znaš Vesna da primjetim taj red cigle, zida....
stojim i čekam da vidim kada ćeš virnuti iza zida.... ili se možda i ja nemam snage, volje, ili neznam čega srušiti koju cigulu da vidim šta je sa te tvoje strane zida...
06.10.2010. (21:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
swoosh
cesto razmisljam o ljudskoj neosetljivosti....kako to oni koje je sreca kroz zivot mazila okrecu glavu pred patnjom drugih ubedjeni da se takvo nesto njima ne moze dogoditi? I kao da imaju konstantnu potrebu da sa nama, emotivnim bogaljima, podele svaki sekund svoje srece. A nasu nesrecu niko nije spreman da podeli, ta se granica ne prelazi.
Da li su toliko bezosecajni da misle da me tudja sreca sad moze usreciti? Ponekad imam utisak kao da mi to neko radi namerno, da me namerno pozivaju na decije rodjendane i svadbe samo da bi mi pokazali da su oni , miloscu bozijom ili spostvenim zaslugama, ipak srecniji. Ili sam to dobila jos jednu trajnu crtu u svom karakteru, da postajem paranoicna?
Nazalost, Vesna, svasta ste naucili za ove cetiri godine.
Ja sam, za tri meseca samo, naucila da od sada delim ljude na dve grupe. Vise mi nije vazno ni ko je pametan ko ne, kulturan ili ne, hrabar, posten, darezljiv...ma nista od onog sto mi je nekad bilo vazno u coveku. Sad ih sve delim na one koji mi pruzaju ruku i one koji cekaju "da prodje" pa da nastavimo tamo gde smo stali. A ta druga grupa ni ne shvata da nema vise onog sto je nekad bilo, da nista vise nije isto, da ja vise nisam onakva kakva sam bila, da se ne moze jednostavno nastaviti dalje jer se nema s kim ni gde.
U mislima ste mi, draga Vesna, vi i vasa Una, vrlo cesto.
07.10.2010. (11:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
SWOOSH - U potpunosti ste u pravu, naročito se slažem u dijelu koji se odnosi na stvaranje drugačijih pririteta i u tom smislu, i odnosa prema ljudima. I za mene sada postoje samo te dvije (navedene) grupe ljudi. Oni koji su uz mene i one koji, lišeni emocija (e da, kao da će živjeti vječno u istoj sretnoj kugli) iščekuju povratak na staro. Ne znam kako neki ne mogu ni zamisliti istu situaciju pa onda izgraditi odnos. Više nikada neću biti "ona stara", više nikada neću nastaviti ondje gdje sam stala 1.7.06. Kad mi se "smiluju" i popričaju sa mnom o NJOJ, obično dodaju da znaju kako je to, ili mogu pretpostaviti ili shvatiti uz obveznu konstataciju da je dobro da smo eto popričali o toj temi, i ako su mi razgovorom pomogli, sretni su radi toga. A ja? Mogu li im reći nakon tih razgovora od par minuta (to i ne može spadati u kategoriju razgovora, više smo okrznuli temu) reći: Da, sada mi je lakše (nije i neće) ali što misliš, kako je ostalih 364 dana (i prokletih noći). Ne shvaćaju, sljepari slijepi, a ne shvaćaju jer ih boli briga. To je ionako tuđa nesreća, što imaju s time?!
07.10.2010. (16:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ostajemo sami.. u svojoj boli i svojim mislima.. sami s njima.. našim najdražima.. a to ionako nitko ne može dokučiti.. ne mogu znati kako mi stalno vodimo naše unutarnje razgovore.. pa i bitke.. kad se trudimo odagnati i sliku i misli.. jer boli previše.. a nismo na pravom mjestu i nije pravo vrijeme prepustiti se .. tom zapravo tako dubokom očaju.. jer što je to drugo, nego očaj..
Mene najviše smetaju ljudi koji pokušavaju kao razgovarati, a zapravo se sve svede na ono: "Ali ti moraš..... " ili " Ne smiješ tako... (misliti, osjećati se, govoriti)"..
To me najviše zaboli.... kad se postavljaju kao da bolje znaju što je za nas dobro.. i točno znaju kako bi mi to trebali živjeti svoj život sada.. a naravno da se to svodi na kraju na ono dobro poznato: - to je prošlo.. život ide dalje..-, na što ja dobijem slom živaca..
Ima nešto jadno u takvim ljudima..
07.10.2010. (21:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
swoosh
Stelina mama - i mene narocito pogadja ta recenica "zivot ide dalje". To me tako uvredi, kao da su me opsovali. Onda pozelim da i ja uvredim njih, da im kazem nesto jako ruzno, da ih zaboli kao mene. Pa se trgnem, pomislim da vecina njih i nema losu nameru, ali gotovo...izreceno je, zabolelo je i to je to. Onda najcesce kazem "da, zivot ide dalje, ali ja sam samo fizicki prezivela i ne verujem da bi se bilo ko menjao za moj zivot sada, niti bi ga bilo kome pozeleo". To je sa moje strane najblaze, njima je i to previse.
I isto kao i vi mrzim "savetodavce", one koji znaju sta se "mora", "treba", "ne sme"...To su najcesce oni kojima su svi zivi i zdravi.
08.10.2010. (13:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ljm
Hm... odakle da krenem. Pet je satu ujutro budim se jer ne mogu spavati. Sjedam za kompjuter, plačem i mislim na svoju Hanicu. Da, ja sam još jedna mlada mama koja je izgubila dijete.Otišla je u jedan dan, par dana prije svog trećeg rođendana.Bolest nam je uzela i nismo imali priliku da je pobjedimo. Čitam blog malene zvjezdice već godinu dana i nikako da vam nešto napišem. Ne mogu pisati, ne mogu plakati. Što se tiće prijatelja i obitelji imam veliku podršku. Život ide dalje, da to svi kažemo.Mene zanima što je život, zašto, zašto??Gledam slike na faceu svojih prijatelja, rođaka... nigdje slike moje Hane...zašto su je izbrisali, zašto je žele zaboraviti, zar je tako lakše?? Moj diver je uselio u novi stan, pozvao nas na ručak, gledam zid pun obiteljskih slika i opet nigdje slika moje Hane. Zar će meni, njemu biti lakše? Zar je moramo zaboraviti da bi život išao dalje?
Nisam puno napisala, al eto i to je nešto....
Moram ić moja druga ljubav treba da ide u školu.
25.10.2010. (06:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Ovaj mi je komentar promakao jer se nerado vraćam na ranije postove jer ... kao da opet sve proživljavam što sam izrekla toga trenutka.Iako je isto, teško, jednako teško. Kako je samo lako izreći riječi: Život ide dalje!, zar ne, naročito onima koji taj život žive kao što bismo i mi trebale. Za nas je život stao trenutkom odlaska naše djece. Jasno, ide i on dalje ako smo preživjele, ali nitko od navedenih zapravo niti ne želi znati kakav je to zapravo život. Mladi ste (vjerujem jer je Hana bila tek trogodišnjakinja) i za vas su takvi namijenili novi početak, drugo dijete, kad tad, a ovo?, gdje s njime? Zaboravit je nećete nikada, svaki bogovetni dan ćete se sjetiti njenog izraza lica ili čuti joj smijeh, plač, riječi, ako (i kad, iskreno se nadam) budete imali drugo dijete, radovat ćete mu se kao svaka mama ali Hana će uvijek stajati negdje iznad, na nekom pijedestalu kojeg smo im postavile. Nemojte se zamarati time što su Hanu izostavili u galeriji njihovih najdražih, za njih Hane nema, a fotografija bi im na određeni način usmjeravala misli kako je život krhak. I sreća. Javite se i oprostite mi na kasnom reagiranju. Danas je svojevrsna "inventura" a takvih je bilo i bit će, itekako mi je to poznato.
02.08.2011. (18:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...