Komentari

anksioznost123.blog.hr

Dodaj komentar (13)

Marketing

  • prijateljica

    Ono što sam ja ovdje pročitala je,razaranje života.
    Ako te neko zaključa dok si izišla zapaliti cigaretu,naravno da je to nasilje pobogu.Žao mi je što u ovom momentu,nemam ništa pametnije za reći.
    Žao mi je što ponašanje tvojih roditelja samo može pogoršati tvoje stanje.Žao mi je.

    avatar

    01.10.2010. (14:22)    -   -   -   -  

  • Hijacint

    Činjenica je da su vaši roditelji prema onome što ste napisali psihički i emocionalni zlostavljači. Moje je mišljenje da ako ste dovoljno motivirani, možete uvelike poboljšati svoje stanje i živjeti sretnijim i ispunjenijim životom od ovog kojeg imate. To ćete postići jedino radom na sebi, a za početak Vam toplo preporučam jednu vrijednu knjigu koja je spasila mnoge živote i zato vjerujem da će spasiti i Vaš, a zove se "Otrovni roditelji"- Susan Forward. Vrlo je jasna i razumljiva te po mom mišljenju najbolja knjiga iz tog područja, a pročitao sam ih mnogo. Imate je kupiti u knjižarama, ali je možete posuditi i u knjižnicama. Osim toga imate je i na internetu.
    Želim Vam da se uspijete suočiti sa Vašim "otrovnim roditeljima" i da živite sretniji život.
    Pozdrav
    Hijacint

    avatar

    01.10.2010. (19:50)    -   -   -   -  

  • Renči

    @ prijateljica
    @ Hijacint

    Hvala objema na komentarima i lijepim željama.
    Knjigu "Otrovni roditelji" sam pročitala (imam je na računalu) i činjenica je da je ona bila jedan od koraka pri samom prepoznavanju stanja i osvješćivanju činjenice da se radi o zlostavljanju i nasilju - do tada nisam bila niti svjesna da je to što rade zapravo nasilje, mislila sam da je to nešto normalno, jer za drugo nisam znala.
    Motivacija? Zaštititi sebe i dijete.

    Svakako planiram isprintati ovaj popis i pokazati svojoj psihijatrici, a po potrebi i Centru za socijalnu skrb ili policiji, ovisno o tome kako će se situacija dalje razvijati. Ima li još netko kakvu drugu ideju?

    avatar

    01.10.2010. (19:59)    -   -   -   -  

  • mieko

    Budi strpljiva. Kakva policija i Centar za socijalnu skrb. Roditelji kakvi god bili u važnim stvarima te podržavaju, primili su te u stan, hrane tebe i tvoje dijete. Problem je poruke što šalješ. Nezaposlena si, stalno si doma i stalno si za računalom. A na njih si prebacila odgovornost trošenje njihovih resursa. Pa oni te hrane i oni plaćaju račune. To je problem. Problem je smucanja po stanu, stanovi su mali i ako si stalno doma svak svakome ide na živce.
    Pronađi bilo kakvi posao, ne mora biti plaćen, samo se makni malo i stana i zaradi neki novac, preko SC ili bilo kako....Poslat ćeš jaku poruku roditeljima.
    Kakvi god tvoji roditelji bili ipak te više vole od ovih papaka iz socijalih i sigurnih kuća.

    avatar

    06.10.2010. (14:57)    -   -   -   -  

  • Renči

    @mieko
    Žao mi je što stječeš pogrešan dojam o nekim ČINJENICAMA.

    Nezaposlena jesam, formalno, a honorarno itekako radim, privređujem i doprinosim za "trošenje resursa". Naravno, na način koji se ni tebi a ni njima ne dopada: pomoću računala - zato i jesam stalno "na njemu", ne iz dokonosti, dosade ili ne znam čega.
    Dakle, ne trošim ništa njihovo osim što im habam tepihe i parkete, režije plaćam isključivo ja, kao i rate za otkup stana a također i kupujem neke stvari za svakodnevne potrebe mene, djeteta ali i njih. Dakle, tvoja teorija da "oni hrane mene i dijete" apsolutno ne stoji jer u tom slučaju, ako se spustim na tako nisku razinu, onda ja njih perem jer plaćam npr. vodu (između ostalog). 1:1, sve pravedno podijeljeno, i financijski i fizički, što se kućanskih i inih poslova tiče.

    Što se tiče tvoje preporuke "pronađi bilo kakvi posao, ne mora biti plaćen", očito je da niti tu ne poznaješ "materiju" o kojoj se usuđuješ govoriti tj. pisati - klikni na http://psihijatrija.forumhr.com ili na banner tu gore, desno (Odjel za psihijatriju) pa ćeš tamo vidjeti Admina tj. mene i - eto neplaćenog "posla" koji sam "pronašla" - a uz njega i zadovoljstvo, ne kroz bezvezno trlahanje i "prodavanje pameti" već konstruktivne razgovore.
    Molim te stoga, za tvoje vlastito dobro, da idući put promisliš prije nego se dohvatiš tipkovnice jer me ovako podsjećaš na moju mamu: prvo rafal pa tek onda pita "Tko ide". Falsch! ;-)

    Uz ostalo, preporučuješ da pošaljem "jaku poruku roditeljima" - ona je poslana već davno... Na puno, i previše načina.
    Ali nasilje - ono i dalje ostaje upravo ono što jest: NASILJE. Za nasilje, po mom osobnom mišljenju, NEMA OPRAVDANJA, taman da me zaista peru, hrane i oblače. Što bi onda rekli invalidi kojima je to, nažalost, sušta realnost? Da se na njima smiju istresati svoje frustracije samo zato što su nemoćni i ovise o nekome? Sumnjam.

    Žao mi što indirektno podržavaš nasilje (takav sam barem dojam stekla, čitajući tvoje savjete i preporuke) i zatvaraš oči pred stvarnošću. Želim ti puno sreće u životu.

    avatar

    07.10.2010. (15:08)    -   -   -   -  

  • prirodna sila

    E draga moja, samo mogu reći bravo!!! ovaj zadnji komentar je tako .....neman riči koliko je DOBAR! Jednoga dana želin imati tvoju sposobnost snalaženja u vrimenu i prostoru, tvoj način življenja jer me je ostavija bez daha! Veeeeeeliki hugg i kissssssss XOXO

    avatar

    08.10.2010. (17:42)    -   -   -   -  

  • Mieko

    Lijepo si to slozila. Dobila si podrsku imaginarne zajednice u borbi protiv svoje mame, a ja te posjecamn na tvoju mamu, prelijepo. Malo zaljena, mala bukvica, malo agresivnosti. I na kraju zelis srecu neprijatelju svome, super! Ali ta ti bukvica i podrska nista ne vrijedi, sve je to imaginarna zajednica. Podrsku treba covjek traziti od sebi bliznjih, od oca, mame, djeda brata sestre. A kad je tu nema onda onda je zajeb. Ovi internet populisti daju podrsku svima jer njih to nista ne kosta, samo malo slova na tipkovnici.. Zao mi je sto si me krivo shvatila. Nisam te mislio povrijediti.
    Mislim da je tebi problem u nedovoljnim resursima koje uspjevas priskrbiti svaki mjesec,a nisi jedina, jer inace da zaradujes dovoljno, sigurno bi zivjela u svom il iznamljenom stanu i ne bi te roditelji mogli prigovarati. A ovako mogu jer ti zivis u njihovu stanu i sto je najgore radis u stanu pa im ides na zivce. ...A nije to nista cudno, kad malo zivotnog prostora a puno ljudi, nervoza se stvara.
    A ti si u takvoj poziciji da ti roditelji mogu prigovarati, i to sigurno nije uredu al je tako.
    Postoji nesto sto se zove ASERTIVNOST to ti moze pomoci. Reci svojim roditeljima kad ti prigovore da ti to smeta, i malo se makni iz stana. Nemoj boraviti stalno u stanu.

    avatar

    10.10.2010. (02:28)    -   -   -   -  

  • Renči

    @Mieko
    Hvala! ;-)
    Dajem sve od sebe, ne mogu mijenjati druge ali mogu sebe. Nije lako, ali korak po korak... Rezultati se naziru.

    avatar

    13.10.2010. (08:47)    -   -   -   -  

  • mieko

    Pozdrav,
    mislim da nikakvi preparati ni lijekovi ne mogu pomoći čovjeku da se izlječi od anksioznosti. Niti nema brzog izlječenja.
    Grupna terapija je odlična i promjena životnog stava. Problem i okidač anksioznosti je nedostatak samopouzdanja. A samopouzdanje se tri puta brže gubi nego stječe. A ti u tom okolišu ne možeš imati visoko samopouzdanje jer se osjećaš poniženo. A doma bi se čovjek trebao osjećati sigurno. A najbolnije je kad te ponižava netko iz obitelji blizak, tata, mama....da je netko na ulici reagiraš....a ovako je teže.

    Ljudi koji pate od anksioznosti su u startu malo osjetljivi od drugih, od ranog djetinjstva. Pa ako nemaju jaku podršku u obitelji i dosta pažnje i ako ih se kritizira to na njih dosta ostavi traga u psihi. Onda traže svakodnevno pažnju negdje drugo, a tamo je ne dobiju, pa su stalno razočaravaju u odnosima i budu pogođeni nepažnjom drugih. I tako godinama.
    Pa su skloniji euforiji a samim time i razočaranju. Ljudi koji su pragmatičniji i malo neosjetljiviji nemaju ovih problema. Njih se kritizira a njih to ne pogođa i oni ne obole od anksioznosti, jer njih nije briga. Oni vole sebe malo više.

    Čovjek od ranog djetinjstva mora imati osjećaj da je važan i da ga vole u svojoj obitelji pa nema tih problema anksioznosti jer je samopouzdanje visoko. Jedini kome dijete mora biti važno su njegovi roditelji. "Pogledaj, to je moj sin, on je odličan, u školi je najbolji". "Kupit će tata najbolju i najskuplju tortu jer tebi je rođendan, ti si mi važni" to su prave riječi koje su i meni nedostaju cijeli život...i dan danas ih čekam...a nema ih..To nabije osjećaj da nisi važan i to prati čovjeka cijeli život...i onda u normalim odnosima se postavljaš kao da nisi važan, dok jedan trenne možeš ni to izdržati i kreneš se ljudi bojati.

    Ali šta je tu je....
    Mislim da je stav put prema izlječenju. "Ja sam važan". Ako nešto smeta mora reći, jasno bez emocija, treba se izboriti za sebe u odnosima. Ako se dogovori na sastanak i ovaj zakasne pola sata treba reći glasno jasno,bez emocija "Ne sviđa mi se što si zakasnio". "Smeta mi to" Jer ako prišutiš onda tu nelagodu mozak zapamti.
    Ne valja puto ulaziti u svađe, ljutnje, plakat, raspravlja o tome uzimat srcu.
    Smeta mi to, to i to. "Jel se ljutiš". Ne samo mi to smeta" Takvi obrasci, pragmatični.

    I ponavljanjem tog obrasca smanji se anksioznost, jer mozak to zapamti, savki put...

    avatar

    13.10.2010. (14:26)    -   -   -   -  

  • Vesna

    Slučajno sam naišla na ovaj blog prije nekoliko mjeseci! Hvala ti što si me potakla da odem psihijatru i potražim stručnu pomoć!

    avatar

    21.10.2010. (20:34)    -   -   -   -  

  • Renči

    @ Vesna
    Hvala ti, Vesna! :-)
    Drago mi je ako sam bilo kome iole pomogla, a još ako su i odlasci liječniku, u tvom slučaju psihijatru, donijeli bilo kakav pomak... sreći nema kraja! Želim ti puno uspjeha u radu na sebi, od srca.

    avatar

    22.10.2010. (23:12)    -   -   -   -  

  • Ivana M. F

    želim samo pohvalit vaš blog i jako puno mi je pomogao...i drago mi je da ima ljudi poput vas koji pišu o ovakvim stvarima...svaka čast ♥
    lijep pozdrav :)

    avatar

    23.10.2010. (19:12)    -   -   -   -  

  • nevoljena

    tvoja priča me podsjeća na moju, osim što ja nemam dijete. slične rečenice se koriste doma, a s tim da ja imam i starijeg brata koji me verbalno zlostavljao dok ga nisam otpilila. i rade upravo to, da se osjetiš mala, nevažna i bespomoćna, ovisna o njima i njihovoj milosti, dok oni uživaju u nekakvoj ulozi gospodara, moćnika. šta da ti kažem, jučer me majka natriskala, jer sam posegnula u njenu torbu po svojih 200kn koje mi je teta po njoj poslala kao poklon, nakon što mi ih ona nije htjela dat. skupila sam snage otić na policiju, nije mi prvi put, da bi oni kad su došli u kuću kasnije i pali na priču o ugledu i fakultetu itd i kako sam i ja kriva šta sam sama išla to uzet i još sam na kraju ispala luda, jer sam odbila pit inače antidepresive koje mi je psihijatar prepisao bio. majka je opovrgla fizičke udarce,a brat je stao na njenu stranu, s istom rečenicom, kako mi oni svi žele dobro i ko bi me drugi pustio da tako dugo studiram. a majka, glavni argument je kako ja neću da radim... a ja trebam imat vremena za dat ispite i ne mogu oboje, nisam u stanju, a i nema posla baš da se nudi osim nečeg honorarnog tipa telefon, što me ubilo kad sam radila. i tako ništa... ispala sam luda i da pravim buku od ničeg, teta mi je zamjerila šta sam to majci priuštila, a ne ona meni... kod psihijatra me žele stavit na tablete i to je to. otac me polupijan jučer zvao više puta da se dođem doma "dogovorit" s njim, već mi sama pomisao izaziva muku i anksioznost. pitam se šta ću sad? jedna žena na policiji mi je rekla da se moram maknut od njih, a pitam se gdje, šta i kako... imam 34 god, a još me tretiraju kao dijete... sad se pitam kome se obratit? čula sam da ova autonomna ženska kuća pomaže u pravu prednosti na poslu ako si bio zlostavljan. jel to istina?

    avatar

    28.03.2012. (08:35)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...